Vegetarijanci
– Godinama sam jela meso i sad mi je teško odreći ga se. – priznajem.
– Vjerujem ti. – strpljivo će moja prijateljica Snježana – Lice ti je veselije kad odnekud stigne miris pršuta ili roštilja.
– A-ah! – samo kažem, odmah zamišljajući i jedno i drugo.
– No mislim da nije važno koliko dugo si bila mesojed. – nastavlja Snježana – Bilo kada u životu možeš odlučiti da ti je žao životinja i više ih ne možeš jesti.
Ljudi oko mene već su se na to odlučili. Čini mi se da je vegetarijanstvo postalo moda. Pokušavam ovo pojasniti svojoj prijateljici. Ali ona mi opet proturječi govoreći:
– Ja vjerujem da su neki ljudi odbijali meso u davnoj, davnoj prošlosti.
– Koliko davnoj?
– Pa, recimo, mnogo tisuća godina prije danas.
– Znam! – veselim se kao da sam pogodila odgovor na kvizu – Znam! Ti sigurno misliš na Babua.
Dok se Snježana smije, ja brzo razmišljam. Dva puta sam pročitala njezinu knjigu "Mali krapinski pračovjek Babu". Ne sjećam se da je on izbjegavao meso.
– Međutim, ja sam napisala novi roman o Babuovim pustolovinama. – veselo će moja prijateljica.
Ona je ponosna, a ja sam – naravno, jako radoznala. Vegetarijanstvo ne obećavam, ali knjigu ću sigurno pročitati.
Moj stari prijatelj
Babu i ja smo se odavno sprijateljili. Zato sam vam o njemu već pisala. Snježana ga je izmislila prije nego što su se rodili neki od naših čitatelja. Sada evo i nove knjige, u kojoj Babu nije ni godinu stariji!
To je moguće zato što on živi samo u romanima. Dakle, nije oživljeni kostur iz Krapine, ili nekog drugog mjesta na Zemlji. Pravi krapinski pračovjek, tj. njegovi ostatci, poslužili su Snježani Babić Višnjić samo kao ideja. Od te ideje, ona je stvorila književni lik i nazvala ga Babu. To je jedan, po mnogo čemu neobičan dječak.
U isto vrijeme, u istim Snježaninim knjigama, živi Zlatokosa. Ona je pripadnica posve drugačije skupine koju Babu naziva tankim ili vitkim ljudima. I kao što joj nadimak kaže, plavuša je. Ovako je (također u prvoj knjizi), opisan njezin prvi susret s Babuom:
"Promatrala je usnulo biće i pažljivo osluškivala njegovo disanje. Do sada nije uočila još niti jedan razlog zbog kojeg bi ona i pripadnici njezina plemena trebali bježati u šumu čim ugledaju neko ovakvo biće. Doduše, bili su drukčiji: imali su krupnija tijela, gustu čvrstu kosu, nosnice šire od mnogih životinjskih i debele ruke u kojima je sigurno bilo dosta snage. Sigurno više no što su je imali njezini ljudi. No unatoč tome što su ih se mnogi ljudi njezina plemena bojali i smatrali ih ružnima i čak su ih često pogrdno nazivali imenima mnogih krupnih i nezgrapnih životinja, djevojčici se ovaj dječak sviđao."
Nove pustolovine
U romanu "Babuova zakletva", Babuovo pleme zapelo je u snijegu.
"Nitko nikoga nije mogao vidjeti. Bilo je to doba vjetra i bjeline. Oni su vladali nad svime."
Osim hladnoće, Babua muči još jedan veliki problem, a to je glad. Meso neće pa neće. Zato, čak i uz bogatu lovinu, nema što jesti. Kopa kroz snijeg ili reže koru breze. U snježnoj pustoši, biljaka gotovo ni nema.
Babu i njegov otac razgovaraju pokretima. Otac mu nudi zalogaj mesa. On "samo prijekorno pogleda Oca i odmakne se na udaljenije deblo, podalje od svih. Otac sad ovo više nije mogao pustiti, ne ako je želio spasiti barem svoj ugled. I smotuljak se opet našao Babuu pred licem. Ovaj put grubo i blizu, gotovo mu gaje na silu gurnuo u usta. Babu osjeti jak poriv za povraćanjem, okrene se na stranu i isprazni utrobu."
Dakle, dječak je drugačiji, a biti drugačiji uvijek je teško. Ne samo lov, nego bilo kakav fizički sukob, protivan je njegovim uvjerenjima.
"Nije ni on znao zašto, ali je osjećao da je sukob loš izbor. I nikako nije mogao prihvatiti daje normalno ubiti - životinju ili dvonošca. svejedno."
Zlatokosino pleme također nije ratoborno. Oni su se spakirali i otišli. Osim izbjegavanja sukoba, nastojali su izbjeći i zimu. Naravno, Babu ne zna jesu li uspjeli. Ne zna ni kuda ni kamo su otišli. No pomaže mu slikarija koju je Zlatokosa ostavila na zidu spilje. Ondje su, između ostaloga, prikazana i tri planinska vrhunca.
I tako, Babu kreće u potragu. Nailazi na pleme vitkih i oni ga zarobljavaju. Naokolo, u kavezima, ima još živih bića. Možete misliti kako je sirotome vegetarijancu u toj situaciji!
..."iako je bio u bolovima, više je žalio jadne životinje nego sebe. One nisu mogle razumjeti poredak ovog svijeta, njegove zakone ni razloge zbog kojih ne mogu slijediti svoj najjači zov - da slobodno potrče prema šumi."
Rješenje
Snježana Babić Višnjić smislila je način da se svi nekako sporazumiju. Možda i vi imate u glavi neko rješenje.
Kraj romana "Babuova zakletva" ovdje vam neću otkriti. Samo ako pročitate, doznat ćete jeste li pogodili.
.jpg)
