Kolumne

subota, 27. kolovoza 2016.

Božana Ćosić | Virus


Hana je prva pretrčala cestu. Oslonila se leđima na vrata, obazrala svud uokolo potom podignula palac gore. Zrak je bio čist. Tina i Jan su mogli krenuti.

Kuća je bila napuštena, znali su to, promatrali su je puna dva dana. Otvorili su teška drvena vrata i odlučnim koracima kročili unutra. Mračnu unutrašnjost prožeo je trag svjetlosti i otkrio prašinu, paučinu, sve ono što je govorilo da je odavno napuštena, ali, bez obzira, ulijevala je sugurnost.

Hana je pohitala u kuhinju s nadom da će pronaći hranu. Već danima nisu jeli. Otvarala je policu za policom, ladicu za ladicom, ali ništa. Razočarana duha i tužna lica okrenula se k vratima, potom vrisnula...
Dogodilo se jednog toplog, proljetnog dana prije dvije godine. Na vijestima je odjeknula priča o virusu, priča koju nitko nije posebno ozbiljno shvatio. Kobna greška...

Navodno je krenulo od putnika s aerodroma, rekoše da je doputovao iz Afrike, odnosno, nekog zabačenog i još neotkrivenog mjesta, nikada nije utvrđeno, ali u narednih mjesec dana gotovo je cijela zemlja bila zaražena virusom koji je ljude činio 'divljima'. Bila je to neka vrsta bjesnoće.

Nakon dvije godine zemlja je opustošena. Posvuda su se mogli vidjeti samo ljudi – psi. Da, divljaci bez duša, osjećaja, bez ičega što čovjeka čini čovjekom. Ono malo ljudi koji su po svemu sudeći bili imuni, skrivali su se i sa zadnjom snagom u sebi pokušavali preživjeti. Tek mala nesmotrenost, značila je smrt; pad pod zube bijesnih.

Tako su Hana, Tina i Jan preživljavali, borili se za život. Sve troje su izgubili obitelj, prijatelje i poznanike na isti način: Zarazili su se. Slučajno su se sreli prije godinu dana i od tada su nerazdvojni. Skupa nisu imali pedeset godina, ali naučili su sve 'trikove' preživljavanja. Zaraženi su se kretali uglavnom noću i u skupinama. Imali su loš vid, ali nevjerojatno dobar njuh. Nisu morali vidjeti žrtvu da bi znali da je u blizini. Hana, Tina i Jan tome su doskočili tako što su se posipali parfemima, na sreću, bilo ih je u izobilju, samo je trebalo posjetiti napušteni dućan.

Problem je bila hrana. Zaraženi su lovili i životinje, a zalihe u dućanima odavno su nestale ili su dućani bili u neposrednoj blizini 'jazbina' što je bilo preopasno da bi se uopće usudili pokušati doći do hrane. Preostale su im jedino kuće. Tako su i činili: Hranu su tražili u napuštenim kućama.

Tina i Jan su nečujno na vršcima prstiju prišli vratima kuhinje. Oboje su izvukli svoje oružje, Tina nož, a Jan mačetu. Jan je prstima odbrojao do tri, a onda su zakoračili unutra.

Hana je ležala u nesvijesti nasred prostorije. Tina i Jan su brzim pogledima pretražili kuhinju, a onda se spustili do Hane. Bila je u nesvjesti, ali ništa drugo. Činilo se da joj je netko zadao snažan udarac, a potom nestao. To je morao biti netko nezaražen, inače, bila bi mrtva, unakažena.

„Hana? Hana?“ Jan ju je lagano lupnuo po obrazima. Kada je otvorila oči, upitao ju je što se dogodilo.
„Muškarac... visok... nezaražen...“ promucala je.
Jan je kimnuo. „Što se dogodilo?“ ponovio je.
„Zatekla sam ga... mislim“, rekla je tiho.

Jan je otišao do prozora i pažljivo provirio.

„Nema nikoga. Šteta“, rekao je glasom razočaranja. „Dobro si? Jel' boli?“ pitao je Hanu koja je dlanom trrljala zatiljak i slagala bolne izraze lica.
„Dobro sam, proći će“, rekla je te se teturajući osovila na noge.
„To je dobar znak“, rekao je. „Još ima nezaraženih.“

Svi su se složili. S obzirom da jako dugo, čak predugo nisu vidjeli nezaraženu osobu. Ali ništa im nije značilo, bio je tu i nestao.

Kako se bližila noć, odlučili su prespavati u kući, a onda ujutro krenuti dalje. U susjedstvu se nalazilo još nekoliko kuća u kojima je moglo biti hrane. Dakle, prespavat će pa ujutro nastaviti s potragom.

Kretali su se pretežno ruralnim sredinama gdje je bila najmanja opasnost da će nabasati na zaražene, ali istovremeno je značilo da će teže naći hranu. Puno je vremena prošlo, a hrana je kvarljiva. No, funkcioniralo je. Težak život tekao je.

Bilo je dana kada su uspjevali odagnati suze, strah, beznađe... Bilo je dana kada su puštali da ih sjećanja vrate na predivna mjesta uz predivne ljude... Ali bilo je i dana kada nisu pronalazili smisao; kada su se jednostavno htjeli prepustiti smrti... Ali uvijek ih je nešto iznova i iznova dizalo. Možda urođeni ljudski poriv za preživljavanjem? Možda nada koja umire posljednja? Što god bilo, dvije ih je godine održavalo na životu.

Posljednji su put vidjeli nezaraženu osobu prije pet mjeseci. On je bio srednjovječni muškarac koji ih nipošto nije htio uz sebe. Kratko su popričali, a onda se rastali i krenuli svojim putevima. Mark je smatrao da bi mu bili samo na teret. Zanemario je činjenicu da su živi i da su bez obzira na godine uspjeli preživjeti.

Sve troje probudio je opojan miris kave. Nisu se mogli sjetiti kada su ga zadnji put osjetili. Zaredali su poglede čuđenja i straha. Otkud kava i tko ju je skuhao?

Laganim koracima spustili su se u prizemlje potom, slijedivši miris, krenuli ka kuhinji.
Da, bili su neoprezni, dopustili su da ih san obuzme i učini lakim plijenom, ali... skuhati kavu je mogao samo nezaraženi.

Jan je lagano gurnuo vrata prema unutra. Pred njim se ukazao čovjek za stolom. Ispijao je mirno svoju kavu. Tek ga je letimice pogledao.

„Ti...“ prozbori Jan.
Čovjek lagano kimne glavom. Pogledao je Hanu.
„Oprosti“, reče, „iznenadila si me.“
„Mark?! To si bio ti?“
Ponovno je samo lagano kimnuo.
„Pa dobro, iznenadila sam te, ali zašto si pobjegao kada si vidio da sam ja?“ upitala ga je.
Slegnuo je ramenima. Ni sam nije znao odgovor na to pitanje.

„I što radiš ovdje?“ nastavila je Hana.
„U prolazu sam.“
„Hmm... baš?“ Hana je sumnjičavo odmahnula glavom.
Mark je šutke posegnuo u džep, izvukao iz njega fotografiju te je stavio na stol.

Na fotografiji se nalazio Mark, mnogo mlađi i uredniji, lijepa crnokosa žena i djevojčica koja je mogla imati desetak godina.

„Moja obitelj“, rekao je s tugom u glasu, „i moja kuća.“
„Žao mi je“, rekla je Hana. „Što se dogodilo?“
Šutke ju je pogledao. Shvatila je. Zarazile su se.

Trenutak je vladala tišina, a onda je Mark nastavio govoriti opuštenim glasom kao da netom prije nije s težinom gutao i skrivao suzne oči.
„Došao sam po neke stvari, uglavnom uspomene, pa krećem na sjever... Postoji zona za nezaražene, odnosno, sigurno i zaštićeno mjesto.“
Začuđeno su ga pogledali.
„Kako znaš?“ Jan je sumnjičavo pitao.
„Susreo sam skupinu koja je pošla upravo tamo. Sesmero nezaraženih. Nekoliko sam dana putovao s njima, ali odlučio sam svratiti kući. I sada... pridružite mi se.“

Nisu morali razmišljati, bilo je i najrealno i najpametnije pridružiti mu se i poći na sigurno. Ništa nije garantiralo da sigurno mjesto postoji, ali dok god je postojala nada, znali su da će lakše živjeti.

Pošli su. Pred njima je stajao dug i neizvjesan put; put prepun prepreka i zla. Surovost svijeta gađala ih je sa svih strana. Pitanja su se množila, ali odgovore nisu pronalazili. Međutim, u jedno su bili sigurni: Svijet će i dalje postojati, makar taj svijet sačinjavalo njih četvero... A da li su zaslužili sačinjavati svijet? E, to je već neka druga priča, jer nije svijet stvorio virus, stvorili su ga ljudi. Da, ona priča o putniku koji je navodno donio i proširio virus, s razlogom nikada nije potvrđena.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.