Miljenka Koštro | Breza bijela

 

Bože, pretvori me u brezu bijelu

da šuštim lišćem i mašem granama

korijen mi duboko ukorijeni

da nebo nosim na ramenima

dok u sumrak večeram zvjezdani sjaj

i da zalutale vjetrove s osmijehom dočekam

kada mi ogoli grane, jesen da mi šapne na uho

kako tako treba biti

dok budem maštala o proljeću 

da me cvrkutom ptice bude

a ljudi neka me traže na trgovima

ispod uličnih lampi 

ili neka slijede lažne putokaze

kojima moje noge nisu kročile

Bože

pretvori me

u brezu bijelu

da s vjetrom

himnu proljeću

zapjevam

uz jesenje najštošta

Miljenka Koštro | Slast tišine

 

Teško je prstima opipati tišinu

kada vjetar uvis prašinu diže

tjeskobe srca teško uminu

dok tuga za petama gmiže

Krhki su plotovi između noći i dana

dodiru sudbine teško je pobjeći

žamorom svjetla i tame priča je ispričana

ovozemno i nebesko svoje će reći

Neke sitne tajne u bunar su pale

kad oblaci sivi su se nebom gomilali

za zagrljaj svemira ruke su male

hladni vjetrovi su kao vuci zavijali

Slast tišine treptava duša dugo pamti

tiha pjesma u tihu srcu jače plamti

sunce plane, svježina u mirisu jutra

šutke poravna valove tišine iznutra

Miljenka Koštro | Puni su moji dlanovi

  

Minule zime drijemaju razmotane

u mrežu stiha uhvaćene sjene odbjeglih ljeta

raspršeni mirisi proljetnih trava

privlače rojeve pčela

a u mojim sjećanjima postaje tijesno.

U pogledu odbjegle godine

kao stado bijelih ovaca

dozivaju me blekom minulog.

Dlanovi su mi puni minulih proljeća

i zrelih plodova kasne jeseni.

Mirise proljetne nemoguće je istjerati

iz mojih nosnica

s tisuću nogu sa mnom putuju

oni su ljekoviti šapat neba

rasut po svemu na zemlji

Život me vijucao kroz vatru

kroz zemlju, duboko kroz vodu i zrak

i vraćao srebru mlada svitanja

a moji dlanovi su bili i ostali

 puni darova zemlje i neba

Miljenka Koštro | Ljudi, ne igrajte se Boga

Bogom rasuta jutra padaju na umorna ljudska lica

u svirepu stvarnost prolivene majčinske suze

neizvješnošću dana proletjela pjevica ptica

zveka oružja blaženstvo osmijeha s lica uze

Zlokoban ples, propuh pod krovove se zavlači

bože utješi sve uplakane duše i nevinu djecu

u vrtlogu besmisleno je reći koji vjetar je jači

uz cvokot zubi tihe molitve lete nekom svecu

Olovnih kiša glas u uhu odzvanja

gdje, gdje li nesta pjesma slavuja

ni dijete lijepe snove više ne sanja

umjesto pjesme u utrobi strah buja

Pohlepa iza sebe pustoš ostavlja

Bože, dao si nam milosrđa svoga

zloća čašu diže, crnilu nazdravlja

Ljudi, stanite ljudi, ne igrajte se Boga!

Nova knjiga Miljenke Koštro: Zavičajne priče

 

Između pamćenja i priče: ikavica kao glas zavičaja

Zbirka Zavičajne priče Miljenke Koštro donosi živopisne, duhovite i emotivno snažne zapise iz svakodnevice hercegovačkog čovjeka, ispričane autentičnom ikavicom koja nije samo jezični izbor nego i temeljni nositelj identiteta. Jezik ovih priča nije ukras, nego sredstvo pamćenja. Kroz njega se čuvaju mentalitet, običaji, humor i vrijednosti jednog vremena.

Strukturalno, zbirka je sastavljena od 27 kraćih priča koje se uglavnom temelje na humorističnim situacijama iz svakodnevnoga života. Naizgled jednostavni zapleti prerastaju u slojevite narative u kojima se isprepliću humor, ironija i suptilna socijalna kritika. Tematski se tekstovi dotiču pitanja braka, obiteljskih odnosa, migracija, ženskog identiteta, starenja te odnosa tradicije i suvremenosti.

Priče Miljenke Koštro su tople, duhovite i duboko ukorijenjene u život zapadne Hercegovine. Likovi u pričama nisu analizirani do detalja, nego su namjerno tipski, gotovo arhetipski, čime autorica naglašava univerzalnost njihove sudbine.

Upravo ponavljanje imena (dvi Mare, dva Ivana) daje likovima dodatnu simboliku, svi su oni „isti“, svi dijele slične živote, strahove i radosti. Likovi su oblikovani realistično i dosljedno, s naglašenim psihološkim i sociološkim obilježjima. Posebno su istaknuti ženski likovi koji, kroz dijalog i unutarnji

monolog, progovaraju o osobnim iskustvima, društvenim očekivanjima i životnim kompromisima. Dijaloška struktura teksta doprinosi dinamici pripovijedanja i naglašava usmenoknjiževnu komponentu, koja je jasno prepoznatljiva u ritmu i leksiku.

Jezik zbirke predstavlja njezinu najveću umjetničku i dokumentarnu vrijednost. Ikavica nije samo stilski ukras, nego temeljni nositelj atmosfere i karaktera likova. Ona čitatelja uvlači u prostor i vrijeme radnje, čineći priče živima, uvjerljivima i bliskima. Kroz humor, psovke, uzdahe i uzrečice, autorica uspijeva prenijeti mentalitet zajednice u kojoj se i nevolje lakše podnose uz smijeh i pjesmu. Dijalog u tekstu nosi ritam, boju i emocionalnu dubinu, a psovke i izrazi nisu vulgarni nego funkcionalni, oni su dio mentaliteta i karakterizacije likova. Autorica postiže ravnotežu između jezične autentičnosti i čitljivosti, čime tekstovi ostaju razumljivi i izvan užeg zavičajnog kruga.

Tu je i najdojmljivija priča Krik duše koja je 2024. g. na natječaju Andrija Zeljko osvojila prvo mjesto. Priča snažno i potresno prikazuje ratnu traumu pojedinca koji se, iako nije zločinac po izboru, osjeća krivim zbog šutnje i prisilnog sudjelovanja u uništavanju kulturnog blaga. Spaljivanje knjižnice u priči nije samo fizičko razaranje zgrade i knjiga, nego simboličko uništavanje pamćenja, identiteta i duha jednoga grada.

Pripovjedač je običan čovjek, civil i ljubitelj knjiga, koji se u ratnim okolnostima nađe pred nemogućim izborom, poslušati zapovijed ili riskirati vlastiti život. Njegova šutnja, iako posljedica straha, postaje izvor trajne unutarnje patnje. Književnica Koštro uvjerljivo prikazuje kako rat ne prestaje završetkom sukoba, nego se nastavlja u čovjekovoj savjesti, snovima i svakodnevici.

Posebno dojmljiva je simbolika knjiga i knjižnice. Knjige predstavljaju znanje, kulturu i ljudskost, a njihovo spaljivanje označava pobjedu nasilja nad razumom. Spominjanje velikana svjetske i domaće književnosti dodatno naglašava razmjere zločina i univerzalnost boli. Spašavanje triju knjiga simbolizira mali, ali važan čin otpora i pokušaj očuvanja vlastitog dostojanstva.

Stil pripovijedanja je emotivan, ispovjedan i prožet snažnim slikama vatre, dima i tame. Retorička pitanja i obraćanja poznatim piscima pojačavaju osjećaj krivnje i beznađa, ali i potrebu za oprostom. Pisanje se u priči javlja kao jedini način preživljavanja i suočavanja s prošlošću.

Ova potresna antiratna priča upozorava da šutnja može biti jednako bolna kao i čin nasilja. Ona čitatelja potiče na razmišljanje o odgovornosti pojedinca, snazi riječi i važnosti očuvanja kulture i humanosti čak i u najtežim vremenima. Zavičajne priče mogu se čitati kao književno djelo, ali i kao vrijedan kulturni

zapis. Moram naglasiti da ove priče iako uglavnom pričaju o Hercegovini i Hercegovcima, trebaju biti dostupne široj publici jer nose univerzalne poruke koje se tiču svakog čovjeka. Bio bi grijeh ne potruditi se da se to i dogodi. Iz tih razloga preporučam ukoričenje ovih hvale vrijednih priča koje od zaborava čuvaju prošlost, a zagledane su u budućnost. Zbirka ima značajan potencijal u kontekstu zavičajne proze te može biti relevantna i u nastavnom, kulturološkom i istraživačkom okviru, dok istovremeno pruža čitatelju toplu i duhovitu sliku života u zapadnoj Hercegovini.

Prof. Ivana Banožić Skoko

Osvrt na djelo „Zavičajne priče“ autorice Miljenke Koštro

Miljenka Koštro | Vrijeme je za poeziju

 

Vrijeme je za poeziju,

zapetljanu u čvorove, žilavu,

umočenu u ljekovitost i gorčinu,

i da na tabanima metafore čvrsto stoji,

koji stih s krunom, u zlatnom ruhu,

začinjenu do sada nepoznatim začinima,

suzama poškropljenu,

tvrđu od klesana kamena,

nježnu, s mirisom lavande, 

gizdavu, ljubavnu,

o svrsi svega, muk, teški muk,

neka bude musava, krmeljava

smušena, luckasta do bola,

šibana burom, onomatopejama ozvučena,

bolna, okova oslobođena, 

pa da vidim

hoće li je nazubljen mlin samljeti,

ili će proljetno procvjetati,

u svakom slučaju vrijeme je za poeziju

Jaram riječi, deveta knjiga Miljenke Koštro

          

Nedavno je iz tiska izašla deveta knjiga, zbirka poezije posuške književnice Miljenke Koštro, pod naslovom Jaram riječi. Nakladnik je Narodna knjižnica Hercegovačko-neretvanske županije, a za nakladnika Julijana Pavlović. Recenzije su napisale prof. Tina Laco i Marija Pavković Baković, a grafički pripremio Mladen Vuković.  

Zbirka pjesama i poema Jaram riječi, plodonosne autorice Miljenke Koštro podijeljena je u sedam ciklusa: Pjesničko pero, Tišina poniranja, Žubor života, Miris djetinjstva, Plameni s kamena, U ruhu Ode i Za kraj. Svaki od ciklusa, uz niz pjesama sadrži i nekoliko kratkih proznih crtica. 

U knjizi se intertekstualizaju brojne glazbene skladbe, kao i književna djela. U proznoj crtici simplificiranog naslova Dobra zemlja, referencija na Gričku vješticu je izrazito sugestivna, osobito ako imamo na umu didaktičnu notu feministički koncipiranih stihova. U pjesmama o godišnjim dobima, do izražaja je došla autoričina razvijena svijest o važnosti fragmentiziranja stiha koja je u opoziciji s deklarativnom eksplikativnosti nekih prethodnih. Poetizirani pejzažni motivi u ritmiziranom stihu i specifično uobličenoj formi izazivaju osobit emotivni naboj. Razvijen osjećaj za formu izraza do izražaja dolazi i u ciklusu Ode koji započinje akrostihom Ocu hrvatske književnosti, Maruliću i jednom od njegovih najpoznatijih djela, Juditi. Osim počasti nenadmašnom Maruliću, ovim stihom je izražen i respektabilan odnos pjesničkog subjekta prema klasicima hrvatske književnosti. Počast je i povodom 600. obljetnice rođenja, prikladno iskazana i kraljici Katarini Kosači.                                                                    

Prof. Marija Pavković Baković

Ovakav stilski raspon potvrđuje kako Miljenka Koštro kao poetesa, kao ni u dosadašnjim svojim stihozbirkama, poeziju ne doživljava kao „zanat povlaštenih“ (i, k tomu, samodopadnih!) nego zaista romantičarski, na tragu M. H. Abramsovih razmišljanja o pjesničkoj duši kao o svjetiljci: umjetnik ne imitira svijet, on ga izražava putem vlastitih osjećanja, imaginacije i osobne vizije. S time na umu, Miljenka Koštro i kroz ovu se knjigu dokazuje kao eklektična, zaigrana, nepretenciozna lirska uživateljica. Upravo su kontrasti njezin autentičan stilski potpis: počesto će metaforički potentnim i slojevitim slikama poput „Suhim lišćem hranim gladno vrijeme“ suprotstaviti poslovičnu lapidarnost; cijeli prvi ciklus izrasta na suprotstavljenostima filozofskih promišljanja, toplih pjesničkih slika i šaljivih idioma. Osim toga, s obzirom da je svaka pjesma izraz akumulacije nekog iskustva, a stvarnosna su iskustva dramatična i različita, moguće je ovakvu stilsku šarolikost protumačiti i kao autoričinu namjeru da raznovrsnost stvarnosti iskaže i podcrta raznovrsnošću lirskih jezikā.

Nekoliko je puta u kontekstu poezije Miljenke Koštro spomenut William Wordsworth, naravno, s razlogom: „Jaram riječi“ zaista kao da je pisan nadahnut manifestom „Lirskih balada“. Jednostavnost jezika, dubina emocije, maštanje u prirodi i poezija bliska običnome čovjeku – sve je to, kao i u svojim ostalim zbirkama, pod osobito sugestivan naslov okupila Miljenka Koštro i u ovoj svojoj zbirci pjesama. „Pjesnik je“, reče Wordsworth u svome slavnom Predgovoru, „čovjek koji govori čovjeku, onaj koji poznaje ljudsku prirodu i ima dušu punu razumijevanja.“ Pjesnička duša Miljenke Koštro čini upravo to: obraća se svima onima koji žele čuti, znaju slušati, mogu razumjeti i razumijevanje traže. 

Doc. dr. sc. Tina Laco

Miljenka Koštro | Jedino odijelo

 

Nisam zatočenica iako imam tek jedno odijelo

davno mi skrojeno, do grla zakopčano

u njemu put putujem,

jedem, spavam, 

sanjam plavetni san

i guste proljetne šume.

Ono čuva moje tišine i klokot unutarnjeg nemira

strpljivo zubu vremena se opire,

iz godine u godinu, iz dana u dan u njemu gazim močvare

i plešem uz milozvuk violine.

Šavovi koji ga drže ne strepe od škara

a iz dubokih džepova, u skladu s disanjem, 

kao pitonjci iskaču riječi.

Tek dnevna svjetlost prodre dublje ispod njega,

Moji prozori, znatiželjne oči, uhvate obrise daleke pučine,

a misao, slobodna i neukrotiva

poleti ispod jedinog mi odijela

zatanca i odleti u nepovrat.

Meni je u njemu toplo, komotno.

Stopalima diram zemlju, a mislima Nebo.

Miljenka Koštro | Hodaj pored mene

Hodaj pored mene
budi poput sjene
kada lišće u kasnoj jeseni mrije
kada se jutarnje sunce nasmije
i vrela krv nas cijele grije
kada nas u čelo hladan vjetar bije
hodaj pored mene u maglama sivim
i onda kada od lijepih snova živim
i kada poražena padam
kada mašem krilima kao da svemirom vladam
i kad k'o zvijezda svijetlim u tami
i kada ostanemo sasvim sami
kada se oluja sprema
nemoj da te nema
neću da me nema

Miljenka Koštro | Tišino, gdje si

Pružile se valovite ulice grada

žuta svjetla se pale i gase,

a kiša pljušti obilna i glasna.

Tišino gdje si, upitam se,

u kolima za nigdje, nadam se nisi,

ili si zalutala pa odlutala,

možda si se kao jedro sjeme rasula daleko,

ili pak bosa plešeš u nekoj tihoj priči.

Ne, nisu te pokljucale grabljivice ptice,

niti oteli lopovi što šuljaju se mrakom na putu do plijena.

Tišino, gdje si,

trebam te bar na tren,

dok kiša se niz oluke slijeva,

u ovoj meteži živim jedan,

a slutim stotine ugaslih života.

Gdje jesi da jesi, navrati,

lijepim snom skrati ovu dugu zimsku noć,

gledam, mjesec nebom brodi bez buke,

odriješim želje, idem zaroniti u san

pa kako bude.

Miljenka Koštro | Do blagosti nebesa (uz Dušni dan)

Na nebeskom dlanu svjetlo-plavu

gdje sve nekako tiho biva

naslonila je sanjivu glavu

u sjeni mjeseca mirno sniva

Zvijezde se rasule u čestice nebeskog praha

svile su zvjezdanu ogrlicu oko njezina vrata

na krilu anđela čuvara ona sniva bez straha

anđeosko joj lice ovila Blaga duha pozlata

Kanule su suze, jedna, dvije…

dušom je otvorila vrata raja

među anđelima tiho se smije

daleko od sivila ovozemnih odaja

Pustite je, pustite da sniva

uz živi žar rajskoga krijesa

pustite sjećanja neka plešu živa

dušu je vinula do blagosti Nebesa

Miljenka Koštro | Prepoznat ću te

 

Po plamenu u očima prepoznat ću te,

po boji glasa dok se igraš biranim riječima,

kroz gustu maglu vidim tvoj skriveni kod,

u bunaru tvoje šutnje nazirem ljekovitu vodu

što ponornice bezimene je piju.

Na tvojim dlanovima gori opomene tiha žeravica, 

iz odrona suštine odmičeš nepotrebne buke

i bježiš u mitsku samoću, u slobodu

provjeriti je li šlag na torti promijenio okus i boju.

Dok mi mašeš s neke daleke zvijezde

prepoznajem tvoje vidljivo i nevidljivo,

kao što Mojsije razdvoji more

tako i ti opojna duha razdvajaš 

dubinu mraka od buđenja plave zore.

Ili nesebično plovimo u carstvu priviđenja.