Jasna Popović Poje | Jankov popis

 

Za početak škole treba: nove tenisice, dres i vijaču,

trenirku i loptice što dobro skaču.

Budućem sucu treba i zviždaljka,

a budućem treneru za vježbe, ležaljka.

Četvrtašu je neophodna nova torba

i vrećica za papuče,

nove tri majice i dvoje sportske hlače,

selotejp, ljepilo i pernica,

tuš, pero i nekoliko škarica,

flomasteri, pastele i drvene bojice,

mali češalj, ručnik, nove četkice…

Desetogodišnjak već prati svaki informatički trend

pa mu je na popisu i mobitel, najnoviji brend...

Čekaj, stani, je li taj popis neka šala ili trica?

Na njemu nema niti jedna knjiga i bilježnica!

Kao pravi kavalir, taj je popis prepustio jednoj dami.

Naravno, tko ne zna, radi se o njegovoj – mami!

Jasna Popović Poje | Borovnice

Ne, nije to to... Ovo nisu borovnice moga djetinjstva.

To nisu borovnice s mirisom

smrekove i borove šume.

To nisu svježe ubrane

goranske borovnice.

Nisu borovnice iz bakine

pletene košarice ni iz

šalice s likom Bambija.

Njima nije trebala žličica i šećer.

One su borovnice bile slatke,

a mirisale su na iglice smreke,

na šumske vrganje i jagode.

U sebi su imale okuse i mirise

goranskih livada s ljekovitima

matičnjakom, stolisnikom

i majčinom dušicom.

Ne, to nije to...

Ovo nisu borovnice delničkih 

i ravnogorskih šuma

zbog kojih su mi se rumenjeli

ljeti blijedi obrazi

i zbog kojih sam u vlaku,

pri povratku kući, 

imala brkove od bakine štrudle.

Ne, to nije to...

Ovo nisu borovnice moga djetinjstva.                                                                     

Sanja Rotim | Prvi dan škole

Ponovno zvoni školsko zvono,

radosno li je danas ono!

Dosadio mu je ljetni raspust

i školski objekt pust.

Spremne su olovke,

pernice i bilježnice.

Dosta je bilo: 

u parku s klackanjem,

u moru s plackanjem,

u dvorištu sa skakanjem.

U školi ćete 

nastaviti s druženjem

i naoružati se znanjem.

Jasna Popović Poje | Večera za 5

Došao je i taj dan!  Stol je dekoriran, a pod usisan.
Pregača se skida, uređuje kosa,
pregled u ogledalu obraza i nosa.
Hladna limunada u vrču se nosi,
u dvorište stižu večerašnji gosti...

Za PREDJELO pravi pogodak:

neobični sendviči, gastronomski užitak.

S kriškama salame, sira i tosta,

razveselit će svakoga kandidata i gosta.

Za GLAVNO JELO bez krumpirića ništa,

uz pileće dinose i salatu – desetka čista.

Što se DESERTA tiče, zadatak je lak:

on mora biti ukusan i sladak.

Tu zaista nema dileme – 

čaše pune keksa, sladoleda i šlag pjene.

Za OCJENU DOMAĆINA briga i nije,

važno je da se tu večer šali i smije.

I za POBJEDU malom se kuharu fućka-

glavno je ostati sit do sutrašnjeg ručka.

Jasna Popović Poje | Ljetni darovi

Svakoga ljeta naš Niko, sveti Nikola postaje

i u vreće stavlja sve što mu 

više ne pristaje...

Stare japanke, natikače i sandale,

obuti više ne mogu, sve su mi male.

Tu su i sunčane naočale, maske i peraje,

naravno, ako budu u ovu vreću stale.

Moreplovac medo i tri šilterice,

jastuk za napuhavanje, kupaće gaćice,                    dva ručnika, kolut i plivice,

obradovat će nečije malo lice.

Kratke hlače i majice ostavit ću 

ipak mlađem bratu,

a mrežice, štap i udice spremit ću za tatu.

Muče me samo praznici ljetni

i spuštene rolete -

kako i u što staviti darove

za svako dobro dijete?

Jasna Popović Poje | Suveniri

S mora sam ti tri školjke donio, ali sam ih, nažalost, sve zdrobio.

I deset puževih kućica sam zaboravio,

negdje sam ih na plaži, jučer, ostavio.

Ali, evo ti zato iz restorana 

jedna salveta malo zgužvana

i kutijica od krumpirića

na žalost, malo strgana.

I sve štapiće od mojih 

sladoleda sam ti donio.

Samo sam ih, bako, za tebe skupljao

i u džepić mog ruksaka svaki dan stavljao.

Evo ti i mojih plivalica i koluta

jer mi više nikad neće trebati:

naučio sam jako, jaaaaako dobro plivati!

Sanja Rotim | Pačji san

“Patko, patkice, reci nama dok spavaš hvata li te trema

kad u vodi ni kreveta 

ni pokrivača nema.”

“Ne trebaju meni

skupocjeni madraci i jastuci,

ja na vodi plutam,

jednu nogu unutra spuštam

i njome lagano lupam

da me struja ne ponese,

da me vjetar ne odnese.

Tako mi je divno,

spavam uvijek mirno,

a jednim okom pazim kriomice

da me ne prevare grabljivice.”

“Ali kad spavaš u vodi, patkice,

je li te hladnoća bije?”

“Nije, nije, 

mene moje perje dobro grije”,

patkica se smije.

Paola Crnjac | Posljednje školsko zvono

Četiri godine – kap u moru dana,

al' u srcu svaka zauvijek ostaje rana,

od prvih klupa i zbunjenih lica 

do zadnjeg smijeha i izlaska iz učionica. 

Dijelili smo testove, strahove, snove,

ispod klupa poruke, tihe, nove.

Ponekad suze, često bez razloga smijeh,

u toj maloj učionici – naš svijet, i poneki mali grijeh. 

Učitelji, i oni su zauvijek dio nas,

sad bismo sve dali za još jedan dan, 

još jedan zvuk zvona, još jedan plan. 

Možda nas život odvede na stotinu strana, 

možda se više nikad ne nađemo bez plana, 

al' dok dišu uspomene iz ovih klupa, 

znat ćemo – tu smo bili, to nas je skupilo skupa. 

U torbi sad više nema knjiga ni sata, 

ali nosimo priče za cijeli ostatak života.

Zbogom, razrede, al' ne i zbogom snovi, 

pri svakom koraku nosit ću vas u glavi i krvi!!!

                                                                                     PAOLA CRNJAC 4. c  

                                                                              OŠ „DOBRIŠA CESARIĆ” 

                                                                                              POŽEGA

Paola Crnjac | Učiteljica Irena

U razred kad kroči učiteljica Irena, 

sva se briga u trenu izmijeni. 

Topla joj riječ kao sunce sja, 

kod nje se uči s osmijehom, bez straha. 

Strpljiva uvijek, i kad je dan siv,

njezin je pogled blag i umirljiv.

Zna nas poslušat', zna nas voditi, 

i sve znanje svoje želi podijeliti. 

Irena nas uči i knjige i život, 

pošten put i ljubav srcem pokazuje. 

Zbog nje škola nije samo red i broj 

već mjesto gdje rasteš, u znanju i radu. 

Hvala Vam, Irena, za svaki sat, 

za svaki savjet, osmijeh i pogled blag. 

U vašem srcu ima mjesta za sve, 

zauvijek ćete biti učiteljica za pet! 

PAOLA CRNJAC 4. c 

OŠ „DOBRIŠA CESARIĆ”

POŽEGA

Jasna Popović Poje | Pisac

Sa svojih godina pet, već je promijenio zanimanja splet.
Od automehaničara do kestenjara,
od vatrogasca do slastičara.
I glumac je bio kazalištarac,
bagerist, liječnik i policajac.
U posljednje vrijeme priča je obožavatelj,
književnik i pisac, umjetnik stvaratelj.
Slovo za slovom polako sriče
i tako malo-pomalo dođe do priče.
Ljeto je pa piše o moru i ribama,
školjkama, ježincima i hobotnicama.
Po tipkovnici vješto tipka, tu nema šale,
točke stavlja da riječi
ne bi u provaliju pale.
Na kraju ispiše svaki svoj spis
i naravno stavi - autorski potpis.

Jasna Popović Poje | Kralj i kraljica

Skoro svakoga dana oko podne, u bakine odaje jedan kralj ušeta.

S krunom, žezlom i plaštem,

ponosno sobama prošeta.

Na konja Sivka uzjaši,

u rat se ići ne plaši.

Trubom zove svoje vojnike

i hrabro mačem barata,

dok njegova kraljica kod kuće

čuva mu princezu i njezina tri brata.

A kada prestane ratne trube zov,

kralj Karlo odlazi u lov.

Lovi fazane, trčke i zečeve,

a navečer priređuje večere.

Skoro svakoga dana u podne,

jedan kralj ušeta u bakine odaje,

a ona ga čeka sretna jer zna

da tada kraljicom i ona postaje.

Jasna Popović Poje | Ribič Karlo

Nakon policajca, kralja i automehaničara,

nakon vatrogasca, bageriste i slikara,

na red je došao i Karlo ribolovac,

obožavatelj prirode i vode čiste,

plavo-zelene, hladne i bistre.

Rijeke i potoke u čizmama gazi,

na okoliš šume jako pazi.

Sretan je kad ulovi na udicu

soma, rogana i sunčicu.

Ulovljene ribe često u vodu vrati

ili odluči ih nekome dati.

Zna da je riba zdrava hrana,

no kosti su joj velika mana.

Na svu sreću postoji uvijek i rezerva:

u hladnjaku ga čeka – riblja konzerva!

Enver Hrustić | Frka u šumi

U šumi se digla frka prava,

Pročulo se da medo više ne spava.

Kažu da je medo gladan i ljut

i ko mu stane na put čeka strašan sud.

Medo je hrabar i nikog se ne boji,

Pa će stoga sve životinje da postroji.

„Medo će od svakoga tražiti malo hrane!“

Kad za to ču gavran, odleti na najviše grane.

Lija od straha u rupu se skrila

i moli: „Recite mu da sam se prehladila!“

Zeko zna da je pojeo svu mrkvu,

Pa od straha nestade u trku.

Vuk jauče, snašla ga muka

Spala mu dlaka sve do struka.

Jež zna da ništa hrane nije sakupio

Pobježe u stari hrast pa se sav skupio.

Puž se u svoju kućicu skrio

Da proviri glavu nije poludio.

Jelen hitro skoči i sakri se u granje

Vidi i on kakvo je u šumi stanje.

„Kad bih znala gdje sam lješnjake skrila“,

vjeverica pomisli: „ ja bih medu ponudila“

Pa s drveta posmatra u šumi gužvu

I razmišlja: „Najgore je onom pužu“

Sova guknu i izbeči oči

Pomisli: “Ovo ovako neće moći!“

Sjeti se sova vrijednih pčela,

Pa odleti iz šume putem do sela.

Riječi pune jada potekoše iz sove

Dobi teglu meda i neka to poklonom nazove.

Odnese sova teglu medi,

Pa poruči: „Prvo se smiri, pa jedi!“

Gleda medo teglu, pa se divi

„Najesti ću se dobro, pa i da me Bog vidi.“

Otvori medo teglu, pa pojede većinu,

A zatim ode da spava u svoju pećinu.

Potom se u šumi diže slavlje pravo.

Jelo se i pilo, i do zore niko nije spavao.

I tako slučaj riješi sova mudra

I proveseli se sa životinjama sve do jutra.