Vid Jeraj: Za nacionalni identitet najgori su propisani sadržaji

Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar 

U doba kada propadanje medija i brisanje njihovih tragova postaje jedini kontinuitet hrvatske kulture, Vid Jeraj zadivljuje kontinuitetom svog 20-godišnjeg kritičarskog rada. Kao multimedijalac, multitalent, multiinstrumentalist i poliglot, Vid Jeraj strastveno prati, regionalnu kulturnu i medijsku scenu, zaviruje preko granica, piše kritike, vodi tribine i svira saksofon i klarinet na koncertima improv jazza. Dva desetljeća svog kritičarskog staža Jeraj je ove godine ukoričio u zbirku eseja „Šira slika“, koja obuhvaća eseje i kritike objavljivane u medijima u Hrvatskoj i Sloveniji. Svojedobno aktualne, ukoričene Jerajeve kritike danas se čitaju kao kulturna kronika, što je tipično za kritiku i esejistiku, no jedinstvena je osobina našeg vremena da, s obzirom na nisku čitanost koja se i dalje strmoglavljuje, čak i knjiga objavljena u skromnoj nakladi može značajno povećati prisutnost kritike i esejistike u našem medijskom prostoru. 

S Vidom Jerajem razgovaramo o naslovnici knjige na kojoj je zgrada „Vjesnika“ pred rušenje, o kontinuitetu kritičarskog rada u medijskom diskontinuitetu, o uredniku Željku Porobiji te o kritikama aktualnih fenomena koje je uvrstio u knjigu i o perspektivama filmske, glazbene i književne kritike. 

Na naslovnici zbirke eseja i kritika „Šira slika“ je fotografija nebodera Vjesnika prije rušenja. Kakvu poruku šalje neboder Vjesnika? Pretpostavljate li da bi kritičkom mišljenju i kritici u Hrvatskoj bilo bolje da je Vjesnikov neboder „ostao živ“? 

Monolit sa Zagrebačke avenije podsjetnik je na Art Deco strukturu modernizma, kao i ophodnju medija s arhitekturom. U svjetlu afere s otpadom u Lici, u gradskom je imaginariju poprimio još veći značaj – onaj uskličnika na zatiranje simboličkog mjesta u prostoru. 

„Šira slika“ obuhvaća eseje i kritike koje ste objavljivali unazad dvadeset godina u raznim medijima, od Trećeg programa Hrvatskog radija do Zareza, Klika i Novosti. Kako ste održali kritičarski i spisateljski kontinuitet u tom razdoblju? Kako hrvatska kritika i kritičari održavaju kontinuitet u uvjetima medijskog diskontinuiteta? 

„Širu sliku“ objavio sam stoga što sam kao glazbeni kritičar javnost htio upoznati sa svojim tekstovima izvan sfere pisanja i glazbi, onima koji su flukturirali virtualnijim poljima medijskog prostora, odnosno onima na zalazu, kao što je u radijskom mediju emisija „Bibliovizor“ svojevrsni virtualni blizanac medijske kuće “Vjesnik“. Kontinuitet sam održao zahvaljujući kvaliteti i svom imenu i prezimenu kao jamcu za tematiku ljudskih prava u umjetnosti u užem smislu. Literatura u koju sam zahvatio pretpostavljam da spada u obaveznu lektiru svih priča, kava i pića koja su ogrnula moj život u vrijeme dok sam slušao glazbu po kojoj me poznaje šira publika. Ukratko, kritike i eseji predstavljaju moju Vidopediju, metafiziku i ontologiju. 

Kako je zapazio urednik Željko Porobija, u esejima i kritikama demonstrirate širok raspon interesa, od izložbe „Gdje su nestale tvornice“, preko književnosti do jazza, za koje nema mjesta u mainstream medijima. Gdje je kod nas publika za takve sadržaje? Budući da, osim hrvatske, pratite i kulturne scene Slovenije, Austrije i Srbije, oko kojih se medija u tim zemljama okuplja publika zahtjevnijih i širih interesa? 

Velika mi je čast što je urednik upravo Željko Porobija, heretik na svoju stranu kao i ja, čije djelo objedinjuje navedeni medijski prostor. A Hrvatska je, radi svoje geopolitičke orijentacije, svedena samo na Zagreb, dok Srbija i Slovenija nisu samo Beograd i Ljubljana. Shodno tome, snalazimo se kako znamo. 

U svojim esejima i kritikama osvijetlili ste kulturni kontekst i ukazali na pojave kojima danas svjedočimo, kao u kritici knjige „Doktrina šoka“ Naomi Klein pod naslovom „Superhiku su sada odriješene ruke“ iz 2008. Tada ste pisali da je kritika liberalizma aktualna na filozofskoj ljevici, koja ipak ne može ponuditi jasniju alternativu. Što se dogodilo u međuvremenu – je li filozofska ljevica formulirala konkretnije ideje za obuzdavanje „feudalnog ustroja budućnosti“? Kako se filozofska ljevica drži kod nas? 

Mislim da je danas ljevici najveći neprijatelj malograđansko pomodarstvo, dok stanje na desnici ne pratim. Zašto? Svakog puta kad sam pokušao, posjetiti neku tribinu ili pak pratiti neki medij liberala, šokiralo me koliko je ljevice zauzvrat zadrigla u čuvanje svojih pozicija. Do te mjere da me ono što sam u svojim nišama samokritički smatrao mirkokozmosom, uvelike zaprepastilo... U svom tekstu skrećem pažnju da je „Doktrina šoka“ kao naslov nepotreban, budući da u hrvatskom jeziku otprije postoji sintagma „šok terapija“, ali usprkos izdašnim kritikama sa svih strana, koje po svome žanru i zaslužuje, Klein je pružila najbolji portret neoliberalizma u kategoriji.  

U kritici filma „Svadba“ zapazili ste polariziranje hrvatske kinematografije u kojoj muškarci režiraju romantične komedije, dok redateljice snimaju tvrdo kuhane filmove. Koji su razlozi takve pojave? Ima li ta podjela veze s aktualnim književnim polemikama pod egidom „Ne čitaš žene“? 

Ovo tragično loše ostvarenje ponajviše govori o etnopsihologiji hrvatskog i srpskog kino-konzumenta tv-produkcije koja podilazi publici, kvazi-humora iz produkcije „Lud, zbunjen, normalan“, S druge strane, filmski festivali često nagrađuju ostvarenja koja zahvaljujući svom artizmu - nisu gledljiva. Ne mislim da je to samo naš problem, već, kako je prije spomenuto, zadriglog držanja za pozicije i ne-praćenje drugih vjetrova na sceni. Što se kompleksa „Ne čitaš žene” tiče, prva mi je asocijacija na novi roman Monike Herceg bila da pročitam „Crnca”, klasik Tatjane Gromače, star 22 godine i sad sam spreman za Moniku. 

Drastične klimatske promjene povod su sve češćim upozorenjima da su edukacija i kultura nužne za odgovorniji odnos prema okolišu i obuzdavanje konzumerizma. Koje su pretpostavke etabliranja edukacije i kulture u našem društvu? Gdje u budućnosti vidite mjesto književne, filmske i glazbene kritike? 

Vidim ga s prstom na daljinskom. Ne postoji gora stvar za nečiji kulturni identitet od propisanih sadržaja. U socijalizmu smo se smijali „dotiranom filmu”, netko je čak napravio pjesmu o tome. Meni nitko nije propisao gledanje Disneyevih filmova na televiziji Zagreb ili Beograd, ja sam svjesno oduzimao sebi vrijeme i propuštao pisanje zadaće. Da nije kulture, mogao sam biti astronaut ili hidrolog. Ali, ne žalim. 

Branko Marijanović | Kako književnost može umanjiti štetu nastalu prekomjernom upotrebom mobitela i društvenih mreža

Razgovarala: Sandra Pocrnić Mlakar 

Studente koji su u Zagrebu dočekali profesora Marijanovića u prepunoj knjižnici Bogdana Ogrizovića na predstavljanju njegove prve zbirke eseja „Knjige koje (nam) mijenjaju život“ zacijelo će obradovati vijest da je profesor Marijanović objavio drugu knjigu eseja o slavnim klasicima. Mnogi učenici profesora Marijanovića, gimnazijskog profesora iz Žepča, naime, danas studiraju na zagrebačkim fakultetima upravo zahvaljujući svom profesoru književnosti koji im je entuzijastičnim i praktičnim pristupom pomogao razviti ljubav prema književnosti i učenju. 

U novoj knjizi profesor Marijanović obrađuje deset novih klasika među kojima su Sofoklova „Antigona“, Camusov „Stranac“ i „Jane Eyre“ Charlotte Bronte i jedan naslov iz hrvatske književnosti – „Sarajevski Marlboro“ Miljenka Jergovića.

Kao i prethodna, nova knjiga profesora Marijanovića namijenjena je ljubiteljima književnosti koji će u njoj naći sugovornika, te, naravno, studentima književnosti, srednjoškolcima, pa i osmoškolcima u višim razredima koji žele doznati kako, a i zašto, klasična književnost komunicira s današnjim vremenom. Branko Marijanović je profesor engleskog jezika na gimnaziji Katoličkog školskog centra „Don Bosco” u Žepču u Bosni i Hercegovini. 

Rođen je 1976. godine u Žepču, a diplomirao je engleski jezik i književnost i njemački jezik i književnost na sveučilištu u Zadru. Od 2022. godine, uz svoj posao u gimnaziji, radi kao docent na Univerzitetu u Zenici gdje predaje stručni engleski jezik na Politehničkom fakultetu i englesku književnost na Filozofskome fakultetu. Održao je predavanja na više međunarodnih konferencija te je objavio niz znanstvenih i stručnih radova u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Sloveniji, Hrvatskoj, Njemačkoj i Engleskoj. Cambridge Scholars Publishing 2022. godine objavio je prvu Marijanovićevu knjigu pod naslovom Paradise Lost and the Rise of the Novel.

S Brankom Marijanovićem razgovaramo o današnjem statusu književnosti i čitanja u životima mladih ljudi, o razlozima za čitanje klasika, o tehnologiji i samorazvoju čovjeka te o moralnim pitanjima iznad ljudskih zakona, dobro poznatim velikim književnicima koje je bira i predstavlja u svojim knjigama.

Vaše novo djelo je upravo objavljeno pod naslovom „Lektira za život“ a svi imamo dojam da u današnjem tehnološkom dobu lektira i samo čitanje zvuče kao nešto zastarjelo i potpuno otuđeno od života! Kakve veze imaju veliki klasici sa današnjim životom svih nas a posebice mladih ljudi?

Hahaha, da, učenici, studenti i ogromna količina odraslih ljudi danas promatraju vrijeme provedeno čitajući kao ukradeno vrijeme, vrijeme koje im je netko otuđio ili barem vrijeme kada je netko u njihovome životu stisnuo gumb PAUZA jer osjećaju da u tim minutama ili satima uopće ne žive nego se muče jedva čekajući da to bespotrebno mrcvarenje njihove duše i intelekta što prije prestane i da se “vrate životu” i rade nešto ugodno. Međutim, velika je istina da u životima mladih (a i starih) ljudi danas postoji ogromna praznina koju jedino dobra književnost i dobre knjige mogu ispuniti. Mi danas, nažalost, živimo sami i usamljeni među milijunima ljudi i osjećamo se otuđeno unatoč tome što “visimo” po društvenim mrežama i što smo tehnološki povezani sa čitavim svijetom. Nominalno smo povezani sa svima a u biti nismo povezani ni sa kim jer je ta povezanost lažna i površna. Mi na društvenim mrežama zapravo dijelimo laži i očekujemo da preko njih ostvarimo konekciju sa drugim ljudima. 

Pogledajte samo tipične Facebook ili Instagram objave i vidjet ćete niz dotjeranih prinčeva i princeza, savršeno odjevenih i uređenih, na poželjnim destinacijama, u biranome društvu i u izvrsnome raspoloženju. Osmijesi i sreća frcaju na sve strane. Dijelimo samo trenutke za koje mislimo da će nam na njima drugi zavidjeti, trenutke gdje se osjećamo moćno, lijepo, pametno, uglađeno i, što je još gore, stalno gledamo isto tako umjetno dotjeranu i friziranu stvarnost drugih ljudi. Međutim, drugih ljudi je na tisuće oko nas tako da mi stalno gledamo “sreću” drugih ljudi, a uvijek smo bolno svjesni da se iza našeg friziranog izgleda kriju nesigurnost, osamljenost, osjećaj nedostatnosti, inferiornosti, nepovezanosti, neoriginalnosti, običnosti, itd. S vremenom zakon brojeva počinje djelovati i naš mozak htio-ne htio mora zaključiti da su svi drugi sretni a samo mi nesretni, da se svi drugi zabavljaju a samo mi konstantno dosađujemo, da svi žive ispunjene živote a samo mi patimo kroz svoju ispraznu egzistenciju. Da bi se othrvali tome, dodamo onda i mi pokoju sličicu našeg uljepšanog „ja“ na naše društvene mreže, čisto da ne odskačemo, i to onda još više ubrzava začarani krug i još čvršće ga zatvara oko nas.

A gdje je književnost u svemu tome? 

U današnjem svijetu književnost je zapravo jedini izlaz iz svega toga iako je to zadnje što bi nam palo na pamet. Kao i u svim velikim pričama, rješenje je uvijek na onome mjestu kojeg se najviše plašite – skriveno u Hadovome podzemlju među duhovima, u pećini sa aždajom, u kuli do koje se gotovo nemoguće popeti, u krilu zmaja Smauga, itd. Rješenje naših najvećih današnjih problema s mladima je u pričama tj. u knjigama iako ih se mnogi danas užasavaju. Književnost je priča a priča je jedini način na koji se ljudi mogu duboko i smisleno povezati na dubljem, temeljnijem, egzistencijalnijem nivou. Književnost nam daje uvid u sve što se događa iza zavjese tj. u trenutke kada glavnog junaka/junakinju nitko ne vidi, u trenutke kada su junaci jadni, poniženi, izdani, usamljeni, preplašeni, povrijeđeni... 

Da bismo podijelili život sa ljudima oko sebe moramo podijeliti s njima duboke, važne i temeljne stvari, na isti način kao što povezujemo dvije građevine. Ukoliko svoju zgradu želimo izravno s jedne strane nadograditi na drugu, moramo povezati temelje, nosive stupove i električne i vodovodne instalacije. Samo tako može nova građevina funkcionirati kao nova, stabilna cjelina. Ukoliko želimo snagu, trajnost i stabilnost, moramo povezati temeljne i bitne stvari. Nikome ne pada na pamet povezati dvije zgrade tako što zalijepimo njihove dvije fasade od stiropora jednu za drugu, a upravo to mi radimo u našem modernom, tehnološki povezanome svijetu – na društvenim mrežama lijepimo svoju fasadu na fasadu drugih ljudi istovremeno želeći dubok i trajan odnos. Zamislimo primjere Ane Karenjine ili Emme Bovary i njihovu povezanost odnosno nepovezanost sa svijetom oko njih u današnjem vremenu društvenih mreža! Što je njihov emocionalni život više propadao i postajao jadniji, to im je “Facebook/Instagram profil” postajao „nabildaniji“ i impresivniji. Zamislite samo što bi sve Emma objavljivala na društvenim mrežama i dok bi joj svi oko nje zavidjeli i žudjeli za njenom sudbinom, ona je nezaustavljivo tonula i propadala. Lijepa žena, relativno bogata, udala se za liječnika. Prekrasne “fotke” sa vjenčanja. Novo pokućstvo. Nova kuća. Nove haljine. Novi nakit. Zabava kod vikonta. Preseljenje u veći grad. Još prestižnije toalete! Instagram profil bi eksplodirao. Međutim, mi kao čitatelji imamo privilegirani pristup kako njenome “Instagram profilu” tako i onome što stoji iza njega, što je od neizmjerne važnosti za izgradnju naše ličnosti, za selekciju naših želja kao i za slaganje prioriteta u našim životima. 

Upoznajući Emmu dobivamo neponovljivu priliku proživjeti stvari koje inače ne bismo proživjeli, povezati se s njom kao osobom u dubini njene duše i izbjeći možda neke od grešaka koje je ona napravila. Čak i ako ih i napravimo, to iskustvo proživljavanja njenih grešaka će nas možda ranije otrijezniti i spriječiti da u potpunosti “iskočimo sa šina”. Naravno da Emma nije tada imala Instagram niti fotke sa vjenčanja, ali ovaj misaoni eksperiment nam zorno pokazuje površnost i nebitnost stvari koje bi ona dijelila sa drugima na društvenim mrežama, stvari nad kojima bi pratitelji “slinili” a da bi istovremeno svim tim pratiteljima sve istinski bitno i veliko u njenome životu izmaklo, kao što je izmaklo i samoj Emmi jer se uvijek koncentrirala samo na “ljepotu fasade” i ugodnost postojanja. 

Istinsko prijateljstvo je zahtjevno i teško. Razvoj karaktera je izuzetno naporan i neprekidan proces. Intelektualni napredak i učenje često zahtijevaju od nas mnogo više nego što mislimo da imamo i da možemo dati. Svaki rast je bolan. Svakoj zmiji je nesumnjivo ugodno u vlastitoj koži ali ukoliko zmija ne zguli svoju staru kožu ona ne može rasti. Taj proces je zahtjevan, bolan ali neophodan. Isto važi i za naše životne priče. Djetinjaste vizije i nas samih i svijeta su nesumnjivo ugodne ali da bismo razvili svoj puni potencijal moramo uvijek iznova tu staru kožu zguljivati da bi narasla novija, veća i bolja, primjerenija našem rastu i razvoju. Moramo biti van svoje „comfort zone“, moramo svoju životnu priču uvijek podizati na viši nivo i dijeliti je sa sve kompleksnijim i dubljim likovima. To su stvari kojima nas velike knjige uče i to je jedini način na koji se stvaraju veliki ljudi a kao što kaže psiholog Erich Fromm, naš jedini zadatak u životu je roditi i izgraditi najbolju moguću verziju našeg „ja“, jer ako to ne napravimo bit ćemo prisiljeni svakodnevno živjeti sa inferiornom i polurazvijenom osobom bez karaktera i identiteta koja će čitav život biti bolno svjesna vlastitog neostvarenog potencijala i onda utjehu uvijek iznova tražiti u novcu, izvanjskosti i “lajkovima”. 

Svako novo poglavlje u knjizi počinje odgovorom na pitanje “Po čemu je ova knjiga relevantna za današnjeg čitatelja”. Zašto? 

Zato što ako tog odgovora nema onda sam “džaba krečio” i čitava knjiga je besmislena. Bez tog poglavlja i bez te perspektive moja knjiga bi bila samo još jedan suhoparni prilog teoretskoj obradi lektire i književnosti. Međutim, naslov knjige kaže „Lektira za život“ i ta riječ „život“ nije život u staroj Grčkoj ili u devetnaestom stoljeću nego život danas, u vremenu i na mjestu gdje čitatelj živi. Ako čitatelj/ica ima 25 godina i danas živi u Požegi, knjiga mu/joj mora pojasniti kako će on/ona čitajući ta djela dublje proživjeti vlastitu egzistenciju, pomnije sagledati vlastite životne probleme, sagledati svoje akutne probleme iz nesvakidašnje perspektive, proživjeti neke osjećaje koji bi inače ostali uspavani u njemu/njoj, itd. Prema tome, „Antigona“ nije poglavlje o grčkoj Antigoni. To je poglavlje o tome kako grčka Antigona može i mora danas (za)živjeti u meni, u vama i u našem pravom ili imaginarnome čitatelju iz Požege, Beča, Žepča ili Barcelone. 

Sukladno rečenome, uvodni dio svakoga poglavlja ukratko sumira sve teme i aspekte života od važnosti za današnjeg čitatelja, a kasnije su sve te teme pomnije proanalizirane, objašnjene i primijenjene na stvarne probleme i dileme današnjeg čovjeka. To knjigu pretvara u priručnik za život a ne u relikt prošlosti ili dokaz o slavnim postignućima ljudi koji su stotinama godina mrtvi. Antigonini problemi su dotaknuti isključivo kao problemi svih nas, kao problemi s kojima se svi svakodnevno suočavamo i koje moramo riješiti ili prerasti ukoliko želimo živjeti dobrim i ispunjenim životom.

Znam da je sve već napisano i detaljno objašnjeno u samoj knjizi ali možete li nam ovdje ukratko pojasniti koji su to problemi koje Antigona dijeli s nama i kako nam Antigona kao osoba i kao knjiga mogu pomoći u našem intelektualno-duhovnome životu? 

Svi mi odrastamo u određenome okruženju, pripadamo određenoj naciji, religiji, regiji, skupini, grupi i kao što i jeste normalno, odrastajući prihvaćamo svjetonazor i vrijednosti svih tih grupa u kojima smo odrasli zbog potrebe za učenjem i potrebe za pripadnošću i ukorijenjenošću. Međutim, odrastajući, vrlo brzo ćemo primijetiti da se naši nazori u nekim stvarima ne poklapaju sa prevladavajućim mišljenjem, sa pravilima grupe ili društva oko nas i odmah dolazimo u Antigoninu dilemu: Imamo li hrabrosti i snage ići vlastitim putem ili ćemo progutati knedlu, ugušiti vlastite osjećaje i uklopiti se radi mira i izbjegavanja neugodnosti? Je li nešto dobro zato što je dobro ili je dobro zato što religija, vlast ili društvo kažu da je dobro? Što uraditi kada nam naša religija, šef ili društvo nalažu da radimo nešto protiv naše savjesti? 

Sjetimo se spaljivanja vještica ili progona Židova! Sve obavljeno po zakonu! I u Bosni i u Hrvatskoj postoji niz zakona koji planski omogućavaju krađu, otimačinu, zloupotrebu položaja i pogodovanje članovima iste stranke ili religijske grupe tako da se s Antigonom svi moramo zapitati ako je nešto legalno ili legalizirano je li i dobro i ispravno? Postoji li neko zajedničko dobro, neki univerzalni zakon poštenja i humanosti koji je iznad trenutno vladajućih zakona? U nacističkoj Njemačkoj mogli ste zakonito maltretirati Židove, oduzimati im imovinu, javno ih sramotiti... Ako je nešto zakonito, je li nužno i dobro? Nadalje, kada odgajamo djecu, mi ih učimo da slijede naš primjer i naše vrijednosti i učimo ih privremenome konformizmu i imitaciji od kojih bi oni kasnije trebali odstupiti i krenuti vlastitim putem koji će se djelomično poklapati s našim vrijednostima a djelomično biti izraz originalnosti i neponovljivosti osobe našeg djeteta. Međutim, kada je taj trenutak kada svatko od nas treba krenuti “van stada” i van ugode konformizma i što ako se ti novi i originalni nazori našeg djeteta u određenome trenutku protive našim vlastitim nazorima ili čak zakonima naše religije ili države? Učimo li vlastitu djecu, učenike, studente i građane da “misle svojom glavom” i da postanu neovisni ljudi a onda, kada oni uistinu krenu vlastitim putem, mi ih nemilosrdno kažnjavamo jer “odudaraju” i idu protiv struje? Kažnjavamo ih jer se ne slažemo s njima a odgajamo ih, navodno, da budu neovisni! 

U vremenu kada nam velike sile, i na lokalnoj i na svjetskoj razini, nameću što da mislimo o određenim ratovima, sukobima ili političkim potezima, kada je trenutak da kažemo “dosta” u ime opće humanosti, normalnosti i ljudskosti? Gdje je granica između konformizma zbog potrebe za pripadanjem a kada ta potreba za pripadanjem gazi srž naše osobe, karaktera i individualnosti? Do koje mjere trebamo grupi kojoj pripadamo dopuštati da misli za nas i da određuje naše vrijednosti? Do kada trebamo trpjeti samovolju i iživljavanje vršnjaka ili šefa a kada je vrijeme da se pobunimo i/ili promijenimo školsko okruženje ili radno mjesto? To su sve pitanja na koja svakodnevno „htjeli-ne-htjeli“ odgovaraju i osnovnoškolci i odrasli radnici, građani, intelektualci i “neintelektualci” i na koja ćemo, ako obratimo pažnju i mi morati odgovoriti čitajući Antigonu. Ovo je samo površina i samo smo malo začačkali po njoj ali mislim da je i ovo dovoljno da i sami vidimo da je ovo djelo aktualno i sada u istoj ili većoj mjeri nego onda kada je napisano i to je odlika svih velikih knjiga.

U poglavlju posvećenome domaćem autoru Miljenku Jergoviću, za njegov Sarajevski Marlboro ste rekli da je klasik i tretirali ste ga kao takvoga u svome osvrtu. Što je to uopće klasik i zašto Sarajevski Marlboro spada u tu kategoriju? 

Jergovićev Sarajevski Marlboro je nesumnjivo klasik što god tko mislio o tome. Upravo sam rekao da je Antigona jednako aktualna danas kao i u staroj Grčkoj i Sarajevski Marlboro, na isti način, s prolaskom vremena samo dobiva na aktualnosti. Kao i Antigona, i Sarajevski Marlboro živi humanost i ljudskost koji su iznad svih partikularnosti i slučajnosti i opisuje niz situacija i iskustava kada ih nacija, vjera ili pripadnost vlasti ili stranci nemilosrdno gaze. Jergović se u ovoj knjizi bavi čovjekom kao bićem i traži od svih nas da druge uvijek vidimo primarno kao ljudska bića a onda kao sve drugo. Ukoliko smo istinski vjernici a ne da samo pripadamo određenoj religiji, situacija je prividno još jednostavnija jer nas gotovo sve religije uče da je čovjek stvoren na Božju sliku i priliku i da je Bog u svim ljudima, što znači da ako drugoga vidimo kao Božje stvorenje i ako vidimo Boga u njemu/njoj sigurno tu osobu nećemo istući, maltretirati je, nanositi joj zlo ili je čak ubiti. Tu je univerzalno rješenje svih balkanskih i svjetskih problema a Jergović u svojim pričama baš inzistira na univerzalnoj humanosti koja je iznad svake pojedine nacije, religije, regije ili pripadnosti ovome ili onome. To je otprilike sljedeća logika: “Nemoj u meni vidjeti Bosanca, Hrvata, muškarca, profesora, vozača, kupca, glasača – nego gledaj u meni ljudsko biće i tretiraj me kao takvog i isto traži od mene”. Kao i ja, i čovjek pored mene je uvijek i prije svega ljudsko biće a tek sekundarno pripadnik određene kategorije ili grupe. 

Međutim, kada želimo uniziti i povrijediti druge, uvijek ih utrpamo u neku kategoriju, tu kategoriju demoniziramo i onda nemamo problema s tim što ih tučemo, varamo, maltretiramo ili čak ubijamo. Svi huliganski nastrojeni navijači Hajduka misle: “Ne tučem čovjeka, tučem dinamovca”. Nitko od agresivno zaluđenih navijača Dinama u nekome navijaču iz Splita ne vidi sliku i priliku Božju iako bi vam većina njih uredno rekli da su katolici i vjernici. Oni vide samo hajdukovca a hajdukovce treba mlatiti (po takvoj izvrnutoj logici). Ipak, ovo rezoniranje više liči na ispraznu propovijed koja je jasna i očita onima koji imaju isti princip mišljenja a potpuno neshvatljiva onima koji ne mogu i ne žele ući u životnu priču drugoga. Sarajevski Marlboro nas tjera da to učinimo. Da idemo iza i izvan ljušture vjere, nacije, rase, spola i ostalih slučajnosti i dopremo do srži, do pune ljudskosti druge osobe, do razine gdje smo svi istinski jednaki. Do te razine nas može dovesti samo priča. 

Imate li možda neki ilustrativan primjer iz knjige za tu univerzalnu ljudskost koja nadilazi religijsko-nacionalnu pripadnost? 

Užasnutost Ive T., lika iz jedne od priča, nevjernika i komunista, nad rupom u mjesnoj crkvi je iznad svake propovijedi i svakog pametovanja. On osjeća da je povrijeđena ljudskost njegovih susjeda, da je povrijeđena svetost ljudi oko njega koja nema apsolutno nikakve veze sa religijom i plače nad svijetom u kojem su zastava ili vjerski simboli jači i bitniji od ljudskosti i humanosti, i plačući tjera i nas da izravno osjetimo njegov gubitak i jad takvoga svijeta. To je svrha svake velike književnosti – ući u svijet druge osobe, izravno osjetiti njenu uzvišenost i njenu niskost kao svoje vlastite, vidjeti svijet iz njihove perspektive, hodati u njihovoj koži i nakon toga izmijenjenim očima sagledati sve oko sebe. Sarajevski Marlboro nam omogućava da upoznamo Sarajevo prije rata i Sarajevo nakon rata, Bosnu prije rata i Bosnu nakon rata, način na kojeg Europa (ne)vidi nas i kako mi (ne)vidimo nju, ukorijenjenost u nekoj sredini i život ljudi potpuno iščupanih iz korijena, ali prije svega univerzalnu  ljudskost koja nas sve veže i nebitne partikularnosti koje nas razdvajaju. 

Priče su samo smještene u Bosnu, ali su one zapravo priče o čitavome svijetu. One se samo nominalno događaju u Bosni u devedesetim godinama prošlog stoljeća a u biti se događaju i danas širom svijeta jer kako vrijeme prolazi knjiga je sve prevođenija a ljudi iz udaljenih krajeva svijeta koji nemaju nikakve veze s Balkanom ne bi čitali te priče da one ne pričaju o univerzalnoj ljudskosti svih ljudi na planeti. Prebacite Jergovićeve priče u današnju Kinu i Mongoliju ili Izrael i Palestinu i vidjet ćete da u potpunosti funkcioniraju, a to je odlika svih velikih djela. Bilo bi lijepo da su Sarajevo i Bosna toliko poznati i važni pa da ljudi čitaju te priče isključivo iz interesa za Bosnu, međutim, Bosna nije nikome na svijetu bitna osim Bosancima i Hercegovcima (a i tu ne svima), ali Jergovićeve priče su velike jer nešto duboko i važno govore i ljudima koji Bosnu jedva na karti pronađu i zato je Sarajevski Marlboro klasik.

U uvodu pišete kako su knjige mijenjale svijet i navodite primjer „kantovskog obrata“ koji je omogućila književnost jer su ideju individualnosti širili pjesnici romantizma. Danas imamo individualnost, ali ne znamo što s njom, poput Beckettovih junaka. Gdje su današnji „pjesnici romantizma“ koji bi znali prepoznati i širiti nove ideje? Tko će danas prepoznati avangardnu ideju koju treba slijediti?

Božica Jelušić | Zanemarivanje prethodnika i bavljenje samo vlastitim karijerama vodi u inzularnost

Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar 

Svoju 75. godinu Božica Jelušić obilježava nagradama i nastupima na prestižnim festivalima – u Sisku je u lipnju primila Nagradu Kvirin za životno djelo, a upravo se vratila iz Makedonije, gdje je u Strugi gostovala na Struškim večerima poezije. Od svoje prve zbirke poezije „Riječ kao lijepo stablo“, koju je objavila u svojoj 21,. godini, Božica Jelušić prikupila je sve važnije književne nagrade i zapažena je na svakom natječaju na kojem se pojavi, stoga je Nagrada Kvirin prilika za razgovor o domaćoj književnoj sceni, a nastup u Makedoniji povod za komentiranje kulturnog kruga u kojem se nalazi hrvatski jezik. 

Božica Jelušić rođena je 16. prosinca 1951. godine u Pitomači (Podravina). Studirala je hrvatski i engleski jezik. Bavila se novinarstvom, kulturnom animacijom, pedagoškim radom i raznorodnim poslovima u domeni kulture i društvenih djelatnosti. Književnošću se bavi od srednjoškolskih dana, a članicom Društva književnika Hrvatske / Društva hrvatskih književnika postaje 1974. godine, nakon stihozbirke „Riječ kao lijepo stablo” (Zrinski, Čakovec 1973.) nagrađene prestižnom nagradom „Sedam sekretara SKOJ-a”. Od tada do danas objavila je 70-ak naslova poezije i proze, gotovo u svim literarnim žanrovima: pjesme, putopise, eseje, pripovijetke, kolumne, književne i likovne kritike, monografije, poeziju i prozu za djecu. Također ima oko 900 bibliografskih jedinica u novinama, časopisima i elektroničkim medijima.

Nagrada Kvirinovih poetskih susreta za životno djelo najnovija je u Vašoj kolekciji i obilježava Vašu jubilarnu 75. godinu. Obrazloženje potpisuju književni teoretičari srednje generacije Krešimir Bagić, Miroslav Mićanović i Đurđica Vuković. Što za Vas znači Kvirin? Kako nagrade dočekujete kao književnica koja je već ima sva velika priznanja, koja su Vam dodijelili veliki književni autoriteti? 

Draga mi je ta nagrada, možda bi bilo bolje da je došla ranije, no nije presudno. Ja sam dobila sve važne literarne nagrade osim „Gorana„ kojega iz načelnih razloga, vezanog uz politiku GP ne bih primila, i Nazora za kojega, sam, kažu, „premlada“. Dakle, nemam neki specifično euforičan odnos, no ovo mi je važno, da su ljudi uočili kontinuitet, marljivost i dosljednost u mojoj praksi, Naime, previše je oko nas samoprozvanih „genija“, koji trube o svojoj neshvaćenosti i neodirljivosti, ne potvrđujući to književnim radom. Ufam se reći da je kod mene obratno.

U obrazloženju Nagrade Kvirin istaknuto je da „pjesnikinja nedvojbeno računa na obrazovana sugovornika sposobna prepoznati raznorodne reference, asocijativno ih razviti i njima obremeniti čitanje i razumijevanje pjesme“. Gdje nalazite obrazovane sugovornike? Pjesničke nagrade dokazuju da ih ima, no kako nagrađena poezija dolazi do publike? Kako se naša publika odgaja za vrhunsku, nagrađivanu poeziju? 

Ne  tražim te ljude, oni mene nađu. Pretežito na FB , na Internetu, ponešto u časopisima. Ne odbijam nastupe, često se pokazujem i prikazujem, na književnim i likovnim događanjima, što vjerojatno utječe na prihvaćenost. Ne patimo od broja, već od kvalitetne pozornosti. Ne bih voljela biti „pjesnikinja za pjesnike“, no drago mi je kad netko tko razumije metafore, pjesniče alate u cijelosti, oda priznanje mojoj pjesmi. Nedostaje mi književne atmosfere, realne konkurencije i nečega što čovjek uzima kao parametar književne vrsnoće u našem okružju. A dobro bi bilo usporediti se i malo šire, u regionalnom ili europskom kontekstu, kad se stvori prigoda.

Malog Kvirina osvojio je mladi pjesnik i filmski kritičar Andrej Kozina svojom debitantskom zbirkom „Golovanje hladnog sunca“, čija se poetika razlikuje od Vaše. Možete li usporediti kontekst u kojem se pojavljuje debitantska knjiga Andreja Kozine od doba kada je nagrađena Vaša debitantska zbirka „Riječ kao lijepo stablo“? Kakva je publika tada dočekala Vašu zbirku, a kakva dočekuje današnje laureate? 

To su posve drugačije okolnosti. Nekada je konkurencija bila „puta šest“ i trebalo se s tim nositi. Tu nagradu za autore do 30 g. dobili su ljudi poput Šnajdera, Šijana, D. Ugrešić, Stjepan Čuića, Alme Prica, Marka Brecelja…Primjećujete da se radi o više područja, no o vrhunskim talentima. Svi su napravili karijere, to je bila jaka odskočna daska i s pravim razlogom. Nadalje, tada se znalo tko su mladi autori, a ne „šverceri“ koji se na pragu šestog desetljeća guraju među „mlade pjesnike“, posebice pjesnikinje. Stvari nisu bile tako kaotične i prepuštene slučaju, a potom, mislim da je bilo više talentiranih i zanatski potkovanih ljudi a manje intrudera, upadača i slučajnika u neki klanski odabir. To se ne odnosi na Kozinu. KVIRIN još čuva dignitet ozbiljne književne nagrade. I on ima žara i ljubavi za književnost i fura se na dobre primjere, poput Krleže. O ostalom će u daljnjem tijeku presuditi talent. 

Neumorni ste u zavičajnim angažmanima u Đurđevcu koji kvalitetom i odazivom publike mogu i većim kulturnim centrima biti primjer brige o baštini i lekcija o upornosti i promišljenog kulturnog rada. Nagrada Kvirin dodijeljena u Sisku također je primjer kulturnog angažmana koji prerasta lokalne okvire. Koliko se međusobno podržavaju lokalne sredine kroz kulturne projekte? Kakvu podršku lokalne sredine dobivaju iz Zagreba? 

Stvarno ne znam. Općenito je poznato da nisam sretna s Ministarstvom kulture i njihovim radom, čekajući kraj nekih administrativno-političkih mandata. Ljudi koji presuđuju o kreativnosti i njenim dometima, a sami ne mogu ništa proizvesti ni dokučiti u toj domeni, meni su vrlo diskutabilni. Mi se izvan centra mučimo s bezbroj problema, no te brige nemamo s kim podijeliti. Držimo se zavičajne kvote talentiranih ljudi i naših lokalnih izvora. Imamo publiku, na čemu nam „centar“ žestoko zavidi. Voljela bih i da ne dolaze na naša otvorenja, promocije, kolokvije, smotre i festivale, da ne slušam tu lošu retoriku, banalnu frazeologiju i bedastoće. Nezavisno od Zagreba, mi se prijateljski i suradnički povezujemo, nije loše. Djeluje SNAGA SJEVERA, naša kulturološka zaliha i energija u mnogim pravcima. Još samo kad bi lijeni mediji to registrirali i podržali, no ti je druga priča!

U svojoj zbirci eseja „Neke moje žene …i nekoliko kavalira“ portretirali ste svoje umjetničke uzore koji su odreda održavali visoke, čak nedostižne vrijednosne kriterije, a među njima su slikari, pisci i glazbenici kao što su Frida Kahlo, Simone de Beauvoir, Hieroymus Bosch ili Arsen Dedić. Kako u suvremenicima prepoznati umjetnike trajne vrijednosti? Kako Vi osobno birate umjetnike koji Vas inspiriraju? Kako nagrade pridonose isticanju neprolaznih vrijednosti? 

Svi imamo jasle na koje idemo po najhranjivije krmivo. Meni su to oduvijek bile knjige, kontakti, putovanja, drugi jezici, prevođenje. Naravno, neke od velikih poznavala sam osobno i s njima surađivala. Ljude kao što su Golob, Dedić, Mihalić, obje Vesne, Sunčana Škrinjarić, Dubravko Ivančan, Enes Kišević, Miranda Blažević, Ivan Golub, Pisala sam o njihovom radu i još pišem. Većina više nisu ovdje, pa idemo po tragovima, knjigama. Osjećam se usamljeno, da, to je činjenica. U međuprostoru, gdje mladi ne žele vrednovati gotovo ništa od „prethodnih“ jer su zauzeti svojim karijerama, a mojih „ispisnika“ nema više. Znači, potvrdila se inzularnost, kako je Štambuk u svojoj antologiji INSULAE tu generaciju i definirao. Ja na panonskom otoku, u struji vremena, pokušavam sačuvati svoj literarni svijet i održati ga na životu. Imam 75 godina i gotovo isto toliko knjižnih naslova. Na Internet platformama kontaktiram s desetak pjesnika, uključujući širu regiju, a konačno, pola Bosne doselilo se u hrvatsku književnost, pa „živost“ valjda nije upitna? Nije baš da me inspiriraju, no daju mi realniju profesionalnu sliku o pisanju i održavanju književne prakse. Evo, čitam istodobno Mlakića, informativno te Sebalda za užitak i apetit „književne gladi“. I tako prolazi tijelo i djelo, da parafraziram Sonju Manojlović, koja je isto korektna i vrijedna autorica.

Upravo ste se vratili iz Makedonije sa Struških večeri poezije, gdje ste upoznali Annete Brassinga, koja Vas je fascinirali duhom i ukusom. Jeste li očekivali takvo prepoznavanje u Strugi? Kako je na Struškim večerima organiziran prijevod pjesama s kojima pjesnici nastupaju? Kako je pjesnikinja doživjela Vas i Vaše pjesme? 

Posveta Anneke Brassinga.

Struške večeri poezije najjači su međunarodni poetski festival u regiji. Bila sam tamo tri puta, nakon duge pauze sada četvrti. Upoznala sam Nobelovce, Herderovce. Ljude koji su osnovali književne škole i pokrete, sa svih kontinenata. Nemoguće je te doživljaje opisati .Alberti, Stanescu, Marc Strand, Okai…u vrijeme kad sam bila školnica na mađarskoj granici i učila ruski da mogu čitati Ahmatovu u originalu. Ne mogu to ukratko apsolvirati. Danas su tamo po jedan pjesnik iz bivših republika i izvana ljudi koji prevode, objavljuju, višestruko nagrađivani, ovjenčani. U jakim spregama s makedonskom književnošću, naravno. Ne trebate se ni pojavljivati, ako ne vladate jezicima ili niste doradili javni nastup i čitanje. Prateći materijali su vrhunski, od najave do glazbe. Predsjednica Republike sjedi u prvom redu, prati program. Kontakt očima, naklon svakom sudioniku. Predivno.

Dobitnica Zlatnog vijenca je Anneke Brassinga. Apsolutno superiorna, poliglotkinja, profesionalna prevoditeljica s tri jezika. Holandska organiziranost i lepršav, širok, radoznao duh u odličnoj kombinaciji. Veliki interes za jezik, za zvučnost i efekte, za atrakciju i ritam. Mi smo se odlično složile, imam o čemu misliti barem mjesec dana, a budemo li se po obećanju dopisivale, i dulje od toga. Struga je dobitak, uvijek ponovo. Odoh pisati putopis i uživati u tome!

Jagoda Šimac Despotović | Priroda nam je nužna za čuđenje u svijetu

 

Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar 

U čokotu vinove loze djeca otkrivaju nasmijano sunčano biće koje ih upoznaje s prirodnim zakonitostima, dok iz mraka zdenca prijeti crni golemi gmaz, za kojeg se ipak ispostavlja da nije toliko opasan kao što su djeca mislila – roman „Divlja horda Šimaca“ opisuje opisuje nesputano odrastanje u prirodi čija čuda djeca otkrivaju istražuju otvorenih očiju. U svom šesnaestom romanu Jagoda Šimac Despotović vraća se u Sinjsku krajinu u doba svog djetinjstva kako bi prikazala odrastanje u prirodi i usporedila ga s odrastanjem donašnje djece, ograničene elektronskim uređajima. 

Jagoda Šimac Despotović u Sinju je završila osnovnu i srednju školu, a na Filozofskom fakultetu u Sarajevu diplomirala je književnost i hrvatskosrpski jezik, te stekla zvanje profesorice književnosti i jezika. Prije rata predavala je u gimnaziji i srednjoj strukovnoj školi u Modriči, Bosna i Hercegovina. Od 1995. godine živi u Švicarskoj. Radila je kao prevoditeljica i knjižničarka.

U međuvremenu je završila i poslijediplomski studij za informaciju i dokumentaciju u Luzernu. Zaposlena je u Sveučilišnoj knjižnici u Bernu, a piše u slobodno vrijeme i u svojim romanima i pripovijetkama bavi se legendama i predajama Dalmacije i Dalmatinske zagore. 

U romanu „Divlja horda  Šimaca“ pišete o odrastanju u dodiru s prirodom koja razvija dječju maštu tajnama i zagonetkama koje mame na istraživanja. Koliko je Divlja horda Šimaca posveta vlastitom djetinjstvu, a koliko je opomena generacijama koje danas odrastaju u kontroliranom svijetu informatičkih uređaja? Kome ste namijenili roman, odraslima ili djeci i zašto? 

Ova priča, napisana kao posveta mome djetinjstvu, istodobno je i opomena nama odraslima da ne dozvolimo da nam se novi naraštaji izgube u svijetu informatike. Prenesimo im osjećaj da u svakom od njih kola sok čarolije Majke prirode kojoj nedostaju. Doživljaji Divlje horde Šimaca nastoje podsjetiti kako smo mi, prijašnja djeca, u odrastanju s ljepotama i čudima prirode, kroz igru, okuse, mirise, boje... oponašajući, dodirujući, istražujući otkrivali sami sebe. U jalovom svijetu informatičkih uređaja ljepota maštanja kao razvoja dječjeg duha i odvažnosti je štura i prazna. Hladna. Otuđena. Poruka koju Divlja horda Šimaca šalje je - pustite djecu u prirodu, neka je otkrivaju i upoznaju, uživaju u igri, budu bezbrižni i kreativni. Neka se prepuste suncu i drveću čarobnih ljetnih praznika.  

Djeca u prirodi nalaze na tajne i opasnosti te upoznaju uzbuđenje i znatiželju otkrivanja novoga, ali u sigurnosti roditeljske zaštite. Zašto je u djetinjstvu važno upoznati znatiželju? Koliko su na „Divlju hordu Šimaca“ djelovali klasični dječji pisci kao Mato Lovrak ili Erich Kästner koji su ukazivali na rješenja koja djeca samostalno pronalaze? 

Poznato je da je znatiželja najbolji način učenja. Idealna edukacija koja treba svakom djetetu. Djeca jednostavno imaju potrebu vidjeti u živo, čuti, opipati, okusiti, osjetiti, doživjeti... I upravo je priroda najjače poticajno okružje koje im pruža mogućnost samoistraživanja, jača ih i daje im osjećaj slobode i sigurnosti. O prilikama odrastati i osjećati se kao dio nje, pisali su i pišu mnogi književnici. I ja im se rado pridružujem s opisima jedinstvenih i nezaboravnih doživljaja svoga dječjeg iskustva. 

Istražujući prirodu djeca se susreću s neobičnim bićima koja žive u mraku bezdana ili na suncu u trsovima vinove loze. „Divlja horda Šimaca“ nije prvi Vaš roman u kojem ste na granici između objašnjivog i neobjašnjivog. U romanu „Bez daška vjetra“ bavite se urocima i preusmjeravanjem energija. Odakle interes za okultno i zagonetno? Na koji način istražujete natprirodne pojave o kojima pišete? 

Ne bih to nazvala istraživanje. Prije izražavanje. Puštanje iz sebe. Mislim da sam iz svakog grma, kamena, drva, travke, sunca, oblaka... svoga odrastanja udahnula prašinu božanstvenoga, nedokučivog i neispričanog univerzuma. Čini se kao da sad sva ta sjećanja na dječje doživljaje i maštanja iz mene pomalo izbacuju komadić za komadićem lave pohranjenih tajna i mistike, a ja ih hvatam i stavljam na papir. 

Iako ne živite u Hrvatskoj, hrvatske legende i sugestivni opisi prirode aduti su Vaših romana, a dosad ste ih napisali osamnaest. Kako istražujete stare dalmatinske legende? Jeste li u djetinjstvu čuli priče koje su ostavile trag? Tko je u Vašoj obitelji čuvao stare dalmatinske legende? 

Moj rodni kraj, a to je Sinj i Cetinska krajina, odvajkada je uljepšavan pričama i legendama. Mi djeca slušali smo ih od starijih te provodili vrijeme tražeći njihove likove u igri po livadama, voćnjacima, vinogradima, po šumi i na potoku. Od malena smo ga doživljavali kao mjesto natprirodne energije i duhovnih moći, nad kojim bdiju i u skrovitosti od ljudskih očiju planduju bogovi i dobre vile ili se bore razna mitološka i bajkovita bića. U meni su još uvijek mirisi, zvukovi, boje, slutnje, nade, želje, predosjećaji… te iste djevojčice. 

Na kraju romana je izravno upozorenje čitateljima da u informatičkom prostoru nema tajni niti čuda, da samo priroda može potaknuti „čuđenje u svijetu“. Budući da živite u Švicarskoj gdje radite kao knjižničarka, primjećujete li razlike između obrazovnog sustava u Švicarskoj i u Hrvatskoj? Nose li mali Švicarci mobitele u škole? Koliko su u edukaciji zastupljeni ekrani i računala? 

Ekrani i računala su u Švicarskoj zastupljeni čak i više nego kod nas. I njihova djeca nose mobitele i igraju elektroničke igrice. Ali razlika je velika ili bolje reći teško da se po tome možemo uspoređivati. Mi se gubimo, nestajemo i to je tužno. Zaboravljamo korijene, odlazimo s rodnih gruda, zapuštamo imanja i zanemarujemo blagodati zemlje s koje smo ponikli... U Švicarskoj je to nezamislivo. Obrazovanje i briga o prirodi tamo su ravnopravni prioriteti. Učenje putem informatike osigurava napredak i blagostanje, dok kretanje, boravak, igra, sport... u prirodi razvijaju maštu, duh i kreativnost. S obzirom da su tamo itekako svjesni da samo zdrava priroda ima moć potaknuti „čuđenje u svijetu“, svoju djecu od malena uče kako je voljeti, poštovati, njegovati i s njom se suživjeti. 

Mirjana Grbac Pismestrović | Analogno doba bolje je isticalo ranjivost tinejdžerskih godina

Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar 

Romantična okupljanja mladih na kupalištu uz rijeku, stidljivi pogledi djevojaka prema mladićima, prvi ljubavni sastanci i razgovori, sve do životnih izbora i odluka koje donosi odrastanje – takav razvojni put namijenila je Mirjana Grbac Pismestrović svojim junacima u romanu „Lutka od papira“ smještenom u malome gradu sedamdesetih godina. Predinformatičko doba ogoljuje odnose koji se razvijaju razgovorima uživo. Posebno to vrijedi za odnose djevojaka i mladića pred kojima su izazovi zbližavanja i razumijevanja ili povlačenja. Osim što oslikava nekadašnje odnose, roman „Lutka od papira“ postavlja i pitanje kako se promijenila komunikacija između mladića i djevojaka otprije pedeset godina do danas. Kako se uspostavljao razgovor, izražavali osjećaji i razvijala bliskost ili pak kakvi su bili razlozi prekidanja? Dvije djevojke na pragu djevojaštva ostavljaju iza sebe igre s lutkama od papira i vode čitatelja u društvo u koje se trebaju dokazati kako bi bile prihvaćene, ali ne pod svaku cijenu. 

Noviteti domaćih autora ukazuju na trend analognih romana, koji opisuju doba prije informatičke revolucije ili pak nakon nje. Mirjana Grbac Pismestrović dala je svoj prilog analognom trendu romanom koji oslikava prošlost i današnjim mladim čitateljima omogućuje bolje razumijevanje vlastitih interakcija, koje ipak ne ovise o elektroničkim uređajima, koliko god za njih danas bili vezani. 

S Mirjanom Grbac Pismestrović razgovaramo o motivima za pisanje analognog romana, o naravi njezinih glavnih junakinja, biografskim elementima u romanu, o pisanju na hrvatskom jeziku, unatoč desetljećima provedenima na njemačkom govornom području te o njezinoj obitelji s dvojicom karikaturista. 

„Lutka od papira“ roman je o odrastanju, prvim ljubavima, ali i prvim životnim udarcima. Kako ste se odlučili napisati tinejdžerski roman u kojem nema interneta ni mobitela? Kako ste postigli povezivanje današnjih čitatelja s junakinjama romana?

- Roman „Lutka od papira“ nastao je u prvoj verziji jako davno, prije četrdeset godina, to je bilo vrijeme mog intenzivnog novinarskog rada kada sam povremeno objavljivala i kratke priče. Ideja za roman bila je potaknuta jednim tragičnim događajem u mojem djetinjstvu, naime, jedna učenica je izvršila suicid, navodno je iznenadna smrt oca bio razlog, ali bili smo tada premladi da propitujemo zašto se to sve dogodilo, već smo prihvaćali ono što smo čuli ili nam je bilo rečeno. Međutim nisam se htjela baviti tom temom kao primarnom u romanu. Mene su misli odvele na vrijeme odrastanja i ranjivost u tim godinama i kako sam već u vrijeme pisanja romana imala to razdoblje iza sebe, imala sam dovoljno vlastitih i tuđih iskustava koja su mogla biti utkana u jedan roman takve vrste. Dakle, sam roman je i nastao u vrijeme kad nije bilo ni interneta ni mobitela, a vrijeme koje je u romanu opisano htjela sam zadržati kao uspomenu na vlastito odrastanje.

Nina i Renata su prijateljice koje su se zajedno igrale lutkama od papira, a zatim razmjenjuju badiće i komentiraju dečke, no vrlo su različite. Zašto su, iako ne dijele iste vrijednosti, važne jedna drugoj? Zašto njihovo prijateljstvo ipak nije trajno?

- Dva glavna lika, Nina i Renata, odrasle su zajedno, u školi su zajedno od prvoga razreda, stanuju u neposrednom susjedstvu i dobro se razumiju. To je podloga njihova prijateljstva. No vrijeme odrastanja je i vrijeme sazrijevanja i formiranja karaktera koji ne moraju više biti tako skladni. Nina i Renata se formiraju na različitim iskustvima, ispoljavaju se različiti temperamenti i načini rješavanja problema, različiti odnosi prema drugim ljudima, prema školi, prema roditeljima. Okolnosti u kojima odrastaju, ali i genetika, formira od njih polako buduće odrasle ljude i u ovoj fazi njihova života kojom se roman bavi, one su zapravo u fazi transformacije.

Glavna junakinja Nina vrlo intenzivno proživljava i bolna iskustva svojih roditelja, tako da roman obuhvaća dvije generacije i krizu cijele obitelji. Ravnopravan i povjerljiv razgovor majke i kćeri označava za majku početak novog životnog poglavlja, a za kćer odrastanje. Zašto je lik majke ipak ključan i prisutan u pozadini od početka romana?

- Majka je i stroga i nježna, ona odgaja i usmjerava, ona zabranjuje i dopušta i ona brine osjećajući da se Nina mijenja i postaje djevojka. Nina osjeća tu sponu, ona je odgovorna prema majci, obitelji, obvezama u kući i školi, ali kad ona i majka ostaju same, svjesna je da su upućene jedna na drugu. Koliko god se otima djetinjstvu i pokušava preuzimati od Renate neke forme ponašanja koje smatra hrabrima, samosvjesnima i kojima se ponekad divi i kad prikriva neke svoje neuspjehe i tajne, ona to čini više u strahu da majku ne povrijedi, nego zbog nepoštivanja majke. Kad se počinje suočavati s razočaranjima izvan kuće, ona shvaća da je majka jedina konstanta i da se na nju može osloniti.

U romanu su živopisne scene cjelodnevnih kupanja na rijeci, prvih zaljubljivanja i djevojačkih povjeravanja. Koliko su epizode s kupališta autobiografske? Jeste li imali mladost sličnu takvoj kakvu ste opisali u romanu?

- Naravno da u ovom romanu ima puno autobiografskih elemenata, od mjesta radnje, do načina zabave, ali su tu utkane i priče i iskustva prijateljica, sve začinjeno i uokvireno konstruiranom pričom koja je moguća uvijek i svugdje, bez obzira na vrijeme radnje i razvojni stupanj tehnologije. Iako mi prvotna namjera nije bila pokazati kako se moglo lijepo i intenzivno družiti i zabavljati i bez mobitela i interneta, ova se priča uklopila u ovo vrijeme u kojemu su se mladi ljudi počeli otuđivati jedni od drugih i pretvarati u virtualna bića.

Dosad ste objavili dva romana i zbirku priča. Pišete kontinuirano na hrvatskom, iako živite u Austriji. Kako se spisateljski dokazujete na austrijskom tržištu?

- Nikako... moj jezik izražavanja je hrvatski i bez obzira koliko dobro govorim njemački, ne vjerujem da bih mogla na tom jeziku pisati ni novinske članke, a kamoli literarne tekstove. Jedina mogućnost je prijevod knjiga na njemački, što je opet procedura kao i samo izdavanje knjige, samo u drugoj zemlji. Dakle, publika je reducirana na prijatelje i znance koji govore naš jezik, koji mogu nabaviti knjige i koji imaju interes za čitanje.

Dizajn naslovnice potpisuje vaš sin Siniša Pismestrović, drugi karikaturist u vašoj obitelji uz supruga Petra Pismestrovića. Kako je to imati dva karikaturista u obitelji? Koliko su posvećeni poslu? Imaju li vremena za obitelj?

- I suprug i stariji sin su samostalci, bez obzira na obim poslova koje rade uvijek se nađe vremena za obitelj, što smatram velikom prednošću. Mlađi sin Goran živi u Muenchenu, radi za Infineon, jednog od najjačih proizvođača čipova i bavi se marketingom. A imati dva karikaturista u obitelji je svojevrsni fenomen, jer karikatura se ne uči, ona je naprosto način života, način gledanja na svijet i način izražavanja koji objedinjava i humor, i komentar i likovni izražaj. Mene kod obojice zadivljuje nepresušnost i originalnost ideja i uvijek me ispunjava ponosom kad vidim njihove radove u svjetskim i domaćim tiskovinama.

Eliša Papić | Možda nije sve rubno patologija, već čovjek koji reagira na izolaciju i promjene

Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar 

Sve je izvan kontrole – to je jedina činjenica na koju se glavni lik romana „Bubanj“ može osloniti dok se pokušava vratiti kući kroz grad u kaosu telekomunikacijskog kolapsa. Informacijski kratki spoj je totalan, kroz grad jure likovi koji su također izgubili linkove sa stvarnošću, a i jedni s drugima… 

U hipertrofiranom informatičkom dobu, kriza identiteta mogla bi imati osobine disocijativnog poremećaja, pretpostavio je Eliša Papić i u romanu „Bubanj“ eksplozivnim tempom opisao rasipanje identiteta u svijetu umrlih mobitela. Bez informatičke podrške, Papićev glavni junak zna da je u Rijeci, da ima 31 godinu, čini mu se da je završio ekonomiju, ali nije siguran, kao što nije siguran ni je li Srbin ili Hrvat. 

Roman „Bubanj“ žestoko ironizira fenomene suvremenog društva, a na višoj razini, iznad anegdota, prepoznaju se obilježja epohe – ovisnost o tehnologiji, izoliranost pojedinca i vanjski lokus kontrole. Ključ za ozdravljenje koji nudi Papić je komunikacija i empatija, uz vedrinu i autoironiju.

Eliša Papić je multitalentirani vršnjak informatičkog doba, 33-godišnjak s liječničkom specijalizacijom, a njegova je spisateljska vještina već potvrđena priznanjima na uglednim književnim natječajima i festivalima kao što su Festival europske kratke priče i Ulaznica. Kao glazbenik objavljuje i nastupa pod imenom Elisha, a njegov album “Let me tell you about” 2020. godine ulazi u uži izbor za najbolji album RiRocka. Radi kao specijalist neurologije u Kliničkom bolničkom centru Rijeka, doktorand je na Medicinskom fakultetu u Rijeci te stvara novu glazbu, piše prozu i poeziju. 

S Elišom Papićem razgovaramo o motivima u romanu „Bubanj“, o Rijeci kao životnoj, literarnoj i glazbenoj pozornici, o recentnoj liječničkoj filozofiji koju slijedi te o perspektivama i uzorima u medicini, književnosti, glazbi i u životu.

U romanu „Bubanj“ gase se mobiteli i nastaje kaos na riječkim ulicama, a i u glavi glavnog junaka. Iako opisuje bizarnu postapokaliptičnu i psihotičnu epizodu, „Bubanj“ ironizira suvremene mitove i predrasude, a u njemu ne štedite ni svoje junake ni čitatelje. Kakvu funkciju ima nasilje u „Bubnju“? Je li nasilje u romanu slika naše svakodnevne okrutnosti prema drugima? Kakve reakcije publike očekujete?

Mislim da smo dosegli razinu kompletne paradoksne desenzitizacije na nasilje, bar kad gledamo imaginarni digitalni svijet u kojem obitavamo toliko sati u danu. Paradoksna, jer s jedne strane, sadržaji koje konzumiramo, od serija, filmova, igrica, do prijenosa ratnih stradanja, ne bježe od anatomskog kasapljenja ljudi, dok su s druge strane riječi dosegle kapacitet za nevjerojatnom štetom. U Bubnju se to isto vidi. Riječi i rečenice gore su nego nasilje koje se vrši kako bi ih se spriječilo. Očekujem da će publika u romanu prepoznati bar djelić ehokomore kojoj su izloženi svakodnevno. A za reakcije ne znam. Like and subscribe.

Pozornica romana je Rijeka, grad koji većina nas dobro poznaje. Bliskost poznatog grada naglašava bizarnost doživljaja glavnog junaka i sugerira da su slični poremećaji možda bliže nego što pretpostavljamo. U romanu ipak adaptacija prevladava. Kao liječnik i umjetnik, vidite li na drugoj strani patologije više mogućnosti za prilagodbu? 

Ironično, kao liječnik, mislim da se trebamo ostaviti „patologije“ i „poremećaja“ kao riječi za definiranje raznovrsnog ljudskog iskustva. U želji da na višoj razini pomognemo što većem broju ljudi s različitim problemima, medikalizacijom stvaramo kontra-efekt, banalizirajući kompleksnost života i karaktera. Nije sve F dijagnoza, nešto je i čovjek koji reagira na izolaciju i društvo koje se mijenja. Tu se trebamo vratiti. Ne antidepresivima, antipsihoticima, dopa detoxu, imerziji u ledu, Wim Hof disanju ili zurenju u sunce u 5 ujutro. Čovjeku.

Svirate, pišete i sudjelujete na književnim natječajima, a prije „Bubnja“ objavili ste dva romana – „Šest žica i stetoskop“ i „Gad“. Kako ste zadovoljni svojim umjetničkim sazrijevanjem od prvog do trećeg romana? 

Jako. Dosegnuo sam točku u kojoj mogu na višoj razini pisati o istim stvarima i idejama kao u srednjoj školi, a svejedno ne doći do korisnog zaključka. Uspio sam se koliko-toliko othrvati dječačkoj romantici i patetici koja mi se znala javljati u dosadašnjoj prozi i poeziji te strukturirano pristupiti pisanju, bez poniranja u vlastite neispunjene snove i čežnje. Imao sam jasnu ideju i strukturu već od prve stranice, koje sam, kao i Novicu, vodio do planiranog kraja, nešto s čim sam najviše zadovoljan.

Pratite li svjetsku glazbenu i književnu scenu? S kojim ste suvremenim umjetnicima na sličnoj valnoj dužini? Koji su domaći umjetnici Vaša inspiracija? 

Budući da inspiraciju ne crpim toliko iz književnosti, već iz filmova, glazbe i video igara, mislim da je jednostavnije da izdvojim par imena i djela nasumično kako biste dobili ideju otkud sve ovo moje, što god to bilo.

Režija : Tarantino, Cronenberg, Lynch, Spielberg, Denis Villeneuve, Kusturica

Tekst : Stephen King, Franz Kafka, Milan Kundera, Etgar Keret, Homer

Soundtrack : Radiohead, Oasis, Led Zeppelin, Hans Zimmer, Prodigy, Metrik, Ludwig Goransson, Bijelo Dugme

Igre : Death Stranding, Elden Ring, Final Fantasy, Bioshock, Silent Hill.

Što se domaće scene tiče, izdvojio bih Vladimira Papića kao umjetnika na sličnoj valnoj i genetskoj duljini.

Iako ste liječnik, specijalist neurologije, u javnosti ne inzistirate na formalnom odijevanju niti na liječničkoj ozbiljnosti. Kako pomirujete dvije uloge, liječničku i umjetničku? Kako se ta dva životna područja dopunjuju? 

Liječnici, tehničari, sestre i drugo medicinsko osoblje već duže vrijeme ne prate klasične trendove, što možete vidjeti i kod posjeta bolnici, i po meni je, dok god nije pretjerano, u redu. Svakako ću za službena okupljanja, kongrese i slično, obući sako, ali svakako ljubičaste boje ili prugastog uzorka. 

Ne mirim uloge, već se sukobe nasilno u mojoj glavi svakodnevno u želji da se oslobode. Mislim da je medicina previše hladno prikazana u medijima i da se zaboravilo ono ključno u njenom starom nazivu: Ars Medica. Umijeće liječenja. Jednako kreativno, nekad i kreativnije od onoga što nazivamo umjetnošću danas. Krojim svoj pristup liječenju upravo tako, što ide posebno u korist pacijentima koji su se zasitili ozbiljnih, hladnih doktora u bijelim kutama.

Nedavno ste u riječkom Dnevnom boravku održali autorsku večer s bratom Vladimirom, koji također piše i osvaja nagrade na književnim natječajima, a proglašen je i jednim od najboljih prosvjetnih djelatnika u Hrvatskoj. Kako je prošla autorska večer, imate li svoju publiku u Rijeci? Kako je deset godina stariji brat utjecao na Vas za vrijeme odrastanja? 

Večer je prošla sjajno, bez većih incidenata, unatoč prisustvu Milana Zagorca. Publika je onaj tko se zateče na pravom mjestu u pravo vrijeme, a takva je bila i autorska večer. Nadam se, možda naivno, da će taj broj narasti s Bubnjem. Što se tiče mog brata Vladimira, puno toga imam za reći, ali sam pod prisegom, te bih mogao zakonski odgovarati. 

Smijem reći da je dobar čovjek, kreativan pisac i sjajan profesor, što je i više nego dovoljno.