Kolumne

četvrtak, 31. siječnja 2019.

Ana Ivkić | Maca


Kao i svaki put, duboko sam udahnula taj miris. Miris koji me godinama smirivao. Miris koji mi je pružao utjehu kad sam bila tužna. Miris koji mi je bistrio misli dok mi je u glavi carovao košmar. Već sam mogla razabrati tu mješavinu. Limun, trava, suho drvo što se nalazilo svuda oko mene. Utjehu mi je pružao čak i miris ustajalosti. Zadnji put sam ga udahnula. Sutra ga više neće biti.

Tiho sam pozdravila i dobila odgovor. Jednako tih, jednako miran kao uvijek. Upijala sam taj pozdrav i grčevito se trudila urezati ga u sjećanje. Kao da će ga neka čarolija sutra izbrisati. Toliko godina sam dolazila i razgovarala s njom, a nitko nikad nije shvatio zašto dolazim. Nikom se nisam ni trudila objasniti. Jednostavno ih se ni ne tiče.

– Kako si, Maco? – gledala sam oko sebe dok sam pitala. Stare grede na stropu su pocrnjele od dima iz kamina koji je loše vukao. Boja na zidovima je varirala od žute do tamno smeđe, a izvorna boja se nije mogla naslutiti. Linoleum je bio zelen s uzorkom rombova, iskidan uza zidove.

– Tako sam kako sam – odgovorila je.

Da netko prvi put razgovara s njom rekao bi da je rezignirana i pomirena sa sudbinom.

Meni je zvučala kao uvijek; znala sam da je rezigniranost zadnje što osjeća.

– Nema smisla žaliti se. Proživjela sam više nego mnogi koji su se naputovali svijetom. Vidjela sam i doživjela toliko, koliko svi ti vrli svjetski putnici neće doživjeti da žive još dva života. Sjećaš li se kad si bila u srednjoj školi? Došla si i čitala mi knjige. Jedan citat mi se uvukao u glavu i baš danas razmišljam o njemu. Glasio je: Smrt je samo još jedna pustolovina – tu se već izgubila u nekom sjećanju.

Točno sam znala o čemu govori. Kao srednjoškolka sam počela čitati Tolkiena i nosila sam ga k njoj, čitala joj na glas. Pročitala sam joj cijelu trilogiju, a ona je samo šutjela i slušala. Plakala sam joj nebrojeno puta, posebno kad sam prekinula s prvom ljubavi. Uvijek je našla riječi utjehe, makar ponekad i nisu zvučale baš tako. Znala je ona mene verbalno izribati, posebno kad bih napravila kakvu nepodopštinu. Nije to pretjerano odobravala. Svejedno me voljela. Znala sam to. Ostali su je se bojali, ali ja nisam. Od dana kad smo se doselili, dolazila sam k njoj. Spriječiti me mogla samo bolest. Danas sam je vidjela posljednji put.

– Zašto te zovu Maca? – upitala sam. Nikad ju nisam to pitala. Ona mi se sama tako predstavila.

– To mi je nadimak od starine. Kad izađeš, pogledaj desno na zid kraj vrata i vidjet ćeš.

– Teško mi je oprostiti se s tobom… – izrekla sam tiho. Tako tiho, da nisam bila sigurna je li me uopće čula.

Nije mi odgovorila i polako sam se okrenula, uhvativši pogledom još jednom svaki detalj koji sam u polumraku prostorije mogla vidjeti. Krenula sam prema vratima

– I meni s tobom – konačno je prozborila: – Nitko nikada sa mnom nije razgovarao kao ti. Uglavnom sam slušala žalopojke onih koji su ostajali sami sa mnom. I da sam im odgovorila, nestala bi još prije.

Ovako, kada me bolest nagrizla i vrijeme pregazilo, mogu mirno reći da mi nije žao. Žao mi je zbog tebe, ali ti nemoj nikada žaliti mene. Bila si mi dobra prijateljica i dobar sugovornik pod stare dane. A sad… Idi van i shvati zašto me zovu tako kako me zovu, zašto sam „Maca”.

Nisam mogla spriječiti suzu koja mi je kliznula niz obraz.

Pala je na prašnjavi pod i netragom nestala.

Nije ostao čak ni krug u prašini.

– Ovo ću uzeti – rekla je Maca: – i čuvati kao one stvari što nam poklanjaju dragi nam ljudi. Idi sada, Tara. I ne zaboravi, možda se jednom opet sretnemo jer, izgubit ću samo tijelo koje sam za života koristila. Ako me uistinu potražiš, možda me i pronađeš.

Izašla sam kroz vrata i pogledala desno kako mi je rekla.

Ispod bršljana, koji je u velikoj većini prekrio tijelo moje drage Mace, vidjela sam pločicu s imenom ulice i brojem na kojem je pisalo Macaklinov put 13, ali vidljivo je bilo samo Maca.

Nasmiješila sam se i skinula pločicu.

Još jedna od gluposti, kako bi rekla moja mama, iz te kuće. Meni je to pak bila osobna iskaznica kuće koja mi je cijelo djetinjstvo bila najbolja prijateljica i koja mi se je predstavila kao Maca.
Moja vjerna ukleta kuća, moja prijateljica Maca.

Zasad te pozdravljam, ali sresti ćemo se mi opet.... Nisam ni trenutka u to posumnjala.

srijeda, 30. siječnja 2019.

Kreativne radionice Jelenovac



Jeste se nekad, ponekad ili uvijek pitali ili sanjali kako bi pohađali kreativne radionice pisanja, a glavni razlog protiv odluke da to realizirate uvijek je bio – novac?

Dokaz da postoje radionice gdje vas neće pitati ništa osim da imate 55+ godina (jedna, dvije manje, neće vam biti oprošteno!) su Kreativne radionice Jelenovac.

Mjesto je to gdje možete mnogo naučiti no prije svega se zabaviti sa slovima. Uz to, oni koji će nas sve svojim slovima najviše zabaviti dobivaju i prigodne slovne darove

Dakle, svaki utorak od 17 i 30 u Ilici 181. Sve gratis uz darove, zabava uz pisanje.

Više detalja o ostalim aktivnostima možete pronaći na ovoj poveznici:


Voditelj radionica: Silvija Šesto, književnica



Nositelj projekta: Međunarodni centar za umjetnost iz Zagreba.

Razdoblje održavanja radionica: od 1.10. 2018. do siječnja 2020..

Lokacije na kojima se projekt održava su Ilica 181 (literarna i dramska radionica), te Slovenska 21 (likovna radionica).

Financiranje: Projekt je sufinancirala Evropska unija iz Operativnog programa Učinkoviti ljudski potencijali, iz Evropskog socijalnog fonda. Ukupna vrijednost projekta je 303.000 kuna. Sadržaj ove objave isključiva je odgovornost Međunarodnog centra za umjetnost.

Kreativne radionice Jelenovac namijenjene su građanima starijim od 55 godina. Vode ih priznati hrvatski umjetnici i javne osobe: Goran Grgić, Andrea Bassi, Mirela Brekalo, Romana Petrušić, Silvija Šesto, Vera Vujović i Lela Končar. Cilj projekta je suradnjom sve tri umjetničke radionice producirati kratku predstavu koja će se igrati u studenom i prosincu 2019. te u siječnju 2020. Svi zainteresirani, ako su stariji od 55 godina, pozivaju se u prijateljski kreativni prostor u kojem se neobavezno družimo u opuštenoj atmosferi, razvijamo nove vještine i potencijale, i stvaramo.

Više informacija o projektu zainteresirani mogu naći na web stranici www.mcu.hr ili na Facebook stranici 'Kreativne radionice – Kazališni projekt Jelenovac'. Telefonski broj preko kojega se mogu prijaviti je 099 343 7340 ili naša mail adresa jelenovac54plus@mcu.hr.

Kreativne radionice

KAZALIŠNI PROJEKT JELENOVAC

Već imate 54+? Budite kreativni u Jelenovcu.
Družite se, stvarajte i razvijte svoje potencijale.

Ljubica Ribić | Tin


Vidjela sam te
nosio si dug kaput
malo pohaban
šešir i
tajnu ušivenu u unutarnjem džepu
Nikad nisi zastajkivao
ali nisi ni koračao
Koračali su prolaznici
izlozi
osmijesi
Koračao je život
a ti si trajao godinama
Malo pognut
malo čudan
malo svoj
Vidjela sam te
na avenijama
na kolodvorima
u parkovima
u drugim ljudima
u koracima
sjenama
nosio si dug kaput
malo pohaban
šešir i
tajnu ušivenu u unutarnjem džepu
čuvanu od zlih jezika
od roda
i neroda
Nosio si čemer u grudima
i psovku na usnama
mirisao po klupama i stubištima
po jeftinim pansionima
ulaštenim podovima
po snovima
Drhtao na usnama mladih žena
u stihovima
u noćima
Vidjela sam te
nosio si život u riječima

Gordana Majdak | Ispunjena žena


Odlomak iz knjige Dodir obnaženih misli

Nekoć sam sa sobom vodila svoje strahove, sjene i istrošeni udovi vukli su se za mnom ostavljajući tek primjetne tragove. Hranila sam se bezmirisnom zemljom, da bih preživjela sebe. Udisala sam nespokoj, jaram prošlosti gnječio me, ali vatra u meni nadalje je širila svoje ruke pružajući ih prema nebu. Lebdjela sam ponad sebe, ponad tijela i budnih bedara. Vlažila sam usne mišlju i trpkom željom da kušam te. Dugo si izmicao, kao tračak svjetlosti što me izdaje. Iako sam vjerovala i osjećala da ćeš se znati zadržati u mojoj utrobi; jednom kada te uspijem uvesti u sebe. Postoje trenuci u kojima se više ne prepoznajem jer se odvajam od sebe, ali i oni u kojima Nas vidim zagrljene i dodirujem nedjeljive.

utorak, 29. siječnja 2019.

Lidija Novosel | Božo Hlastec: Sonca bi štel


Ludbreški pjesnik Božo Hlastec svojim je kajkavskim pjesmama zadužio naš kraj, oživotvorivši u njima naš gradić, jezik i kulturni identitet. Ludbreg se nastoji sa zahvalnošću odnositi prema Hlastecovu radu, stoga Gradska knjižnica i čitaonica „Mladen Kerstner“ Ludbreg već šestu godinu obilježava obljetnicu njegova rođenja manifestacijom koja je tijekom godina prerasla u Dane Bože Hlasteca kojima se oživljava Hlastecovo pjesništvo, ali i potiče i njeguje stvaralaštvo na kajkavštini. 2015. godine u svojoj je ediciji Ludbreška razglednica Knjižnica objavila i knjižicu Božo Hlastec – ludbreški pjesnik u kojoj je obuhvaćen njegov život i pjesništvo. Zahvaljujući blagonaklonosti Hlastecove kćeri, gospođe Jasminke Hlastec-Funde koja je Knjižnici darovala Hlastecovu ostavštinu, vrijedne bilježnice, rukopise i zapise, ove godine u sklopu manifestacije posvećene Hlastecu Knjižnica objavljuje zbirku Hlastecovih dosada neobjavljenih kajkavskih pjesama pod naslovom Sonca bi štel.   

Svakako valja istaknuti kako su na prepisivanju Hlastecovih rukopisa neumorno radili sama gospođa Jasminka Hlastec-Funda i nekadašnji ludbreški učitelj, kulturni djelatnik i znalac ludbreškog dijalekta gospodin Stjepan Belović. Njihova je velika zasluga u realizaciji zbirke. Gospodin Belović još je tijekom 2015. godine s izrazitom pažnjom i jezično autentično prepisao u elektronički oblik gotovo dvjesto Hlastecovih pjesama, što je bio temelj i polazišna točka uređivanja ove knjige.

Janko Haramina | ... Od cijele povorke ljudi što sam nekad bio


Od cijele povorke ljudi što sam
nekad bio
ostao je samo jedan čovjek
naravi vječnog stranca
u tišini što glad trpi
u samoći što se ne zamara
već pogled uz zemlju skriva
i ne poskakuje onako kako sam ja poskakivati znao
i ne priželjkuje onako kako sam ja priželjkivati znao
i ne nada se onako kako sam se ja nadati znao

Netko sasvim drugi postao je ja
zauzeo moj oblik
ovladao mojim sjenkama
A ja sam ostao trag
sjećanja na samog sebe

ponedjeljak, 28. siječnja 2019.

Naklada Semafora | Jelena Pervan i Vanda Čižmek:Tonka će sutra


Drage ljubiteljice i ljubitelji književnosti za djecu!

Naklada Semafora ponosno predstavlja slikovnicu TONKA ĆE SUTRA autorica Jelene Pervan i Vande Čižmek.

Slikovnička finalistica natječaja „Ovca u kutiji“ već „sutrić“ u vašim rukama.

S radošću vas pozivamo 1. veljače 2019. u 17 sati (petak!!!) na promociju u multimedijalnu dvoranu na Odjelu za djecu i mladež Gradske knjižnice, Starčevićev trg 4, Zagreb.

O knjizi će govoriti urednica i nakladnica Silvija Šesto, urednica Snježana Babić Višnjić, te autorica Jelena Pervan i ilustratorica Vanda Čižmek. Iz knjige će čitati Vita Vlahek iz petog razreda.

Uz tradicionalnu nagradnu igru, Naklada Semafora omogućit će prisutnima udomljavanje novog naslova po iznimno povoljnim uvjetima.

Tortu nećemo ni najavljivati, torta dolazi i bez najave, a o ostalim ćemo iznenađenjima „sutrić“ ili na licu mjesta.

Ne ostavljajte jučer ono što možete „sutrići“!!! Dobro došli 1. veljače 2019. (petak) od 17 sati na Starčevićev trg 4!

Božica Jelušić | O vlasnicima himera


Poznavala sam ljude velike kao brdo,
I neke druge opet, žuborave ko voda.
Neki su imali krila a neki korijenje tvrdo,
Stojeći usred svijeta ko stabla krivonoga.

Neki su mekani bili, drugi zli i sekantni,
Mizoginični treći, a četvrti na svoju.
Sebeljubivi redom, ponekad akuratni,
A ponekima nisu bile daske na broju.

Neki su bili vretenca, koje bi pojele svrake.
Neki ko jegulje glatki, u sebi čuvali struju.
Čarape nosili s luknjom i misli naopake,
O tome, da im po krvi crne krtice ruju.

Bilo je među njima i žena od formata.
Teglile teške su knjige, zidale piramidu.
U tišinama gorkim kovale riječi od zlata,
Sličile su na Ištar, Hekatu i Izidu.

Znala sam njihove jezike, moćne strasti,
Želju za slavom što te skrha ko hašiš lako.
Gorjeli su u vatri, u njenoj bili su vlasti.
Svi su pjesnici bili. Ili bar mislili tako.

28. januara 2019.
Flora Green

Marica Žanetić Malenica | Fado – glazba čežnje i tuge


Moji portugalski dani - Dan peti

Sintra, šarmantni gradić pod zaštitom UNESCO-a
Budim se u jedno vedro i vjetrovito jutro. Pratitelj puta nudi nam dvije opcije: slobodan dan u Lisabonu ili izlet uz nadoplatu. Ne znam zašto, ali uvijek sam za nadoplatu. Vadim eure i podilazim svojoj rastrošnoj znatiželji. Kao i mnogo puta prije, nisam zažalila.

Prvo odredište bila je Sintra (30 km od Lisabona), šarmantni gradić pod zaštitom UNESCO-a, koji je nekad bio poznato odmorište povlaštenih. A gdje su vladari obitavali tu je zasigurno i palača. Izgrađena je po nalogu kralja Ivana I. krajem 14. stoljeća na mjestu gdje su nekoć  živjeli maurski vladari. Dograđivana je početkom 16. stoljeća u maurskom stilu, a i poslije, pa se može reći da je to vrlo dojmljiv spoj raznih i različitih stilova.

Karakteristična je i po čudnovatim stožastim dimnjacima koji se uzdižu visoko iznad palače, ljetne rezidencije portugalskih kraljevskih obitelji sve do 1880-ih. Palača 1910. postaje nacionalni spomenik. Šetajući se njezinim prostorijama našla sam se u Arapskoj sobi (ukrašenoj lijepim azulejos pločicama), Sobi grbova (na stropu su grbovi 72 portugalske plemićke obitelji), pa u Sobi labudova (bivša dvorana za bankete, čiji je strop podijeljen u panele ukrašene labudovima) i Sobi sirena. Mojoj pričljivoj prirodi najugodnije je bilo u Sobi svraka, koje su mi značajno namigivale sa stropa. Priča kaže da ih je Ivan I. dao nacrtati kao prijekor dvorskim damama koje su provodile vrijeme u praznom blebetanju. Što sad svraka ima s tim, pitam se?!


Palača pena na najvišim vrhovima planine Sintra
čudna je kombinacija arhitektonskih stilova
Nakon šetnje ovim ljupkim gradićem, u kojemu je jedna od zanimljivosti i Muzej igračaka, penjemo se do spektakularne palače Pena, ugniježđene na najvišim vrhovima planine Sintra. Ova prva europska romantičarska palača vrlo je čudna kombinacija arhitektonskih stilova - mješavina gotike, renesanse, egipatske i maurske arhitekture. Rezultat je, svejedno, čarobno privlačan. Nešto ovako bajkovito i nestvarno vidjela sam još jedino u Bavarskoj, gledajući s nevjericom u dvorac Neuschwanstein. Pena je sagrađena u 19. stoljeću za Dom Fernanda II. (zvali su ga kralj „umjetnik“), supruga kraljice Marije II. Gospodin je zaželio ljetnu palaču okruženu vrtovima (prostiru se na više od 200 hektara i u njima se uzgajaju brojne egzotične biljke) i popunjenu neobičnim predmetima iz cijeloga svijeta. Skromni životni san da ima ovu ekstravagantnu palaču ispunio mu se 1885., iste godine kada je i umro. Što reći, čovjek je imao peh! Nakon proglašenja Republike palača je 1910. postala muzej.

Ovdje završava kopno
i počinje more
„Ponta mais ocidental do continente Europeu“, natpis je koji svaki turist, došavši u Portugal, želi vidjeti svojim očima. Ni mi nismo izuzetak. Poseban je to osjećaj doći do Cabo da Roca (Stjenoviti rt), najzapadniju točku Europe i Portugala. Vjetar nemilo puše i baca me tamo-amo kao da sam ptičje pero. Borim se, moram Atlantiku pogledati u oči. Na kamenoj stijenki uklesan je natpis „Ovdje završava kopno i počinje more“. Riječi su to Luisa de Camoesa, najpoznatijeg portugalskog književnika, čiji se nadnevak smrti slavi kao Dan Portugala. Gledamo se oceanska sila i ja, i u glavi mi se, od straha, respekta ili nečeg trećeg, roje stihovi. Dok su drugi odlazili s certifikatom da su ovdje bili, ja odlazim s novom pjesmom. I fotkom sa svjetionikom na vrhu 140 m visoke hridi.

Na povratku se zadržavamo u poznatom ljetovalištu Cascais. Nekadašnja ribarska luka  promijenila je svoj osobni izgled nakon što su tu, krajem 19. stoljeća, počeli nicati ljetnikovci bogatih Lisabonaca, nekako istodobno s odlukom kralja Luisa da prebaci svoje ljetne aktivnosti u ovdašnju tvrđavu. U ovom, danas modernom naselju stanovništvo se još uvijek bavi ribarstvom.

Povratkom u Lisabon dobivamo slobodno vrijeme da predahnemo i skockamo za odlazak na  večeru i obvezni – fado.

Cabo da Roca je najzapadnija točka Europe i Portugala
Pakiram se kako bih sutra spavala koju minutu više. Pažljivo umatam u robu nježnu torbicu od pluta, koju ću s proljeća šetati Splitom. Da, dobro ste pročitali, ovdje se ženske torbice rade uglavnom od pluta, jer je njegova uporaba zaista višestruka. Pa se od njega izrađuje: odjeća, obuća, šeširi, pojasevi, nakit, lepeze, podmetači, čepovi... Portugal je najveći proizvođač pluta na svijetu te ima 7 tisuća četvornih kilometara nasada hrasta plutnjaka. Proizvode oko 30 milijuna plutenih čepova dnevno. Dom Pierre Perignon, francuski redovnik koji je pravio vino, oživio je u 17. stoljeću uporabu pluta kao bezokusnog i bezmirisnog čepa za vino. Sabiranje pluta je zahtjevan posao, a sastoji se u ljuštenju kore stabala tijekom ljeta. Pojedino stablo dozrijeva za ljuštenje svakih deset ili više godina.

Nakon što je kofer, onako nabubren, bio spreman za sutrašnji pokret, prvi put ovdje odijevam haljinu i s prijateljicom se pridružujem ekipi koja odlazi na ribarsku večeru. Naravno, uz neku juhu s neidentificiranim sastojcima, obvezan je bakalar na jedan od načina. Ovaj mi je bio najsličniji našem brujetu. Nakon večere počinje program. Uz jednu točku njihovog nacionalnog plesa tijekom večeri uglavnom smo slušali fadiste - pjevačice fada. Fado je, poput bluesa, izraz čežnje i tuge. Doslovno znači sudbina, a termin se koristi i za pojedinačnu pjesmi i za sam žanr. Glazba izvire iz koncepta poznatog kao saudade, što znači čežnja i za onim što je izgubljeno i za onim što nikad nije postignuto, zbog čega i jest tako nabijena emocijama. Stanovnici Lisabona njeguju ovu dirljivu glazbu u kafićima i restoranima više od 150 godina. Prva velika fadista bila je Maria Severa, o kojoj je snimljen i prvi portugalski zvučni film iz 1931. Njezin skandalozni život i rana smrt (u 26-oj godini) ključni su za povijest fada. U sjećanje na nju sve fadiste na nastupima nose crni šal. Više od pola stoljeća glavna predstavnica fada bila je Amalia Rodrigues (1921.-1999.), njihova kulturna ikona. U fadu se obrađuju razne teme, a pjevaju ga i žene i muškarci uz pratnju akustične gitare (guitarra) i viole.

Da napomenem još i to da i oni, kao i susjedi Španjolci, njeguje tradiciju borbe s bikovima, ali cavaleiro (borac s bikovima) ga nikad ne ubija u areni.

Sutra napuštamo Lisabon, mi koji nismo njegovi stanovnici. Ali, Madonna jest. Kažu da se seli u Portugal te da je 2017. u Sintri kupila veličanstveni mini dvorac iz 18. stoljeća, izgrađen u mađarskom stilu.

Čast Lisabonu, ali kad bih još jednom bila u prigodi odletjeti put Portugala - sletjela bih u Porto.

Gorana | Odsutnost


Stvarnost koju živim
prepuna je tvoje odsutnosti.
U mojim koracima, pokretima, govoru
tebe više nema.
Ta spoznaja me čini slobodnom i
punom tuge.

nedjelja, 27. siječnja 2019.

Sanijela Matković | Utjeha


Posvećeno Augustu Šenoi 

Kameni svatovi ispadaju iz oblaka
dok posve
nepoznat mladi gospodin tetura cestom
u potrazi za zlatarevim zlatom
grmljavina rasipa nebo
sakriven između drvoreda
prosjak Luka utjehu prosi
sapinjuć se od miris karanfila s pjesnikova groba
Diogenesova kletva
doziva Brankine suze
Senjska bura svojim rukama pomiče zvijezde
prevrće, bije
…što nije plakalo
ne znade za radost!

Ispovijed jedne čitateljice


O romanu "ma da ne bi" Ratka Bjelčića

Piše: Mirjana Mrkela 

Shakespeare

Prije svega bih vas podsjetila na jednu priču znanog vam velikog Shakespearea. To je komedija u nas prevedena pod naslovom "San ivanjske noći", ili "San ljetne noći".

Sven Adam Ewin | Pitanje



(uz dan holokausta, 27. siječnja)

tvoje izgladnjele kosti
koža
bodljikava žica

mora li sve završiti
u osveti?

Rozalija Marija Vrcek | Holokaust



Mom djedu.


Moj je djed prošao
tri koncentracijska logora.
Posljednji je bio Goli otok.
Jer je ostao živ u Dachau.

Moj djed je rekao: "I kad sretneš zvijer u očima ljudskim i rukama sjeti se, pamti da je i on čovječje biće da ne izgubiš sebe Čovjeka"

Darija Žilić | Brod luđaka



U polumraku prolaze sjene na platnu dok mnoga udobna
sjedala ostaju netaknuta i prazna. Nitko ne želi gledati film
o šutnji i holokaustu, o bolesnim ljudima koji plutaju na
lađi, slikaju cvjetiće po bijelim papirima i ostavljeni, jedni
drugima pričaju o još jednom danu u logoru.

A gradovi? Oni su sanduci puni olova. Državama ne treba
tepati, one su osvetile svoje zemlje i ostavile pločnike za
zbunjene dječake i bolesnike.

Šutke, nakon projekcije, smetena, hodam gradom
koji se pretvara u brod luđaka i nestaje u rijeci.

- sjećanje na žrtve holokausta

Žana Krželj | Otišla je - i neka je!!!


  "Otišla je. Napokon. Ipak, osjećam se čudno jer smo predugo živjele zajedno i bile smo navikle jedna na drugu."

Uselila se kod mene prije 6 godina. Silom prilika. Ali, dopala mi se. Jako. Bila je svoja i drukčija. Ponosna i samostalna, ali teška. Nesretna, naporna i tvrdoglava. Nisam je razumjela, a nije ni ona mene. Dok sam ja izlazila na kave s mojim prijateljicama, ona je ostajala u krevetu i satima potiho plakala lica zagnjurenog u stalno mokar jastuk. Dok sam se ja smijala snimajući selfije za fejs, ona je okretala glavu od fotoaparata ili mobitela, a ako bih je ponekad, onako tužnu i nesretnu,  uspjela fotografirati, susrela bih se s neočekivanim bijesom.

- Zube ću ti razbit, ako to negdje staviš! - siktala je.

Marica Žanetić Malenica | Najzapadniji europski glavni grad


Moji portugalski dani - Dan četvrti


Belemska kula, utvrda na rijeci Tejo iz 16. stoljeća,
jedan je od najpoznatijih simbola Lisabona
Nakon što smo iz autobusa bacili jedan sveobuhvatni pogled na glavni portugalski grad, jedan od najstarijih europskih gradova, znali smo da svi putevi prvo vode u Belem, najpoznatiju gradsku četvrt, koji je UNESCO također uzeo pod svoje. A u Belemu sve počinje od Belemske kule (tornja). Dao ju je sagraditi Manuel I. početkom 16. stoljeća kao utvrdu usred rijeko Tejo. Nekada davno služila je kao svjetionik za pomorce koji su se vraćali sa svojih traganja za novim morskim trgovačkim putevima, danas je jedan od najpoznatijih gradskih simbola. Fotkamo se prijateljica i ja ispred, iza i sa strane kule i poželimo načas biti zatočene ljepotice, koje nestrpljivo očekuju da im se uz ovu u kamenu uklesanu užad spretno popne nesuđeni dragi s kojim bi popričale, primjerice, o aktualnoj političkoj i financijskoj situaciji u zemlji iz koje dolazimo.
Ali, nisu ovo ona dobra prastara vremena s romantičnom patinom, kojima svjedoči i masivan Spomenik Otkrićima, podignut 1960. povodom obilježavanja 500-te obljetnice smrti princa Henrika Pomorca, trećeg sina kralja Ivana I. Zaslužan je za početke portugalske pomorske ekspanzije, a priča se da je osnovao i prvu školu navigacije. Stoga njegova skulptura s karavelom u ruci, na ovom 52 metra visokom kamenom spomeniku s portugalskim grbom na obje strane i mačem kraljevske dinastije Avis, drži čelnu poziciju. Slijede ga kralj Afonso V., patron prvih istraživača, te značajnici povezani s otkrićima (kraljevi, pomorci, kartografi...): Vasco da Gama (oplovio 1498. Rt dobre nade čime je otvorio pomorski put prema Indiji), Pedro Cabral (otkrio Brazil), Magellan, koji je preplovio Pacifik (što su financirali Španjolci)...

Samostan Jeronimos, spomenik bogatstvu u doba otkrića,
financiran je novcem od prodaje papra
Okrećemo rijeci leđa i divimo se samostanu Jeronimos, podignutom kao spomenik bogatstvu u doba otkrića. Nalog za izgradnju također je dao Manuel I oko 1501., nakon povratka Vasca da Game s njegovog povijesnog putovanja, a financiran je najvećim dijelom novcem od papra, odnosno novcem od poreza na začine, drago kamenje i zlato. Za samostan se brinuo red sv. Jeronima sve do 1834., kada su raspušteni svi vjerski redovi.

A sad ćemo ove povijesne podatke nadopuniti predajom. U samostanu su se koristili bjelanjci za štirkanje odjeće, pa je vještim slastičarima na raspolaganju ostajalo mnogo žutanjaka. Počeli su praviti kolače, po uzoru na slične francuske, u kojima je glavni sastojak krema sa žutanjcima. Kada je samostan bio pred zatvaranjem, a mnogi zaposleni u njemu ostali bez posla, jedan dosjetljivac je dobro čuvani recept prodao nekom poduzetnom mještaninu. Ovaj je, pak, na njemu izgradio uspješan obiteljski posao otvorivši, tri godine poslije, poznatu slastičarnicu "Pasteis de Belem", u neposrednoj blizini samostana. Naravno, u nju danas hodočaste brojni turisti da kušaju izvorni pastel de nata (kolač s kremom). Uglavnom, to su male košarice od lisnatog tijesta punjene tzv. slastičarskom kremom. Peku se dok krema ne potamni, a potom se obvezno posipaju cimetom. Kušala sam ih na nekoliko mjesta u raznim gradovima, ali ovi ovdje, u Belemu (ispeku ih 20 tisuća dnevno) su zaista najbolji. Onako topli i mirisni tope se u ustima. Inače, u ovu slastičarnicu, u više prostorija, može sjesti 400 ljudi.

Panoramski pogled na Lisabon
Prošetali smo se i pokraj palače Belem, rezidencije portugalskog predsjednika, prije nego smo se vratili u centar Lisabona, staru četvrt Alfama, od koje je sve počelo. Potom se penjemo, uz zastajkivanja, do vidikovca Santa Luzia odakle se otvara pogled na cijeli grad. U daljini se proteže moderan viseći most, koji podsjeća na Golden Gate u San Francisku, a povezuje središnji Lisabon s drugom obalom rijeke Tejo. Podignut je 1966. i nosio je naziv Ponte Salazar, po diktatoru koji ga je dao izgraditi, a nakon karanfilske revolucije 1975. preimenovan u most 25. travnja. S ove vidilice u pogled ulijeće i divovska skulptura Cristo Rei, rađena po uzoru na najpoznatiji Cristo Redentor u Rio de Janeiru, a koja stoji na južnoj obali. Kristov kip s raširenim rukama, visok 28 metara, postavljen je na 82 metra visokom postolju (kroz koji se liftom može doći na vrh i uživati u pogledu).    

Lisabon je u potresu 1. studenoga 1755. bio gotovo sravnjen sa zemljom. Srušilo se više od 20 crkava, a pretpostavlja se da je u gradu poginulo otprilike 15 tisuća stanovnika. Nakon trećeg tektonskog udara krenuli su požari, koji su se brzo proširili. Nije izostala ni treća katastrofa, a došla je u obliku plimnog vala. Brza obnova grada pripisuje se tadašnjem glavnom ministru Pombalu, koji je brzo reagirao. Nakon što je izdao nalog: „Sahranite mrtve i nahranite žive!“ uspostavio je red, te započeo s planiranjem novoga modernoga grada pravilne ulične mreže s paralelnim ulicama. Trebalo je mnogo godina da se taj plan realizira, a trijumfalni slavoluk preko Rua Augusta završen je tek stoljeće kasnije (1873.).

Zanimljivo je da je najomiljeniji svetac gradskog stanovništva sv. Antun Padovanski, kojega je Papa Pio XI proglasio 1934. zaštitnikom Portugala. Iako je zadnje mjesece svojega života proveo u Padovi, rođen je i odrastao u Lisabonu.

Željezno neogotičko dizalo u centru grada
sagrađeno je na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće
Tijekom slobodnog popodneva prijateljica i ja sjedamo na turistički bus i vozimo se kroz grad i oko grada kako bi ponijele u oku što više od velikog, prostranog grada s brojnim zanimljivostima, poput željeznog, filigranima ukrašenog neogotičkog dizala (Elevador de Santa Justa ili Elevador do Carmo) sagrađenog na prijelazu 19. u 20. stoljeće. Na prvi pogled se vidi da je ovu najekscentričniju atrakciju četvrti Baixa gradio netko vrlo blizak Eiffelu (njegov naučnik).

Lisabon sa satelitskim naseljima ima 2,7 milijuna stanovnika, 12. je najnaseljenije gradsko područje u EU i najzapadniji europski glavni grad. Prema jednom od rangiranja 25. je najugodniji grad za život te 6. najposjećeniji grad Južne Europe. Europski grad kulture bio je 1994., a domaćin svjetske izložbe Expo 1998.

Za obići ono najbitnije u ovom gradu trebalo bi barem onoliko dana koliko smo mi imali za prošetati cijelim Portugalom. Žao mi je što je zatvoren te subote bio Muzej fada, i što smo poljubile vrata Muzeja Gulbenkian. Naime, Gulbenkian, naftni magnat armenskog porijekla,  financirao je izgradnju zgrade ovog muzeja, otvorenog 1969., te Portugalu donirao jednu od najljepših umjetničkih kolekcija u Europi (izlošci pokrivaju razdoblje od preko 4 tisuće godina). Ali, sreća nas je poslužila kad smo, za utjehu, otišle do Nacionalnog muzeja pločica, koji se udomio u klaustrima samostana Madre de Deus s početka 16. stoljeća. Iako nismo čule za njega prije, ovaj muzej u ovoj zemlji bio je posve očekivan. 

subota, 26. siječnja 2019.

Lorena Kujek | Pomračenje


Šetam jezovitom ulicom smrti.

Negdje na granici manične šutnje i apokalipse razboritosti, gazim preko ožednjele crnice. U vidokrugu sipi zapušteno groblje na obronku, a ispod zanoktica mi jezdi prehlađeni nokturno. Panično opipavam puls, bacajući letimičan pogled ka suhom cvijeću pored nadgrobnih spomenika. Kajanje se gotovo nastanilo zrakom. Vrištim, razarajući ionako krhke alveole; odnedavno pretrpane katranom odbjegnuća- no, ne ispuštam niti prizvuk glasa. Suprotstavljaju mi se obamrla lica, isklesana u mramornim počivalištima, a ja ih tugaljivo motrim, misleći samo na njega. Kažu da se znatno promijenio. Već se predugo ništa ne zbiva. Očni kapci mi podrhtavaju groznicom; obliveni pustinjskim vjetrom šokantnog napuštanja. Smijem li naglas izustiti da ga tragično volim? Udove mi obuhvaća slabašna tahikardija uma. Tko to osluškuje ove jecaje- koji kao da dopiru iz duplji mrklih drvoreda? Čije li ruke mrve zakulisnu enigmu, sravnjujući post mortem buknulih zgarišta duha i tijela; kojima bijasmo osupnuti? Rekao je tegobno zbogom, a moja se nutrina rasprsnula katastrofalnom cjelinom jedinstva, ispustivši izranjenu dušu na dlanove neprežaljenog bića. Minuli smo poput zgažene iskrice vatre, nesumnjivo otuđeni i zanavijek nezaboravljeni.

Zar smo stvarno nepovratno izgubljeni?

Rozalija Marija Vrcek | Dijete bogova


Iz Apolonovog bljeska srođenog s morem
izlazi ljuvna Serenissima.
Sva milna i nesvjesna, blještavilom zasljepljuje,
nije od ovoga vremena.

Što drugo neg da zauvijek strasti vabi
"Presvijetla" pojavom zamamna.
Ljuveni žrtvom postat žele,ona se smješka,
koprenom Nedirnute štićena.

Nitko se drznut ne usudi reći "Bješe mojom",
svjedoka nema, pozva ih Had.
Apolon prelijep posljednju riječ tu ima,
ona nikad ljuvnu ne utaži glad.

Kad Bozi te stvore, blago si zlatno,
al' ljubav je njihova sjajna laž.
O, da, Apolon ljubi sebično, do boli,

slobodnom može postat tek mrtva draž.

Marica Žanetić Malenica | Grad darivan kraljicama


Moji portugalski dani - Dan treći

Batalha-nedovršeni dominikanski samostan
i crkva Santa Maria da Vitoria
Napuštamo Porto jednog sunčanog i toplog listopadnog dana i krećemo dalje. Mašemo slikovitom i gostoljubivom gradu kojemu nostalgično kažem zbogom. Do viđenja je ipak upitno iz više razloga.

Putujemo prema jugu i zaustavljamo se, kako se to zna reći, in the middle of nowhere, ispred golemog zdanja – nedovršenog dominikanskog samostana i crkve Santa Maria da Vitoria s prekrasnim klaustrom. Ovo remek-djelo portugalske gotičke arhitekture poznate po manuelskim elementima dio je UNESCOV-e kulturne baštine, u što ni trena nismo dvojili. Na upit otkud u ovoj pustopoljini ovakvo golemo zdanje doznajemo da je samostan od svijetlog vapnenca dao podići kralj Ivan I. slaveći pobjedu nad Kastiljancima 1385. nedaleko od ovog mjesta, na maloj uzvisini kraj Aljubarrote. Ova sjajna pobjeda osigurala im je 200 godina neovisnosti od Španjolske, pa je samostan danas simbol portugalskog suvereniteta i moći dinastije Avis.

Remek-djelo portugalske gotičke arhitekture
 Gradnja opatije započela je 1388., a tijekom naredna dva stoljeća svi kraljevi su se potrudili ostaviti nekakav trag. Pa se tako dogodilo da je kralj Duarte započeo gradnju osmerokutnog mauzoleja, koju je, u neko doba, zaustavio Manuel I, preusmjerivši sredstva za izgradnju samostana Jeronimos u Belému. Ipak, većina ukrasa u tzv. Nedovršenim kapelama potječe upravo iz doba njegove vladavine. U zgradi kaptolskog sabora danas počivaju dva neznana vojnika iz Prvog svjetskog rata, pa smo svjedočili ritualu smjene straže. U Kapelici osnivača je grobnica Ivana I. i njegove engleske supruge Phillipe od Lancastera. Za njih nije vrijedio onaj bračni zavjet „dok nas smrt ne rastavi“, jer oni i u vječnosti snivaju ležeći jedan pokraj drugoga ruku pod ruku. A njegovo geslo „Por bem“ (Za dobro) upisano je na grobu. Tijekom obilaska najviše sam se divila gotskim lukovima oko klaustra koje ukrašavaju kameni čipkasti uresi, koji ih čine tako bajkovitim. Na kraju sam u Samostanskom koritu, u kojemu je još uvijek očuvana fontana iz 15. stoljeća, oprala ruke od sve te megalomanije i častohleplja. Redovnici su ih također tu prali, ali iz nešto prozaičnijih razloga – prije i poslije jela.

Osim ovog gotičkog dragulja ovdje u Batalhi (na portugalskom - bitka), kako se naziva ova lokacija, nema se što vidjeti. A i bolje da je tako. Bilo bi previše za ovo malo mjesto, kojega niti bilo ne bi da bitke bilo nije.

Obidos, bijeli grad ili Kraljicin grad opasan je zidinama
Nastavljamo grabiti kilometre ceste koja vodi prema živopisnom gradiću Obidosu, u koji se mora zaustaviti na putu za Lisabon. Jer, kažu da je to najromantičniji portugalski grad. Iako ovaj tzv. bijeli grad, s nešto više od 3 tisuće stanovnika, i nema osobito burnu prošlost, ima dva zanimljiva povijesna detalja, koji ga čine turistički privlačnim. Naime, tamošnji dvorac (Castelo de Obidos) je 1210. kralj Afonso II. darovao svojoj ženi Urraci, a poslije njega i kralj Dinis ga je, kao vjenčani dar, podario svojoj supruzi Isabeli. Stoga su, od 13. stoljeća pa sve do 1883., Obidos i okolna imanja bili u vlasništvu portugalskih kraljica, pa je nazivan i Kraljičin grad.

Dvorac je 1950. proglašen nacionalnim spomenikom, a u njemu je danas luksuzni hotel.

Detalj iz glavne ulice u Obidosu
Druga zanimljivost je da se u crkvi Igreja de Santa Maria (u vrijeme Maura tu je bila džamija), smještenoj na glavnom gradskom trgu, u 15. stoljeću vjenčao budući kralj Afonso V. u dobi od 10 godina sa svojom rođakinjom Isabelom (9 godina).

U gradić smo ušli kroz Porta da Vila (južna vrata) iz 18. stoljeća, koja se sastoje od kapelice čije su zidine ukrašene već više puta spominjanim plavobijelim pločicama (azulejosima) koje predstavljaju Isusovo stradanje, dok je na svodu kruna od trnja. Vrata imaju dva niska ulaza koja su sprječavala prodor neprijatelja u grad okružen zidinama koje vode do zamka na brežuljku i dojmljivog panoramskog pogleda. Izgubljeni u metežu uskih uličica i višejezičnom žamoru, vratile smo se u neko davno, srednjovjekovno vrijeme  kada su prinčevi iz sna poljupcem budili usnule ljepotice. Zašto smo napučile usne, nemam pojma.

Žinža - liker od morello višnje u jestivoj šalici
U glavnoj ulici (Rua Dierita), popločanom kaldrmom, smiješe nam se kućice bijelih fasada ukrašene duž kuteva plavim ili žutim prugama te puzavicama, bugenvilijom i raznim drugim detaljima. Uglavnom su prenamijenjene u kafiće, restorane, suvenirnice i prodavaonice tamošnjih specijaliteta (vina, likera, kozjeg sira...).

Nasmiješeni domaćini nas dočekuju nudeći žinžu (Ginja de Obidos ili Ginjinha de Obidos), zapravo liker od morello višanja (višnjevac) u čokoladnim čašicama koje nakon ispijanja pića - pojedete. Zapravo, to je tek varijanta (rekli bismo otvorena verzija) griota, ali ovdje atraktivan specijalitet.

Kupujem komplet s bočicom i dvije čokoladne šalice da nazdravim s nekim dragim po povratku doma.

U Obidosu se svakog proljeća održava i dvotjedni Međunarodni festival čokolade u razdoblju od ožujka do svibnja.


Rua Dierita
- glavna ulica u Obidosu u funkciji je turista
Uvijek kad idem na put obećam sebi da neću kupovati suvenire koji ne služe ničemu osim skupljanju prašine, a ipak sam iz Obidosa otišla u društvu jednog keramičkog pijetla.

Istina, po legendarnom pijetlu, koji je postao portugalski nacionalni simbol, i najboljoj keramici poznat je jedan drugi grad – Barcelos. Ali, kako on nije na našoj ruti, šareni, kočoperni pjetlić putuje sa mnom u Hrvatsku iz Obidosa. Legenda kaže da je jedan galicijski hodočasnik na putu prema španjolskom svetištu Santiago de Compostela prenoćio u Barcelosu. Kad je namjeravao krenuti dalje optužen je za krađu srebra nekog bogatog zemljoposjednika koja se te noći dogodila. Sudac ga je na brzinu osudio na smrtnu kaznu vješanjem. Kao posljednju želju tražio je od tamničara još jedno viđenje sa sucem, koji je blagovao u svojoj kući. Na trpezi je upravo bio poslužen pečeni pijetao. Krivo optužen Galicijac rekao je sucu da će upravo pečeni pijetao dokazati njegovu nevinost tako da će ustati s pladnja i zakukurikati. Sudac u to nije povjerovao te je vapaj nesretnika zanemario. Međutim, kada su hodočasnika objesili, pijetao je doista ustao i zakukurikao. Iznenađeni sudac otrčao je do vješala gdje je optuženik ipak uspio nekim čudom preživjeti vješanje zahvaljujući slaboj omči. Mnogo godina kasnije Galicijac se vratio i isklesao Cruzeiro do Senhor do Galo, križ koji nosi spomen na legendu o barceloskom pijetlu. Danas je izložak Arheološkog muzeja na otvorenom u ovome gradu.
  
Samostansko korito i fontana iz 15. stoljeća
Osamdesetak kilometara do Lisabona brzo je prošlo. Nakon smještaja u hotel slijedi prva večernja šetnja i to avenijom Liberdade, jednom od najpoznatijih europskih avenija, građenom po uzoru na Champs-Elysees, s nekoliko trgova (Restauradores, Rossio i Comercio). Stigli smo kroz slavoluk do grandioznog kipa kralja Josea I. na trgu Praça do Comércio i sjeverne obale ušća rijeko Tejo na kojoj ovaj grad leži. Pod okriljem noći gledali smo se Lišboa i ja sanjarskim pogledom. 
 
   

Dnevnik (ne)obične djevojke 2.


Ljubav za kraj

Piše: Božana Ćosić

Ni sama ne znam kako započeti ovaj zapis. Nikada s tim nisam imala problema, a sada... jednostavno ne znam složiti misli i zapisati ih. Toliko se toga promijenilo da uistinu ne znam od kud bih počela. I što je najvažnije, većina promjena je posve neočekivana i posve čudna za mene. Nikada takvo što nisam željela i vječno sam odbijala pomisliti, a kamoli učiniti.

Prvo da vam kažem da sam pronašla mir, onaj istinski, pravi mir. Odlučila sam ne fantazirati i nastaviti raditi u restoranu. Nije to bio moj san, ali san koji sam budna snila ni nije bio za mene. Da je, već bi se ostvario ili bi se barem pokazao nekakav znak. Ovako, mada to nije neka karijera, imam sigurnost i stalni posao. Uostalom, što je karijera i zašto ona mora biti nešto veliko? Uspjela sam. Nije li i ovo uspjeh? Raditi u restoranu vlastitih roditelja nije mala stvar, tim više što ću ga jednoga dana naslijediti, odnosno, već sada imam pristup poslovnim računima i slično i polako me roditelji podučavaju kako bih bila spremna i u potpunosti upoznata sa svime vezanim za poslovanje. Vjerujte, sretna sam i zadovoljna.
 
Druga promjena je još veća. Radi se o Svenu. Naime, prije nekog vremena je ostao bez posla o čemu je moja mama razgovarala s njegovom i na koncu mu ponudila posao u našem restoranu. Naravno da je odmah prihvatio. Veseli me što skupa radimo. Pomalo je i smiješan. Gotovo ništa ne zna, ali zato sam ja tu da mu pomognem. Korak po korak i sve je vještiji. Uopće ne sumnjam da će brzo naučiti i biti vrlo dobar radnik.
 
A treća i najveća promjena je Svenov i moj odnos. Zbilja ne znam kako se to dogodilo, no „popustila“ sam. Sada smo u vezi. Da, dobro ste pročitali. I moram priznati da to navodno popuštanje i nije tako kako zvuči. U dubini sebe znam da je oduvijek postojala iskrica u meni, da se vješto skrivala i zapravo se trudila biti skrivena. Koliko god da sam odbijala, znala sam da će jednom planuti. Nije ljubav nešto što možemo izabrati. Ljubav bira nas i vodi nas svojim putem.
 
Sada znam da sam ga oduvijek voljela. Ne samo kao prijatelja, nego i muškarca. Taj osjećaj ugode pored njega, otvorenost, opušteni razgovori... sve je bilo u službi ljubavi, sve je to ona prouzročila. I kada sam najviše sumnjala i strahovala da ću, ako se prepustim ljubavi, samo izgubiti prijatelja, bila sam u krivu. Nisam izgubila prijatelja, niti ću ikada. Nas dvoje smo par, ali i najbolji prijatelji. Nije li to divno? U ljubavi imati i prijatelja? Kada je tako, nema toga što se može dogoditi, a da ne prebrodimo.
 
Sigurno se pitate kako je počelo? Kada sam „odlučila“ prepustiti se ljubavi? Pa... teško je reći. Obična večer, običan izlazak i običan povratak kući. No na tom putu, kada smo kročili jedno uz drugo, Sven je zastao i rekao mi otvoreno da je trenutak za istinu. Ostala sam zatečena, ali i ubrzo shvatila. Na posve jednostavan način izvukao je iz mene osjećaje prema njemu. Koliko god je on meni bio čitljiv, toliko sam i ja njemu. Istovremeno, dok sam ga odbijala i razmišljala o njegovim osjećajima, on je znao kakvi su moji. Prije mene je znao da ga jednako volim. I priznala sam. Otvorila sam srce za osjećaje. Pustila sam da me obuzmu, a onda i prijeđu u djela. I to je to. Dogodilo se ono što je bilo suđeno, što nam je bilo zapisano u zvijezdama.
 
I sada, dok pišem, nisam ni svjesna koliko sam zapravo sretna i koliko dugo sam odbijala biti sretna. Ponekad nam je sreća na dohvat ruku, a mi se okrećemo negativnostima, kukamo i što sve ne. Ponekad je dovoljno prepustiti se. Tako sam učinila i nisam se pokajala. I znam da ni neću.
 
Moj život je običan. Sve što sam vam pisala moglo se u svakom trenutku događati na više mjesta u svijetu. Ni po čemu ne odskačem od drugih. I to je sasvim u redu. Ne moramo odskakati, biti nešto posebno, imati neki poseban položaj da bismo bili sretni i imali ispunjeni život...
 
I za kraj... Mada je ovo oproštaj od vas, ne znači da je zbilja kraj. Nikada se ne zna. Možda me prepoznate u nekoj drugoj priči.
Pažljivo čitajte ;)

Puno toplih pozdrava vam šalje vaša Astrid!

petak, 25. siječnja 2019.

Besplatna razmjena knjiga i časopisa


vrijeme: 26.01.2019. 11 - 17 h
mjesto: Zagreb, HDP, Basaričekova 24

U subotu, 26. siječnja, od 11 do 17 sati, u Hrvatskom društvu pisaca, Basaričekova 24, održat će se četrnaesta besplatna razmjena svih mogućih knjiga i časopisa, na hrvatskom i drugim jezicima. Ulaz je slobodan!

Donesite koliko imate, uzmite koliko hoćete!
 
Kontakti:
 
Hrvatsko društvo pisaca, Basaričekova 24, 10000 Zagreb, tel. 01/4876 463
 
Sonja Manojlović, voditeljica programa

Olive Hempenstall čita najljepše irske bajke na engleskom jeziku


vrijeme: 26.01.2019. 12 h
mjesto: Zagreb; Knjižnica i čitaonica Bogdana Ogrizovića, Preradovićeva 5

Ove subote, 26. siječnja, u 12 sati, Children's Reading Circle predstavlja najljepše irske bajke i priče koje će Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića čitati Olive Hempenstall, veleposlanica Irske u Republici Hrvatskoj.

Children's Reading Circle je događaj koji organizira Inicijativa za engleski jezik i kulturu, u suradnji i uz potporu Ministarstva vanjskih i europskih poslova u sklopu projekta "Hrvatska i Irska - zajedničkim korakom". Ovim događanjem, želja nam je da mališani dožive svijet mašte kroz engleski jezik kako bi razvojem mašte na engleskom jeziku razvijali svoje jezične vještine!

Ove subote, posebna gošća bit će Irska Veleposlanica u Hrvatskoj Olive Hempenstall koja će nam sa svojim suprugom čitati neke od njihovih najdražih irskih bajki:

Naslovi koji vas čekaju:
The Lonely Beast - Chris Judge
Oh No, George! - Chris Haughton
A Dublin Fairytale - Nicola Colton
The Selfish Giant - Oscar Wilde

Dovedite svoje mališane i oslobodite svoju i njihovu maštu na engleskom!

Izvor:Culturnet.hr

Poziv za mlade pisce na prijave na natječaj 'Emerging Writer on Tour'

prijava: 18.02.2019.

Otvoren je poziv za mlade pisce na prijave na natječaj 'Emerging Writer on Tour' za 2019. i 2020. godinu koji organizira Međunarodni književni festival Vilenica u suradnji s Festivalom svjetske književnosti i Međunarodnim književnim festivalom Cúirt u sklopu projekta 'Read Me I am Yours'. Rok za slanje prijava je 18. veljače 2019.!

Uvjeti natječaja:
 
Kandidati za programsku aktivnost 'Emerging Writer on Tour' su pisci mlađi od 35 godina (rođeni nakon 1. siječnja 1985.) iz svih zemalja sudionica u programu Kreativne Europe (Albanija, Armenija, Austrija, Belgija, Bosna i Hercegovina, Bugarska, Hrvatska, Cipar, Republika Češka, Danska, Estonija, Finska, Francuska, Gruzija, Njemačka, Grčka, Mađarska, Island, Irska, Italija, Latvija, Litva, Luksemburg, Makedonija, Malta, Moldavija, Crna Gora, Nizozemska, Norveška, Poljska, Portugal, Rumunjska, Srbija, Slovačka, Slovenija, Španjolska, Švedska, Tunis, Ukrajina i Ujedinjeno Kraljevstvo).
 
Upute za prijavu:
 
Prijave se šalju u PDF-formatu putem elektroničke pošte. Povjerenstvo će razmotriti prijave poslane zaključno s danom 18. veljače 2019.
 
Prijave se šalju na: info@vilenica.si
 
Prijave obavezno moraju sadržavati sljedeću natječajnu dokumentaciju:
 
1. ispunjenu prijavnicu (koju možete preuzeti na https://vilenica.si/en/call-for-applications-for-the-emerging-writer-on-tour/)
2. biografiju kandidata na engleskom jeziku (maks. 1800 znakova bez praznina)
3. kopiju važeće putovnice gdje su vidljivi datum i mjesto rođenja, kao i državljanstvo kandidata
4. bibliografiju kandidata na engleskom jeziku (maks. 3600 znakova bez praznina)
5. motivacijsko pismo na engleskom jeziku u kojem je opisan kandidatov trenutačni projekt/djelo na kojem bi želio raditi za vrijeme rezidencijalnog boravka (deseet dana svaki) u sve tri zemlje (od 2000 do 4500 znakova bez praznina). Projekt mora biti književno djelo (svi žanrovi i teme su prihvatljivi). Ne prihvaća se istraživački projekt.
6. original jednog pisma preporuke priznatog autora/kritičara/profesora/nakladnika na engleskom jeziku (maks. 1800 znakova bez praznina; pisma preporuke koja nisu originali neće se razmatrati).
 
Nepotpune prijave neće se razmatrati.
 
Više informacija potražite OVDJE!
 
Izvor:Culturnet.hr

Darko Balaš | Ratnik s dušom 21


Tama je legla na svijet poput neprobojnog plašta osude za sve one koji traže put, duboko skriven u nekim tamnicama sudbine koje su ukrale svjetlost. Nema mirisa, nema zvukova i nema nade. Put se čini potpuno neprolaznim, a naslućuješ kako je iza njega močvara koja će svojom prevrtljivošću testirati sve ono što jesi Ratniče! Nema ruke prijatelja, niti pomoći drugog ratnika koji bi isukao svoj mač od svjetlosti i sasjekao tamu u korjenu. Iako proljetni, vjetar je još uvijek obučen u jezu koja grize tvoje lice i poput lopova pokušava se uvući u svaku poru tvog tijela. Što dalje? Oslušni, zastani, koncentriraj se.

Božica Jelušić | Leptir od filigrana


























Kroz kavernu tame u visok svod gledam,
Ogrlici slažuć kopčicu od srebra.
Filigranski zanat kome bih da predam?
Koga pjesnik stvara iz napukla rebra?

Kuckavi alati, tajanstvena znanja.
Već milijun zvijezda iskri u mandali.
Tu preskoka nema, nema ubrzanja,
Samo duh strpljenja, što se suzom tali.

Prodahne me nekad miris borovine;
Nevidljivo krilo dovratak okrzne.
Srebronit u pjenu vala se razvine,
Dok zemlja pod mrazom u samoći mrzne.

Iskovah si lice prepletom inkrusta,
I vremenu svome srebrom dadoh znamen.
Leptir žičar u me ulazi kroz usta,
I nosi me gore, kao spašen plamen.

20. siječnja 2019.
Flora Green

Marica Žanetić Malenica | Porto – najljepši grad Atlantika


Moji portugalski dani -- Dan drugi – II. dio

Kolodvor u Portu sličniji je galeriji
Stižemo u Porto. Kažu da je najljepši grad na Atlantiku. Uzimam u obzir rečeno, vjerujem svojim očima. Smjestio se na brežuljku Penaventosa iznad rijeke Douro (Zlatne rijeke) još od vremena kada su Rimljani tu sagradili tvrđavu i omogućili gradu da se razvija i obogati trgovinom.

Šetamo se starom jezgrom koja je na popisu UNESCO-ve kulturne baštine. U gornjem dijelu grada može se vidjeti veliki broj različitih povijesnih spomenika. Prva na popisu je katedrala Sé, izgrađena kao crkva-utvrda u 12. i 13. stoljeću, otkad se višestruko mijenjala. Pamtit ću je po prekrasnoj rozeti na zapadnom pročelju i gotičkim klaustrima na južnoj strani. Ispod katedrale ukotvila se, na obroncima brežuljka, stara četvrt Barredo, gdje se kućice naslanjaju jedna na drugu u uskim ulicama koje stvaraju pravi mali labirint.

Stara četvrt Porta
Ipak, pravi šok čekao me je, zapravo, u crkvi Santa Clara. Kad sam, za nekih 7 eura, ušla u ovu omanju manirističku crkvu ostala sam zapanjena do sada neviđenim neskladom između jednostavnog vanjskog pročelja, koje ne obećava, i raskošnih pozlaćenih drvenih rezbarija u unutrašnjosti koje ostavljaju bez daha. Oni, koji su zgrtali blago ovozemaljskom trgovinom, darivanjem novca i zlata crkvi htjeli su i s Bogom trgovati te osigurati sebi vječne blagodati kada se jednoga dana presele u onostranost. A jesu li, to samo oni znaju! Nesvakidašnji im je i glavni željeznički kolodvor São Bento s početka 20. stoljeća. Sagrađen je 1916. na mjestu nekadašnjeg samostana, a iznutra ukrašen velikim brojem azulejo pločica na kojima je Jorge Colaço prikazao rana prometna sredstva, seoske svečanosti i povijesne scene.


Vrijeme je da nešto kažem i o tim sveprisutnim azulejo pločicama, koje srećem na fasadama kuća te na zidovima, podovima, pa čak i stropovima unutrašnjih prostorija. Korištenje ukrasnih keramičkih pločica su u Španjolsku i Portugal uveli Mauri, da bi od 16. stoljeća Portugal počeo proizvoditi svoje pločice. Do 18. stoljeća ni jedna europska zemlja nije proizvodila toliku količinu za toliko različitih namjena i u toliko različitih dizajna. Sve do danas pločice se koriste za prekrivanje pročelja kuća i tako ih čine vedrijim i slikovitijim. Proizvodnja im je relativno jeftina, dugotrajne su i lako se održavaju (ovo zadnje mi se osobito sviđa). Najljepšima se smatraju plavo-bijele pločice baroknog razdoblja.  

Gdje god da smo se šetali spuštali smo se strmo prema rijeci i četvrti uz obalu rijeke naziva Ribeira, gdje su se načičkali mali restorani, kafići i noćni klubovi. Tu smo nas dvije kušale bakalar na jedan od mnogih načina i popile čašu porta, vina koje je gradu dalo naziv. U Baixu, odnosno „donju četvrt“ nisam zalazila, ne zato što me ne zanima otmjeni nakit i kožna galanterija. Volim ja njegovati dobar ukus, ali, kao što već rekoh, nisam nešto pri eurima.  

Casa da Musica,
jedna od najznačajnijih europskih koncertnih dvorana
Euri nam nisu, srećom, trebali pri obilasku jedne od novijih gradskih ikona, koncertne dvorane Casa da Música, 40 metara visoke zgrade neobične konfiguracije s 1.300 sjedala. Otvorena je 2005. i jedina je koncertna dvorana na svijetu s dva staklena vanjska zida. Ubrajaju je među najvažnije koncertne dvorane izgrađene u posljednjih stotinjak godina.  

Hvale se stanovnici Porta i da imaju Livraria Lello, vjerojatno najljepšu knjižnicu na svijetu. Ovo zdanje će posebice biti zanimljivo onima koji su odrasli uz knjige o popularnom junaku Harryju Potteru. Navodno je njegova majka, spisateljica J.K. Rowling, upravo u ovoj knjižnici pisala prvu od serije knjiga za koje tada ni slutila nije da će joj osigurati planetarnu popularnost i bogatstvo. Je li joj inspiracija nadošla u Portu ili nije teško je znati, ali činjenica jest da postoji vidljiva sličnost s ovom knjižnicom i onom opisanoj u knjizi.

U vinariji Celam mogli smo kušati dvije vrste,
a kupiti sve
I dok se knjižnica može i ne mora posjetiti, jedna od brojnih vinarija zasigurno mora. Da bi se do njih došlo potrebno je prijeći rijeku Douro, koja još uvijek čini središnji dio grada. Iako su odavno prošla vremena kada su na njoj bili usidreni brodovi natovareni portom ili robom iz prekooceanskih zemalja. A rijeku je najatraktivnije prijeći preko mosta Dom Luis I.  Konstruirao ga je 1886. Eiffelov asistent, a spaja grad s predjelom Vila Nova de Gaia na južnoj obali rijeke, rodnim mjestom porta. Uz njega ide priča prema kojoj je kralj Afonso III., zbog sukoba s biskupom oko brodskih pristojbi, osnovao ovu konkurentsku luku kao jedinu u kojoj se može proizvoditi porto. Iako je taj propis izmijenjen 1987., ipak je tu, još uvijek, centar proizvodnje. Danas je njezino središte posvećeno dozrijevanju i ukrcavanju porta. Mi smo ušli u „Cálem“, najveću od nekoliko Kuća porta (vinarija), koje nude vođene ture. Naučili smo nešto o vrstama, o bačvama, kušali dvije vrste i u prodavaonici se opskrbili ponekom bocom. Tako sada znam da postoje 4 vrste porta (bijela, rosé, ruby i tawny). Najstarija boca vina koja se mogla kupiti je iz berbe 1961., ali, vjerujte mi, sasvim je dobro vino i u bocama s cijenom od 12 ili 13 eura. Sa mnom doma je otišla boca crna vina „Curva“, koje se pokazalo izvrsnom. Nije uvijek nazivu za vjerovati!      

Pogled na Porto iz Vila Nove de Gaia
- rodnog mjesta vina porto
Nakon kratkog odmora u hotelu, nas dvije smo krenule u noćni obilazak ovog čudesnog grada. Onako osvijetljen, s mosta Dom Luis I, nudio se na dlanu našim pogledima u svojemu punom sjaju i ljepoti, koju je noć činila tako romantičnom. Večeras smo odlučile kušati Malu Francuskinju (francesinhu), sendvič koji je specijalitet njihove kuhinje. Ne znam što smo očekivale, vjerojatno nešto malo, slatko, lepršavo, a našle smo se, oči u oči, s velikim, zasitnim i kaloričnim sendvičem u kojemu sam identificirala nekoliko slojeva. Prvo ide kruh, potom meso, slanina i kobasica, a povrh toga jaje na oko. Gornji komad kruha preliven je umakom od sira, a uokolo neizbježni pommes frites.

Francuskinju smo zalile čašom bijelog, damskog zelenog vina (vinjo verde), koje nam je preporučio pratitelj. Lagano emulgirajuće, ovo vino se proizvodi od bobica nedozrelog grožđa, koje se beru prije zime.

Uz rijeku je i danju i noću vrlo živahno. Ne kaže se zaludu da je rijeka žila kucavica grada. U neko primjereno doba, site i dobra raspoloženja, taksijem smo se vratile u hotel.

„Sutra je novi dan“, rekla bi jedna poznata književna i filmska heroina! I to portugalski, dodah  ja!