Oleg Antonić vs. Arsen Dedić | Sve što znaš o meni - Rijekom, sve u svemu

Sve što znaš o meni

Ono sve što znaš o meni

To je stvarno tako malo

U dv’je riječi sve bi stalo

Kada pričala bi ti

Ono sve što znaš o meni

To i drugi ljudi znaju

Što mi ruku samo daju

Il’ na pozdrav mahnu tek

Ne znam da l’ dan će doći

Kad ćemo sami ostati

Kad ćemo dugo pričati

Jedno drugom sav, sav život svoj

Jer ono sve što znaš o meni

To je samo stara priča

Ja sam jedan od mladića

Koje viđaš svaki dan

Arsen Dedić, 1969.

Rijekom, sve u svemu

Rijekom što nam, sve u svemu,

grije sjeme svih u svima

santu množi opća klima

pješčan gnom gdje diže hram.

Klin, ȃm, brana - kome, čemu?

Prezre ušće sitno htijenje!

Smutljivo nas melje mnijenje,

nema soli ni za gram.

Zar tako sapiens će proći,

na sprude noći pristati,

čun umni svoj zakopati,

kliznut rimskim snom niz gvozden kroj?

No Rijekom tom nam, sve u svemu,

još pod ledom barem struji;

iz bunára bar zabruji

živ do neizdrživ sram.

Oleg Antonić, 2025.

Oleg Antonić | Ramona

 

Ramona

kapne tijelcem nam u dan.

Ocèān

još jednom zgusne se na dlan!

Dok diše da bude

uranjajuć jastvo u vir,

sad sniva i siše osluškujuć mliječni svoj žir.

Ramona,

ti misliš da sam dosta sijed!?

Zar stvarno?!

Već znaš da znat ću biti djed?

Dok dišem da budem

budan grumen, mek u tijeku tvom?

Ramona? Da snažim te tlom?

Ramona!

Nek čas te časti gust i slan;

da listaš

gdje lijer u krošnji nije san.

I dišeš da budeš -

u svjesnosti nalaziš slast;

dok ljubav te njiše da klizneš u ljiljanski hrast.

Ramona,

gledaj, plačem kao slon.

O, Mony,

čuj kako lako falim ton.

No dišem pa jesam

oran grumen, predan tijeku tvom…

sad jurcajmo korijenu dom!

______________________________________________________

* Tekst je nastao s glazbom u mislima ustrojenim taktovima istoimene pjesme (prve u povijesti napisane za film; glazba - Mabel Wayne, tekst - L. Wolfe Gilbert, 1928.) u izvedbi Jima Reevesa (RCA Victor Studio, 1958.).

Oleg Antonić | Vazmeni slijed

 

Čarom duga šumu vreba

remeteći ritam tijeku.

Rastrojeno varkom neba

odabralo stablo rijeku.

Pretrne za gnijezdo zeba

gdje se treptaj svije k vijeku.

Niz maglicu općeg ždrijeba

stvor se kreće tvrd u mlijeku.

Pluta gnijezdo, bludi zeba,

dotaklo tek stablo rijeku.

Oleg Antonić | Sitost

Karanfila zaljulja se groblje.
Zagrljaji pljušte kraj roštilja.
Sljubljuje se sve zemaljsko roblje
s izobiljem izgubljenog cilja.

Fotografija:Izbor uredništva

Postavke posta Oznake poezija,Oleg Antonić, Nema podudarnih prijedloga Objavljeno 01. 05. 2021. 11:17 Veze Lokacija Opcije

Oleg Antonić vs. Ivan Goran Kovačić | Moj grob

 

MOJ GROB

U planini mrkoj nek mi bude hum,

Nad njim urlik vuka, crnih grana šum,

Ljeti vječan vihor, zimi visok snijeg,

Muku moje rake nedostupan bijeg.

Visoko nek stoji, ko oblak i tron,

Da ne dopre do njeg niskog tornja zvon,

Da ne dopre do njeg pokajnički glas,

Strah obraćenika, molitve za spas.

Neka šikne travom, uz trnovit grm,

Besput da je do njeg, neprobojan, strm.

Nitko da ne dođe, do prijatelj drag, –

I kada se vrati, nek poravna trag.

(Ivan Goran Kovačić, 1937.)

MOJ GROB

Prostorvrijeme sidri svagdanji moj svlak;

slijevam se u tkanje dok mi dura sat,

k suputničkoj stopi kapljem sebstva takt.

Prolaznosti mlazne gdje se prsi znak

privremen da svaki učini se cvat,

nestalne nam kocke naizgled su fakt.

Kaleidoskopom privid struji lak:

iz tlapnje rođenja teče smušen svat

s izmaštanom smrti maštajući pakt.

Sprovod meni traje sve dok jest moj mak;

grob mi sav je put niz koji ova vlat

urasta u pejzaž sijuć vlastit akt.

Redomice darnem bližnjem svojstven trak

da spustimo s vala čest za opći gat

bezbrojni gdje dodir tvori artefakt.

Hum si tako vezem sve dok bdi moj krak,

posvemašnjoj krošnji niti prstohvat,

što prorasta našeg naraštaja trakt.

Koloplet nam pluća isti mijesi zrak;

s tim gorivom buja skupni poduhvat -

kristalne vedrine žedan teserakt.

(Oleg Antonić)

Oleg Antonić | Akvarel

Čun mi snen od smole

s lopočima klima.

Dotičem ih ovlaš

raspršene krepko

po plošnosti rita.

Dotičem ih ovlaš:

zvjezdurine grdne

potisnuše nebo

satjeravši stado

pred suženi odraz.

Potisnuše nebo!

Plitko plužim svodom.

Razgranata sjenka

tik do javnog zviježđa

seže neznan kozmos.

Razgranata sjenka

kroz preljeve mulja

vesla za dubinom

svjetiljnjak svoj sidreć

omađijan mreškom.

Vesla za dubinom

spram obzorja svijeta.

Čun je snen, od smole.

Um tek ište korijen

ponad Opomene.

Oleg Antonić | Blues u rodnom bješe gradu

… jer uvijek se revno vratim

pod mlad, neznan sȃd

s ljepljivog nicati gipko

da vijem ovom novom poplavom klica

gdje mi je svalilo stabla pa drijemam

mutnoj izložen plimi

što nanosom osnažuje brane

izlijevam sebe

sebe slijedom snenog traga

spram krame služnosti plavne

dok svemu što stranoj mi berbi jest hram

moj dah tek plah je ham.

I kad se nerijetko vidim
kako bih odavde mogao prijeći
mostovima diljem rita ćudi
baš da joj se svakoj vazda pridružim žedan

tada bivam
ni truo, ni zreo, ni kiseo, ni sočan,
tek nečujno predan,
doduše izdašno mriješćen od raznih mrena,
a da još u slast to krasno tlo sisam

dok svemu što stranoj mi berbi jest hram

moj dah tek plah je ham:

Prag? Prtljaga?! Dom u drugom!?

Bubrim krugom glinu traga!

I tako, pa i kad zvizne me hlad,

barem liznem svoj grad, …

 

(Tu razriješi našu adu

što joj bješe blues u gradu

da rodnom, premda joj smlaviše sprud,

vodnu ljubljaše grud.)

 

 

_______________________________________________________

* Tekst je nastao s pjesmom pod mislima. Svirao je „Blues za moju bivšu dragu“ Bijelog dugmeta (Jugoton, 1974.). Naslovna fotografija iz osobne je arhive.

 

** S inačicom refrena u zagradi valja dokončati plavljenje kada se nasiti kruženja kroz tekst.

Oleg Antonić | Tao Te

 

Tamo gdje nam sahne žila - nadahne nam krila.

Šum tišine támom sine    mir u vir

na dnu visine.

Nepokretnom kretnjom rȕmēn plavi žuti grȕmēn.

Činiti će ništa gline          kad je Sad 

vákuum punìne.

 

- Hej, Lao Tse!                 Ti, bȉstrice!

- O, Lao Tse…                 sred igrice…

sja tvoj Tao Te.

Bìsērnica ova drevna ljenjivo je revna.

Ravnovjesju klasje vine,  kap na slap,

rosom dozrelom po          Putu Vrline:

- Kroz Tao Te…                ožednite…

- Niz Tao Te…                  napojite…

Bje lijȇr Lao Tse.

S tim vrelom nam svijesti

zamre svako breme plȇsnōm.

Tad sijelo se mrijesti

da namre sjeme prijesnom:

- Uz Tao Te…                  presušite…

- Za Tao Te…                  navodnite…

Sja nam Lao Tse.

* U četvrtom je redu izbor oko toga što će u rečenici biti glagol, a što pridjev ( „plavi“, „žuti“ ) prepušten čitatelju, kao i odabir naglaska (između kratkosilaznog i dugosilaznog) u zadnjoj riječi petog reda („Sad“).

** Zahvaljujući Huseinu Hasanefendiću na glazbenoj podlozi i izvornom tekstu (pjesme „Kao ti“ s albuma „Vrijeme je na našoj strani“ Parnog Valjka; Suzy, 1981.) koji, pročitan kao da se izravno obraća starokineskoj „Knjizi o Putu Vrline“ (Lao Tse: „Tao Te King“; sredina prvog tisućljeća prije nove ere), s ovim tekstom čini cjelinu:

Kao ti

Ti mi činiš krasne stvari, ti me činiš sretnim,
I kad mi loše krene ti si tu,
Uvijek kraj mene.

Od kada su igre grube lijepo je znati,
Da čovjek ima nekog kao ti,
Na svojoj strani.

Kao ti (tuvaaariva),

kao ti (tuvaaariva),

kao ti.

Ti znaš da ja nisam od velikih riječi,
Ono što osjećam teško je reći,
Ipak želim da znaš - volim te.

Kao ti (tuvaaariva),

kao ti (tuvaaariva),

kao ti.

Ja nisam od jučer, imam dosta iza sebe,
Al' ni jedna prije značila mi nije

Ka-a-o ti (tuvaaariva),

kao ti (tuvaaariva),

nitko kao ti.

Husein Hasanefendić, 1981.