Kolumne

petak, 31. svibnja 2024.

Anđelka Korčulanić | Enes Kišević - Hodajuća poezija

Zijevne li u neku kasnu večer,

namah mu pjesma izbije iz grla.

„Gdje li samo nalaziš te riječi“,

Asja, vis-a-vis, svaki put u čudu reče.

„Ja vječno tragam, moja draga vrla,

za ovo što ćutim riječ trebam neku jaču“,

kaže i smiješi se kao Mjesec za prozorom,

a zvijezde od miline u krilu mu se krune

dok svemir obilazi sjedeći u naslonjaču.

Med vrca, od roja misli budan već zorom,

o pāsu mu Ključ za ljubav, 

oči nebeske vedrine pune.


Erato s lirom, u lepršavoj haljini,

ruku pod ruku s njim oduvijek hoda

kamo god ga vjetrovi života nose:

blatnim stazama kroz šumu javora,

livadom djetinjstva plāvnom od jesenjih voda,

kroz polja s makovima blistavim od rose,

neugaženim snijegom ili obalom mora.

U snu okupan u Sanusu, od zalā svijeta 

zaliječen moćima čudesna vrela,

perom umočenim u majčino mlijeko 

i sokove Zemlje, vinom noći zagrijan piše. 

Sunce u zenitu ne silazi mu s čela.

Čini se, kad krasnoslovi,

kao da Božji glasnik zbori, 

a na nas padaju zlatne kiše.

23. Festival europske kratke priče | Novi vjetrovi


Nakladnička kuća Mala zvona | Kosjenka i Regoč – promocija slikovnice i otvorenje izložbe ilustracija Vendi Vernić

U utorak, 4. lipnja u 19:30, u knjižari-galeriji Kabinet Malih zvona održat će se promocija autorske slikovnice Vendi Vernić „Kosjenka i Regoč”, prema priči Ivane Brlić Mažuranić, te će biti otvorena izložba originalnih likovnih radova realiziranih za to izdanje. U predstavljanju sudjeluju Vendi Vernić i urednica knjige Sanja Lovrenčić.


Obilježavajući sto pedesetu godišnjicu rođenja Ivane Brlić Mažuranić, naklada Mala zvona povjerila je vizualnoj umjetnici Vendi Vernić, dobitnici niza domaćih i međunarodnih priznanja za ilustratorski rad, da samo likovnim jezikom ispripovijeda poznatu priču o maloj vili Kosjenki i divu Regoču.

Oni koji priču već znaju uživat će tražeći i slijedeći njezine karike u novom likovnom svijetu, a za one koji ne znaju tu je mala legenda likova, predmeta i prostora, na početku knjige. Pretvorena u slike, priča postaje dostupna i predškolskim čitateljima, te može poslužiti kao uvod u „ozbiljno” čitanje Priča iz davnine. Odraslima koji čitaju s djecom može biti poticaj da se prisjete tog klasičnog djela hrvatske književnosti ili da ponovno posegnu za njim.

Nadamo se da će ovim izdanjem, ispripovijedana modernim likovnim jezikom, priča lako svladavati dobne i jezične barijere i doprijeti do široke publike svih generacija.

Shura Dumanić | Izbor iz Kastelove poezije 'Testament u školjkama' na francuskom jeziku objavljen u Hrvatskoj

S obzirom da je Mediteran naše, jedno i jedino more slobode, beskraja i sudbine, a u Kastelovoj poeziji rodni list i identitetska konstanta, onda je zadovoljstvo čitalačkom auditoriju Hrvatske i Evrope više puta predstaviti - svugdje gdje se razumije isti jezik (poezije), ovog crnogorskog i mediteranskog, našeg, pjesnika Borisa Jovanovića Kastela, bez obzira koliko on bio etabliran u našim državama, posebno obalama Jadrana i njegove knjige nagrađivane međunarodnim priznanjima.  

 

Nakon knjiga poezije Testament u školjkama (2018), Bumerang valova (2020) i Pokloniću ti Ružu vjetrova (2023), evo i četvrte Kastelove knjige - izbora iz poezije na francuskom jeziku Testament u školjkama ((Testament en coguillages) u izdanju Shura Publikacija (Edicija Poentes) iz Opatije što je još jedan pokazatelj da je Mediteran, pupak svijeta i krvotok civilizacije, najljepša poveznica naroda i kultura.

Marina Kuzmić Laszlo | Zna tvoja baba

Rekla si: pričekaj zimu, na zimu će

sve biti drugačije 

Kad prohuji, prokošavi, kad prekrije

Netko ljubi, netko zloupotrijebi, netko je

vješt pa umije oboje

Rekla sam: dobar mi je bio, znaš

Ali što je usro je usro

Rekla si: znaš kako kaže moja baba

“Za to ti hvala, za ovo ode glava!”

Smijala sam se

Znam

Zorica Antulov | Ima...

Ima neki nemir u mome tijelu
kojega nisam i jesam svjesna ja,
ima neka tama u mojoj duši
što duboke krike šutnje odavno zna.
Ima neka zvijezda nad mojom glavom
pod čudnim nekim kutom
koja sja,
ima neka tama u mome biću
što samo u sjeni postoji, slutnjom protkana.

Ima neka glazba u mome tijelu
što zaigra, poludi, zaplače, uspava ...
Ima neki vjetar što uz nju piri,
planinski, morski il' zimski - to ne znam ja.
Ima neki svijet u kom ne postojiš,
ta paralela mrtvog svemira,
u kome mjesec ostaje bez sunca
pa smrt svoju sluti dok svjetlost zaziva.

Ima...

četvrtak, 30. svibnja 2024.

Anđelka Korčulanić | Izvor pjesme

Vodiš me za ruku

u lov na osmijeh, u lisnate šume

bijela graba i hrasta medunca.


Mekana sam, podatna, 

tijelo sam od gume

oslikano žutom kredom sunca.

Hodamo za zvukom truba,

za hukom nevidljive rijeke

k izvoru pjesme, divovi smo 

u svijetu svilenih buba.

Bosim stopalima kroz lude trave

gazimo i ne pitamo ptice 

čemu i gladne slobodu slave

ni leptire boje li se smrti.

Hraniš me mesom mlada jelena,

izričeš hvalu kupinama i vinu

od kog se žarim, a drveće se vrti…

U središtu smo kòla od sjenā.

Polegni me, šapćem, na mahovinu,

vlažno na vlažno, poljupcima pokrij

tijelo, kosu mi i lice.

Udahni miris majčine dušice,

med divlje kruške s toplih usana kušaj.


Krošnje nad nama šume, šume,…

Zaboravi i njih i ptice, moje srce slušaj,

izvor pjesme traži  ̶  uđi u me.

Nikola Šimić Tonin | Književna nagrada „Zoranić“ za roman godine

Petar Zoranić (Zadar, 1508. – između 1543. i 1569.), bio je hrvatski renesansni pisac.


Planine je naslov prvog hrvatskog romana, kojeg je napisao i 20. rujna 1536. završio Petar Zoranić, a objavljen je u Mletcima 1569., nakon piščeve smrti. U spomen tomu, na inicijativu predsjednika Hrvatskoga književnoga društva – Zadar, Nikole Šimića Tonina, HKDZ pokreće nagradu ZORANIĆ za roman godine tiskan od 20. rujna prošle godine do 20. rujna ove godine, u RH i regiji, koja će se dodjeljivati na taj datum u Zadru, ispod spomenika Zoraniću, uz prigodni program. Nagrada će se sastojati od statue Zoranić, i prigodne diplome u znaku romana Planine. Nagrađenom će uz smještaj i boravak u Zadru biti pokriveni i svi troškovi putovanja.

Na natječaj treba poslati po tri primjerka romana na adresu: Nikola Šimić Tonin, HKDZ, Zadarska 60. Drage, 23211. Pakoštane RH. Prosudbeno povjerenstvo za ovu godinu činiti će: pred. HKDZ književnik Nikola Šimić Tonin, književnica Žaklina Kutija, prof., doc. dr. sc. Patrick Levačić, Velimir Žigo, prof., dr.sc. Erni Gigante Dešković, dr.sc. Dragan Gligora. Knjige prispjele na natječaj biti će poklonjene jednoj od knjižnica u RH ili u regiji, odlukom povjerenstva.

Milan Drašković | Sonet za Vordsvorta

Svetlost rođenog dana spram zlatnih zelenkada,
beskrajno ponavljanje kroz uporna pitanja,
maštanju se predati uz mnoga prisećanja,
sa najdaljeg ostrva strasni zvuk vodopada.

Samotna žetelica pri nemoj naklonosti,
na Vestminsterskom mostu podsmesi sebičnjaka,
na arabljanskom pesku skrovište pustinjaka,
nestrpljiv poput vetra za čudan nalet strasti.

Sa pesmama o Lusi zvezde iznad krovova,
pet leta i pet zima Lusi poput laneta,
teret tajanstvenosti fragment detinjih snova.

Spram blaženog stvorenja divota ovog sveta,
ushita vrtoglavih pesma kad ispunjava,
za tren sjaja u travi Mesec dok obasjava.

UHBDR91 | Natječaj za najbolju knjigu iz Domovinskog rata

U želji da se ne zaboravi stvaranje hrvatske države, Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.) raspisala je tradicionalni natječaj za najbolju knjigu na temu – Domovinskog rata – „Bili smo prvi kad je trebalo“. 

Na natječaj se do kraja kolovoza ove godine mogu javiti autori koji su objavili knjigu ili  knjige (od travnja prošle do kolovoza ove godine), iz zemlje i inozemstva,  vezane uz hrvatski obrambeni Domovinski rat, odnosno stvaranje slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države: prozu, poeziju, fotografije i drugo.

Knjigu ili knjige za natječaj (po tri primjeraka) treba dostaviti na adresu: 

UHBDR91.,(za natječaj), 48000 Koprivnica, pp. 124, zaključno do 30. kolovoza 2024.

Stručni prosudbeni sud nagradit će jednog ili više autora – Velikom zlatnom plaketom – Bili smo prvi kad je trebalo. 

Svečana dodjela priznanja bit će krajem rujna ili početkom listopada u Zagrebu.

Natječaj se  kontinuirano organizira od 2000., a  lani je ova nagrada pripala Mati Rupiću i Stevi Culeju za knjigu „Sjeme zla“.

Marina Kuzmić Laszlo | Nikad ja to kako spada

Nedostajanje mi se jučer javilo oticanjem koljena

Noćas snažnim probadanjima iz jajnika

A onda i kao suha koža sa svrbećim mjestima


Oko tri ujutro jedva sam nekako ustala

Ne znam ni sama kako, ali sam uspjela

Sići i popiti tabletu da se lakše nosim s bolom


A ti bi na to možda rekao

Kakva je to uopće čežnja

Kad se dopušta ublažiti paracetamolom

srijeda, 29. svibnja 2024.

Nikola Šimić Tonin | Kreativno bogatstvo mladosti

Kao član ZAMP – a, pratim objave na stranicama, obradovan ovom objavom, a još pod dojmom:

Nevjerojatnog svjetskog uspjeha kojeg je strelovito postigao Marko Purišić kao Baby Lasagna do streaming servisa i YouTube trending lista kojima dominiraju imena poput Grše ili Miach te producenti i autori kao što su Lockroom i Z++, jasno je da u hrvatskoj glazbi pušu novi vjetrovi. Zadnjih godina mlade snage donose na scenu nove trendove, tekstove i energiju. To se - možda polako, ali sigurno - prelijeva i na druge kanale na kojima se izvodi, emitira ili vrednuje glazba. Uvjerili smo se to na nedavnim dodjelama nacionalnih glazbenih nagrada Porin, Cesarica i Rock&Off, o tome svjedoče rasprodane koncertne dvorane ili, ako ste prije za digitalni semafor, Billboardova ljestvica.

Milan Drašković | Sonet za 'samo jednom'

Samo ću jednom, samo jednom da se zaljubim,
dok nam prolaze dani i poneki vozovi,
dok se jednoga leta odmotavaju snovi,
samo ću jednom, samo jednom da se zaljubim.

I samo ću jednom srce svoje da zarobim,
kao ,,Ljubavna priča“ i ,,Jesen u Njujorku“,
zaneseni hodamo po Tašmajdanskom parku,
samo ću jednom srce svoje tad da zarobim.

Pitam se da li je moralo da te izgubim,
onako kako završi većina ljubavi,
a ova neće, neće moći da se zaboravi.

U vreme kad gubim nadu da ima pomoći,
kada obuzme tuga u tako dugoj noći,
molim se zvezdi, mojoj zvezdi – da te prebolim.

Egidia Baldini | Moj maleni svijet

Moj maleni svijet
tako je lijep.

Dok promatram laste
kako nisko lete,
dok kišica rominja
a livada je zelena.

Moj maleni svijet
tako je lijep.

I kosić bježi iz lokvice
pred naletom svrake,
jer i ona želi
svoj djelić svježine.

Moj maleni svijet
tako je lijep.

A jutrom me budi
ljubavnim zovom
galeb nad krovom
gdje družicu zove.

Moj maleni svijet
tako je lijep.

Lorena Vojtić | Agorafobija

U kućnom sam
pritvoru svojih
umovanja...

Čime se bavim?

Opetovano učim
karmičku lekciju.

U identičnim
mentalnim sklopovima,
vrludaju slična tjelesa.

Itekako namjernim
nanošenjem patnje -
mojoj empatičnosti...

Vlastitim egocentrizmom
mi zapravo poručuju...

Da moram početi
više cijeniti sebe.

Bez izuzetka!

Posvema jasno,
uviđam kako me
ne možeš pojmiti...

Još si suviše
mlad i nezreo,
nisi stara duša
poput mene.

Ali jednom
ćeš shvatiti...

Umjetnici, zaista,
vole drugačije!

- osma zbirka -

Marina Kuzmić Laszlo | Najvažniji dijelovi

Svaki je sljedeći put lakše, misliš, jer znaš što te čeka.

Onda te prereže u trbuhu čim ujutro ustaneš.

Zatim te, dok gutaš kavu, stegne u grlu i ne dopušta.

Slabe ti koljena, tijelo neće, sve odbija, ne funkcionira.


Kako si tisuću puta drugima govorila, govoriš sebi “proći će, sve uvijek prođe”, 

Kao što prolaze godine, životi, upale, noćne more, naleti olujnoga vjetra.


Ne posjedujem niti jednu jedinu stvar koja me ne podsjeća na tebe,

Uključujući sebe, svoju kosu, šminku, parfem, obuću, torbu, hardver, softver, disanje.


I ruke, što ću s rukama, za sve mi trebaju, za sve mi trebaš.

utorak, 28. svibnja 2024.

Branka Kadabec | Čekajući proljeće

I

U dugim sjenama stabala,
što u suton kao da su zaspala.
Oko traži onaj tvoj sjaj, tako znan
a opet tako nestvarno i stran.

Tražim zlaćani trag u tami,
kao suze trag na licu kad smo sami.
Voljela bih da si tu, sada, ovog trena,
da je tu tvoj zlaćani trag, bez tamnnih sjena.

Ova zima i bez ognja žar svoj oštri iskri,
dok inje pod nogama kao razbijeno staklo pršti.

Čudan obuzima me osjećaj slušajući zvuk taj,
koji iza svakog koraka ostaje kao da nema kraj.

Marina Kuzmić Laszlo | Kapsuliranje

Nekad bi te muškarac urlajući poslao u pičku materinu
Kad ne bi bila dobra ili ne bi bila dobro
Zalupio vratima s kojih bi onda otpalo staklo
Pa bi ga ti otpisala kao neartikuliranu sirovinu
I stvar bi bila jasna
Danas je svaka šuša upućena i kultivirana
Pičke materine umotane su u logične rečenice
S tankim opnama od jakog vezivnog tkiva
I etarskim ekstraktom iz muške paprati
Pa nakon što ih lako progutaš i kreneš probavljati
Tek negdje oko alkalne sredine tankog crijeva
Shvatiš da su te šutnule u trbuh i da ti se povraća

Matija Brcković | Zaboravljena Hrvatska: suhopoljski Lipicanci

Rijetko se koja životinja može usporediti s konjem. I rijetko koja živina izaziva toliko strahopoštovanje svojom prisutnošću kao konj. Jedan od takvih je i Lipicanac, pasmina začeta u slovenskoj Lipici krajem 16. stoljeća u svrhu opskrbe austrijskog dvora. Gledajući njegovu narav i sam bi čovjek poželio takve osobine. Privržen, vrijedan, poslušan, jednostavan. Sve što čini srž tog nevinog bića ta plemenita životinja sramežljivo traži zauzvrat od čovjeka. Iako je riječ o manjem konju, njegova snažna četverokutna građa, i suha glava koja djeluje neuhranjeno, čine pasminu vrijednu divljenja. Priroda se poigrala s njegovim tijelom jer njegovo crno tijelo po rođenju s vremenom bijeli i tako poprima karakterističnu sivu boju.

Jozo Krajinović | Hoću li izdržati

Hoću li izdržati,
kad oslabi vjera moja
kad mi slaba bude volja
a daleko ruka tvoja.

Hoću li izdržati,
kad se oblak sivi spusti
kad putevi budu uski
a noge mi umorne.

Hoću li izdržati,
kad mi križ niz rame klizne
a duša mi slaba vrisne
smiluj mi se Bože moj.

Hoću li izdržati,
zadnji dio puta moga
zadnju suzu suha oka
kako Bože sakriti.

Hoću li izdržati,
kad mi srce prepolove
kad ne bude više moje
za koga će kucati.

Hoću li izdržati,
sve je tebi Bože znano
al je tvome slugi strano
svu bol svijeta nositi.

ponedjeljak, 27. svibnja 2024.

Ispovijed jedne čitateljice


O romanu Rosie Kugli "Izgubljena generacija"


(Zagreb: Umjetnička organizacija Kugli & Kugli, 2023.)

Piše: Mirjana Mrkela

O kao optimisti

Okružena sam optimistima. To su oni koji nisu izgubljeni. (Dobro, naslov "Izgubljena generacija" ne zvuči tako, ali treba pročitati pa prosuditi.) Optimisti su ljudi koji imaju volje i vjere u budućnost. Primjerice, moja prijateljica Rosie. To je ona koja je unaprijed smislila kraj. Bio je to optimističan kraj jednog prijašnjeg romana.

S ovim, novim romanom nije odmah bilo toliko optimizma. Ipak, Rosie Kugli mi ne bi bila prijateljica kad ne bi vidjela svjetlo u tunelu.

— Svjetla mora biti. — odlučno mi je rekla — I unatoč svemu što nas je zadesilo, život ide dalje...

Pod tim što nas je zadesilo, Rosie misli na koronu u cijelome svijetu i potres u Zagrebu. Da, žao mi je Zagrepčana koji su morali pretrpjeti i tu muku.

"Mama upada u sobu. Raščupana je i vrišti. Vuče me za ruku, povlači iz sobe, ali nema vremena. Ponovo nas trese. Nova runda užasa. Ulovljeni u vrtuljku strave. Mamini vrisko- vi pretvaraju se u oštre rezove od kojih pucaju stakla, zidovi se ponovo pomiču. Sve se urušava. Pukotine, rane po zidovima. Krš, lom i kaos. Razbijeno staklo, slike, lampe, knjige po podu. Prestravljena sam.

Hoćemo li umrijeti?"


Još neke muke

U tome potresu stradala je jedna djevojka. Ali u romanu Rosie Kugli, glavne junakinje nisu umrle.

— Da, Rosie, lako je tebi biti optimistična, kad ti nemaš psorijazu! — tužno sam joj rekla — Ja se patim s tom bolesti otkad znam za sebe.

I onda sam se izjadala prijateljici. (Dobro je imati prijatelje kad ti dođe teško) Psorijaza je uglavnom neizlječiva kožna bolest. Ostavlja crvene mrlje ili bjeličaste ljuske na rukama, u kosi, na trbuhu i drugdje. Nekad ih je manje, nekad više. Ponekad me je sram obući haljinu kratkih rukava. Rosie me tješi da nije tako strašno, da će biti bolje. I dodaje:

— Uostalom, nisi ti jedina. Psorijaza, seboreja, vitiligo... Eto, dvije moje prijateljice pate se s tim vitiligom.

— Znam! — moram se osmjehnuti — Znam za vitiligo jer ga ima i tvoja junakinja.

— Dakle, vidiš! — smješka se i Rosie — Lari je poznato "kakav je to ogavan osjećaj."


Lara, kojoj mnogi zavide

U romanu "Izgubljena generacija" Lara je sretna i nesretna. Ima divne, uspješne roditelje i puno novca. I ima taj nesretni kožni problem.

"Moja nesigurnost zove se vitiligo. To je ona odurna kožna bolest kada ti je cijelo tijelo posuto bijelim mrljama.

Imala sam devet godina kad je mama primijetila. Male bijele mrlje pomaljale su se na koljenima, laktovima i licu. Pojavile se i trajno me unakazile. Bilo je gadno. Nije bilo dermatologa kod kojeg me nisu odveli. I sve su pokušali, ali mrlje su ostale.

Mrzila sam ih. I mrzila sam sebe.

Jesu li me zezali? Što mislite? Naravno da jesu!“

Lara je sada maturantica, a naslagali su se i novi problemi: pandemija korone, ljubavni jadi, čudaci u obitelji. Osim toga Lara, kao i svi mi, ponekad donese lošu odluku. Ponekad učini nešto loše i bez odluke.

"Pokucala sam na njegova vrata. Ruke su mi drhtale, srce nabijalo, koljena tresla. No nisam željela pokleknuti, podvući rep i vratiti se kući. [...] Možda se zarazim. Umrem od korone. Možda sutra bude novi potres ili smak svijeta. Treći svjetski rat? Kako je počelo, nikad se ne zna. Znam da imam samo ovaj trenutak i ne želim ga izgubiti. Moram saznati"...

Čitajući, saznavajući, ja sam bila na Larinoj strani. Razumjela sam je i ispričavala. Ponekad sam joj i zavidjela, kao i Mia, njezina najbolja prijateljica.


Mia, koja se svima sviđa

Mia je također puna dobrih osobina. Lara ju je upoznala kad je došla u novu školu. "Zabljesnula me bjelina njenih zubi, zadivila mekoća obraza, jamice na licu. Njena ljepota nije bila prigušena, postojala je da bi te natjerala da se okreneš i bez prestanka zuriš u nju. Kada izgledaš kao ona, možeš se pretvarati da te nije briga, ali ja sam znala da joj je važno kakav dojam ostavlja. U našim godinama to je jako važno."

A Luka ju je, na jednom tulumu, vidio ovako: "Kosa joj pada preko obraza, poput svilenastog zastora, ali ne zaklanja pogled. Osjećam kako mi srce luđački tuče, lupa o sljepoočnice. Netko me gura, piće se prolijeva, muzika i dalje para uši, ali ja više ništa ne čujem niti ne vidim. U prostoriji nakrcanoj ljudima nitko više ne postoji. Kao omađijan gledam curu duge, gotovo bijele kose i gubim se."


I još svašta

Dakako, svašta se izdogađalo na tome tulumu. "Grabim prvo što mi je pod rukom. Grabim i ulijevam to nešto u sebe dok me guši ta moja stvarnost i ta moja nemoć, taj osjećaj gubitka, besmisla. Nevidljivost. Bol."

I još svašta nakon toga: potres, svađe, razočaranja, nesporazumi. Nitko nije shvaćao u kakvoj opasnosti je Mia i nitko nije spriječio ono jezivo što joj se dogodilo.

"Moje oči. One su se najstrašnije promijenile. Bezbojne su i daleke, utisnute u ljubičaste podljeve. Ne, nisu to moje oči. To su oči stranca. Polagano ih sklopim, a zatim naglo otvorim. Ponadala sam se kako će slika nekim čudom nestati. Ali nije."

Lara zato zamjera samoj sebi. ..."ništa nisam učinila. Bila sam sebična i opsjednuta svojim malim brigama. [...] tlapnjama o mogućoj ljubavi, svojim pjesmuljcima. Plačem i mrzim se zbog toga. Moje suze sad su beskorisne. One neće umanjiti Mijinu bol. Najgora je ipak pomisao da sam to mogla spriječiti. Da sam samo"...

A Mia se povukla u sebe i ne želi razgovarati. "— Baš me briga! Ostavite me na miru, svi vi! Gubite se, želim biti sama."

Ne, nisu je ostavili. Jer, opet — optimisti pobjeđuju:

"Prijateljstvo nije otkazano Mašta nije otkazana Poezija nije otkazana Čitanje nije otkazano Tračanje nije otkazano".

Gradska knjižnica Kaštela | Domofest '24


Društvo hrvatskih književnika | Književni kompas


Narcisa Potežica | Svjetska balerina rođena u Istri predstavljena u predstavi „Carlotta Grisi - od Vižinade do vječnosti”

Zanimljiva predstava glazbenog teatra - ustvari sjajan dramski mjuzikl pod naslovom „Carlotta Grisi - od Vižinade do vječnosti” prikazan je u četvrtak, 23. svibnja 2024. u 20 sati u istarskom Novigradu u novoj kino dvorani Kulturnog centra CMIK-u. Za publiku koja se ipak okupila te kišne večeri bio neočekivani doživljaj koji će pamtiti.


Treba čestitati gostima Operi bb i Rovinju Art & more a to su bili - glumci Annamaria Serda kao Carlotta Grisi i operni pjevač Ronaldo Braus u ulozi Julesa Perrota. Na sceni je bio i pijanist Mario Čoporu koji je poznatim melodijama pratio čitavu predstavu, glazbu i odlične songova potpisujе dirigеnt i kompozitor Darijan Ivеzić, a režija je Ljiljane Gvozdanović.

Naime kroz odabrane slike (fotografije) na pozadini koje su upotpunile opis događanja na pozornici i doprinijele atraktivnom i informativnom scenskom prikazu te uz lijepu glazbu i zanimljivo živo pripovijedanje / dijalog glumaca to jest glumu na sceni - odlično je prikazan život i djelo CARLOTTE GRISI (Vižinada, 25.VI.1819. – Saint Jean kraj Ženeve, 20.V.1899.).

Narcisa Potežica | O romanu Maxima Billera „ŠEST KOVČEGA”

U romanu Maxima Billera „Šest kovčega” opisana je sudbina jedne obitelji židovskog porijekla. Živjeli su u Rusiji, odlaze u Prag, zatim u Berlin, a neki članovi obitelji ostvarivši san žive u zapadnoj Europi i dalje, ali svi nose teret tragične sudbine najstarijeg člana – njihovog oca i djeda. Njemački pisac Maxim Biller napisao je ovaj roman 2018. godine, kod nas ga objavila Fraktura, 2023. a s njemačkog prevela Patricija Horvat.

Roman se zbiva u doba hladnog rata u razdoblju koje je bilo od 1965 do 1985. Trebamo se podsjetiti da je hladni rat ustvari politički sukob između NATO Saveza (predvođenog SAD-om) i Varšavskog pakta (predvođenim Sovjetskim savezom) koji se vodio od 1945. do 1991. Zbog mnogih ograničenja i s nadom u bolji život s Istoka mnogi bježe preko Berlinskog zida na Zapad. O tome kako se sve to odrazilo na običnog malog čovjeka opisao je Maxima Billera u svom romanu „Šest kovčega ” s mnogo autobiografskih elemenata.

Sanja Rotim | Zvijezda

Devetnaestogodišnja djevojka Helena živjela je u jednom lijepom mjestu okruženom slikovitom prirodom i brojnim vinogradima. Taj grad nije bio poznat samo po vinogradarstvu nego i po tome što se u njemu nalazila kraljevska palača.

Za razliku od mnogih drugih aristokratskih dinastija nije se mnogo znalo o privatnom životu ove kraljevske obitelji, niti su ljudi poznavali njihova lica. Bilo je svima poznato da su oni vladali stoljećima na tim prostorima i da se kralj brinuo o svojim podanicima na najbolji mogući način. Najvažnije od svega je bilo da su svi bili zadovoljni u tom kraljevstvu i da nikome ništa nije nedostajalo. 

Helena je bila prelijepa djevojka duge, plave kose, bijele puti i anđeoskog lica. Mnogi momci su joj se divili, ali njoj se nijedan nije pravo dopadao. Iskreno rečeno, nije bila previše zainteresirana za izgled muškaraca. Željela je naći nekog pristojnog, romantičnog dečka, a ne kao onog Dragana koji bi joj zviždao i dovikivao:

“Hej, ljepotice, hoćeš li izaći sa mnom večeras?”

nedjelja, 26. svibnja 2024.

Nena Miljanović | Sećanje na oca

sada kada sam starija nego ti
retko i pomislim na tebe
oče
samo s proleća kad resaju leske
i zažuti se dren osut cvetovima i pčelama
pa sipi s grana mirisni prah
i mednim brujem peva dan
setim se
uske vijugave staze kroz zelena polja
i sebe petogodišnje na tvojim ramenima
dok koračaš koracima diva
i nosiš me
visok skoro do sunca i paperjastih oblaka
a šake ti velike kao činije
milion prvih trešanja je moglo u njih da stane
onih dvostrukih
što se kačaju curicama kao minđuše
tamo u ravnici
u kojoj niču žabe gatalinke sitne kao stakleni broš
(kupljen na šabačkom vašaru)
i lete nad rekom vilini konjici prozirnih krila
plavi i zeleni
ponekad sanjam da letim s njima
i padam uplašena
padam
pravo u tvoje sigurno krilo na kom spavam
i sanjam diva i devojčicu
s proleća
u kom odbijam da porastem
jer ti bi se smanjio i nestao
(i u snu kao na javi)
i više ne bih imala šta da sanjam

Pozivnica | Vesna Stanić: Kameni otok

 


subota, 25. svibnja 2024.

Mario Kovač | Cijena

Kročim laž danju
Istinu noću
Uz moje rame nitko
Smijao sam se
Jer bijah besmrtan
Sad mi se nevinost ruga
Osuđen sam
Da sviram pod oknom tvojim
Strune bole
Ali blijedog se konja ne bojim
Ni jahača što groza ga slijedi
Mladost me ne pamti
Čeznem za tim da cijenu platim
Trideset srebrnjaka za dušu moju
Samoća za slobodu
Poštena pogodba

Željko Bilankov | Sreća je...


Sreća je
trenutak taj
kada nam
snaga čežnje
otvori vrata.

Sreća je
strastveni
zagrljaj naš
vredniji tada
od suhoga zlata.

Sreća je
osmijehom
zajedno jesti,
s usana vrelih
poljupce krasti.

Sreća je
pogled u noći
koji te traži
i dodir u tami
meni najdraži.

Sreća je
šapat srca
koji me snaži
i duša tvoja
što ne zna za laži!

Lucijana Živković | Od vrha do dna

Kroz prašnjavi prozorčić stana u potkrovlju prodrla je prva zraka jutarnjeg sunca koja je pala na uzglavlje i probudila Darka iz nemirnog sna. Isprva se nije mogao snaći; gdje je on to? Taj mali, prašnjavi prostor nije mu još bio poznat jer se tek prije nekoliko dana uselio ovamo. Noćas je čuo šuškanje pa je zaključio da za podstanare ima miševe.

Poluzatvorenih očiju promatrao je svoje novo boravište, nezadovoljan i sobom i onim što je vidio. Sam si je kriv. Spoznaja dovoljno jasna, a opet je nekako htio da to nije istina. Nalazio je različite izgovore da si objasni ovo stanje koje bi najradije izbrisao iz života. No uvijek je dolazio na isto; odgovoran je sam. 

Pogled mu padne na prašnjavi prostor pun stare paučine i još zakrčen stvarima koje je donio. Iz starog je stana donio najnužnije što mu je potrebno jer više ne bi ni stalo u taj skučeni prostor. Nije se ni smjestio, a već je požalio što je tu. No nije imao mnogo izbora. Htjede ustati, ali se ponovno strovali bezvoljno u krevet koji neugodno zaškripi pod njegovom težinom. 

Katarina Zadrija | Za zadnji put

Za zadnji put ti popravljam kosu

i košulju kopčam, ruke mi drhte. 

Zadnji se put dvije sjene na zidu grle

kazalište sjena noćas zatvara kapiju. 


Preskupe su karte, kolebljiv je tekst. 

Riječi su teške ko noga na trulom mostu

s vrha na vrh niz liticu sklizneš 

toneš i ne nazireš joj dna. 


Za zadnji put naručujem tekilu

s manje soli, jer tuga začinja čašu. 

Nema bisa, ne plješću žmarci

limunu s ruba za posljednji ples. 


Za zadnji put ti držim ruku

na barskom stolcu u magli nikotina. 

Ko poslije premijere, ne nalazim riječi

sve je isto, al' drukčiji je kraj. 

petak, 24. svibnja 2024.

Lorena Vojtić | Preduga žalovanja

Često se zamislim...

Bože, zašto baš ja?

Zbog čega si meni
dodijelio ovaj križ,
ovu pulsirajuću bol?

Retoričko pitanje...

Moja žalost 
ne jenjava.

Književno druženje | Kuća za pisce

 


Ritam misli | Jezičac literature


Ritam misli vas poziva na promociju zbirke poezije, ‘’Točka Nemo’’, književnika Mladena Kopjara.

U utorak, 28. svibnja 2024. s početkom u 19:00 održat će se još jedan Jezičac literature – Impuls poezije u Staroj vagi na Trgu Matije Gupca u Varaždinu. Biblioteka Mala zvona i udruga Ritam misli predstavit će novu zbirku poezije književnika Mladena Kopjara

Mladen Kopjar rođen je 1975. u Zagrebu, gdje je završio studije prava i bibliotekarstva. Objavljuje prozu, dramu i poeziju te prevodi s engleskog jezika. Tridesetak priča uvršteno mu je u čitanke za osnovnu školu. Kao pisac za djecu nedvojbeno je ostavio trag na hrvatskoj književnoj sceni te je rado viđen književnik na mnogim književnim susretima širom Hrvatske.

Poezija kao izraz, kao način komunikacije sa samim sobom i s okolinom koja osluškuje riječi poput zvona. Riječi koje se utiskuju u slušatelja / čitatelja i prelaze u tišinu misli je poezija mladog književnika Mladena Kopjara. O novoj zbirci poezije ‘’Točka Nemo’’ govorit će uz autora i urednica, književnica Sanja Lovrenčić te organizatori Ljubica Ribić i Milan Novak

Glazbene gošće, Božica Kopjar (klavijature) i Lidija Skender (klarinet) dat će posebne tonove večeri poetskih slika. 

Bit će to još jedna književna večer prepuna emocija, dobro nam došli.