Kolumne

utorak, 31. prosinca 2019.

Zdenka Čavić | U znaku godine nove


Hodam sasvim polako,
sporim koracima
mjerim vrijeme
na izmaku godine ove.
Primičem se blještavilu,
u znaku dolazeće, Nove.
Okićeni borovi, kuglice sjaje
kao zvijezde u suton uronjene.
Tisuću mi se misli
u glavi roje.
Svjetluca blagdan po ulicama.
Opčinjena,
skidam tugu sa lica,
razvlačim osmijeh,
tražim crveni kaput,
i u radost se oblačim.
Za sretnu Novu podižem
čašu vina boje rubina.

Darko Foder | Černi časi




Černi časi,
            biele vrone,
z graktunjem nas
                        se nahrone!

Fučkume si
            kak sme siti,
            šteče su nam
                        naše riti!

Če bi šteli
            neke reči,
            mam nas fčehnu
                        fejst pa pleči!

Pogni glavu
            some klimaj
            pone vere
                        vu nas imaj!

Tak gavore
            se te vlasti,
            štere znaju
                        some krasti!


_____________________________
Zbirka pjesama „Zviraj rieči“, 2015.




černi časi – crna vremena, fučkume – zviždamo, šteli – željeli, mam – odmah, fčehnuti – zamahom udariti, fejst – jako, pa pleči – po plećima, štere – koje

Božica Jelušić | Richard Wilbur: Božićna himna



Štalska se lampa užiže,
Njen sjaj će nebo probudit;
Glas zvijezda ponire niže
I svaki će plakati kamen
I slama će sjati zlatom;
U štagalj nebesa će sići,
Dok štalica svetištu sliči.

Tomislav Domović | 2020.



Spustit će se zastor i odmah podignuti
Krenut će pedesetpeti čin lijepe komedije
Komad u kojem ne smije se svak,
ozbiljne publike ne nedostaje
i samo majka izdržala je odgledati sve slike i prizore

Pocijepat će se noć, još jednom pokrpati srce
Istrljanom iglom zaljubljenosti,
kroz jastučić zvijezde provučenim koncem sna
napisat ću KRAJ i za svaki slučaj početi pisati novi čin
na plohi srca

Gledam u nebo, redatelj šuti
Pa ti znaj...

ponedjeljak, 30. prosinca 2019.

Objavljen hrvatski prijevod kriminalističkog romana 'Izbliza'


vrijeme: 30.12.2019.

Knjiga "Izbliza", prva iz serije o inspektoru Adamu Fawleyju autorice Care Hunter, nakon uspjeha na svjetskim listama najprodavanijih romana, objavljena je i na hrvatskom jeziku, u izdanju zagrebačke Mozaik knjige. Roman je na hrvatski prevela Maja Opačić.

Cara Hunter novo je ime među autorima kriminalističkih romana, njezin prvijenac "Izbliza" je odmah po objavljivanju 2017. uvršten u renomirani britanski književni klub Richard and Judy, a ušao je i u uži izbor za najbolji britanski kriminalistički roman.

Marina Katinić | Čovjek koji ne zaključava vrata




možda je najnesretniji od svih ljudi
jer stvari i misli i snovi mogu uvijek
   sami otvoriti vrata, odšetati.
Čovjek koji ne zaključava vrata
     možda je najsretniji od svih 
jer k njemu uvijek svatko može ući.

A možda nije ni sretniji ni nesretniji
    nego jednostavno zaboravlja ključeve
    ili zaboravlja ključati kutiju zvanu tijelo, kovčeg, soba
       kabinet, brodica, tavan, podrum, 
       škrinja, pernica, stan.
   Ili zaboravlja na ključanje,
       ne čuje da vrijeme ključa, diže se,
       napušta nas mijenjajući agregatno stanje.

Čovjek koji ne zaključava vrata mora da je ipak nesretan
 jer mu vrijeme uspijeva pobjeći
      a vrijeme je novac
   a novac je sve ostalo.
Ili je ipak možda potajice sretan
  jer ima toliko vremena da ono sporo otječe
kroz ključanicu, ili je uspio pripitomiti vrijeme
pa ono neće otići, makar ostavio vrata nezaključana,
kao mačka, ako i ode, vratit će se.

Čovjek koji ne zaključava vrata zacijelo je najsretniji je od svih
jer njemu se nema što ukrasti.

Duško Babić | Golet




Ljubim te
svime što imam
diram te
svime što znam
mada život je
krivotvorina
pokušaj plagijata
nečije podsvijesti
kad krene ta nježnost
da nas guši u krvi

Anamarija Galić | Luda božićna (shopping) zvona


Moguće da ih čuješ i ti, negdje u zakutcima svojih mozgovnih tunelića. Ta uporna zvona koja zvone pozivajući na neponovljive pogodnosti koje se nude ovih dana. Pa nije malo liminalnih i onih subliminalnih poruka odaslano preko svih mogućih medija u  naše rastresene potrošački nastrojene glavice. Priznajem, ni ja nisam imuna na ovu kataklizmičku zarazu, trese me blagdanska shopping groznica, svrbi me džep... Sada još i taj amerikanizirani "blagdan" Svetog  Black Fridaya su nam turili pod nos, neka još i to žvačemo. Mislim, samo totalno lud čovjek zaobilazi  sedamdeset postotno sniženje. Svakom od nas treba neka sitnica, samo je teško razabrati koja točno.

Marica Žanetić Malenica | Bablje ljeto


Splitski autobusni kolodvor još uvijek je, posljednjih dana rujna, vrlo prometno mjesto jer se turistička sezona produljuje i na bablje ljeto. Koristim ovaj izraz a da i ne znam što zapravo znači, tek nagađam. Recimo, u rujnu se djeca vrate na posao, unučad u vrtiće i škole, a mi se babe lijepo razlijemo po opustjelim plažama i u miru uživamo u posljednjim trzajima ljeta. Potvrdu ispravnosti mojega mišljenja dala mi je definicija navedena u Velikoj sovjetskoj enciklopediji koja kaže da je to razdoblje kad starice na suncu još mogu zagrijati svoje kosti.

Ali, znam da ovo, meni logično značenje, ne pije vodu ni kod meteorologa niti u narodnim predajama.

nedjelja, 29. prosinca 2019.

Sven Adam Ewin | Stockholmski sindrom à la SAE


Ne idi za mnom. Odustani.
Ma koliko ti bio drag.
Raspjevana ptica na grani
Navest će te na krivi trag.

Taj što te slatkom pjesmom hrani,
Uz anđeoski osmijeh blag,
A potom gorkom pjesmom rani,
Nije anđeo, nego vrag.

On će te držat u svom domu.
I biti nježan. Biti tih.
A ti, ako si žena k tomu,

Bit ćeš mu ukras dana svih
I ko u stockholmskom sindromu
Zaljubit se u njegov stih.

Jasmina Burek | Šnjaderaj



Si sudbu soju krojiju
odnavek -
sem par nas teri smo se rodili
bez metri i škar
pa po svetu i živlenu
furt sami kak bokčeki hodime
i nišči nas ne vidi kak se smucame

"Jedna izložba na kraju godine" | Izložba slika Valerije Jelčić "Suživot" od 12. prosinca 2019. do 1. ožujka 2020.


Izložba slika Valerije Jelčić "Suživot" od 12. prosinca 2019. do  1. ožujka 2020.

Piše: mr.sc. Narcisa Potežica

Sredinom posljenjeg mjeseca u godini, u četvrtak, 12, prosinca 2019. u 17 sati otvorena je izložba slika Valerije Jelčić pod nazivom "SUŽIVOT" u prostorijama Udruge umirovljenika HRT, u Bijankinijevoj ulici 11. Izložba se može razgledati svaki dan od 16 do 18 sati.

Na svečano otvorenje došlo je mnogo prijateljica i prijatelja autorice izloženih radova, a također kolegica i kolega umjetnika kao i roditelja i njihove djece, koji su nekad bili učenici u njenoj školi ili korisnici u Kreativnoj radionici UPI-KERAMIKA Udruge za promicanje inkluzije koju uspješno već godinama vodi  Valerija Jelčić.

Pozivu su se također odazvali članovi Društva Krčana i prijatelja otoka Krka, zatim članovi Udruge Sinjala iz Baške, Zaklade "Čujem, vjerujem, vidim", "Vjeverica", Udruge "Dodir " i mnogi drugi posjetitelji. Po riječima Valerije Jelčić bila joj je posebna čast da su na otvaranju izložbe bili prisutni Stjepan Pohižek, poznati kolekcionar i  Ivica Krakić, prof. voditelj Teatra MAK. Pozdravni govor održala je Branka Starčević iz Udruge umirovljenika HRT-a,

Zvonko Kudelić | Pak


pak sam te snočka senjal
i pak te bum
bila si tak blizu
imel sam te su

al kak sake noči ,
tak i tenoči
prvi kokot mi te zeme
i nemrem si pomoči

subota, 28. prosinca 2019.

Dejan Ivanović | Iluzija






















Marijana, ja sam te stvorio od morske pene.
Deo po deo, postepeno, za samog sebe;
Odjednom, samo po sebi se spusti,
dođe u gluvo doba, naglo, bez opomene
neko beskonačno setno, prozračno vreme
nevidljivije od koprene;
vreme kad si mi, Marijana, postala strana.

Božica Jelušić | Koliko vrijedi kukavički "ali"?


Rekla sam da neću i da ne bih, da moja riječ ne mora biti gornja, ni moj sud ultimativan. O osjetljivoj temi Božića u zlom i potamnjenom svijetu oglasio se srčani Bojić i meni se to činilo dovoljnim da pokrije i moje mišljenje. ipak, jedan glas čini se nedovoljnim, dok oko nas vlada, floberovski rečeno, " pouzdanost ljudskog neznanja, brutalnosti i ludosti". K tome, obična građanska većina misli ono što im serviraju političari, duhovnici, kolumnisti, povodeći se za društvenim trendom, umjesto za vječnim i nepromjenljivim istinama i postulatima vlastite vjere.Ako je i imala dobre nakane i koncilijantne misli, ta će ih "većinska kvota" hitro korigirati kad joj se kaže što i kako treba misliti u svezi "gorućeg pitanja" naše aktualne zbilje.

Krapinska božićna priča ispričana tradicionalno po deveti put



Piše: Zdenka Čavić

Društvo za kajkavsko kulturno stvaralaštvo i krapinski župnik vlč. Davor Štuljan organizirali su još jednu „Krapinsku božićnu priču“, 27. prosinca u 19. sati u podrumu Župnog dvora Krapina.

U ozračju Božića i svečanoj atmosferi prožetoj prijateljstvom, stihovima i božićnim pjesmama, muza nadahnuća je anđeoskim glasovima još jednom, po deveti put oživotvorila „Krapinsku božićnu priču“. U prepunom rustikalno uređenom prostoru podruma župnog dvora  bilo je teško pronaći mjesto čak i za stajanje, jer su joj željeli prisustvovati mnogi. 

Božićnom su ugođaju, radosti i toplini, svojim stihovima doprinijeli Slađana Benkus, Zdenka Čavić, Darko Foder, Ivan Hršak – Belko i Zorica Klinžić. Pjesnici su još jednom pokazali da su prožeti duhom Božića u srcima, pretočivši ih u stihove koje su nadahnuto interpretirali  Biserka Ipša, Ronald Žlabur i Martin Grđan. Prigodne božićne skladbe izvodili su vokalni solisti Zoran Čavužić, Miljenko Golub, Ella Inkret, Gordana Ivanjek Tušek, Bojan Jambrošić, Lucija Jelušić, Zdenka Kovačiček, Tanja Mršić i Iva Ranogajec  Inkret, uz glazbenu pratnju Karla Kukovačeca, Petre Onderufove i Žarka Tušeka. Program je ležerno i vrlo elokventno vodio Željko Slunjski.

Domaćini su još jednom pokazali da su vrsni organizatori i znalački su svoje prijatelje i goste počastili prekrasnom božićnom bajkom koju će svi prisutni dugo pamtiti i nositi u srcu.

Ispovijed jedne čitateljice


O romanu Nataše Govedić "Mrežir: Zemlja mačaka i zmajeva"

Piše: Mirjana Mrkela

Povijest moga skijanja
   
Imala sam oko 20 godina kada sam prvi put stala na skije. Bilo je to na jednom od mnogobrojnih zimovanja koja su se u to doba organizirala za djecu. Studirala sam kako bih postala profesorica pa mi je bavljenje klincima bilo i korisno i zanimljivo. U ekipi se nalazilo još nekoliko odraslih osoba, a na planini smo dobili profesionalnog učitelja skijanja. To znači da nisam morala biti na stazi. Mogla sam se, kao i obično, zadovoljiti sanjkanjem, grudanjem, šetnjom i igrama na snijegu. Snijega je bilo puno, vrijeme prekrasno, mi svi odlično raspoloženi.

Zdenka Čavić | Luč Božića




Zlata čkomina žari srce,
diši kuruzni kruh i kašnjaki.
Zdela s prežganom juhom se puši,
na Badnjak vužgane su nebeske luči.
Slama pod stolom, šenica vu križ
pod stolnjak je deta.
Kuhlof s jabokom i bela sveča
z nami Božiča čeka.
Mati i otec su v tihi molitvi,
majkica drema pri stari peči.
Sem došla postiha,
ne vupam ništ reči.
V duši je svetlo,
jogenj v srcu gori.
Bila sem mala,
Božiča z njimi čekala.
V duši za navek
luč se vužgala.

'Pričamo bajke odraslima'


vrijeme: 29.12.2019. 19 h
mjesto: Zagreb; Studio Chekhov, Gajeva10

De facto, u suradnji sa Radio teatrom Bajsić &prijatelji, najavljuje premijeru projekta 'Pričamo bajke odraslima' 29. prosinca, u 19 sati, u Sudiju Chekhov, Gajeva ul. 10.

'Pričamo bajke odraslima'

Autorski projekt Ivane Bodrožić, Petre Hrašćanec, JeleneMiholjević, Marka Lucijana Hrašćaneca i Saše Božića.

Ružica Miličević | Ilovača u plućima




Došla sam da prozračim kuću.
Ljeto je na izmaku i sobe su pune mrtvih leptira.
Mravi ulaze u kuću, najave kišu, i nestanu.
Ukucala sam čavao u zid, na njega zakačila svoj najtopliji
kaput. To se zove spokoj.

Kad se opet vratim, bit će zima.
Otići ću na groblje.
Obići zaleđene križeve i pobacati suhe krizanteme.
Svi koje sretnem bit će stranci.
Hladni vjetar sa Save donijet će ledenu vodu u moj kraj.
Osvrtat ću se, ne bi li našla utočište od onog što vidim.
Ugrijat će me osmijesi sa nadgrobnika.
Samo tako se može razdaniti, otjerati magla iz čovjeka.
I voljeti ova ilovača u plućima.

Oleg Antonić | Svako dobro




Neka ti lišće bude meko,
a stablo jedro, gipko;
da u vjetru, krijesu, mrazu
razaznaješ Glazbu.

Rodili je kamenjari,
objavila divlja trava,
lugovima odjeknula,
stvor da tona čuti neće,

ma koliko bila srce
svega što se svijetom kreće,
prije neg' mu ritam uma
nađe sklad sa stanjem stvari.

petak, 27. prosinca 2019.

Božica Jelušić | O lanjskim snjegovima



Da mi je znati kamo odoše snjegovi;
Pijesak vrijeme mjeri, a tkaninu palac.
U beskrvno vrijeme da nam kaže znalac
Kamo se Ahilej skrio i gdje su njegovi?

Od znanja nepotrebnih đačka glava puca.
Malo se toga polako i pomno rukotvori.
Da mi se barem u umu taj bitan pojam stvori,
O alemovom oku što u tmini svjetluca.

Mislim o svima koji poslove ne završe;
Knjige i teoreme il' slike plamtećih boja.
O tima, što su mračna i genijalna kroja,
I umru prije no što četrdeset navrše.

Da mi je sve te niti svijesti uplesti čvrsto,
Prevesti slapove svjetla koje s visine primam.
Rekla bih da sam svoja, da sebe imam
I da se možda smijem zvati posebnom vrstom.

Eđidija Baldini | Pegula


San poša mirit sluh
su mi rekli da san gjuh.
Je pasa jedan puh
ma vero mi je dobar njuh.

Popeja san se na orah
malo san ima strah,
sused je vika orih, orih
me je čapa veli smih.

Je počeja padati prah
vero san ima peh,
teški mi je bija anke dah
ki san užina grah.

Dragica Križanac | Dido i njegove žene


Moj djed Niko je već dugo, dugo na drugom svijetu ali moja sjećanja na njega nimalo ne blijede.

Otac moje majke bi nas ponekad posjetio. Bio je to stasit muškarac srednjih godina, lijepog i ugodnog lica i lijepih manira. Uvijek bi došao na biciklu, u željezničarskim odijelu i s velikom crnom kožnom tašnom. Ta tašna je služila u mnoge svrhe: za posao, za kratku ambrelu za slučaj kiše, za ručak koji bi ponio na posao... i za kifle. Eh, svaki put kad bi nam došao, donio bi nam one male, slane kifle, prilijepljene jedna za drugu, koje nikada nisam nigdje vidjela, osim u Bosni. Kako su bile svježe i mirisale! Otvorio bi tašnu i rekao:

Dragica Križanac


Dragica Križanac rođena je 1957. godine u Vitezu Bosna i Hercegovina, gdje je odrasla, i završila srednju školu.
Završila je studij komparativne književnosti i bibliotekarstva na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, 1985. g.
U srednjoj školi i studentskim danima pisala je pjesme, koje su često čitane u Jutarnjem programu Radio Sarajeva.
Prije rata vodila je specijalnu biblioteku i dokumentacioni centar vojne industrije u Vitezu.
Od 1992 g. živi i radi u Amsterdamu a ljetne mjesece provodi u Trogiru.
Majka je dvoje odrasle djece.


Autorica se specijalizirala za novelu, kratku priču i poeziju.
Objavljuje u književnim časopisima i portalima u Hrvatskoj, Srbiji, Nizozemskoj, Njemačkoj i Bosni i Hercegovini kao što su Hrvatski glas Berlin, Kvaka, Moja BiH (Oslobođenje), Dunjalučar, Sarajevo; Matica hrvatska...
Piše kolumne za portal vitez.info
Također zastupljena u pet (međunarodnih) zbirki poezije i proze.
Objavila zbirku kratkih priča ‘Katarza’ u izdanju Matice hrvatske, tiskana u Mostaru ožujka 2021.
Pobjednica natječaja poezije Preprekovo proljeće, 2022 Novi Sad
Pod pseudonimom Dragica Amsterdam vodi i uređuje Fb književnu grupu ‘Literatura-lijepa riječ’.

Danijel Špelić | Mislav Pasini: Booking-Bloody.Com


Da počnemo, hoćemo li? Ovo je nevjerojatan roman, toliko nevjerojatno dobar da ne mogu pronaći riječi kojima bih ga opisao. Toliko je dobar da u njemu ne postoji jedna suvišna riječ, toliko je sjajno razrađen zaplet da ne bi prošao nijedan drugi oblik raspleta, toliko je sjajan da stvarno žalim što nema više teksta i što je došao kraj... Okej, s*anje, ne mogu ja to, nikada od mene poštenog kritičara. Rekao sam sam sebi; slušaj, pisac, ne isplati se to, kužiš, pisanje o romanima domaćih autora ti je grozan posao jer će te vrijeđati, napadati, omalovažavati, prozivati i nazivati raznim imenima - jednostavno se ne isplati gubiti vrijeme. Onda je onaj drugi mali glas u glavi (ne čujem baš stvarno glasove u glavi) rekao - zar su mama i tata Špelić odgojili kukavicu koja odustaje na prvi znak problema? Ono, zar ćeš još i prestati pisati samo da nekoga ne uvrijediš, možda čak ići i pitati za dopuštenje, možda moliti da te ne diraju? *ebote, ne, naravno da nećeš, sjest ćeš i napisati što misliš jer roman je *ebeni proizvod, a svaki je proizvod podložan kritici i pohvali. Sada bi još trebali paziti što napisati jer su svi postali osjetljive dušice? Kvragu, ne, nisu i ne, nećeš pisati ništa što nije iskreno. Glasovi ponekad znaju imati pravu malu zabavu kod mene.

četvrtak, 26. prosinca 2019.

Željko Bilankov | Mojoj maloj


Pramenovi kose
zadirkuju naočale tvoje,
kadgod se vitar zaigra s njima...
ne vidim oči, te azurne dragulje,
al' zato upijam svaki titraj
voljenog lica...
umorne usne ispuštaju cigaretu,
dim odlazi pomalo tužan,..
kažeš mi...
ljube, nisam ti dobro, ne mogu,
nemam snage, ne mogu više,
a tila bi,..
tila bi šetat ka nekad s tobom
potrčat s osmijehom ususret moru,..
znaš koliko ga volim...
a ja te bodrim,

Lidija Baić | Zoridba





Prolazim kroz zrenje
i bojim se... I radujem.
Načela me sa svih strana
pošast koja ne prašta.

Svjesno gubim na vremenu
u grču novih poraza,
to vrijeme možda liječi sve,
al’ nikad boru s obraza.

Dijete sam bez brižne majke,
sȃmo učim hodati,
zaplićem se i kobeljam
pa ipak uvijek stazu nađem.

Bojim se i radujem,
tog okusa je šećer-limun,
zoridba me sama našla,
na nju nitko nije imun.

Zvonko Kudelić | Zima




suhe listje
je zamenile inje
posejala je zima
svoje  seme
trdokorne i jake

srijeda, 25. prosinca 2019.

Ružica Miličević | Tiha noć



Pijesak ćuti. Žarulje na boru zebu.
Noć upakovana u šareni papir, obećava veliko čudo
Šator je postavljen, gozba može početi.
Žene mole za lak porođaj.
Muževi iščekuju mesiju.
Vino se prelijevaju po rubovima štale.
Marija krvari u Betlehemu.
Meryem krvari u Mosulu.
Majka izbjeglica, sin usvojen, spokojno doji.
Otac stolar, testerom presijeca pupčenjak, nečeg se boji.
Tri kralja mjesečare po pustinji, pastir i zvijezda kazuju im put.
Ovce i konji razgovaraju o bijegu u Egipat.
Dijete će uskoro obrezati.
Marija krvari u Betlehemu.
Meryem krvari u Mosulu.
O hladno nebo odbijaju se psalmi.
Usamljeni večeras rano odlaze na spavanje.

Zvonko Kudelić | Božić



čez zmržnjene šajbe slabe svetle
(rekel bi čovek da pezda jakše svieti)
z rafunga dim slabi
mrti se z čika jakše dimi

v dva rubca i par sviteruv na sebe
babica sedi, krunica je v ruka
kak da čez kuhinjski zid gledi
i svoje si misli

Slađana Benkus | Druptine z bužićnuga stola




Letus smu se nazi zišli skupa vsi
za stolum šteri na puznate vonje diši.
Puznati vonji i puznati vsi mi,
sem tebe, tebe ga letus ni.
Tvuaj stulec ustavili smu prazni, na njem nišči ne sidi.

Milan Frčko | Negdašnji Božič




Orehe smo farbali s farbom za peči
i ž njima za Božič cifrali jelke.
Jeli smo jaboke, ne preveč velke,
z mačkima vu krilu, kraj tople peči.

Po jelki je dišala cela hiža.
Stari so molili s čislom vu roki.
Božič so cifrali i mraz i obloki.
Molitva je babi vračila križa.

Lepo se zmisliti na te čase,
gda kruh se, onak, kak se šika poštival.
Vreme je to gda pokojni se glase,

a duša za svoj greh oproštenje prima.
Mi smo vam se kelili za raspelo
i onda gda nas nikaj neje bolelo.

Tomislav Marijan Bilosnić | Božić u Salamanci




Na rijeci Tormes vatra sine
iz praznine
posred neba
u visini vrtlog tmine
bijeli šator Marijin
Usred sunca
čas jezika i glas Boga
sveta vatra
život gori
Zlato oca
krunu slave
Isus
vraća Gospodu
Sjaje krila u leptira
sveta sjena Betlehema
u školjci je dijete
rosa od koralja, krv
u kápi vina
Salamanca
dúgā od tišínā

Zemunik, 20. prosinca 2019.

Florian Hajdu | Božić


Sedeli smo na vrhu trostepenika, za ulaz u kuću i gang Vilmoša Tobijaša-Vili-a u nebitnoj ulici sela gde sam se rodio pored crkve u zgradi kaludjerica, u kojoj je pópió pop koji je hramao na jednu nogu, vazduh često glasno puštao i žmirkao na oba oka kada je amin izgovarao, ja nisam verovao njemu, crkvi ni Bogu, ateistički sperm me je stvorio.

Vili i ja vozili smo avion, on vozač jer su mu roditelji imućni ja neimućan pored njega, kažem sto mi kaže radim kako naredi, imam samo Babu a ona muža koji mi nije deda. Avion nisam znao kako izgleda, on je znao nije mi rekao, mislio sam kao skela koja po reci klizi samo ima krila pa sa njma maše a repom se upravlja kao veslom čamac. Vozio je Vilmoš za Bozic kod Boga, Oca i Deda Mraza, usput pričao ja za njim ponavljao jelene, kočije, prapoci, zvezde koje lete padaju sjaje put do Oca Isusa obasjavaju okićeno od zlata drveće sladoledom, čokoladom, tortama i jestivim gorećim svećama od salonskih bonbona, zlatne puteve crvene, kuće medenjančke na krov nasadjene, labudove kao papagaje, rajske ptice, paune staklene sto junačke priče govore, slonove što se grohotom smeju i na glavi dube, andjeli okolo lete pevaju, radosna deca trčkaraju, ijuču, pijuču, graje i mekecu poklone dobijaju viccu od srece kolutove prave odnazadjaccke na dlavama stoj prave ccigrasto okreću, neki dubeći ispijaju klaker i kabezu.Vozio bi Tobiaš dalje jos dalje i dalje  ja bi bio već do samog Raja nezaborava da ga nije Rožika, majka njegova, pozvala u kuću, bio je sumrak baršunasti vazduh hladan a ne cičav snega nije bilo. Pozva me sa sobom, majka  se uozbilji, ja sramežno podjem, on otvori vrata što u sobu vode, zasvetli zaurla blešteći zaslepi oči moje mozak ceo božić svetski i vrata raja  mi se otvoriše u glavi, zateturah se sedoh na pod, bez treptanja dalje gledajući u do tada čudo, lepotu nevidjenu, veoma brzo Rožika mi reče da moram da idem,Vili se na to i ne osvrnu, ali mi pokaza sve poklone što je Vilmoš dobio ispod đžinovske jelke koja je plafon probila i nebo dotakla, bilo ih je miliontristadvadesetsedam. Uz ulicu krenem Babi, petrolejsoj lampi, Rigo-u koji cvili i jodluje kada ne može samnom da podje bude, kleknuh isped njega, poput vernika kada se u crkvi krste, on skoči na mene počne da me liže osetivši da rađa oba srca dušu u jedno iako bez ičega srećna vesela...

utorak, 24. prosinca 2019.

Milan Frčko | Božično Navečerje





Japica je štel jelko do plafona,
al prečkomel je gdo ju je donesel.
Spod nje je tackal. "Jajce boš znesel"-
gonđala je babica spod popluna,

predi nego je testo zamesila.
Na jelko smo deli orehe, jaboke
i neje nam išlo baš se od roke.
Sveta molitva je se posvetila.

F pol noči se čulo: "Jezuš se rodil".
Mi smo se kopitali naglavačke.
Božič je došel i sima je vgodil.

Cirkveni svetki nama pono znače.
Posle spovedi čisti smo od greha,
hecamo se i vžijemo se smeha.

________________________________________________

Božično navečerje-badnjak, japica-djed, gonđala-mrmljala, kopitali-kotrljali, hecamo-šalimo.
7.12.2019.

Nataša Hrupec | Gromovima je prekinuto jedno lijepo opće mjesto




gromovima je noćas prekinuto jedno lijepo opće mjesto, rekao bi D.D.
morala sam držati psa sklupčanog pod svojim krevetom
on se bojao
on je drhtao
i cvilio
a ja sam ga tješila: ma nije to ništa strašno,
samo dolazi jesen
sjeti se kako zna biti krasna
(sjeti se vatrometa boja, često ga spominju učiteljice kad uče djecu kako opisivati svijet i prirodu)
puna je plodova, topla, ljepljiva i slatka (obično se tu sugerira košarica)
trčat ćemo ti i ja po lišću, već ga ima puno na zvijezdi,
ali on cvili dalje
i čini se da mi ne vjeruje
pa dobro psu, sad reci: zašto si od svih živih duša u ovome stanu odabrao baš mene da te branim od gromova
i tješim po pitanju jeseni?

Nataša Nježić Bublić | Jer i ja sam lotos koji spava na vodi




Jedan dio doma je svijetao i u njemu gori kamin.
Grije promrzle misli ceste koja se usukala u utrobu.
Strah pijetla. Visprenost domaćice.
Jedan dio ognjišta miriše na nikad viđene naranče.
Prainđinica ukuhava marelice i jabuke.
Oko njene suknje sukno podmlatka.
Četiri oka u podstanarstvu djetinjstva.
Jedan dio mene, jedno od osamnaest oko gleda ravno u njeno čelo.
Bi li se mrštila da je znala da će i mene poroditi,
tako blagu i milosnu ljudskoj pohlepi?
Ili bi pažljivije odvagala omjer radosti i oguljenih jabuka.
U prošlosti spavaju vodne duše lotosa.

Dejan Ivanović | Daleke strme litice



Za one, daleke strme litice,
možda su izginuli Kelti
ukrštajući preke poglede;
jer, ko bi još ginuo zbog
neke udaljene besmislice
za stramputice, ivice i
oštre vrhove kamenih piramida?
Ali, zbog divlje lepote
ohlađenih bronzanih gromada,
dočarane, muzikom ambijenta
strmih litica čudesnog rta
na dalekom severu,
vredi živeti.
Jer se sa njega vidi kraj sveta;
vide se sva složenost i dubina,
na prvi pogled ...

Ružica Miličević | Ebensee, 9. maj 2014



Šifra  Cement.
Sub-logor Mauthausenda,
u  32 barake,  Židovi i Slaveni
Romi i homoseksualci sami su sebi pravili stanove
Za privremeni rad u inozemstvu.
Svojim promrzlim tijelima ložili su vatru.
I grijali žive.

U  Ebenseeu, gradiću ispod kamenoloma.
Poznatom po broju maloljetnih trudnica.
I djece bez očeva.
Po  karnevalu i broju ispijenih piva.
Jednom godišnje
dođu da se  sjećaju rebara, noktiju, zuba, ključnih kostiju i rasute kose.  
Spasitelja, krematorija  u maju, i sebe preživjelih.

ponedjeljak, 23. prosinca 2019.

Svečana promocija slikovnice „Marija mlekarica”


19.12 s početkom u 16:30 sati u Osnovoj školi Čavle održana je svečana promocija slikovnice „Marija mlekarica“ mlade riječke autorice Tatjane Udović, izdane u suradnji PIK-a Rijeka (branda Tonka) i Udruge za kulturu “Ča?“. Slikovnica, pisana na čakavštini, dočarava nekadašnji način težačkog življenja na području Kvarnera, a posebno je zanimljiva jer je temeljena na stvarnoj priči i anegdotama mlekarice Marije Marčelje, tete autorice Tatjane Udović, i ilustrirana od same mlekarice Marice Afrić u njenoj 90. godini života.


Program je vodila novinarka i glavna urednica portala Stilueta Marija Mažar te je uvodne riječi prepustila Tanji Stanković, ravnateljici O.Š. Čavle, i Mirni Međimorec, podpredsjednici Udruge za kulturu “Ča?“, koje su pohvalile ovu suradnju i inicijativu koja valorizira našu lokalnu kulturnu i jezičnu baštinu te specifičnu tradiciju i autohtonost naših krajeva.

Danijel Špelić | Danilo Brozović: "Bojno polje Istra"


Kažu mi ljudi kako je i loša reklama dobra reklama. Vjerojatno su i u pravu što se toga tiče, ALI su pogriješili samo u vezi jedne stvari; ne postoji takvo nešto kao loša reklama. Ako će nešto prodati knjigu, hej, svaka je reklama dobra. Tako smo u nultima dobili prvi domaći (valjda) vojno znanstveno fantastični roman; „Bojno polje Istra“. Ako vam naslov zvuči maglovito poznato to je zato što postoji kultni roman „Bojno polje Zemlja“ i autor je u jednom intervjuu sam izjavio kako je vlastiti uradak tako nazvao jer je želio da zvuči poznato kako bi ga ljudi kupili. N-da, čuo sam okej stvari o samom romanu iako ga još nisam čitao, ali čim netko spomene to ime, odmah se sjetim fantastično grozno-lošeg filma Johna Travolte, kojeg su pokopali svi živi i neživi, pa ako je autorov plan bio da njegov roman povezuju s time, to je bila fantastično loše osmišljena strategija. I ovo je ono što bi se danas moglo opisati kao click-bait roman jer čim vidite sadržaj znate da će se pronaći netko iz gomile „Bog i Hrvati“ fanatika koji će napraviti galamu i zazivati vruće paklene vatre da spale ovaj nečitljivi šund koji vrijeđa sve i svakoga. Da li je roman nečitljiv? Nije, čita se pristojno. Da li je dobar roman? Ni blizu, kvragu, ne. Da li vrijeđa nekoga? Uglavnom da, ali jedino ako ste zaribani domoljub koji ne kuži da je ovo napisano s namjerom da bude izazovna provokacija. Ovo je polu-politički pamfletić. Ne pravi politički pamflet, onda bi bilo nečitljivo.

Dušan Milijić | Ivana Vonka Prokić: "Rovinjska vrata"


Jedino što je neophodno znati pre nego što roman Rovinjska vrata počne da se čita, jeste ovaj podatak, može se reći i istorijska činjenica: Rovinj je Beograđanima u vreme socijalističke Jugoslavije bio jedno od najomiljenijih letovališta, tamo su se provodili ne letnji dani nego letnji meseci, pa su mnogi ovaj istarski gradić smatrali svojom drugom kućom i prosto nisu mogli zamisliti da letnji period provedu na nekom drugom mestu.

Zbog toga se Rovinj iz dotične epohe najbolje i sagledava beogradskim očima, pa nije ništa čudno što je upravo jedan srpski roman objavljen u izdanju beogradske Lagune 2019. sav posvećen Rovinju: i formalno, autorskom posvetom, i suštinski, jer se najveći deo radnje dešava u Rovinju.

Rovinjska vrata
su, ipak, i roman Beograda i beogradskog mentaliteta bar onoliko koliko su roman rovinjskog podneblja, jer baš zato što su se turisti u Rovinju osećali kao kod kuće, oni kao da su i na letovanje nosili sve svoje navike, običaje, porodične nesuglasice, maltene kao da osim promene mesta boravka nisu ništa drugo ni menjali. Ipak, ako rovinjsko podneblje nije uticalo na starije i već oformljene ličnosti, svakako je moralo uticati na najmlađe članove njihovih porodica, pa će se oni docnije, u zrelom dobu, sećati rovinjskih dana kao možda najbitnijeg segmenta svog detinjstva.

nedjelja, 22. prosinca 2019.

Eđidija Baldini | Noćni tić


U zoru se jadiš
ča tići kantaju,

u devet ča se
dica igraju,

malo pole na suseda
ki travu kosi,

ma, ne more se svit fermat
ki biš ti stila spat!

Božićna pričaonica GK Kaštela | „Svetu noć“ pripovijeda glumica HNK Andrijana Vicković



„Svetu noć", priču o Kristovom rođenju švedske književnice nobelovke Selme Lagerlöf kazivat će u ponedjeljak 23. 12. u 19.00 sati u Gradskoj knjižnici Kaštela u Kaštel Sućurcu glumica HNK Split Andrijana Vicković.

Jednog Božića pripovjedačica je s bakom ostala kod kuće, dok su svi ostali otišli u crkvu. Baka je bila prestara za odlazak u crkvu, a pripovjedačica premala. Tada joj je baka, sjedeći u svom naslonjaču, ispričala priču „Sveta noć“, priču o noći rođenja malog Isusa, o jasnom noćnom nebu na kojem se pojavila zvijezda, o svjetlu Božića. „Sveta noć“ je prekrasna priča o milosrđu i o tome „kako čisto srce otvara oči s kojima čovjek može uživati u gledanju ljepota neba."

Autorica Selma Lagerlof svojim pričama djeci približava Isusa Krista i događaje vezane uz njegovo rođenje i rani život prikazujući čuda njegova života. Za svoj književni rad dobila Nobelovu nagradu 1909. godine, kao prva žena kojoj je ta nagrada uručena.
„Svetu noć“ poslušajte u izvedbi Andrijane Vicković u ponedjeljak 23. 12. u 19.00 sati u GKK u Kaštel Sućurcu.

Darija Žilić | Zima na otoku




Senku Karuzi

Kad zime dođu na otoke s velikih trajekata
spuštaju se žene iz Smedereva i Bačke Palanke.
One imaju kapute od ovčje vune i lijepo pjevaju.
Usamljeni otočki muškarci pozivaju ih u svoje
kuće, daju im malo sira, kruha i sipine juhe.
Ujutro, dok još nisu zazvonila zvona s romaničke
crkve, svi zajedno kreću u malim čamcima,
na pučinu.
Eh, da vam je čuti kako pevaju te žene koje prvi
put su vidjele more! Njihove su pjesme prave
kozmogonije, kao da pjesmom kazuju gdje je
sunce, gdje su polje i nebo, a gdje more. Miješaju
se jezici i ribe same uskaču u čamce, pa se opet,
bljeskajući, bacaju dolje?
Ribari s košuljama posve mokrim, ne boje se vjetra.
Ne mogu im ništa bure. Njihove su samačke ruke
obgrlile topla ženska tijela. Iz njihovih srca iscurile
su snovite, crnokose more.

Silba Ljutak | Oblaci


Vinula se prema oblacima
visoko da ju s ovog tla odnesu
Svakim su joj se novim posezajem
ekstremiteti sve više duljili
Ruke su joj izrasle ispod koljena
Za nekoliko je godina mogla
samo jednom obgrliti
onog živućeg do sebe
Od ostalih hodala je većim koracima
nadala se većim nadanjima
U starosti skoro da je mogla
stojećki dohvatiti prste na nogama
Tek su ju na smrtnoj postelji
njeni oblaci primijetili
Odvinuli su ju s ovog tla
ne-tijelom dostojna da ih prati


subota, 21. prosinca 2019.

Nataša Hrupec | Na krovu



kuća ne bi trebala biti viša od višnjina stabla
tako da se svatko može popeti na svoj krov
sam ili uz pomoć ciganske lojtre

pa malo prohodati po njemu
sjediti, zapaliti si i gledati
kako između neba i zemlje lete mladenke, buketi
cijela svadba, trubači i basisti
promatrati kako se bude
raznosači pošte, mljekari i novinari

i biti na krovu u tom svečanom času najvećeg vatrometa
jer Campi Flegrei pokazuje znakove buđenja
kad će vatra paklenog grotla pohrliti nebu
u ceremoniji katastrofe
kad će zemljani prstenovi pucati od vrućine
u zagrljaju stratosfere

a mjesec će se pijan ceriti neronskim smijehom
i ko svjedok žalosnog sakramenta
bacat će pepelne konfete po zemlji po selu po gradu

po meni i mojemu krovu negdje u Vitebsku
mila Belaruša moja

Duško Babić | Klizanje na srcu


Te je zime led zarobio cijeli grad opasan bedemima, pružio se preko mora do otoka, a kiše su visjele iz oblaka kao stalaktiti po modrim špiljama. Inje je okovalo bilje. Vodovodne cijevi su popucale, pa smo vodu dobijali topeći komade leda. Majka je opet bila noseća. Valjalo je krenuti u rodilište, na drugom kraju zaleđenog grada. Tamo je uvijek išla sama, bez pratnje, na nogama. Otvorila je vrata našeg skromnog stana. Zrak je bio toliko hladan da je ledio suze u očima. Ona je samo zavezala rubac oko glave, ogrnula šal oko vrata, razgrnula oblake, iščupala jednu zraku sunca njemu s lica, kojom je brisala led s ceste utiruć put do bolnice, rodila tamo moju mlađu sestru i vratila se istim putem nazad. Ne sjećam se što je servirala za večeru, osim toplog osmijeha, bio sam premlad. Vjerojatno beskrajnu vjeru. Led je s jutra nestao kao rukom odnesen. Majka je vratila Suncu njegovu zraku, nešto vreliju, za onaj majčinski dječji osmijeh. Opet je granuo život, u srcu svijeta, u srcu Viktorije.

Ružica Miličević | Zmija




Svaki dan hodam. Put me odabere i ja mu se predam.
Uđem u šumu.
Tamo živi zmija.
Moj štap dotakne njeno gnijezdo. I ona se naljuti.
Krhko je njeno  znanje. Što se može naučiti puzeći?
Kad joj okrenem leđa, splasne njen bijes. Legne, vreba  iz skrovišta.
Podignem kamen. Zmija me ugleda.
Ja joj se otvorim i kažem: Ne boj se znanja, samo tako ćeš prohodati.

Silba Ljutak | Noviteti



Novi dan
Novi apel
Novo klečanje na koljenima
i ispruženo sklapanje dlanova
Nova zora
Novi sumrak
Novo ništa između njih
Novi tjedan
Sedam novih molitvi
Novi mjesec
Novo čekanje
Novi zazir od onog sljedećeg
Nova godina
Još jedna manje
O bivanju drugom halucigeno sanje