Kolumne

Jelena Hrvoj
Patnje mladog autora

Eleonora Ernoić Krnjak
Rozin kutak

Martina Sviben
S kodom bluesa i balade

Mirjana Mrkela
Ispovijed jedne čitateljice

Aleksandar Horvat
Kajkavsko najže

Prikazani su postovi s oznakom poezija. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom poezija. Prikaži sve postove

ponedjeljak, 14. rujna 2026.

Tomislav Marijan Bilosnić | Za stolom Petra Šegedina


Sjedim za stolom Petra Šegedina
preda mnom pisaći stroj
još čuva udarce njegovih prstiju -
ta mala siva životinja od željeza
kojoj je godinama povjeravao
ono što nije mogao povjeriti nikom

Lampa je upaljena i ne gasite je
čovjek koji piše uvijek nekoga čeka
premda najčešće ne dolaze
a možda i sebe čeka
onog koji još nije znao
da će mu riječi postati sudbina

Na stolu njegove knjige
i one koje to nisu
Na zidu slike lica godine
sve što je prošlo
ima strašnu naviku ostati

I ovaj zid ostaje i ova soba
i stolica na kojoj sjedim
kao da će se Šegedin svakoga časa vratiti
iako čovjek nikada nije izišao iz sobe
u kojoj je napisao svoju samoću

Negdje iza prozora oleanderi
poznajem njihovu ljepotu:
otrovna je
Takav je i Mediteran
more nam cijeloga života govori
da beskraj postoji a onda nas zatvori
u kuću na kamenu na otoku
uz čempres i zvono
sunce koje nas bez milosti izvodi
pred sebe same

Otoci su okrutni učitelji i brzo nas uče
da nema kamo pobjeći

Šegedin je zato pisao da bi stigao
do mjesta od kojega nema dalje
do čovjeka do njegove krivnje
do straha koji se navečer svlači
i liježe pokraj nas
uz našu malu tvrdoglavu nadu
koju se sramimo priznati
jer smo obrazovani da sumnjamo

A Šegedin je sumnjao u sebe u riječi u povijest
u one koji su govorili u ime svih
najviše u one
koji nikada nisu posumnjali
jer čovjek bez sumnje već je zaključao vrata
iza kojih bi mogla biti istina

Zato je Šegedin pisao protiv zatvorenih vrata
protiv tišine koja se proglaša mudrošću
protiv vremena koje je od čovjeka tražilo
da zaboravi vlastito lice
ali i protiv sebe
jer pisac koji sebe ne dovede pred sud
samo je pisar vlastite taštine

Na ovom stolu za kojim sjedim
Šegedin je ostavio dovoljno svojih poraza
i ja ih ne diram
oni su sigurno ono
što je napisao bez pogreške

Pisaći stroj šuti o svemu
u njegovim slovima još su zarobljeni ljudi
koji bi mogli objasniti
zašto je priznao sve dok još nije znao
što je njegov grijeh

__________________________________________________________

Tomislav Marijan Bilosnić

Orebić, 12. rujna 2026. 


Na slikama: 1. Za stolom Petra Šegedina s njegovom kćerkom, gospođom Marijom Šegedin Ferenc; 2. Sa suprugom Sanjom Knežević;  3. Pisaći stol Petra Šegedina.


nedjelja, 13. rujna 2026.

Darko Lesinger | Petak trinaesti


Svim ulicama

u kojima sam živio

promijenili su ime.

Obijesno,

bez razloga.

I uvijek 

u ime naroda

koji nitko ništa

nije pitao.

Zato se ulice 

trebaju zvati

po broju.

Od prve 

do devedesetdevete.

Osim trinaeste.

Zbog petka.

subota, 12. rujna 2026.

Željko Maljevac | Kupska sirene


Na proljetnom suncu

Primamljive, ali varljive nade,

Opijena zelenom čarolijom Odre

Koja joj je donijela miris brkova somova 

Što drijemaju u dubokom mulju, 

Ona se, ona se samo... kupa... 

Kao besramna, prelijepa

Naga ljepotica 

I srebri

Kao najljepši i najsjajniji lančić

Na vratu prekrasne gospođe

Raštrkane, rasute kose

I uživa,

Baš uživa u tome. 

I prkosi. 

I polako teče,

Teče

I svima govori:

Hoće mi se, može mi se,

Što mi možete?!

Tekla sam prije,

Tečem sada

I sutra ću tuda teći

Kroz ovaj grad

Što Sisak ga zovu!


Čuje se zvuk meljave mlina vremena,

Sudaraju se mačevi i koplja

Nekih drevnih ljudi

Što su se pogibeljno borili

Za taj prekrasni komad zemlje

Koji liči na tortu prelivenu

Ljepotom ljubavi

I ljubavlju ljepote.

Matoš se nalakćeno sunča

I upija prve jače sunčeve zrake,

Skuplja snagu

Za Dan poezije

I prvi dan proljeća.

A Slavo,

Stari profesor ne vjeruje očima

Što niče na mjestu

Bivšeg Doma JNA,

Doma sindikata,

Na mjestu omiljenog kafića „Loyd”

U koji je zalazio svakog dana.

I Veberove vrane zašutjele su pred 

Ljepotom Kupe.

A Kupa srebri

Kao svako srebro koje se

Godinama glanca.


Što bi Sisak bio bez svoje ljepotice,

Bez svoje Kupe?

Bio bi samo srednjoeuropska varoš

Bez srca i duše!

Samo Kupa.

Bilo gdje.

A ona je pak sisačka Kupa

Koja se srebri, inati, ljubi obale. 

I mirno, sretno teče

Kroz centar grada

Prema Starom mostu

I ušću,

Mlada, lijepa,

Poželjna, premila,

na proljetnom suncu se kupa.

I srebri, srebri, srebri... 

I teče, teče, teče... 

U zagrljaj starijoj sestri Savi, 

I obje na ušću posrebre, 

Spojene ljubavlju 

Što Sisak se zove...


Željko Krznarić | Uvijek ćeš mi biti nedovršen Arsene


icrna ploča se vrti u krug igla preskače na istom mjestu tamo gdje si počeo pričati o njoj o nekoj tvojoj ženi iz finog kvarta koja je mirisala na skupe sapune pjesma pukne na pola zašušti i ostane visiti u zraku kao neplaćeni račun u obližnjem kafiću

i neka je tako
uvijek ćeš mi biti nedovršen moj gospodine Dediću.

tvoji stihovi nikad nisu imali klasičan kraj
onaj sa sretnim parom koji odlazi u zalazak sunca dok sviraju violine
tvoji su završeci uvijek mirisali na naglo ugaslo svjetlo
na praznu čašu crnog na vlak koji je otišao tri minute ranije
i na ženu koja je zaboravila ključ na noćnom ormariću

ti si bio previše pametan za čiste račune
znao si da je život ono što ostane u pukotinama
u onome što nismo rekli dok smo se gledali preko stola
gušeći se u dimu i vlastitom ponosu

ja sjedim ovdje u svom blatu, s nekim njemačkim pivom
i slušam tu tvoju otmjenu gorku nedovršenost
obojica znamo da se najbolje priče nikad ne ispričaju do kraja
jer kad sve kažeš onda je gotovo onda si mrtav

ti si ostavio te pjesme poluotvorene
kao vrata na haustoru kroz koja puše propuh i ulazi ulični mrak
pustio si nas da sami dopišemo zadnji stih
da sami iskrvarimo na tom tvom klaviru

pijem za tvoje nedorečene rečenice Arsene
za sve ono što si prešutio jer si znao da bi velika riječ sve pokvarila
ti i ja u ovoj hladnoj sobi.
ti na izgrebanoj plastici ja na rubu kreveta.
savršeno nesavršeni
i prokleto živi u tom tvom vječnomnedovršenom mraku


petak, 11. rujna 2026.

Maja Kezić | Vjetre, otpuhni me

 

Vjetre, otpuhni me
do dubina kostiju
gdje sačuvala sam pijesak
koji golicao je kožu
za samotnih djetinjih jutara.

U danima kada nije postojalo
ništa onkraj Ovdje i Sada,
samo sjena oblaka
mekanih na pogled,
očiju gladnih Života,
i vlažno tlo plaža
koje služile su kao dom,
utočište i hram
za zadržati što dulje
puninu osjećaja
samotnih djetinjih jutara.


Zorica Antulov | Pjesma Đuri Sudeti


Tvoje je ime, moj prijatelju, 

oduvijek u meni budilo bol.

Pogled na tvoje ruke koje

nestaju i izmiču sjećanju bijelih zidova …

Sjećanju na posude mladosti koja se izlijeva prerano 

kroz pogled s bolničkog prozora -

žedna se izlijeva. 

I na bol koju osjeća dok odlazi, 

dok se oprašta …

Skrivenu kao „tuga iza drveta“. 

Moj prijatelju …

Tvoje je ime uvijek u meni budilo bol.

Tihu k'o tiha kiša,

k'o tihi vjetar.


Tihu k'o Šu. 

Tihu k'o Mor


Moj prijatelju…

Jadranka Göttlicher | Živko


(Posvećeno mojem nespoznatom ujaku i svima u zametenim grobovima)


Dobio je plave oči u obitelji tamnih

I trebao je živjeti i trajati

Svugdje ga je bilo po brdima i rijekama

Slušao je šum vjetra i prštanje snijega

U cik drugog rata pozvalo tog zgodnog dečka

Na odsluženje vojnog roka

Pušku je nosio na ramenu kao svoje drvene skije

I bilo mu je veselo poravnavati krevet, cipele i pogled

Pucao je u metu kao na sajmu


Vječno pametni generali poslaše ročnike u rat

Kad se uozbiljio? Kad su plave oči zgasnule?

Poginuo je u krvavoj  bitki u planini domovine Bosne

Gdje je trebao živjeti i trajati

Svi su izginuli, svi, nema nikoga da kaže sestrama što je bilo

Ni gatara nije vidjela u kugli

Da Živko nije živ

Da leži pod hrastom, lišćem i gljivama

I da ga na kućnom pragu više ne čekaju

A čekale su ga i čekale i u novom ratu

       Sve dok su bile žive



četvrtak, 10. rujna 2026.

Slava Rosandić | Kristalan dan



Unca se Sunca
upravo razbila
ko kristalna naranča
rasprsla, razlila..

Kapaju krijesnice
iskrice svoda
Sunčeva djeca smo
zlaćanog roda.


Zoran Gavrilović | Drugi kraj


Ne mogu ozbiljno računati na tebe.
Ne mogu ozbiljno računati na sebe.

Nikoga nema.

Na drugom kraju svijeta ljudi umiru,
ovdje samo drveće.

Svijet bi mogao propasti prije mene.

U međuvremenu pokušavam
uvjeriti ženu koja može podići sto kila

da me nosi do kraja pjesme.


Lorena Galeta | Pomaknuta nejasnoća


Dugačku insomniju zatrpavam pilulama,

kažu da pretjerujem, ali ja sam granična.


Rizična posttraumatska simptomatika,

baloni punjeni anamnezom, bez helija..


Totalna narkoza, iz koje se budim, jedva.

Obje su polutke mozga, seciranje scena.


Kultna je to, karizmatična enigmatika-

a u anamnezi, hereditarna trombofilija.


I simboli ustezanja na dugim stazama.

Ne bojim se prijelaza, jedino Gospoda.



Pavle Gligorović | U Ohridu oživljavam ljubavi mrtve


Pokušavam apsorbovati 

mutne volšebnike 

nagomilane kalendare prošlosti.

Prošlost  koja uvjek juri za nama.

Noć pada nad vodom i harpije se bude.

U Ohridu oživljavam ljubavi mrtve.

Idem protiv zaborava prelazim Rubikon.

Odjekuje klopot tačke bez povratka,

niz nepregledne stepenice grada.

Mrak  grli  ispupčene figure, miluje-

prstima po vazduhu; tvoje sjenke u njemu.

Siluetu novog svijeta obrglila je praznina.

Mramorni kipovi i opsene u tvom telefonu ćute.

Krastava koža slična slonovoj otpada, 

pijani goropad se budi i ne poznaje strah,

sve ono što je nekad bilo uspavano

sad vrišti na sav glas.


U Ohridu oživljavam ljubavi mrtve

još ovaj put...



utorak, 8. rujna 2026.

Lorena Galeta | Neminovna fabula


Krišom, izvedena logistika -

smjerom vandalističkih bura.


Koordinacija jest maestrala -

hrpom kamenja porazbacana.


Lomi me kaldrma, čak stranputica

grčevi posttraumatskih bljeskova..


Postim od primitivnih satisfakcija -

asket sam u srcu, avangardna žena.


Ekscentrična, osebujna, ali čvrsta -

ne utapam se više u niskim lažima.


Marija Dragičević | Od sebe po ko zna koji put odijeljena

    

    U kasni suton ili ranu zoru

    Vrijeme zaista manje važno je

    Kad  razlog zbog kojeg budna ostajem 

    I  s lijeve strane  oštar  bol  osjetim 

    Uvijek  isti  je.


    Treptaj , drhtanje

    Isto  kišno proljeće

    Kao  i prije par stoljeća.

    Toliko davno bješe 

    Da  samo  još jedan drvored dalekog bulevara i ja pamtimo .    

    Kako  i  koliko.

    I zašto prestalo nije.

    Iako vijek prošao je.

    

   Uvučen  u svaku  poru  moje kože,

   U ukosnice i ogrlice,

   Starinski te  namještaj  priziva da  odmoriš

   Iscrpljen od  hoda  uprazno

   Usniš divan  san

   Potom  svijeću upališ 

   I osvjetliš jedan  maleni  kutak  

   Gdje čekam ja , ničija draga

   Odijeljena , ranjiva, iscrpljena od vjekova lutanja i nadanja koji za  tren prođoše.

   

  Ozarena  kad  ti  ugledam  oči

  Makar da  odćutimo  sve  tišine

  Ispričamo pogledima i zagrljajima dugim kao vječnost

  Ono  nešto samo Naše

  Vrijedno  postojanja.

 

 Čekam kao Penelopa Odiseja, 

 Na čas Arsenova  Una i  Kaporova Zoe

 Ne dam se godinama kao Ines

Kišova  sam  Euridika nastanjena  na „mansardi- zvezdi“

Vitova  Sonja  što je sve skitnje odskitala 

vrativši se na dobro poznato mjesto, u novu prazninu.

Andrićeva  „žena koje nema“,

Samo bljesak na  prelazu godišnjih doba

Sjećam se kao Preverova  Barbara

Uporno  lije kao  i tada 

I Brest  i Sijam postoje 

Samo  nas  nema.

Nedovršena smo simfonija, 

Kompozitor digao ruke od nas.


Najteža  je  emocija  ona  do  kraja neproživljena.

Sanjana, a nedosanjana

Naslućivana, izmaštana

A  nikad  odživljena.


Ona  zbog  koje  drhtiš,

Iako  si  je  sahranio nebrojeno puta.

Saplićeš  se, gubiš dah,

Ne  izgovoraš ono što  gori na usnama.


A  emocija  sve  jača,

Duboka  kao  najdublje  jezero 

Pretvara  se u  ponor.

Tvoj  ponor  bez dna.

Iz kog nema spasa.


Kupiš u sebi, ćutiš, 

Okrećeš  se  u  snu,

Dok  te ne preplave valovi.

Tebe, zidove, čitavu  sobu.


Nastani  se u svaki  kutak  tvojih  odaja.

Uzalud  provjetravaš, praviš promaju

Kupuješ mirišljave štapiće ,

Praviš rituale.

Ona  je  duboko  zavučena u svaku pukotinu

Strpljivo čeka priliku 

Pravi  prevagu 

Prepuštaš joj se, dižeš bijelu zastavu.


Možda je napolju bolje, pomisliš.

Tamo te neće naći.

Provjeravaš sve brave po hiljadu puta.

Zaključana je, na sigurnom sam.


A  ona te dočeka u mirisu svježe pokošene trave,

Proljećnom pljusku, 

Drvima tek  iscjepanim i nasloženim pred starom kolibom.

I shvatiš da nemaš kud.


I  živimo ona  i ja  sve  ove  vijekove,

Mirimo se  i  ratujemo,

A  ti  o  tome  baš ništa  ne znaš.


Ipak  ne  mogu  da  se  ne zapitam

Zagledana  u  tamnu vodu  jezera

Kako bi  izgledao  bar  jedan 

(onaj  moj  izmaštan  i sanjani )

Naš  zajednički  Dan. 



Ivan Pozzoni | Iskušenje postojanja


(Marianu Mennu i Valeriju Pediniju)


Iskušenje postojanja vaše generacije,

pretvara se, u mojoj, u pokušaj postojanja kroz jednadžbu i kretanje:


19 + 19 = 38 + x, uvijek ostaje nepoznanica,

u nadi da obratom redoslijeda faktora

imanje neće propasti, ostavljajući zapanjenu generaciju do kraja,

da broji vlastite rane, hipohondrična, prepuštena na milost akademicima i doktorima.


To će dopasti vašu generaciju:

novo seljačko plemstvo, rođeno u zlatnim kolijevkama brze nekrfinancije,

odgovorit će skidanjem hlača i pokazivanjem stražnjice

idiotskom srednjem prstu (art marketing), smještenom u Milanu, ispred sjedišta burze,

i Milanežanima, u redu Caritasa, dok žicaju milostinju od nove invazije Nijemaca,

naviklima već da kraj Devete simfonije zamijene maršem Radetzkoga.


To će dopasti vašu generaciju:

koncerti Ligabuea pred krdom od 50.000 magarca,

Mussolini je barem uspijevao rasplesati 80.000 idiota odjednom,

možda je bio neobranjiv, osrednji lakrdijaš,

kad je objavio rat Etiopiji isključivo uz upotrebu maziva,

bez prilike da se posluži električnim gitarama i pojačalima.


To će dopasti vašu generaciju:

novi defilippijevski kantautori u stilu Marca Carte,

- „Carta pjeva, a (François) Villon spava”-

vodit će vas, ko prave budale, do otkrića

da živite od vijesti objavljenih u izravnom prijenosu širom svijeta,

robovi bunovne istine sazdane od neodlučnosti.


Mariano i Valerio, dva dvadesetogodišnjaka u potrazi za bijegom,

dva neamortizirana, kvragu i vi!, žrtve televizije,

žrtve u utrci za glađu za slavom, za vaših pet minuta slavnosti,

provedenih dajući intervjue Paoli Perego u potpunoj automatici,

ili, kasnommoderni smionici, učenici neprikazivog i prezrivog «diverzanta»,

u neposrednom i smrtnom sukobu s «vlašću»?


To će dopasti vašu generaciju:

stati, s nožem u zubima, iza Brillo Boxa,

ili, kao Roberto da Crema, prodavati setove posuđa od inoksa,

ahrarara, dilati Delorazepam u stihovima koji nas tjeraju da izgorimo,

prodavati stanove u centru s kupaonicom na periferiji, što nije idealno za obitelj koja ne voli trčati.



ponedjeljak, 7. rujna 2026.

Željko Maljevac |Crveno je...


Sretoh je te večeri

U mraku Radićeve

Zurio sam u nju

Kao da je utvara

Imala je kratku kosu

Onako po pariški

Nisam bio siguran

Je li to ona

Koju sam htio oženiti

Imati bebaće s njom

Buduće boeme

Propalice


Kaj blejiš, to sam ja,

Tvoja Zvončica

Profrfljala je

Plaćaš cugu u Bačvi

A mene zbilja

Nije teško nagovoriti na takav grijeh


Da nije rekla

Da sam dosadan

Zgubidan

Niškoristi

Budala

Neprilagođena,

Još bih bauljao

Zajedno s njom

Zaljubljen u rascvalu

Ružu u njenom...

pogledu

Poljupcu


Oči su joj bile umorne

Tinjala je stara vatra

Koja čeka da netko pripali

Pružila je lice za pusu u obraz

Bila je natreskana

Uvijek zatreskana u jeger

Pivo i Mišu Kovača

Plakala je

Kad je čula

Proplakat će zora

Dok sam ja čuo

Odvest ću te na vjenčanje


Zapili smo se k'o nekad

Trkeljali nešto

Bez veze

I smisla

A već sam debelo kasnio doma

Sve dok me nije ulovila za ruku

I povela me van u prvi haustor

Prela je k'o mačka

Uvalila mi jezik

I trljala se


Crveno je...

Zavikala je

Zaprepašteno

I odmaknula se

Što blejiš, crveno je...

Nije to što misliš, glupane

Nisu to oni dani

Vidi, crvena je naljepnica

Što ako opet zatrese

Kao da se otrijeznila u trenu

Ajmo dalje

Pošao sam za njom

U idući haustor

I tamo je bilo crveno

I gotovo u većini u toj ulici

Crvena naljepnica

Počeo sam psovati k'o Krdžan

Lud od želje

K'o bik

Kad vidi crvenu krpu

Bijesan k'o ćeno

Kojem su uzeli najslađi zalogaj

Tužan i jadan

Sisački Sizif


A ništa na njoj

Nije bilo crveno

Plava damska haljina

Koja se lako zakopča

Koja se lako svlači

A znao sam da ne nosi

Crvene gaćice


Voljela je one žute

Boje procvale tratinčice 

Nije se dala na svjetlo

Tamo su kamere

Neću da me tko vidi

S tobom

Nagovarao sam je

Da uzmemo sobu

U Panoniji

Pa što košta, da košta

Odbijala je 

Danas je izašla iz Popovače

Bila je na zatvorenom odjelu

Boji se potresa

Ne ide tamo gdje je crveno 

Ne bi smjela miješati

Tablete i alkohol

Izgubi kontrolu nad

Sobom

Kad pomiješa pića


Odjednom

K'o da se nečeg sjetila

Moram ići

Polazi mi vlak

Odjurila je svojim putem

A ja sam i dalje zurio

U crveno...