Zapisano kao priprema za nastup tribini „Bez cenzure“ održane 19.3.2023, u organizaciji DHK, a koju vodi književnica Lada Žigo Španić. Na tribini su nastupili: Branko Čegec, Miroslav Mićanović i Zrinko Šimunić
Pitanje zašto se u Hrvatskoj, i ne samo u Hrvatskoj, toliko puno objavljuju knjige poezije, a da se u isto vrijeme te knjige poezije vrlo malo čitaju, upućuje na pitanje zašto toliko puno ljudi želi objaviti svoju knjigu pjesama i to bez čitalačkog pokrića, bez pravog odziva zbog kojeg se knjige, u pravilu, i izdaju. S tim je usko povezano i pitanje na koje sve načine, uz koje sve financijske začine, izdavači uspijevaju objaviti knjigu pjesama.
Na osnovu svog pjesničkog i čitalačkog iskustva znam da se poezija malo čita čak i kad su pjesnici u pitanju jer i pjesnici malo čitaju - druge pjesnike. Čast izuzecima, odnosno vrsnim pjesnicima. Sjećam se da sam još u prošlom stoljeću, zivkajući knjižnice diljem domovine i nudeći svoju prvu knjigu izdanu u vlastitoj nakladi, dobivao bezobrazno iskrene odgovore tipa: „Ali, to Vam nitko ne čita, zašto bismo onda kupili baš Vašu knjigu“. Jednom mi je knjižničarka u Novom Marofu spomenula da sabrane pjesme Arsena Dedića nitko ne posuđuje pa je gotovo sigurno da i knjigu nepoznatog autora, tj. mene smutljivca, nitko neće posuditi. Ali, kad bi knjige poezije posuđivali pjesnici, odnosno svi oni koji pretendiraju objaviti svoju knjigu pjesama, ili svi oni koji samozatajno pišu stihove, onako, „za dušu“, tada knjižničari ne bi trebali brinuti o prođi otkupljene knjige pjesama. Knjigu nepoznatog autora ne moraš kupiti, ali možeš radoznalo posuditi i što prije vratiti ako vidiš da ti se knjiga ne sviđa. Bilo mi je zanimljiva opaska jedne priznate i poznate pjesnikinje da je, prije nego što je počela polaziti svoju prvu pjesničku radionicu, voditelju radionice na upit o pjesničkoj lektiri od suvremenih pjesnika navela Maka Dizdara. Recentne pjesnike nije spomenula, a vjerojatno niti poznavala. I Kruno Lokotar ima slično iskustvo kad kao urednik mlade autore pita za lektiru.
Uzgred, jednom davno je i mene tadašnja urednica Republike Sibila Petlevski pitala za lektiru, spomenuo sam joj Jozefinu Dautbegović kao omiljenu autoricu, pjesnikinju na čiju knjigu „Ručak s Poncijem“ sam nabasao u knjižari Moderna vremena, odnosno otkrio sam je za sebe, bez čitanja književnih kritika. Na sastanku redakcije, a na koju me Sibila pozvala, naletio sam na „lektiru“, Sibila je Jozefini rekla: „Evo, tvoj fan!“. Bilo mi je malo neugodno, ali je to Jozefina spretno riješila – „ma pusti autora, razočarat ćeš se“. Nisam se razočarao.
Gotovo svatko tko marljivo i uporno piše želi to i objaviti. Ne vjerujem u pisanje „za dušu“. Doduše, imam nekoliko prijateljica koje izvrsno pišu i prozu i poeziju bez ambicija da to što pišu i objave. Ali, čak i one to podjele s nama, prijateljicama i prijateljima, putem elektroničke pošte. Svatko tko piše ima potrebu da ga netko i čita.
Poezija je posebna po tome što je knjigu pjesama, barem prividno, puno jednostavnije napisati nego roman ili knjigu priča. Knjige pjesama se, u pravilu, i ne pišu, nego sastavljaju od prethodno nastalih pjesama. Ustvari, knjige pjesama se i mogu promatrati dvojako – kao pjesničke zbirke, kanconijeri, ili kao „prave“ knjige pjesama. A većina pjesnika piše zbirke pjesama, a ne knjige pjesama. Neobično mi je bilo pročitati na Facebooku objavu Zrinke Posavec kako upravo piše knjigu pjesama „Maria Callas se baca u more“, ja svoje knjige sastavljam od već napisanih pjesama i obično tražim zajedničku poveznicu među pjesmama. Tražim zbirci razlog. Inače, mnoge odlične pjesničke knjige nastale su kao ciljano pisane knjige pjesama.
