KiČ Bogdana Ogrizovića, Zagreb | Triptih - 69 ljubavnih

 

Knjižnica Galženica Velika Gorica | Marica Žanetić Malenica: Treći život

 

Jelena Stanojčić | „Treći život“ Marice Žanetić Malenica

   

Sinoćnja promocija romana „Treći život“ Marice Žanetić Malenica u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića u Zagrebu bila je jedna od onih večeri koje se pamte. Knjižnica je bila ispunjena do zadnjeg mjesta, atmosfera topla i vesela, a interes publike toliki da su se knjige prodale sve do jedne. 

Promociju je vodila Petra Koštić, a o romanu je govorila književnica Sonja Smolec kao i sama autorica, svaka iz svoje perspektive, nadopunjujući se i približavajući publici temu i duh knjige. Razgovor je bio živ, duhovit, zanimljiv i iskren, baš poput romana o kojemu se govorilo. 

 „Treći život“, je roman kojeg je vrijedno pročitati. Intrigantan je od samog svoga početka, pa sve do kraja. Pored toga, pisan je vrlo duhovito, a govori o temi o kojoj se u hrvatskoj književnosti, koliko je meni poznato, nije pisalo: o ženi koja u „kasnim“ godinama ruši predrasude i stereotipe o starosti i starenju te preko jednog sajta traži sebi dečka u težnji da svoj „treći život“ na taj način učini smislenijim. To je roman koji nas podsjeća da život u svakoj svojoj fazi može biti plodan, zanimljiv i pun smisla ako znamo što želimo i imamo hrabrosti krenuti ka cilju.

Nažalost, mnoge žene se već približavanjem sedamdesetima same „otpišu“. Ali ne i Jelena, glavna junakinja romana. Ona je žena koja jest, koje ima. Koja odbija biti nevidljiva i ne dopušta da to postane.  

To nije uvijek lako, uostalom, tko kaže da je život lagan? Ali kad mu ideš ususret s osmijehom, kad sve gledaš s vedrije strane i kroz humor, onda se i život pobrine odužiti se na najbolji mogući način: uzbudljivošću i  radošću življenja.

„Treći život“ je knjiga koja motivira, pisana duhovito i vrckavo. I nipošto nije namijenjena samo ženama, nego, kako S. Smolec reče, i muškarcima koji su voljni čitati između redova, i na taj način i sami još ponešto naučiti.  

Sinoć je to bilo itekako vidljivo: u prepunoj knjižnici gdje se tražilo mjesto više, bilo je muškaraca koji su stajali na galeriji knjižnice i sve pomno pratili. Nadam se da su svi prisutni, i oni koji su kupili knjigu, kao i oni koji to nisu, iz knjižnice ponijeli osjećaj da život, bez obzira na godine, uvijek ima što ponuditi.

KiČ Bogdana Ogrizovića | Marica Žanetić Malenica: Treći život

Marica Žanetić Malenica: „Treći život“

NOVA KNJIGA U NAKLADI DRUŠTVA KVAKA

U GK Marka Marulića u Splitu bit će 23. 10. u 18,00 sati (četvrtak) predstavljen roman „Treći život“ splitske autorice Marice Žanetić Malenica u nakladi Društva „Kvaka“ Velika Gorica. Ovo je njezina deseta samostalna knjiga i prvi roman kojeg su uredile Ružica Gašperov i Željana Giljanović, a osvrte napisale Ružica Gašperov i Sonja Smolec. Naslovnicu je dizajnirala Dona Tomić, lekturu obavio Mario Blagaić, a prijelom i tisak Redak iz Splita.

Osvrt Ružice Gašperov:

Roman „Treći život“ nježno, ali s velikom snagom i lucidnim humorom progovara o ženama koje su često prešutno gurnute na marginu čim im društvo zalijepi etiketu “starije dobi”. Glavna junakinja Jelena, nakon gubitka muža i odlaska u mirovinu, suočava se s tišinom doma, besciljnošću dana i neugodnom spoznajom da je, unatoč bogatom životnom iskustvu, postala nevidljiva. No umjesto da se prepusti pasivnosti, ona bira nešto neočekivano: simbolično se “rađa” po treći put i kreće u osobnu obnovu. Iako su iza nje dva života, djevojački i obiteljski, ovaj treći donosi najviše slobode, ali i najviše neizvjesnosti.

Jelena ne bira mirno povlačenje, nego uzima uzde u ruke i upisuje se na portal za upoznavanje partnera. Taj potez, u njezinim godinama, djeluje gotovo subverzivno ali i oslobađajuće. Autorica s mnogo topline i duhovitosti prikazuje kako žena koja više “ne mora ništa”, napokon počinje živjeti po vlastitim pravilima. U svijetu koji voli zaboraviti da starost ne znači kraj želja, potreba i snova, „Treći život“ pruža nam iskren, zabavan i nadahnjujući pogled u treću dob, onu koja može biti itekako živa, buntovna, zaljubljena i puna nade.

Kroz toplo ispisane stranice i prepoznatljive životne detalje, Marica Žanetić Malenica donosi snažan i inspirativan roman o ženskoj otpornosti, ohrabrujućoj samoći, prijateljstvu, pisanju, samoiscjeljenju  i onom čudesnom trenutku kada se, unatoč svemu, još uvijek usudiš voljeti.

„Treći život“ je oda ženama koje ne odustaju. Ni od sebe, ni od ljubavi, ni od života. 

Osvrt Sonje Smolec:

Knjige, kao i ljudi, imaju svoje vrijeme. I baš kao ljudi, neke se rađaju tiho, neke s krikom, a neke s mudrim osmijehom u kojem zrcale već mnogo toga proživljenog i onog što bi još moglo biti; čemu se možemo nadati samo ako pokušamo jer ništa ne dolazi samo. Treći život pripada ovoj posljednjoj skupini. To je roman koji ne traži pažnju, on ju zaslužuje.

Poznajem rukopis Marice Žanetić Malenice već dugo, i kroz njezinu poeziju i kroz prozne tekstove u kojima se istovremeno osjeća mekoća ženske introspekcije i preciznost iskusnog promatrača stvarnosti. No ovaj roman, koji je ujedno i autofikcija, i oda zrelosti, i humorna ispovijest, i esej o ženstvu u jeseni života, možda je njezin najintimniji tekst do sada.

Priča o Jeleni, ženi koja "treći put dolazi na svijet", nije samo literarno putovanje kroz etape života jedne Dalmatinke, supruge, majke, udovice, spisateljice. To je tekst o hrabrosti da se život ne prepusti inerciji. O upornosti da se i poslije ljubavi, i poslije smrti, i poslije urušene svakodnevice, opet ustane, obuje tople drap papuče, popije kavu i napiše pjesmu. Ili ode na portal za upoznavanje.

Autorica piše s rijetkom sposobnošću da se podsmjehne samoj sebi, bez gorčine. Autoironija u njezinu pripovijedanju nije obrambeni mehanizam, već most prema čitatelju s onim neizrečenim: “Znam da i ti znaš.” A upravo ta vrsta povjerenja rijetka je i dragocjena.

Tko god je prošao kroz iskustvo gubitka, tko je gledao kako se životna bura stišava u tišinu svakodnevice, tko je osjetio da ga nitko više ne dodiruje osim liječnika i frizerke, u ovom će djelu pronaći bliskost. No, ova knjiga nije tu da tješi već da ohrabri.

Marica ne piše iz poze, već iz srca. Ona nije žena koja mudruje o životu; ona ga i dalje živi, otkriva, dočekuje s radoznalošću djeteta koje se ne boji da padne. U tom je i ljepota ovog romana: u spremnosti da se kaže “da” životu čak i kad više ništa nije sigurno, osim vlastite odluke da se ne odustane.

Treći život je knjiga za sve one koji još imaju potrebu za „leptirićima u trbuhu”, iako znaju da leptiri možda ne dolaze u jatu kao nekad. Knjiga za žene koje više nisu djevojčice, ali još nisu ni otpisane. Jednako tako, to je knjiga i za muškarce, ako su voljni pročitati između redaka.

I ako je ovo doista „labuđi pjev“, kako se sama autorica koketno naziva na jednoj online platformi, onda je to pjev koji se pamti i koji čitatelju ostaje u uhu dugo nakon što zatvori posljednju stranicu.

***

Marica Žanetić Malenica (1952) je umirovljena novinarka, živi u Splitu. Tijekom većega dijela radnoga vijeka obavljala je novinarske poslove u redakciji glasila HEP Vjesnik prateći područje elektroenergetike. Članica je: Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade – Klub prvih pisaca Zagreb, Hrvatskog književnog društva Rijeka, Matice hrvatske i Društva „Kvaka“ Velika Gorica.  

Objavila je pet poetskih zbirki: „Da je noćas bilo“ (Redak, Split, 2018); „Četiri čarobne riječi“ (pjesme za djecu - Redak, Split, 2018); „Žena svojih godina“ (Kvaka, Velika Gorica, 2020.); „Zlatarica riječi“ (HKD Rijeka, 2021) i „Vonji ditinstva“ (NK Šime Vučetić, Vela Luka, 2021). Uz pjesme za odrasle i djecu piše kratke priče i putopise. Putopisna proza „Zemlja uvezene povijesti – Dnevnički zapisi iz Australije“ tiskana je u nakladi Centra za kreativno pisanje (Zagreb, 2019), a knjiga autobiografskih priča „Ukoričena duša“ u nakladi NK Blato (2022). Objavila je i slikovnicu „Radoznala Nora“ (Svinjceza, Zagreb, 2023), zbirku kratkih priča „Inačice žene – Marina“ (GK Ivan Vidali, Korčula, 2024) te poetsku zbirku „Triptih – 69 ljubavnih“ u koautorstvu s Anđelkom Korčulanić i Jelenom Stanojčić.  

Marica Žanetić Malenica | U kultnom kafiću

- Milostiva, vi niste svjesni

kako dobro izgledate –

šapće mi zrcalo starinsko

u intimnu prostoru

kultnog zagrebačkog kafića

u kom pjesnici pozeri i poetese vrle

iz piva, žestice, kave…

stihove toče u svojih pet minuta.

Polog to je vječne im slave.

Tek što predstavim se svojim imenom

i izdeklamiram verse

hitam u intimni prostor kafića

da stanem ispred onog zrcala

milostiva mom liku

uokvirenom sivom sjenom.

Kao ona lijepa maćeha i kraljica 

zadovoljna sam viđenim. 

Da imam, zlatnik bi' mu udijelila

za tu nježnu sfumato sliku

svoga već ostarjela lica.  

____________________________________

(3. nagrada na „Preprekovom proljeću 2025“)

Marica Žanetić Malenica | Otok pješaka i mrtvih kapetana

 

Kolovoz se bio poprilično primakao rujnu, a ja sam još uvijek bila na Braču gdje sam s kćerima, unučadi i laptopom ćutila blagodati otočna ljetovanja. Uživanciju sam svakodnevno dijelila i s poznanicama koje se, tijekom ljetnih mjeseci, poput mene, usidre u Mircima, našem malom i mirnom mjestu. S njima ispijam jutarnju kavicu u jedinom kafiću, onom na samoj plaži, gdje vjetar pirka i bistri mi glavu. Slušajući glazbu valova, poželim predati mu svoje nemirne noge sve u nadi da će ih ono smiriti kad već ja to ne mogu. Tog jutra trijeznila sam misli kafenišući s Dudom i njezinom kćeri. Duda mi kaže kako je njezina 85 godina stara majka prije dvije godine prva nabavila i vozila električni romobil na otočiću Silbi. - I uspjela se do sada tri puta sudariti sa svojim sumještanima koji su ga kupili poslije nje – dodaje Duda. I dok sam se ja iščuđavala odvažnosti majke Mire, krenu hvalospjevi o Silbi na kojoj nikad nisam bila.           

        - Silba je izvrsna za odmor, nema automobila, ima lijepih pješčanih i šljunkovitih plaža, ljudi se u nju zaljube na prvi pogled i stalno joj se vraćaju - reče mi Duda koja je po majci odande, a po svekrvi s Brača.

        - Na Silbi smo se moj dragi i ja prvi put sreli još kao vrlo mladi… onda se dugo nismo vidjeli… a evo smo se prije dva mjeseca vjenčali i prvo otišli kod bake na Silbu gdje je sve počelo. Volim ja i Brač, ali Silba… ona je posebna - dodaje Dudina kći.

        Slušam ih pomnjivo i tek naizgled smireno jer u meni već neko svrdlo, da ne kažem crv u guzi, odrađuje svoje. Vrativši se početkom rujna s Brača na kopno, ufala sam se u bablje ljeto koje će mi omogućiti da se nastavim prepuštati malim morskim radostima. Pa sam odlučila otići i do Silbe, o kojoj su mi tako gorljivo govorile Duda i njezina kći, o kojoj je draga mi prijateljica, vrsna pjesnikinja Anđelka Korčulanić i pjesmu napisala.

        Otkad učestalo putujem da nahranim svoju nezajažljivu znatiželju, prestala sam zamišljati što ću na odredištu vidjeti, jer u pravilu tako ne bude. Pa sam tek na karti pogledala gdje je ovaj maštovito skrojen komadić kopna od tek 15 četvornih metara bačen u more i tko su mu susjedi.

Vrata Dalmacije

        Silba, čiji naziv potječe od latinske riječi silva za šumu, pripada zadarskom otočju i najsjeverniji je dalmatinski otok te ga stoga nazivaju i „vrata Dalmacije“. Sliči mi, onako na prvi pogled, na neku tikvu ili gljivu, na bat… a ako sam, gledajući ga na karti, romantično raspoložena, može slobodno biti i paperjasti zeleni oblak i buket i… tko zna što još. Jugoistočni susjed mu je Lošinj, istočni Premuda, a zapadni Olib te Ilovik. Tijekom godine na njoj obitava oko tristotinjak stanovnika, a ljeti u invaziju krene nekoliko tisuća turista i vanjskih stanovnika koji tu imaju svoje ljetne domove. 

        I tako sam, u dobru društvu, jedne oblačne srijede u drugoj polovini rujna, katamaranom iz Zadra stigla na Silbu za otprilike dva sata. Osim sa Zadrom povezana je i s Malim Lošinjem i Pulom pa tako svakodnevno i po nekoliko katamarana i trajekata ovdje nakratko baci svoje cime. 

Šotorišće – savršena plaža

Za početak me je obradovalo što sam zakoračila na pješački otok na koji automobil kroči samo ako zakaže neka infrastrukturna mreža. Umjesto automobila ovdje se po dvorištima šepure traktori i karići (vrsta manje prikolice) koji su zaštitni znak otoka, te bicikli i njihove inačice koje potvrđuju da „mašta može svašta“. Šetala sam se ta tri dana, koliko sam si dala oduška, uzduž i poprijeko jedinog i to istoimenog mjesta ugniježđenog nekako po sredini otoka, na njegovu najužem dijelu. Premda je još bilo turista (čula sam da Silbu osobito vole Slovenci i Talijani), u zraku je mirisala jesen. Plaže, čak i dvije najpoznatije – Sotorišće i Pocukmarak (Pod crkvom Sv. Marka) - su bile puste. Sotorišće, kako je mještani nazivaju, ili Šotorišće, kako piše na putokazu, glavna je mjesna plaža s dodatnim sadržajima. Ovu pješčanu plažu s tirkiznim morem ubrajaju u tri „savršene“ plaže na našem Jadranu (uz nju to su još  Sakarun na Dugom otoku i Stiniva na Visu). Od brojnih ugostiteljskih objekata izbrojila sam tek četiri otvorena. U njima se mogla popiti kavica i pojesti pizza, i to odlična, a i sladoled polizati kome je do te radnje. Idilično i utihnulo mjesto već se počelo pripremati za hibernaciju.

 

Silba zlatom siva, i u njoj se raj uživa

Šetnje uglavnom uskim kaletama pogodovale su nosnicama koje su udisale koncentrat svježine sveprisutna zelenila, osobito hrasta crnike (česmine) i bora. Cijelo moje biće upijalo je tišinu i neki nestvaran mir koji opušta i čisti od gradske vreve i užurbane svakodnevice. Pa su me tako na broju 456 (nema ulica, samo broj na kući), kod gospođe Nene, inače moje sugrađanke, budila jutrom tek crkvena zvona i susjedov živahni pivac. Što manjih što većih, na Silbi ima čak šest crkava, od kojih svaka, osim župske, broji nekoliko vjekova i sve su prilično uščuvane. U centru mjesta je zvonik i lijepa prostrana župska crkva Sv. Marije sagrađena prije 60 godina. Ima sedam oltara i orgulje. Nedaleko od župske crkve nalazi se prilično velika crkva Sv. Marka sa zvonikom i grobljem. Put između njih krasi sedam malih bijelih kapelica, a u svakoj su po dva stajališta križnoga puta.

        Povijest kaže da su mještani pretrpjeli brojne gusarske napade, ali i da im je izvrstan položaj otoka omogućio razvoj brodarstva i pomorstva, koje je na žalost danas sasvim propalo. Tamošnje obitelji su prošlih stoljeća posjedovale velike brodove koji su plovili ne samo po Jadranskom, već i po Crnom i Sredozemnom moru, i to pod zapovjedništvom njihovih kapetana. Silba je u brodarstvu bila ispred znatno većeg Lošinja, pa im je more bilo polje iz kojeg su crpli svoje blagostanje. To potvrđuje i stara izreka: "Silba zlatom siva, i u njoj se raj uživa".

       

Jedrenjaci su postupno morali ustuknuli pred parnim brodovima koji su u konačnici presudili njihovu brodarstvu i pomorstvu. Na to zlatno doba silbanjskog blagostanja podsjećaju prostrane kapetanske kuće, ograđene visokim zidovima koji su bili trostruka zaštita: od gusara, od bure, a, vjerojatno, i od znatiželjnih pogleda. Napuštene kapetanske kuće zaslužne su da ovaj otok nazivaju još i „otokom mrtvih kapetana“.

Toreta ili Kula ljubavi

Najpoznatiji simbol Silbe je ipak Toreta (mala kula) – toranj nešto manji od jedanaest metara, podignut na sjeverozapadnom kutu parcele, koja je nekoć bila u vlasništvu pomorca Petra Marinića. Dao ga je sagraditi šezdesetih godina devetnaestog stoljeća, a na nj se može popeti klesanim kamenim stepenicama, koje su dvaput omotane oko tornja. Toranj je izgrađen od neobrađena kamena i nije ožbukan. Vrh Torete okružen je klesanom ogradom i ukrasnim stupićima. Unutrašnjost je šuplja. Na sjevernoj strani ispod vrha nalazi se otvor, unutar otvora platforma gdje je strijelac mogao stajati u slučaju pucnjave. Sličan otvor nalazi se na donjem dijelu tornja.

        O gradnji Torete postoji nekoliko verzija narodne predaje, ali u biti svih je neostvarena ljubav pa otuda i naziv "kula ljubavi". Legenda kaže da je tada mladi mještanin Petar Marinić zaprosio svoju susjedu Antoniju Mavro koja je, navodno, bila iz bogatije obitelji pa prošnja nije uspjela. Ubrzo se Petar kao mornar ukrcao na brod i otplovio. Dvadeset godina poslije vratio se na Silbu kao vrlo imućan kapetan. Šetajući se mjestom opazio je djevojčicu Domeniku Rasol koja je posvema nalikovala majci, njegovoj mladenačkoj ljubavi. Petar je tada odlučio: „Kad me njena majka nije čekala, ja ću čekat njezinu kćer i oženiti je.“ Tako je i bilo.

        Unatoč tome što to nije bio život kojeg je Petar sanjao i kojemu se nadao, sijedi kapetan i njegova 25 godina mlađa supruga Domenika, živjeli su, kako predaja kaže, sretno i imali mnogo djece. Sagradio je lijepu kuću, ogradio ju kamenim zidom, tornjem u jednom uglu vrta i malom kulom u drugom. Zapravo, Toretu je zamislio kao dar njezinoj majci, svojoj punici, kojoj je prije odlaska na more obećao da će nakon povratka sagraditi kuću s vrtom, a u vrtu toranj s kojeg će moći vidjeti cijeli otok i dolazak njegova broda.

        U Silbi je, u centru mjesta, je i galerija na otvorenom poznate kiparice i akademkinje Marije Ujević-Galetović, koja je preminula 2023.-e, te njezine dvije kuće: stara i nova. Ova druga, moderna jednokatnica, zanimljiva je i po tome što su u dvorištu postavljena i neka njezina djela. Jednu od izloženih figura, koja ima oblik ženskog tijela, a glavu koze, kiparica je nazvala „kozo jedna“, kako muškarci znaju ponekad reći ženama.

        Ono što mi se na Silbi osobito dopalo, uz zelenilo, plaže i mir, zasigurno je i red koji je uspio zavesti lokalni policajac. Primjerice, vide li njegove vazda dežurne oči da vam pas šeta mjestom bez uzice, njega opomene, a vama naplati kaznu na licu mjesta!   

        Ne mogu baš reći da sam se u Silbu zaljubila na prvi pogled kao drugi. Možda i bih da je nebo bilo plavo i osunčano, a more tirkizno kao na fotografijama i da sam u njemu zaplivala. Možda i bih da od rođenja nisam zaljubljena u jedan drugi otok. Ali da bih rado, još koji put, jutrom slušala zvona i pivca u romantičnom apartmanu gđe Nene na broju 456, neupitno je.            

 

Marica Žanetić Malenica | Štikle

Crtež: Eva

Štikle sanjam, na nogama ih vidim,
U tenisicama i čizmama se stidim.
Žalim se mami, baki i teti:
Hoću cipele na visokoj peti.

Nisu štikle za djecu, kaže mama,
A ja bi' ih nosila bez imalo srama.
Obećavam, jest ću voće, meso, ciklu...
Samo nek' mi cipelice imaju štiklu.

Molim i tebe, splitski Grgure Ninski,
Smiluj se nama što mali smo i niski.
Palac ću ti trljati koliko god treba
Da štikle stignu, makar pale s neba.

(Iz zbirke "Četiri čarobne riječi")

Marica Žanetić Malenica | Prijestolnice Skandinavije (šesti dio)

DANSKA – SRETNA ZEMLJA SRETNIH LJUDI

Kada smo iz finskog Turkua vratili nazad u Švedsku i jutrom ranim iskrcali u štokholmskoj luci, nastavili smo putovanje prema jugu. Vožnja kroz predivne panoramske krajolike baš mi je prijala, ali dolazak na obale jezera Vättern koje svojom velikom površinom podsjeća na more, osobito me je obradovao.

Polkagris - švedski zaštićeni slatkiš

Zaustavili smo se na njegovoj istočnoj strani, u mjestu Gränna, osnovanom u 16. stoljeću. Pa iako broji otprilike 2,5 tisuće stanovnika, zadržala je status grada. Zaštitni znak joj je polkagris (slatki šećerni štapić), koji se pravi prema originalnom receptu iz 19. stoljeća. Sadrži samo šećer, vodu, ocat i prirodno ulje paprene metvice. Ovaj slatkiš pojavio se na tržištu 1859., a djelo je Amalije Eriksson, siromašne žene koja si nije mogla priuštiti odgovarajući lijek za svoju bolesnu kći, pa je odlučila napraviti vlastiti. Iako nije ljekovita, ova smjesa bila je tako dobra okusa da ju je njezina kći dragovoljno uzimala. To joj je dalo ideju da iskoristi svoj ukusni izum kako bi uzdržavala sebe i svoju obitelj. Pažljivo je čuvala recept koji je ostao tajna sve do njezine smrti. U mjestu se nalazi njezin kip, kao i mali muzej. Ovaj staromodni slatkiš, koji se najčešće prodaje po božićnim i inim sajmovima, od 2022. ima, od strane EU, zaštićenu oznaku zemljopisna podrijetla.

Mälmo - Turning Torso (uvrnuti neboder)

S vrećicama tvrdih pepermint štapića manufakturne izrade nastavili smo autobusom kroz pokrajinu Skane prema gradu Mälmo, trećem po veličini u Švedskoj s 272 tisuće stanovnika. Osnovan je 1275. g. i bio je više stoljeća drugi grad po veličini u Danskoj, kojoj je tada pripadao jug Švedske.

Mälmo je zeleni grad, grad mladih, sporta i festivala te svojevrsni melting pot jer u njemu žive predstavnici više od 180 nacija. Ipak, ono što se mora vidjeti je, zasigurno, Turning Torso, neo-futuristički stambeni neboder izgrađen 2005. Bio je najviša zgrada u nordijskoj regiji do rujna 2022. kada ga je nadmašio Karlatornet u Göteborgu. Smatra se drugim uvrnutim neboderom na svijetu, odmah nakon Telekomova tornja u Maleziji. Dizajnirao ga je španjolski arhitekt, kipar i slikar Santiago Calatrava. Visok je 190 m, ima 54 kata i 147 stanova. S vrha zgrade pruža se veličanstven pogled koji dopire čak do susjedne Danske i Kopenhagena. Poznat je i po tome što je energetski samoodrživ. U ovom lijepom, šarolikom i veselom gradu smo prespavali.

Zemlja hygge i piva

Ujutro smo po drugi put prešli Öresundski most, onaj koji spaja Švedsku s Danskom preko morskog tjesnaca i ušli u najjužniju i najmanju državu nordijske regije koja se nalazi jugozapadno od Švedske i južno od Norveške, a na jugu se graniči s Njemačkom.

Kraljevinu Dansku čine Danska i dvije autonomne konstitutivne države na sjeveru Atlantskog oceana: Farski otoci i Grenland. Sastoji se od poluotoka Jutland i arhipelaga od 443 otoka, od kojih je 70 naseljeno. Kruna je još uvijek na glavi vitalne Margarete II., koja ju je naslijedila od svojega oca prije više od pola stoljeća. A što se tiče službene monete, kruna se, za razliku od naše kune, uspjela hrabro othrvati euru iako su odavna u članstvu EU.

Upravo ova ustavna monarhija je često rangirana kao jedna od najsretnijih zemalja na svijetu. Ima jedan od najviših dohodaka po glavi stanovnika, ali i jednu od najviših stopa poreza na osobni dohodak na koju se, zamislite, ne bune. Slijedom toga Danci slove kao jedna od najsretnijih nacija na svijetu. Uz visok standard i snažnu socijalnu zaštitu za to je zaslužna i njihova filozofija stila i načina života zvana hygge (hu-ge) koja je premašila nacionalne razmjere i zavladala svijetom poput epidemije. Sama riječ izvorno potječe iz norveškog jezika od riječi blagostanje, a kao stil života podrazumijeva potrebu za osjećajem udobnosti i zadovoljstva, kao i uživanja u blagodatima života i društvu bliskih ljudi.

Danska je zemlja lego kocki, poznata i po proizvodnji piva, njih petnaestak vrsta. Spomenut ću one najpoznatije poput: Lagera, Tuborga, Carlsberga i Pilsnera.

Mala sirena – simbol Kopenhagena

Put do zadnje skandinavske prijestolnice, koju ćemo posjetiti, nije dugo trajao. København ili Kopenhagen, kako mi nazivamo prijestolnicu danske kraljevine, pretekao je 2021. Tokio na listi najsigurnijih gradova svijeta u konkurenciji njih šezdeset, vrednovanih po 76 parametara. Najveći grad Skandinavije, triput veći od Zagreba, nudi puno toga na izbor: glavni trg s gradskom vijećnicom; park Tivoli; dvorce Amalienborg i Christiansborg (gdje je i sjedište danskog Parlamenta); vrt Kraljevske knjižnice; Mramornu crkvu… Osnovan je oko 1000. g. i bio malo ribarsko mjesto do sredine 12. stoljeća kada postaje biskupsko sjedište. Izvrsna prirodna luka pogodovala je razvoju trgovine i obrta te je gradu dala naziv. Prijestolnicom kraljevine Danske postao je 1536. g. Ujedno je i najveća danska luka brodskim vezama povezana sa Švedskom, Norveškom, Njemačkom, Poljskom i Velikom Britanijom. Bicikl im je omiljeno prijevozno sredstvo, iako masovno koriste i autobuse, brodove i metro, najmoderniji na svijetu.

Mi smo, kao i većina turista, razgledavanje započeli od brončana kipa Male sirene, simbola Kopenhagena, koja je još 1913. izložena na stijeni šetališta Langelinie. Nastala je prema liku iz istoimene Andersenove bajke. Čini se da nijedan spomenik na svijetu, uključujući i one koji ni na koji način nisu povezani s politikom ili ideologijom, nije bio toliko puta podvrgnut vandalizmu koliko sto deset godina stara danska sirena.

Krenuvši prema centru grada zastali smo kraj impozantne fontane Gefion, smještene na pročelju luke. Prikazuje veliku skupinu volova koji vuku plug, a vozi ih nordijska božica Gefion. Fontanu je gradu darovala Zaklada Carlsberg povodom 50. obljetnice pivovare, a proradila je 1908.

Susret s najvišim čovjekom

Čuvši od vodiča da smo „voljno“ nekoliko dragocjenih jutarnjih sati, nas dvije znatiželjnice krenule smo prema najatraktivnijem, najidiličnijem i najslikovitijem dijelu grada – Nyhavnu. Najstarija luka Kopenhagena, koja krasi brojne razglednice ovoga grada, karakteristična je po uskim i šarenim kućama jarkih boja izgrađenih od drveta, cigle i žbuke iz 17. i ranog 18. stoljeća, a najstarija, na broju 9, datira iz 1681. U jednoj od njih, na broju 67 gdje se sada nalazi spomen-ploča, živio je svojedobno i kralj bajki, onaj Hans s kojim baš nisam u dobru od početka ovog putovanja. Bilo je to neko drugo doba kada su tu živjeli ribari, mornari, slikari, žene koje su unovčavale svoju ženskost… U kanalu, ulazu od Baltičkog mora do starog gradskog središta, nalaze se i mnogi povijesni drveni brodovi. Danas je ovaj dio okrenut turizmu s puno restorana, barova i kafića. Kada smo u jednom od njih popile crnu kavu po zlatnoj cijeni ušle smo u brod s kojim smo plovile po kanalima i iz druge perspektive upoznavale grad.

Vraćajući se na zborno mjesto prošetale smo se Strøgetom, jednom od najdužih europskih pješačkih ulica, dugom 1,1 km, i naišle na jedini muzej Guinnessovih svjetskih rekorda u Europi u kojemu se može doznati za mnoga fantastična postignuća i čuda, za bizarne i groteskne zapise, ali i to tko je najbrži, najdeblji, najjači... Ja sam se, primjerice, slikala s najvišim čovjekom koji je ikada hodao našim planetom. Istinabog, Robert Wadlow je umro davne 1940., ali nas je dočekao njegov kip montiran ispred ulaza u Muzej. Čovjek je, zamislite, bio visok 2,72m!

Dok smo mi tako kafenisale, vozikale se i slikale iscurilo je vrijeme tijekom kojega smo mogle razgledati i djetinjariti u zabavnom parku Tivoli, smještenom u srcu Kopenhagena. Drugi je najstariji lunapark na svijetu u kojemu se ljudi zabavljaju još od 1843., znači već punih 180 godina. Iako kažu da „nudi svijet nevjerojatnih iskustava“ to ne mogu potvrditi. Niti sam se vozikala niti okusnim pupoljcima priuštila primamljive zalogaje s reklamnih plakata.

Više nisam ljuta na Hansa, sad je On na mene

Ali sam se zato konačno srela s Hansom. Ljutnja zbog one oluje, kojoj je dao svoje ime i zbog koje, na samom početku putovanja, nismo mogli ući u Norvešku i vidjeti Oslo, već me bila prošla. Pa sam sjela blizu njega da kao ljudi razriješimo taj nesporazum. Međutim, okrenuo je glavu i nije me niti pogledao. Čini se da je sad on bio ljut na mene, sasvim razumljivo. Sve mu je oprošteno. Ipak je on svjetski slavan pisac bajki, među kojima su najpoznatije: "Snježna kraljica", "Ružno pače", "Mala sirena", "Djevojčica sa šibicama"… Njegova djela, prevedena na preko 150 jezika i tiskana u milijunima primjeraka diljem svijeta, bila su nadahnuće za stvaranje mnogih kazališnih djela, baletnih predstava, filmova, skulptura…

Uz njega, među najpoznatijim sinovima ove zemlje su i: Niels Bohr (dobitnik Nobelove nagrade za fiziku) i Soren Kierkegaard, filozof, teolog i književnik – utemeljitelj egzistencijalizma.

Marica Žanetić Malenica | Prijestolnice Skandinavije (peti dio)

 

FINSKA – „ZEMLJA TISUĆU JEZERA“

Za buđenje na brodu – hotelu u cik-cak zore i u kabinama koje nemaju prozorsko okno trebalo je prije lijeganja uključiti alarm. Pa kad su, negdje u gluha četiri sata, krenuli zavijati Ivanin i moj mobitel samo nas je građanski odgoj spriječio da ne počnemo prozivati sve po spisku što bi bilo svojstveno dalmatinskom temperamentu. Finska je sat ispred i ta vremenska razlika  toliko nas je zbunila da smo se ustale sat prije no što smo trebale. Tako polu budne poput mjesečarki smo se motale po brodu čekajući da se otvore rajska vrata blagovaonice na petom katu u kojoj smo mogli doručkovati. Jedinu utjehu nudio nam je pogled na još nekolicinu smušenih mjesečara iz naše i drugih turističkih grupa. 

        Razbuđeni, siti i dobre volje iskrcali smo se u lučkom grada Turku, najstarijem i petom po veličini gradu u Finskoj s više od 180 tisuća stanovnika. Mahnuli smo mu iz autobusa s respektom jer ipak je on bio nekoć finska prijestolnica. Danas je grad umjetnosti i sveučilišno središte.     

Spomenik Sibelius

Dok tzv. kraljevskim putem grabimo prema Helsinkiju, doznajemo da je Finska osma po veličini europska država s više od 5,5 milijuna stanovnika, što je svrstava među najrjeđe naseljene europske države. Za nju su karakteristična brojna jezera, njih oko 188 tisuća, koja pokrivaju otprilike 10 posto zemlje, a po kojima je dobila naziv »zemlja tisuću jezera«. Ujedno je i zemlja sa 60 tisuća otoka kao i šumama najbogatija europska država (prekrivaju više od 3/4 površine). 

        Finska se osamostalila tek 1917. nakon što su je stoljećima svojatale Švedska i Rusija. Povezanost sa Švedskom rezultirala je time da su službeni jezici i finski i švedski, a valuta euro, pa smo se tu osjećali kao doma. I jedna zanimljivost – 1906. Finska je promijenila izborni zakon i postala prva zemlja na svijetu koja je dala ženama pravo glasa i pravo da budu birane.

Marica Žanetić Malenica | Prijestolnice skandinavije ( četvrti dio)

Stockholm – Venecija sjevera

        Kada smo petoga dana putovanja napustili Karlstad, raspoloženje mi se vratilo u normalu. Nije da je baš sunce granulo, ali nije ni lilo k'o iz kabla. Umjereno oblačno bilo je priželjkivano vrijeme za razgledavanje i višesatnu šetnju Stockholmom, prvom skandinavskom prijestolnicom koju ću, konačno, vidjeti. Istina u letu, ali što je vremena manje na raspolaganju to nekako jače upijam ono što vidim i čujem. Budem prava mala podatna spužvica, poput onih što ih izranjaju naši vrijedni krapanjski spužvari.

        Švedska je, na prvi i ostale poglede, čudesna zemlja. Obiluje jezerima, ali može se pohvaliti i planinama, šumama, ponoćnim suncem i čarobnim sjevernim svjetlima. 

        Zbog geografske lokacije ima hladne i mračne zime pa je u sjevernijim dijelovima, onima iznad sjeverne polarnice, tijekom zime vrijeme polarne noći. To znači da se sunce ukaže otprilike tri sata dnevno. Tko preživi tu grubu i depresivnu zimu, bit će obilato darivan, od svibnja do kolovoza, dugotrajnim danima i ugodnim temperaturama što Švedsku čini jednom od najljepših mjesta za život.         

Nepoznati švedski ljepotan

        Šveđani rado provode vrijeme vani čemu pogoduje i zakonska odredba u švedskom ustavu, tzv. „pravo javnog pristupa“ koja omogućuje svima da se slobodno kreću čak i na privatnim posjedima.

   Na otvorenom smiju kampirati tijekom noći, a dozvoljeno je i branje gljiva i drugih plodova. To pravo donosi i obvezu odgovorna postupaju s tuđom florom i faunom („Ne ometaj, ne uništavaj!“) pa se blagovati, brati plodove i roštiljati može ako ste sto metara udaljimo od nečije kuće i obrađena vrta.

Potomci Vikinga nisu skloni čavrljanju s nepoznatima

        Nadomak ulaska glavni grad Švedske doznajemo da njezin narod nije sklon čavrljanju s nepoznatima pa smo primili na znanje savjet vodiča da ih „ne gnjavimo“ bez veće potrebe. Ne zna on da se žena lako uvede u napast „zagnjaviti“ kojega zgodnog, visokog, plavokosog i plavookog Šveda bez ikakva valjana razloga!

        

Stockholm se nalazi na istočnoj obali Švedske, na obali Baltičkog mora koja je oko grada izrazito razvedena. Štokholmski arhipelag sastoji se od nekoliko stotina otočića što otežava plovidbu do njegove luke. Sam grad je sagrađen na oko dvadeset otoka (povijesni centar je na njih pet) povezanih mostovima. U užem gradskom području živi oko 800 tisuća stanovnika i jedan je od najbrže rastućih europskih gradova poznat po izrazitoj pozornosti koju polaže na zaštitu okoliša pa ne čudi i da je prvi grad koji je od EU 2010. dobio status "zelene prijestolnice". Nazivaju ga još, posve opravdano, i „Venecijom sjevera“ te „Ljepoticom na vodi“. 

        Najvažnija znamenitost mu je povijesna gradska jezgra naziva Gamla Stan (Stari grad), jedna od najbolje sačuvanih srednjovjekovnih četvrti u Europi, gdje je mnogo građevina u stilu baltičke gotike u kojoj prevladava smeđa cigla. Najznačajnije su: katedrala, crkva Riddarholmen i Nobelov muzej, smješteni na glavnom trgu Stortorget, te Kraljevska palača u baroknom stilu iz 18. stoljeća, jedna od najvećih u svijetu s više od šesto prostorija. Može se naići i na građevine iz 19. stoljeća inspirirane arhitekturom Berlina i Beča. Mnogo je i modernijih zgrada među kojima se posebno ističe Gradska vijećnica iz 1923. Grad je poznat i po Ericsson Globe Areni, najvećoj okrugloj zgradi na svijetu, u kojoj se održavaju sportske i zabavne priredbe. 

Otok muzeja      

Muzej Alfreda Nobela

Stockholm je jedan od gradova s najvećim brojem muzeja na svijetu (više od sedamdeset), a najpoznatiji su Švedski nacionalni muzej i Muzej suvremene umjetnosti. Stoga ne čudi da smo nas dvije, čim smo se domogle slobode, pohrlile na Otok muzeja da barem neke od njih vidimo izvana. Onaj, u koji bismo najradije bile ušle, Muzej ABBA, nije bio gostoljubiv jer su karte za taj dan već bile rasprodane. Da smo uspjele ući, uvjerile bismo se da se prostire na pet katova, od kojih su dva podzemna. U muzeju otvorenom 2013.-e fanovi ove legendarne grupe, koja je prodala oko 378 milijuna albuma diljem svijeta (u čemu su ih nadmašili samo Elvis Presley i Beatlesi), mogu poslušati njihove stare pjesme te vidjeti brojne ekstravagantne kostime, zlatne ploče i studije u kojima je grupa snimala svoje hitove.

        

Ali smo zato ušle u pomorski muzej Vasa, otvoren 1990.-e, najposjećeniji skandinavski muzej u kojemu se nalazi gotovo u cijelosti očuvan brod "Vasa" iz 17. stoljeća, jedini živući brod te vrste i iz toga vremena na svijetu. Potonuo je na svom prvom putovanju 1628. godine. Nešto neviđeno i vrlo dojmljivo što vas, brojnim izlošcima, vraća u vrijeme kojemu nismo pripadali. 

Fika i kaka

        Kako je moja suputnica ovisnica o kavi, tražili smo kafić gdje bismo zadovoljili tu njezinu potrebu. Ovisnica je ona i o dimu, ali kako je pušenje strogo zabranjeno, morala je tu ovisnost donekle zatomiti, što se nije baš najbolje odrazilo na njezino raspoloženje. Na crnoj ploči ispred jednog simpatičnog kafića pisalo je „fika & kaka 8 eura.“ 

        „Tebi kaka, meni fika“, reče mi prija koja je brzo skontala da će ona dobiti kavu a ja kolač, točno kako treba. Nije da nazivom mami, ali bila je sasvim ukusna i dobra ta omanja „kaka“. 

        „Otkud znaš da je 'fika' kava?“, pitam je. 

     

„Prije puta sam negdje pročitala da Šveđani obožavaju kavu i popiju je puno više godišnje od prosjeka EU, a ritual ispijanja kave uz neku poslasticu i čavrljanje s prijateljima, obitelji ili kolegama zovu „fika“, odgovori mi moja mudrica smijući se.  

        „Jesi li još što zanimljivo pročitala?“  

    „Jesam i to da je uobičajeno da se pri ulasku u nečiju privatnu kuću ili stan izuju cipele. Šveđani to objašnjavaju činjenicom da jako puno vremena provode vani, pa se time unosi prljavština.“ 

        „A znaš li ti što je „štokholmski sindrom?“, pokušavam se praviti pametnom.

      

        „Znam, to je ono kad žrtva simpatizira svog agresora, napadača, otmičara… što li već, iako ne znam zašto je baš štokholmski.“ Tu sam je čekala! 

        „Dobio je naziv po incidentu koji se dogodio u Stockholmu 1973. Kriminalci su upali u neku banku i uzeli njezine zaposlenike za taoce. Držali su ih tu silom šest dana, prijeteći im smrću u slučaju neposluha. Nakon što je policija ovladala situacijom i uhitila napadače, taoci su ih počeli braniti govoreći na sudu protiv policije koja ih je, navodno, puno više uplašila od kriminalaca. Čak su ih i posjećivali u zatvoru i tražili ublažavanje kazne. To je dotle išlo da se jedna zatočenica nakon toga razvela i potom priznala ljubav zločincu koji joj je nekoliko dana prijetio smrću. Što veliš na to?“

        „A što reći nego da vjerojatno nije bila dobro centrirana kad se, pod prijetnjom smrću, uspjela zaljubiti.“

Muke po švedskom stolu

        Predvečer smo krenuli prema luci gdje smo se ukrcali na veliki putnički brod „Viking Glory“ koji će nas, dok mi budemo mirno spavali u dvokrevetnim kabinama, dovesti do finske obale i grada Turku. Večera na brodu bila je toliko bogata i raznovrsna da mi je nemilo mamila sve organe: oči da gledaju, želudac da izbezumljen šalje signale, zube da grickaju, noge da se učestalo dižu, ruke da grabe i toplo i hladno, i slano i slatko, i voće i povrće istodobno. A tek kruh! Zapravo su mi trebali na stol staviti samo taj kruh i ništa više. Bila bih sita i zadovoljna i ne bi me noge boljele od oblijetanja švedskih stolova.

        Spavanje na brodu za mene ima neku posebnu draž. Iako nije bilo ljuljuškanja, osjećaj da sam na moru i da plovim između modrih dubina i modrih visina umirujući je i ljepši od bilo koje uspavanke.