|
Jelena Hrvoj |
Eleonora Ernoić Krnjak |
Martina Sviben |
Mirjana Mrkela |
Aleksandar Horvat |
Ljubav je sreća i kada boli,
ljubav je oko koje blista;
ljubav je zora nevina, čista,
ljubav je čudo koje se zgodi.
I zato ljubi, zato ljubi vrelo,
izgaraj strasno, izgaraj do smrti
jer život se ovaj k'o vrtuljak vrti
i već sutra bit ćeš samo cvijeće svelo.
Ljubi nebo, ljude, ljubi svoje sanje
U njima živi i kraljicom budi
i svijet nek' se smije i neka ti sudi,
ljubavi čistoj ne treba pokajanje.
Iz zbirke „Na pojilu“
Za kontinentalce i one rijetke koji možda ne znaju što je murina, samo ukratko: to je vrsta morske ribe koja je slična ugoru, osim što je od njega ružnija i opasnija. Najčešće se skriva u rupama morskih stijena iz kojih motri i napada plijen. Brzo, munjevito. Pritom ga duboko zagriza svojim oštrim zubima i otkida. Nekad je to krak hobotnice, nekad komad ili cijela riba, a nekad ljudski prst ili koji drugi dio tijela. Meni je ostavila ružnu uspomenu, ali i brazgotinu na prstenjaku lijeve ruke koja će me na nju podsjećati do kraja života.
Ali, najbolje da krenem od početka.
Nisam bodulica, to jest otočanka, premda me mnogi, osobito tamo gdje sam dugi niz godina živjela i radila, takvom doživljavaju. Istine radi, rođena jesam blizu mora, ali s kopnene strane pa se to ne računa. I bez obzira što mi je more bliže nego mnogim bodulima, pravi boduli su na otoku i u tome je, ruku na srce, velika razlika.
Pa sam, iako od malena okrenuta moru, bodulica postala tek preko muža koji je fetivi, a to znači, pravi bodul. Točno kaže poslovica kako je poturica gori od Turčina jer sam i ja, s vremenom, postala veća bodulica od pravih bodulica. S tom razlikom što su one pametnije i, jer imaju urođeni respekt prema moru, po velikom vjetru ne idu ni trajektom, a kamoli malom barkom u ribolov. Zato se mene može uvijek vidjeti na moru. I kad je fortunal vjetra, kad grmi ili sijeva, ujutro, navečer, uvijek sam na moru. I kad se nas dvoje, muž i ja, na moru susrećemo s drugim ribarima, svi pitaju: „Anko, jesi li šta čapala?“ Ne pitaju njega jer se zna da na ribe ne ide radi radi svoga gušta već radi mira u kući. Pitaju isključivo mene jer sam ja, tu, glavna!
Eto, tako sam i jutros bila glavna za vižitat vršu. Unutra ugor i murina. Ona s početka priče. Bit će lakša od kila. Ne volim se s njom natezati nego je iz vrše stresem u sak. Pustim je par sati neka se smiri, a dotle se dogovorimo što ćemo. Darovati ili frigati. Dobra je friška, frigana. Osobito s blitvom.
Ajmo je frigati.
Muž je otišao u polje presaditi smokvu. Joj, koliko ih je do sada presađivao; da mu se svaka deseta primila imali bismo jedan od najvećih smokvika na ovom dijelu Jadrana. Ovako.... Ali dok se on sa mnom pati ići na ribe i kad ga nije volja, moram biti pametna i mučat. Neka ide.
On, dakle, otišao presaditi smokvu, a ja se prihvatila naše murine. Prošla su tri sata otkako sam je izvadila iz mora, mirna je da ne može biti mirnija, ma ništa manje ružna nego dok je bila živa. Zato sam uzela nož i jednim rezom joj odsjekla glavu. Bacit ću je, što će mi. Ali ili nož nije dovoljno oštar, a nije, ili joj je koža pretvrda pa na kraju glava ostaje visjeti na malenom i sluzavom komadiću kože koji pokušavam prepiliti.
Kad odjednom – ugledam pravo čudo.
Na toj otkinutoj glavi murina razjapila usta i prije nego sam imala vremena išta, pogotovo išta pametno smisliti, vidim svoj prst, svoj prstenjak lijeve ruke u njenoj čeljusti. Sav krvav. Srećom što nije bilo skrivene kamere pa to sada drugi ne mogu gledati. Ovako se može samo zamisliti kako je to izgledalao. Dobro da sam krajičkom pribranosti onoj otkinutoj glavi murine onaj polutupi nož brzo ugurala u čeljust i izvukla prst.
-Gospe moja, Gospe moja – ponavljala sam, vapijućim glasom i u šoku, trčeći kroz kuhinju i dnevnu sobu, očekujući da gospa napravi čudo pa da ovo čudo koje mi se dogodilo nestane. Dotle sam, ipak i za svaki slučaj, dok je krv svud iza mene nemilice kapala, pokušavala naći nešto čime bih je zaustavila. Nije da se bojim krvi, zbilja je se ne bojim jer sam je se u svom poslu nagledala, ali nije lijepo vidjeti da ti toči iz ruke. Nekako sam našla sterilne gaze i pritisnula je na prst, za koji sam tek tad vidjela da je tako ružno rasječen kao da je preko njega prešla mala motorna pila. I to više puta.
Mobitelom sam brzo dozvala muža. Naravno da se uplašio i odmah došao. Dotle sam zavila onaj prst koji je dobro namočio cijeli paket gaze i s nogom na krpi za brisanje poda pobrisala svu krv koja je kapala. Da mi se muž ne prepadne kad vidi toliku krv. Ipak je on bodul, a za bodule se zna da se plaše i pogleda na krv. Bit će zato što se između sebe nisu tukli ili se nisu tukli tako žestoko pa nije bilo krvi.
Tek kasnije sam ga pitala je li uspio presaditi onu smokvu. Rekao mi je da je i da ju je zalio. Pomislila sam da će se ova sigurno primiti kad je sađena pod tako neobičnim okolnostima. Ali nisam rekla ništa. A i što govoriti o smokvi kad se trebalo brže-bolje spremati za grad.
Nekako sam se presvukla služeći se samo jednom rukom, ali kako je iz one rane stalno navirala krv, to sam malo mačala i odjeću. Nije mi bilo pravo, ali tko će to gledati, glavno da je čisto.
Pa smo brzo, samo s jednom torbom onog najpotrebnijeg, bili u autu. Putem smo se sjetili kako bi bilo najbolje najprije otići u mjesnu ambulantu. Tamo smo zatekli mladu medicinsku sestru, ne poznajemo je od prije jer zamjenjuje sestru koja je trenutno na bolovanju.
Sestra nas spremno uvodi u novouređenu ambulantu, ali kad vidi ranu na prstu pa kad još čuje da je od ugriza murine, brzo zove mjesnog šerifa, hoću reći predsjednika mjesne zajednice. Nakon nekoliko minuta ovaj zove sestru i kaže kako je obavijestio hitnu pomoć u gradu. Onda zove liječnica iz hitne pomoći iz grada. Pita sestru kakva je rana i od čega je. Savjetuje neka mi ruku stavi u vruću vodu i nakon toga imobilizira prst. I neka mi da nešto protiv bolova. Dajem znak sestri da liječnici iz hitne pomoći objasni kako se ne radi o ubodnoj rani nego o razderotini koja krvari, i da bi uronjena u toplu vodu još više krvarila.
Liječnica kaže da tako piše na internetu i da će zvati ponovo.
I zove i to vrlo brzo. Poslat će policijski brod, a mi neka pričekamo u portu. U Muni. I još napominje da ono o stavljanju u vruću vodu zbilja piše na internetu. Nema veze, mislim dok autom žurimo u porat. Nema smisla da nas brod čeka.
Najprije mi se čini, a onda sam sigurna da mi se povraća. Otvaram prozor sa svoje strane auta i dišem duboko.
-Ti uvik kažeš da je svako zlo za neko dobro - kaže mi muž želeći nekako popraviti raspoloženje.
Upadno me gleda, a to znači da mu izgledam loše. Bit će da sam jako blijeda, mislim, ali ništa ne govorim. Ne govorim mu ni da mi je zlo jer znam kako će se još više prepasti.
-Samo ne znam za koje ti je ovo dobro - završava on misao, ovaj put ozbiljnim glasom.
Došli smo u porat, kad ponovo zovu iz hitne pomoći. Opet ona liječnica od prije. Kaže da joj je jako žao, ali je policijski brod koji je trebao doći po nas u Rogoznici. A to je daleko i ne smije ga slati ako nisam životno ugrožena. Pita me kad sljedeći brod s otoka ide u grad. Računam, petak je, brzi ne ide, znači da trajekt polazi u tri sata. Sad je malo prošlo jedanaest sati.
Izdržat ću - kažem pokušavajući djelovati vedro i naginjem glavu bliže otvorenu prozoru od auta.
Vraćamo se kući.
-Je li ugriz murine stvarno otrovan? – pita me muža i brzo shvaća kako to nije trebao ni pitati. Još jače mi se povraća. Osjećam kako mi bilo tuče izrazito ubrzano. Biti će da sam se prepala, mislim, nije da sam bodulica, ali, ipak, tko nije krvav ispod kože. U torbici nađem tableticu koju trošim u te svrhe, mislim reći, kad mi je srce malo neposlušno i kad šušketa. Ne bih reklamirala firmu, tko zna bi li rekli je li to namjerno, je li lijek najeftiniji iz te skupine lijekova i je li na pozitivnoj listi.
Došli smo kući. Nudim muža neka nešto pojede. Ogladnjeti će do večeras. Objašnjavam mu kako će to potrajati. Popila sam cijeli lončić čaja i osjećam da mi je malo bolje. Hodam oko kuće držeći lijevu ruku s onim povezom u visini prsiju. Kao trofej.
Dolje u uvali vidim manal na onoj vrši iz koje smo jutros istresli murinu i manal od mrižice koju smo ostavili u moru. Da do sutra ulovi štogod za ručak.
Pada mi na pamet kako su nam ono nekidan skoro ukinuli dozvolu za tu mrežicu. Jer da nije po propisima EU. I da dozvolu može imati samo čovjek ako je domaći, stariji od šezdeset i pet godina i ako mu je mirovina manja od tisuću i šesto kuna. I sve mislim kako će s takvom mirovinom (ako je oženjen i mora hraniti i ženu, ne čujem da su to ukinuli) od debulece doći do mula, a kamoli potezati mrežu. Kad poplaća režije, što mu može ostati.
Opet mi se vraća mučnina. Onda mislim kako ona luda murina koja me je zagrizla već otkinutom glavom ima s tim neke veze. Mislim, s tom zabranom. Pa me hvata još veći strah jer sad pogotovo ne znam je li ta riba zbilja otrovna. Možda i je kad mi ovakve misli dolaze na pamet. To, kako oni preko te murine nekako djeluju? Da i mi koji smo se vratili na otok i bacamo vršu i mrežu odemo. I više se ne vraćamo.
Zvoni mobitel. Ponovo ona liječnica iz hitne pomoći. Pita me kako sam i kako mi je prst. Uvjeravam je da sam bobro, a i prst je dobar. Ne kažem da je potpuno utrnut, ne osijećam ga pa me ni ne boli. Tek malo nabija. Ne mogu je vidjeti, ali joj po glasu razaznajem kako je smirenija. Zahvaljujem joj na pozivu i brizi.
Znate koliko mi je žao što vam nisam uspjela poslati brod – još jednom mi objašnjava – ali nam to nije po pravilima.
Ne kaže da nije po pravilima EU - a, ali pretpostavljam da je tako jer znam da su prije vrijedila drukčija pravila.
Tri su sata poslije podne i na trajektu smo. U prstu mi počinje jače nabijati. Opet mi se povraća i jako mi se žeđa. Muž mi donosi čaj.
Na rivi u gradu smo u pet sati. U bolnicu stižemo s našom Ivom, dobrim bolesničkim duhom koji nas je dočekao pred brodom. U čekaonici na prijamnom odjelu bolnice ima nas dvadesetak. Naša kći Ivana je došla sva uspuhana. Izgleda mi uplašeno pa ja smirujem nju. Ona me nudi čokoladom i čajem iz bočice. Najprije odbijam, a onda sve pojedem i popijem. Još mi je muka i hladno mi je.
U šest sati dolazim na red. Doktorica je mlada i lijepa. Iz profila mi se čini kao srednjoškolka, ali susret s njenim očima otkriva neslućenu ozbiljnost. Osjećam kako mi ju je iz nekog razloga žao. Zagrepčanka je, sestra joj objašnjava što je to murina.
Obradili su mi ranu, previli je. Ne smiju je šivati jer se radi o ugrizu. Cijepili su me protiv tetanusa, preporučili antibiotike i naručili na kontrolu. I savjetovali da uzmem nešto protiv bolova.
Na gradskoj rivi samo nekoliko uličnih svjetiljki. Čekamo brod za natrag. Mrak je. Bura. Hladno je. Svega nekoliko putnika, odreda stariji ljudi. Svi se skupljamo u svojim kaputićima. U kanal napokon ulazi naš brod žmirkajući svojim zelenocrvenim očima.
Ulazimo. U salonu broda je udobno, ali se i dalje tresem od hladnoće. Umotavam se u jaknu.
Na brodskom TV-u vijesti. Nešto o Ukrajini. Odjednom:
- Eno murine ! – kažem mužu, a on me gleda znakovitim pogledom.
- Kakva murina? - uzvraća mi šapćući da ostali ne čuju, ali s neskrivenim strahom u glasu.
-To je onaj novi u politici, znaš onaj.... pokušava mi objasniti o kome se radi.
- Znam, ali… što ne vidiš da sliči na murinu – dodajem – možda… albino murinu, ali ipak murinu.
I dalje se tresem.
-Pogledaj mu samo oči i zube –tvrdoglavo ustrajavam.
Brod se zove brzi, ali se svejedno vozimo sat i dvadeset minuta. Ulazimo u porat na otoku. I ovdje nas dočekuje mrak. S broda silazi samo dvoje putnika. Hladno je i bura je kao i u gradu samo što ovdje jače zavija.
Ulazimo u auto koje smo ostavili na rivi, pa vozimo uzbrdo.
- Znaš da je zvala ona sestra iz ambulante, ona s otoka koja je u zamjeni. Zvala je dok si bila u kirurškoj ambulanti – kaže mi.
- Znam kako joj je – uzvraćam i osjećam da mi je malo toplije.
- Ni ne zna koliko je dobro razumijem, nju i onu liječnicu s Hitne - dodajem.
Prolazimo kroz selo. Ni u jednoj kući svjetla. Nekoliko uličnih svjetiljki tamo gdje je nekad bilo srce sela. U žmirkavu odsjaju sablasni obrisi kuća. U mrtvom selu mrtva straža.
- Boli li te?- pita me.
- Prst? Ne toliko prst… koliko…
KESTEN PIRE
Zagreb u jesensko veće, bruj Ilice i miris pečenih kestena. I kesten pire. Ove slike su u meni uvijek budile neku posebnu sjetu. Ponekad bi ih zastrla sjećanja koja nisu bila ni lijepa, niti ih se moglo lako zaboraviti, ali sam s vremenom naučila kako s njima izaći na kraj. Ugurala bi ih u kutiju na kojoj sam još davno napisala „ružni događaji“ i maknula u stranu. Tako su ostala samo lijepa sjećanja; susret s velikim bijelim Zagrebom, velike bijele zgrade, veliko kazalište, užurbano uspinjanje stepenicama koje su vodile na Šalatu, velike predavaonice na Rebru, tihi šušur po hodnicima, susreti pod satom na špici… I obvezno, kesten pire. S jeseni, kad bi ulice zamirisale po pečenim kestenima, kesten pirea bilo je u svim slastičarnicama u gradu, ali je onaj u jednoj slastičarnici u Ilici bio najukusniji. Dovoljno kremast, dovoljno ukusan i još sa šlagom kojeg sam pažljivo čuvala do samog kraja jer je tom zadnjem slatkom zalogaju davao osobit doživljaj.
S kesten pireom su obilježena druženja s dragim ljudima, s njim sam se nagrađivala nakon svakog položenog ispita, tješila nakon kakva neuspjeha ili tjeskobe. Sjećam se kako sam ga, vrativši se u svoj grad na obali mora, više puta pokušavala napraviti, ali nikad nije bio ni izbliza tako dobar kao onaj zagrebački. Na kraju sam zaključila kako je doživljaj, uz poneku kulinarsku tajnu, kvarila prevelika mjerica nostalgije.
Zagreb u jesensko veće. Poslije puuuuno godina.
Obula sam cipele bez povišenih peta (one s visokom petom već dugo ne nosim), odjenula toplu jaknu i već sam spremna za hod kroz vremeplov. Iz tramvaja silazim na vrhu Frankopanske i polako ulazim u Ilicu. Ne žuri mi se. Odavna mi se nigdje ne žuri. Vrijeme je postalo dragocjeno da bi ga se prebrzo trošilo.
Pogled mi odmah privuče jedan izlog, ali hrabro odolijevam. Toga ima i dolje. Osim toga, ništa takvog ne bih ni kupila jer već davno ne kupujem ono bez čega mogu i što mi ne pruža dugotrajno zadovoljstvo. Došla sam uživati u zagrebačkoj večeri, osjetiti bilo grada i možda sresti neko poznato lice. Ne ono s raporta sa špice, takve preskačem i u novinama, već nekog od poznatih mi ljudi iz onog vremena.
Odmah primjećujem kako je u Ilici mračno, a i prolaznika je neuobičajeno malo. Onda se domislim kako je tomu sigurno razlog ranovečernje vrijeme kad na ulicama i inače ima manje ljudi. A svijetla će se upaliti poslije. Hladno mi je. Dobro što sam ponijela toplu jaknu. Zakopčavam se. Odjednom s druge strane Ilice, one sjeverne, vidim reklamu one moje slastičarnice i bez dvoumljenja prelazim na drugu stranu. Prelijećem kroz slike koje godinama nosim u sebi i ni trena ne dvojim što ću naručiti. Dok čekam u redu pred blagajnom razgledavam kolače izložene na velikim pladnjevima. Svi izgledaju primamljivo, ali se ne dam pokolebati jer znam što želim. Usput mi pogled pada na široke čaše poredane na pultu do pola napunjene smećkastim granulama. Nagađam što bi to moglo biti. Takvo što nikad nisam vidjela. Dobro, mislim, nešto već je, ova moderna tehnologija se razvija brzo pa i u slastičarstvu, ne mora čovjek sve pratiti i znati. Došavši na red naručim kesten pire i kad prodavačica posegne za jednom od onih čaša sa smećkastim briketima pokušavam joj reći da ne trebam to nego kesten pire. Uputivši mi čudan pogled, iz velike limenke u čašu uštrca nešto što je sličilo na šlag i pruživši mi je, reče cijenu i okrene se nekome iza mene.
Ne smijem biti sumnjičava, prekoravam se i sjedam za jedan od stolova u stražnjem dijelu slastičarnice. Ipak prvu žličicu kušam oprezno. Pa još jednu. U sjećanju čeprkam po okusu kestena i svih kesten pirea koje sam ikad jela, uspoređujem. Godine su prilično naškodile mome vidu, ali su mi osjeti okusa i mirisa ostali jednako snažni. Oni koji me dobro znaju kažu da bih mogla zamijeniti psa tragača. A ako to kažu baš svi koji me dobro znaju onda to nešto znači.
Uporno nastavljam s onim što se zove kesten pire. Odgonetam do zadnje trećine čaše, a onda odustajem. Zaključna ocjena je da mirisom i okusom podsjećaju na prašinu od drva. Sad će se netko začuditi kako takva drvena prašina ima okus, čak i miris, a ja tvrdim da ima. A obzirom da se radi o granulama jednostavno zaključujem kako me podsjećaju na brikete od drva. Okus šlaga mi je isto nepoznat. Ili je bolje reći kako je bez ikakva ukusa.
Izlazim na Ilicu i nastavljam prema trgu. Opet mi se Ilica čini premračna. Rijetki prolaznici i prazne prodavaonice s nakićenim izlozima. Na trgu me dočekuje ban. Prilazim mu. Dobra večer bane, kažem nastojeći da mi glas zvuči veseo. On zagledan u daljinu samo šuti pa ja produžavam u Jurišićevu. Opet me salijeću slike kako smo s te pošte zvali kući, u nju smo išli po pakete koje su nam otuda slali. Pečeni pilići koje je moja mati slagala u veliku plastičnu kutiju i zalijevala s tekućom masti da su mogli trajati danima jer ih je mast konzervirala. Premda je društvo koje bi se na takav događaj okupilo brzo rješavalo problem konzerviranja zato što bi se sve pojelo za dan, najviše dva. Gdje su sad svi ti ljudi? Već dugo ništa ne znam o njima.
Velika stara pošta stoji u mraku. Prisjećam se kako sam pročitala da se renovira nakon potresa. Ispred nje je toliko mračno da moram paziti kuda hodam. Samu sebe pohvaljujem na odabiru obuće.
Hladno mi je i skrati ću šetnju. Prošla sam dio Petrinjske, dobar dio Gundulićeve, svratila do Cvjetnog trga i prečacem izbila kod kazališta. Dobro je što su ispred njega postavili klupe jer se na njima mogu odmoriti. Ne sjećam ih se od prije. Ili ih nije bilo ili mi tada nisu trebale pa ih nisam upamtila. Zvoni mi mobitel. Moji me pitaju gdje sam i kad se kanim vratiti. Brzo, kažem i prelazim na drugu stranu Frankopanske. Dočekam sedamnaesticu i vozim se prema Jarunu. Malo prije studentskog centra uspijevam sjesti i neugodno se trzam na svaku izbočinu na tračnicama.
Sutradan se autobusom vraćam na jug. Pokušavam se opustiti ali me u tome sprečavaju misli koje se stalno vrtlože. Na kraju se vraćaju i na onaj kesten pire. I pitanje. Zar je zaista sve toliko otišlo k vragu?!
mom sinu
Kutija za paket
ma koliko velika bila,
na kraju je ispala mala
za sve ono što ti želim dati;
i nikako stati
sve što se može zbiti,
i sviti
u srce majke
za sina.
Sve one male „važne“ stvari,
sve moje želje,
strepnje i nade,
između kolača i čokolade;
nikako da se slože
i stanu
u jedan običan
paket za hranu …
Treba mi vrijeme tišine
treba mi vrijeme mira,
sućutno vrijeme dobrote
bez zlogukih vampira.
Treba mi vrijeme tišine,
treba mi vrijeme sjete,
nek' nebeska muzika rosom
božansko umiva dijete.
Treba mi vrijeme tišine
k'o kupka mirisna, blaga
da ranjene misli svoje
na uzglavlja položim blaga.
Treba mi vrijeme tišine
a teški vjetrovi tuku,
u duši bosiljak vene
I sumorne misli se vuku.
Ne sudite mi pjesme!
Pjesme nisu krive!
One k'o žiže svijetle moje noći,
one su suze što cakle mi oči;
one k'o tajne u polusnu žive.
Ne sudite mi pjesme!
Pjesme nisu krive!
Sudite meni!
Ja glogova sam grana,
puna sam trnja, zavoja i rana;
umorna ptica na sredini puta
dok, slomljenih krila, moja lađa pluta,
a more mlačno, huda pretkazanja;
u krletci još duša umorna mi sanja…
Ne sudite mi pjesme!
Pjesme nisu krive!
Kao školjke čvrsto stisnule se, svjesne
da bisernice nisu,
male su i sive,
pa, uzdišuć' zdvojno,
život smjerno žive.
Ne sudite mi pjesme!
Pjesme nisu krive!
Nemoj htjeti znati,
sumnjaj, strepi, pati!
Jer sve rane duše, slutnje što te more,
od istine su lakše, mada peku, bole;
Nemoj htjeti znati,
sumnjaj, strepi, pati!
Pusti slatke riječi neka bruje, teku,
na tom surom žalu oseka i plima,
bolnije od sumnji istine zapeku
u predvorju pakla jošte nade ima;
nemoj htjeti znati!
Još se ljeska svjetlo na obzorju tvome,
još propinje čamac ispod strme stijene,
kroz mutnu se vodu mač istine ljeska,
zarobljen u mreži sred mulja i pjene;
nemoj htjeti znati!
Veslaj, veslaj dalje, što dalje od hridi
u zavali slutnji, u strepnji ti pati,
strašnije od sumnji istine zabole,
zato nemoj htjeti
nemoj htjeti znati…
Kao ponornica izvirem plaho:
u planini umorna srna,
u predvečerju, na pojilu
crni konjanik,
šuti i motri me.
Kao ponornica uvlačim se
u svoje dubine;
u spiljama od mahovine
ispreplićem priče,
sanjarim, primirena u rukavcima,
i kao da me nema
nitko me ne dodiruje.
Kao ponornica osluškujem svoje bilo;
moje srce u tami otkucava smjerno,
svoje dukate sve sam prebrojila,
predat ću ih konjaniku na pojilu.
Zvala se Josipa pa je bilo prirodno i praktično što su je izrana prozvali Bepa. Još kad se na televiziji počela prikazivati serija Naše malo misto momentalno je unaprijeđena u Bepinu. „Nije bila osobito lijepa“ moglo se odnositi kako na Luiđevu, tako i na Bepinu iz našeg 3a razreda ugledne gimnazije na koju smo bili i ostali jako ponosni i nema šanse da se, u bilo kakvu razgovoru koji je dotiče, ne pohvalimo kako smo bili njeni učenici. Ono što je, osim imena, povezivalo te dvije Bepine nije bila samo njihova ružnjikavost (premda je u toj usporedbi Bepina iz našeg razreda stajala znatno lošije od Luiđeve), već i prostodušnost koja se višeput miješala s naivnošću, a nekad, bome, i s glupošću. Tako se činilo na početku ove priče.
Ankica Kale Morinjka rođena 1947 g. u Šibeniku, odrasla u prigradskom naselju Ražine, završila medicinu u Zagrebu, radila kao liječnik obiteljske medicine u Zadru. Kao dijete vrlo je rado čitala i željela biti spisateljica, ali su je životne okolnosti odvele na drugi put. Počela je pisati tek u kasnijim godinama i do sada izdala 9 knjiga.
Prvu knjigu „Bonaca“ objavila je 2010. god. Izdavač je bila Matica Hrvatska u Zadru.
„Put do kuće“ tiskana je 2011. god. u Zadru u vlastitoj nakladi.
Treća knjiga „Bura s Umca“ izišla je 2014. god. u vlastitoj nakladi.
Četvrta knjiga „Žena s dječjim kolicima“ tiskana je 2016. god. u vlastitoj nakladi.
Peta knjiga „Kako su prošli izbori u našem mistu“ objavljena je 2017. god. u Nakladi „Bošković“.
„Na pojilu“ je njezina jedina zbirka poezije tiskana 2014. god.
"Figurice od terakote", objavila je 2018. u vlastitoj nakladi.
"Uhvati vjevericu", objavila je 2019. u vlastitoj nakladi.
Zadnja knjiga koja je izašla iz tiska ove godine je „Priča o Đuli“.
