|
Ljubavi moje krvi, smrti živa, nijema,
zalud očekujem riječ pisanu tvoju i mislim s cvijetom koji gubi boju, kad živim bez sebe, bolje da te nemam.
Uzduh je besmrtan. Stijena, mira puna,
ne poznaje sjenu nit se od nje krije. Srcu unutrašnjost od potrebe nije onaj med smrznuti što ga toči luna. No ja to potrpjeh. Razdrijeh vene za te, a tigar i golub u tvojem struku od bola ujeda i ljiljana pate. Stog riječma ispuni moju ludu muku, ili me pusti da živim u tišini, u noći moje duše vječnoj pomrčini. |
Kolumne
|
Jelena Hrvoj |
Martina Sviben |
Mirjana Mrkela |
Aleksandar Horvat |
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.