Kolumne

ponedjeljak, 29. kolovoza 2016.

Suzana Muštra | Susret s neznancem


https://scontent-vie1-1.xx.fbcdn.net/v/t1.0-9/14021513_1052675521481713_4872636804845383792_n.jpg?oh=e63e37c33df6256b50730b0806c1dcd7&oe=5840A51BNa obzorju još jedno bezvezno jutro, k'o i milijun ostalih. Ona jutra koja izgledaju sva ista, jer radiš stalno iste stvari. Uđeš u neku čudnu rutinu i neznaš kako da izađeš. Budim se jer znam da moram ići na predavanja na fakultetu, a kasnije na posao u biblioteku a navečer da radim u pivnici. Ipak košta život studenta. Nije pamet za siromašne. Nije nikad bila. Košta i fakultet i knjige i stanarina. A ja sam odlučila otići u Italiju na studiranje, iz siromašne familije. Pa tko bi mogao financirati moje ideje i lude pokušaje u životu. Sama naravno,  što je i pravo.

Sve mi je tmurno, ko i dani i ulice ovog sjevernog talijanskog grada. Sve je tako hladno i magleno. Nemam nikog svog, da me grije i da me voli, da mi kaže kako je život lijep i lagan. Da me hrani ljubavlju i iluzijama. Al neću se buniti, ne smijem se buniti, jer to je bio moj izbor. A ja nikad ne gazim svoju riječ i obećanje. Uspjet ću i biti ću sretna, koliko god to teško bilo. Obećajem sama sebi da hoću.

Nije mi naporno ajde, ipak sam mlada, ali ljubav fali svima.Kome ne fali ljubavi u životu. Znaš onaj osjećaj da nekome pripadaš. Da on tebi pripada i da znate svaku manu i vrlinu jedno drugom. Da se mrzite i da se volite, ma šta da se volite, da se obožavate, da ne možete živjeti jedan bez drugoga. Dobro ajde, ne smijem se gubiti u sanjarenjima,  vratimo se stvarnosti.

Vraćam se poznatom ulicom kući nakon posla i ugledam dobro poznato lice momka koji mi se sviđa. Radi sa mnom pred večer, u pivnici,  i uvijek se čini ljut, al sa mnom je uvijek ljubazan, a to volim. Volim one koji se prave zločesti kao lavovi a u biti su dobri kao malo janje i umiljati kao malo mače.

Padam na takve.

"Ej nepoznati"-sa srcem u grlu pozdravljam dok se tresem ko šibica.

"Molim, što ti treba"- odgovara skidajući walkman iz kojeg trešti muzika Rock'n'rolla, i to onog malo jačeg.

"Ma htjela sam te samo pozdraviti, vidim da smo susjedi" - opravdavam se ja, iako već mjesecima dobro znam da smo susjedi. Ma, znam svaki korak koji radi, što da vam pričam.

"Ok, žurim na posao, vidimo se tamo" - bezdušno će on. Okrene se. Stavi slušalice Walkmana opet natrag na uši i krene svojim putem.

Srce mi je bilo u grlu. Osjećala sam se k'o odbačena lutka u prašnom kutu. Među sve one lutke koje više nisu interesantne jer je došla jedna nova. Al' ok, preživjet ću, jer čovjek sve preživi, nažalost. Ili na sreću. Ne znam ni sama.

Navečer odoh na posao u pivnicu izbjegavajući bezdušnog "neznanca", al na kraju smjene mi se on približi s ružom u ruci. A joj. Što sad?!

"Oprosti mi. Bio sam grub prema tebi, a ne zaslužuješ"- odgovarao je tražeći prave riječi. Osjećalo se kako mu glas treperi dok govori. Osjećale su se emocije ovog lava koji se pretvara u mače. I to predamnom. Je li to moguće?!

I nastavlja -  "Mnogo me ljudi povrijedilo i sve odbijam od sebe bez da i pitam što su i odakle su. Tako sam i tebe danas na ulici. Možeš li mi oprostiti?"

Dok on priča suze mi naviru na oči jer prepoznajem sebe, daleko od doma i obitelji, nevjerna prema svima, oprezna i sama.

"Ma ne brini" - rekoh k'o da ne znam o čemu priča.

"Izađimo sutra zajedno ja i ti, imamo mnogo toga da podijelimo i ispričamo" - nastavlja on. 

Tresem se od sreće al' ne dam da se vidi. "O.K. Može, čujemo se".

Taj dan za mene je bio nezaboravan. Plešući ulicom došla sam kući. Od uzbuđenja skoro oka nisam sklopila. I sutra smo izašli. Jesmo. I pričali smo do besvijesti. Bež stanke. Samo ja i on. Samo on i ja. Samo nas dvoje. Napokon.

Rasli smo iz dana u dan. Zajedno. U nepoznatom gradu. Nas dvoje. Rasli smo zajedno s našom ljubavlju i manama. Nije nikako bilo lako, al' je bilo savršeno.

Hoćete znati što je bilo i kako je završilo?!

Evo nas zajedno 16 godina, u braku sa djetetom. Dvije duše koje su se našle. Dva neznanca koja su postala sve jedno drugom i koja su stvorila svoj svijet i obitelj. Nisam više sama i on više nije sam. Pronašli smo svoj svijet i svoj svemir. Svoju ljubav i svoj smisao života. Nema ljepšeg osjećaja nego pripadati nekome. Ma, znala sam od onoga dana kada sam ga zaustavila na ulici da je on za mene. Da sam ja za njega. Rijetko se varam, a moja radoznalost isto me uvijek daleko odvede. Kao što sam i rekla, teško pogazim svoju riječ i obećanje, a ja sam si bila obećala da će taj "neznanac" jednom biti moje sve. I je. Moje je sve, a što je najvažnije i ja sam sve njegovo i imamo jedno Mao stvorenje koje je svo naše. Lijepoga li svijeta i divne li ljubavi.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.