Ona je sada mirna rane su zarasle
Devedesete bi zaboravila
Na tom mjestu jedan je veliki vrisak
Čeznutljivo grabi dane pred sobom
U grančice lavande umata bol
Noću uglavnom spava mirno
Kad ima sreće sanja poludrago kamenje
Ponekad sanja roditeljski dom
I one kojih više nema
Drugi dan padne kiša
Oguglala je na uvrede nasmije se na podsmijeh
Ta podsmijeh je oružje slabića
Ponekad preispituje svoje postupke
Ali čini to sve rjeđe
Odavno shvativši da nitko ne cijeni popuštanje
Onda kad se ponovno rodila
Odlučila je
Odlučila je da će promijeniti puno toga
Ali ispalo je da nije nešto ipak jest
I svijet je danas drugačiji
Stolovi prekriveni mahovinom
Više je ne utiskuju u zid nakrcan komadićima stakla
Sada je to baldahin od tila i sve je bijelo
Sve je bijelo i sjećanje je ponekad prazan papir
I dobro je da je tako
Usporena ali mirna i pomirena
Oslanja se na nit
Na Arijadninu nit davno prelomljenu napola
U pasu
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.