Milan Frčko | Majka

Osim ljubavi, ona u svom srcu nosi i oprost.
Velik kao nebo, dubok kao more.
Majka!
Prekrasno ime.
Mislim i na tvoju majku,
na Bogorodicu s djetetom
i na ženu koja me rodila.
Dovoljan je jedan osmijeh
i majke nam sve oproste.

Nena Miljanović | Mesec i stare čipke

Tankih oblaka koprenom

Kao komadima španske  čipke

Prekriva lice septembarska Selena

Pesnikinja noći

Arabeskama zelenih  stihova

Žurno veze vizir za buduće žutilo

I sakriva

Plitke bore u duboke reči

 

Strasno

Kao infantkinja na molitvi  

Ispoveda se poeziji do poslednjeg uzdaha
Da ne izdahne

U hitrom  vremenu ljubavi  koje joj izmiče

Drži se nitima reči za priču o ljubavi  što čili

Kao pramenje tankih oblaka

Sa lica izboranog Meseca

 

Infantilna pletilja snova

Plete sebe iz juče sa njim

Slovima  

Vezuje prošlost za budućnost

Privilegovana pesništvom

Da kao vino i stare čipke

Dobije na vrednosti što izgubi na vremenu

Ljubav

kad prođe

I život

Kad umre

 

Darija Žilić | Dijete i ja

U vrtu u samom središtu grada možeš vidjeti prave mesožderke, maleni.

Imaju duge šuplje cijevi i šarene cvjetove na koje slijeću umorne pčele i mali kukci, tanki kao niti najtanjeg konca. I ne stigneš pogledati,

Te cijevi pune su živih bića koja nestaju i gube se baš kao i mi u sparini grada, na goloj cesti po kojoj padaju prve kapi. Ljetna oluja, ali mi se ne bojimo. Premda grad je kao mesožderka, velik i surov, ima oblik cijevi u kojoj se kotrljaju žene, djeca, čak i vojnici. Od kiše, sklanjamo se u muzeje s drvenim ormarima iz kojih vise kosturi i minerali, velike preparirane zvijeri, morski pas kojeg dodiruješ bez straha i ptice koje će ipak,tko zna zašto, poletjeti iz kaveza i razbiti vrućinu svojim

Krilima. Maleni, pitaš me o Bogu baš usred vreve, i polako ti podižem kapu, kupujem tri d sliku na kojoj vidiš čas zvijer ili pak princa koji je zalutao. U muzeju zuje pčele i snimljeni zvukovi kao da su stvarni i vidiš oko sebe rojeve i pomišljaš tko je stvorio sve ovo i koliko je to trajalo...

Hajde, požuri na zadnji tramvaj s cvijećem, mali i pobjegnimo dok još možemo, od trgova koji se u ponoć pretvaraju u cijevi i samo gutaju, kao one velike biljke u središtu grada

Marica Žanetić Malenica | Ljepota kamena

glasnom zornicom budi me pijetao 

u srcu otoka gdje se kamen bere k'o što se 

masline, smokve i grožđe na svakom otoku beru

a na jednom, uza sve to, još i sol

slušam uspavljujući šum mora u mjestu 

u kojemu se zvonik crvenom kapom od sunca štiti

a meštar bez zanata pet i pol godina gradi 

kamenu Baziliku sv. Petra* u minijaturi

ustajem

mašem kamenim kućama bijelih krovova

koje su poput morskih ptica 

na okolne brežuljke sletjele 

i ugnijezdile se u zelena staništa

ovdje se na osobit način ljube čovjek i kamen

plode se, iz vještih ruku klesarskih

bezlična gromada oglasi se krikom galeba 

zasvijetli kandelabrom, zamiriše cvijetom i vazom

zakuca satom, zavodi rozetom

zasja ogrlicom na mojemu vratu

ovdje kamen i stenje i pjeva

ovdje se od ljepote, od kamena živi 

 _____________________________________

*izložena u crkvici Gospe na Botku u Pučišćima na otoku Braču

Franciska Poppins vs. Pietra Una Volta Calma | trojanski vonj - šarančići

šarančići

kroz korizmu tovljeni pažljivo

bazenčićem kruže pred mrežicom

praćaknuti zgromljenom škrgicom

na Golgotu s golgotom skončati

cijeneći bešćutnost sàtare

(Pietra Una Volta Calma)

trojanski vonj

sad usidriš mi se

tik uz hipotalamus

ti besramna milijardo

svih spačvanskih komarica

tu baščanske vam pljušte zdravice

gdje zadružna smo helebarda samouništenja

šamaram nas raspamećena sjekirom

orno me šiljcima prepumpavaš

iz ekumenskog u bezobzirno 

da konjicu zapahne ognjica

probirući sitna jajna legla

za futur mirijada ilijada

čistokrvnih olimpijada

(Franciska Poppins)

Ivica Kesić | Libar duše moje

 

Među koricama libra duše moje

neispisane mnoge ostale su strane,

na koje zaborav bez kista i boje

naslika samoćom izgrižene dane.

Prelistaj stranice od sjećanja teže,

dlanom nježno skini paučine niti

i oćuti noći kroz prste što bježe;

u mrežu si s njima upletena i ti!

Kad ti jednom svanu od olova dani

i krv ti se vrela od skitnje umori,

kraj praznih listova libra mog zastani,

čut ćeš pjesmu moju o čežnji što zbori!

Pustih versa mojih zavodljive niske

s vatrom iz pogleda tvoga kad se spoje

urezat će vječno najljepše otiske 

na stranice prazne libra duše moje.

Jadranka Göttlicher | Kad Sanja

     Kad Sanja zakopča crveni pojas

     Na točkastoj haljini  

     I zašušti prema vratima

     Šojke rašire šarena krila

     I odluče ne vratiti se 

     Na stablo u njenom vrtu

     Ali vrate se

     Dok ona hoda kroz osmijehe 

     Žuri kupiti dinju za večeru

     Reže žarko žute komadiće

     I čeka

     Dureći se ptice su zaspale

          San uvijek dolazi nenajavljeno

          

Darija Žilić | Stvar

Tvoj znak je stvar, sve ostalo su živa bića. Znači li to da nemaš osjećaje? Niti meko tkivo. Udaljena si od tijela. Pretvorila si ga u priču. Sokovi su isto slova sad, miješaju se kao djeca na krevetu od tamnog drveta. I ljuska oraha sad je lađa za stvari. One koje otpuštaju vojnici. Kapelani. I možda se u hladnoći zimskog popodneva skriva ključ kojim cvjećari zatvaraju vrata. Poslagala sam figure od kositra na prozor, moja glava je već zaspala. Stvari, oblici, emocije od čelika.

Gordana Kurtović | Bez naslova

Noć. Čelo ti gori. I ćuk se čuje.

Roje se misli i bole.Sama si.

Nedostaje ruka da pomiluje,

i riječ blaga što utjehu nosi.

Oblaci.Vjetar.Oluja se sprema.

Opet tišina.Čuješ koraka bat.

Da utvara nije? Nikoga nema.

S gradskog tornja starog odbrojava sat.

Možda je neka usamljena duša?

Kao i ti,noćas,utjehu treba.

S bolom pod ruku srce svoje kuša,

tražeći riječ čovjeka il' neba.

Ruku hladnu pruži.Otvori svoj dlan.

Ima još dana,za jedan novi san.

Željko Bajza | Film se nastavlja

film se nastavlja

gladni koštano porculanski tanjuri samuju  u secesijskoj vitrini esszimmera

strpljivo čekajuć ne bi li ih se iznijelo na svjetlo dana da im se svi dive 

podne je  vrijeme objeda sunce zapeklo vatra prži do mozga 

tri djevojke pod suncobranom plaču kao breze

sa strane kriomice prateći tko će znati zašto

ne treba im ta lijepe su net uživaju si piće a momci nisu daleko

ali one su zapravo nastavile film u kojem su od njih ostale tri popijevke i jezik za zubima

podlegle su u njem  ne dobrim ljudskim nagonima

okrutnosti kukavičluku podloj prisili pohlepi brbljivosti i hvalisavosti 

žive u čežnji no tješe se da su tu iste drugima 

s vjetrom plešu s oblacima pričaju sanjaju da

iznad mora šuma gora i oblaka 

sati teku neumitno i potrebno je ipak malo pričekati 

jer na putu si i onda kad stojiš

naučiti treba  uzvratiti pogled voljeti malim koracima

sumrak koji je bio samo naš

probati kako sam na koljenima 

zori pjevati svježu pjesmu svitanja

otkriti u sebi otok i dugu nad njim i rijeku  bisernu 

koja nas je očarala

ne vjerovati da je janje lav da ćeš isčeznuti

da se suze trebaju lediti na trepavicama

sve dok svijetla krv bije istovremeno iz dva srca

Ruža Silađev | Sidro

(Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je sasvim slučajna)

*

   Prvo što je ugledala bio je stalak iznad nje na kojemu je visila flaša sa infuzijom. Preznula se kad je razaznala da ta infuzija dotiče u njezinu ruku.

• Pali ste, gospođo.- nježno je rekla medicinska sestra brišući joj znoj sa čela.

   Prisjećala se da je krenula odneti bratu uskršnji kolač. Stajala je tik uz cestu ispred prijelaza za pješake. Srela se tu sa poznanicima iz sela. Čestitali su jedni drugima Uskrs i čavrljali dok se na semaforu ne upali zeleno. Vozila su nailazila jedno za drugim. Po karoserijama i registracijskim tablicama vidjelo se da su vozila mahom inostrana. Stigli su gosti iz bližih i daljih zemalja da proslave najveći kršćanski blagdan u rodnome mjestu sa svojim roditeljima, braćom, sestrama i prijateljima. Auta su bila uglancana i dotjerana do visokog sjaja. Putnici u njima su  bili nasmijani, oglašavale su se sirene, veselo su mahali prolaznicima i njima što su čekali na semaforu zeleno. Selo je to, gdje svako svakoga poznaje. Pomno je zagledala auta i njihovu unutrašnjost, mada su brzo prolazili. I...U četvrtom autu koje je nailazilo vidje svoga jedinca. Protrljala je oči kao da je željela potvrdu da je dobro vidjela. Da, jeste, on je! Sada je već bila sigurna. Stigao je čak iz Nizozemske. Na suvozačevu mjestu, sudeći po obrisima figure, sjedila je njegova supruga. Tek je dvije godine kako su u braku, pomisli. Srce joj je počelo naglo udarati. Iskorači iz gomile ljudi, podiže lijevu ruku i nevješto mahnu njome prema sinu. Vidjeo ju je! Osjećala je to duboko u prsima. Nije stao. Produžio je istim tempom onako kako je i vozio dok je još nije primijetio.

Milan Novak | Ivanka Blažević Kiš: MONTAŽNA PTICA (Litteris; Zagreb, 2021)

»potraga i bijeg«

46 pjesama sastavljenih u tri ciklusa. Zasigurno nije slučajno što se poglavlje u kojem se otkriva alter ego nalazi na početku zbirke. Na taj način autorica otklanja sumnje i odgovara na nagađanja jesu li pjesme autobiografski materijal ili ne. Sve su pjesme autobiografske. Čitatelj samo treba znati kako postoji više osoba.

Zbirka Montažna ptica prepuna je metafora, izraza s dvostrukim značenjem, neke pjesme su kao sendvič za dušu kad ne znaš što zapravo jedeš, ali sve je jako ukusno.

Ptica, let, krila, perje motivi su koji se arhetipski pojavljuju u pjesmama Ivanke Blažević Kiš. Uvijek sa sobom nose bit. Bilo da nešto važno donesu ili odnesu iz prostora. Prostori su vješto skriveni i istovremeno se preklapaju (tako da ih ptice mogu premostiti). Potraga i bijeg obično su isprepleteni. Ptice lete, mijenjaju oblike, ali sa sobom uvijek nose bijeg: »… snom obavijaju svoje metafizičko nebo. / Šalju mentalne poruke. /…« (Žene).

Ptice se pojavljuju prikriveno, ponekad samo kao asocijacija na galeba: » Ako mi dopustiš, čitat ću ti nebeske stihove / Livingstonove mame, / pa ćemo se, uz dim, vinuti. / Možda nas pronađe inspiracija. / Nasloni se na moja leđa bez granica. / Smotat ćemo se u metafizičku kuglu / i zagrliti irealno, / kao jedini put.«

Netko bi izabrao Brzo, brzo za onu koja karakterizira autoricu i svrstava je u antologije suvremene poezije. Ja odaberem pjesmu Između mene, koja govorim i mene, koja šutim. Jer, pjesma Brzo, brzo govori o odlasku, o bijegu. Ta pjesma predstavlja jaču struju od mnogih žila rijeke koje se u delti ulijevaju u istinu. Međutim, moja odabrana pjesma ujedinjuje. Predstavlja rijeku koja je već postala istina. Objedinjuje sve autoričine teme u jednu melodiju. Imam osjećaj da Ivanka Blažević Kiš u cijeloj zbirci, u svim pjesmama, upravo to pokušava postići, spajanje u jedinstvo.

Moju pozornost privuče Nebeska hipoteza. Pjesma u kojoj je ptica uhvaćena u prostoru između. Kad nije ni u jednoj ni drugoj projekciji. Slike se miješaju jedna s drugom, stvaraju se nerođeni oblici, nestvorena nebesa. Sve je pojednostavljeno u nekoliko znakova s tipkovnice: » … Razmak. // Točka. // Zarez. // Točka. Razmak. // Zarez. // Dvotočka. // Razmak. // Tri točke.« Ostatak teksta pjesme, međutim, kao da se raspao u prostoru između i tamo samo hipotetski postoji.

Zanimljivi su izrazi, neobičnosti koji oduševljavaju, lijepo zvuče kada su tako zajedno i sukreiraju potpuno drugačiji koncept, osjećaj. U pjesmi Kontekst – drugi obraz teksta (već je naslov takav) nalazimo: »Ne dopusti da sva tvoja prisutnost, / postane nečija slijepa točka!« I dalje: »Dobio si razbacane oči koje spajaju nemoguće.«

Zapisi Ivanke Blažević Kiš prepuni su sitnih detalja koji osvježavaju slike, ističu ih ili im daju potpuno novi kontekst. Najčešće se neobičnosti nadograđuju, pa poruke postaju sve skrivenije, tako se značenja odgonetavaju samo najustrajnijim čitateljima.

Svakako ne mogu reći da se radi o jednostavnoj poeziji. Iako bi zbog lakoće i prozračnosti tekstova čitatelj tako pomislio na prvi pogled. Ali samo na prvi pogled. To je zapravo jedna od karakteristika poezije Ivanke Blažević Kiš. Čista i bistra kao voda kroz koju se vidi do dna. Ali duboka je, opasno duboka.

"Put u Havanu", 150. Bilosnićevo izdanje

U sklopu izdavačkog programa uz jubilej 75. godina života i 55. godina svestranog umjetničkog djelovanja Tomislava Marijana Bilosnića, iz tiska je ovih dana izišla knjiga putopisa „Put u Havanu“, koja je uvrštena u Program kulturnog razvitka RH za 2021. godinu, pa je u tome smislu autoru i dodijeljena nagrada Ministarstva kulture za poticanje književnoga stvaralaštva.

Riječ je o knjizi putopisa koji govore o Bilosnićevu boravku na Kubi, poglavito na Međunarodnom pjesničkom festivalu u Havani 2018. godine. Knjiga je obima 340 stranica, sadržaja četrdesetak putopisa i putopisnih zapisa, a tiskana je u kolor tehnici, pa tako obiluje s nizom zanimljivih fotografija nastalih na ovom putovanju. Za neke od putopisa tiskanih u ovoj knjizi, kao što je putopis „U Hemingweyevu Floriditu hodočaste stare američke babe“ Bilosnić je već dobio i nagradu za najbolji hrvatski književni putopis 2021. godine u Loboru, a koja se dodjeljuje u sklopu Dana Franje Horvata Kiša.

Recenzenti knjige putopisa dr. sc. Božica Pažur i dr. sc. Davor Šalat knjigu Bilosnićevih putopisa „Put u Havanu“ ocijenili su visokim ocjenama. Božica Pažur piše: „I ovim se putopisom, kao i ranije objavljenim knjigama putopisa, Tomislav Marijan Bilosnić priključuje nizu značajnih književnika koji su se proslavili tim književnim žanrom – Matiji Mažuraniću, Antunu Nemčiću, Franji Horvatu Kišu, Antunu Gustavu Matošu, Matku Peiću, i drugima kao što kaže dr. sc. Igor Šipić, pisac pogovora jednoj od njegovih putopisnih knjiga “jednom će netko biografski pisati o jedinstvenosti dnevničke hrvatske suvremene proze koju njeguje Bilosnić i neće moći zaobići činjenicu kontinuiteta osobne kreature koja u usporedbi mediteranskih gibanja i krugova svakako nosi pozive imena velikih izazova poput Picassa 'prvog destruktora ljudske figure' ili Gaudiju, arhitekta arhitekture performasnsa“.

Davor Šalat o „Putu u Havanu“ piše: Bilosnić putuje, slika se, miče, bilježi krajolik, susrete, ponašanje suputnika. To je temeljna realistička struktura putopisa, ali podložna literalizaciji i fikcionalnosti s povremeno zadivljujućim dometima: međutim on otvoreno putuje u vlastitu intimu, ako su tako Hemingwayeva vila i sama Havana kopno, njegova intima je more (karipski prozirno) u koje želi uronuti, neprekidno ispitujući vlastite spoznaje i njihove vrijednosti. Tako pisanje potpuno dobiva polifonijsku dimenziju. Realnoj realističkoj strukturi koju opisuje, stavlja u kontrapunkt vlastitu intimu, vodi dijalog sa svojim omiljenim piscem, ali i viđenim slikama, na sliku realne prirode koju mistificira lijepi i svoje tek viđene slike. Sljedeća linija je uklapanje suputnika, fragmentarno bilježi njihove reakcije provodeći i humorističnu liniju, tuđu intimu ostavlja na razini anegdote. Možete vidjeti svoje lice koje se upravo na takvim putovanjima ili još više iskrivljuje prema bijegu, prema laži ili iskrenosti. Dodiruje Pirandellovu poetiku o stotinu lica.“

Knjigu putopisa „Put u Havanu“ uredila je dr. sc. Sanja Knežević, a uz potporu Grada Zadra i Zadarske županije objavila izdavačka kuća 3000 godina Za dar. Prateći Bilosnićev jubilej, i ova je knjiga sama po sebi jubilarna – 150-o je Bilosnićevo izdanje.

Ispovijed jedne čitateljice

O romanu Milana Zagorca "Sukladnost ljubavnih trokuta"

(Rijeka: Studio TiM, 2020.)

Ljubavni trokut — što je to 

Ljubavni trokut je nezgoda u kojoj sudjeluju tri osobe. Osoba A voli osobu B, a osoba B voli osobu C. Čim sam pročitala naslov romana, prigovorila sam autoru: 

— Neće ti to valjati, Milane! — rekla sam smrknuto — Noa je nerazumni klinac, a ti mu namećeš ozbiljne probleme! 

Ivan Meroveus | Niz

Život jedan je samo korak u hodu smisla pruženog pravo modrom u svodu; misao tad je talac zemlji cjeline – stazi živ pravac u modre joj visine. Skupa smo čestica niz sretne prašine – k’o jedna svjetlosna nit sjaja modrine.

Nena Miljanović | Nokturno

daleke

čuju se odlazeće čaplje
ili to noć uzalud ozvezdana
sva plava od tuge
čas po čas prigušeno krikne
mojim slabašnim glasom
za još kojim danom rumenim od nade
kroz tišine misli o odlasku...

...o grobe moj usamljeni
pod bolnom mesečinom
ne mami me otvoren
obećanjima o plavoj travi zaborava
sačekaj
zli moj i dobri
da ispratim prvu pticu ljubavi
i moj poslednji bol
iz pamćenja i pera...

...sačekaj da učinim ono što nećeš moći ti
da mu oči i mene u njima izbrišem
iz mojih posthumnih pesama
grobe moj raspevani
među koricama knjige
zatvori se
zatvori

Milan Frčko | Čamac od svjetla

Ne vidim te.

Čujem samo šaputanje.

Jučer si mi u snove dovela Čehova.

Razgovarali smo o Tri sestre, ruskim stepama...

Kroz prozor smo ugledali Jesenjina. Trčao je za

brezama.

"Rusija je ogromna zemlja i doista ne znam

što će Rusiji Ukrajina"-rekao je tiho, ispravio

krive navode u mojoj pjesmi i pozorno me slušao:

"Interpunkcije su kao i granice"!

U ogledalu sam ugledao svoje lice

i začudio se. Na oči su mi izlazili stihovi.

Ušla si u moju sobu i isti tren smo se s tišinom

zaručili.

Poklonila si mi čamac od svjetla i ja sada prevozim

pjesme.

Gdje si sada?

Zar si postala vjetar?

Jelena Hrvoj | Slađana Nina Perković: „U jarku“

Roman „U jarku“ Slađane Nine Perković jedan je od ovogodišnjih posebnih pohvala Europske nagrade za književnost. Kao i obično, ova nagrada dodijeljena je s punim pravom.

Radnja romana odvija se u svega dvadeset i četiri sata, u neimenovanom mjestu, s neimenovanom glavnom junakinjom. Kroz roman pratimo mladu djevojku, koja nam kroz svoje depresivno stanje savršeno opisuje surovost života na ovim područjima. Od slikovitih i živopisnih aktera, preko svakodnevnih događaja, ponašanja, pa i samog krajolika, Perković plete priču o narodu i generaciji koja se i sama našla u jarku postojanja i preživljavanja. Ne bih voljela previše odavati radnju jer je ona uistinu kompleksna u svojoj jednostavnosti, te je na čitatelju da uroni u nju i dozvoli knjizi da ga zarobi.

Kako bi štivo u svojoj surovoj istinitosti dobilo tračak svjetlosti, Perković cijelu priču o bezimenoj junakinji, pogrebu, obitelji i ostavštini pripovijeda kroz crnohumornu naraciju. Vještim balansiranjem upravo tim humoresknim dijelovima priča nas vuče da je konzumiramo od prve stranice, dok usput ne shvaćamo koliko tame vreba iza svakog slova.

Sama atmosfera romana je tamna i pomalo mučna, no iznimno dinamična. Vješto pripovijedanje kroz dijaloge otkriva nam cijeli spektar ljudskosti i neljudskosti; čak i krajnosti kojima ljudi pribjegavaju kako bi se domogli onoga što smatraju svojim.

Pozivnica na press-konferenciju

 

21. Festivala europske kratke priče

5. – 10. lipnja 2022. / Zagreb – Zadar

Press-konferencija 

četvrtak 26. svibnja 2022. u 12 sati

Mali pogon Tvornice kulture

Koji nas domaći, regionalni i strani autori i autorice očekuju na 21. FEKP-u, o čemu će se razgovarati, što ćemo čitati, kako smo povezali kratku priču s drugim umjetnostima saznajte na press-konferenciji u četvrtak, 26. svibnja u 12 sati u Malom pogonu Tvornice kulture u Zagrebu gdje vas očekuje programski odbor Festivala u sastavu Katarina Brajdić, Tomislav Kuzmanović i Roman Simić te predsjednica žirija ovogodišnjeg Natječaja za kratku priču za mlade Korana Serdarević.

Nikola Šimić Tonin | Zvonimir Nemet: Knjiga kratkih priča, predgovor knjizi

Crtice s prve crte života. Život-slike, oblikovane i uokvirene slovima. Svojevrsni dnevnik. Iz sita života prosijani oni grumeni koji su najteži i najvrjedniji, trajno sjaje neuništivim svjetlom sjećanja: Čavli, Fićek, Ja bi nešto, Joža, Koncert, Maza, Mudrac, Muke, Novac, Noah, Pastrnjak, Sajam, Sanjke, Slavek, Štiler, Vikica, Zima… Prozne slike. Uz onaj čarobni klik svojstven umjetničkoj fotografiji, jednako tako ove prozne minijature iz golog i stvarnoga života uzete onim savršenim piščevim trenutkom, klikom, odabirom. Isječeno iz njegovoga života. Podijeljeno s nama nevjerojatnom lakoćom pripovijedanja. Dojama smo kako smo neke od tih priča i sami doživjeli ili bar neke njene dijelove.

„Marija i ja razgovaramo da bi možda trebali srušiti staru kuću od „naboja“, kuća je bila stara stotinjak godina, a takve su se kuće gradile od nabijene gline čiji su zidovi otprilike bili debljine i do 50 cm, bez izolacije su bile od temelja, ali su zato zimi bile tople a ljeti čuvale od velikih vrućina.“ – Čavli.

„Prolazili su dani i sve je postalo rutina na položajima a tisuće pitanja je Zdenku bilo u mislima dok je bio na straži, kako je Vesna, njegove ljubimice Ines i Tamara, kad će ovom paklu i neizvjesnosti već jednom doći kraj. Zdušno je molio krunicu, molio se Bogu bilo da je bio na straži ili u zemunici, u mislima cijeli život stavljao na vagu, brinuo za svoju obitelj.“ – Mudrac.

Pripovjedač iznosi bez nekog nepotrebnog kićenja, onako čisto, priču, obogaćujući samo detaljima koji čine ovaj svijet istinskim i trajnim. Svaka njegova riječ odiše realitetom, zrcali se u jasnoći misli. Plete svoju prozu na istinitim doživljajima. Želi na svjetlo dana prenijeti ogromno životno iskustvo, bogatstvo životnoga, zgoda i nezgoda u kojima se nalazio. U takvim je situacijama pronalazio svoja lirska stanja duše, želeći probuditi svijest ljudi i izlazak iz mračnih stanja duše kroz vedrine života, tražeću u svemu onu ljudskost, kao zraku sunca, putokaz iz zatvorenosti tmine života i kao da nas pita, kojih se mi svojih životnih zgoda i nezgoda sjećamo, jesmo li ih zabilježili i tako ih ostavili u životu živim. U mnoštvu ispričanih priča, u obliku razgovora ili pak monologa, čisto i jasno, pamtljivo, kao da nas zaustavlja u šetnji kako bi nam rekao nešto, čisto da ne zaboravi. Zato se te priče ne daju od sebe. Kratke, jasne, jezgrovite. Jedan značajan autorov iskorak. Iskorak pjesnika u svijet proze, gdje smo dobili vrsnoga prozaista a nismo izgubili pjesnika. S jednim i drugim u sebi uobličile su se u poetske priče. Životne, poetsko - prozne crtice s prve crte života.

Vinko Bubić | Opervatorij Petrova polja

I Bog daše odmora starom Petru

I lovore u vis vrimenu

I vrijesove znojnom maru prapovijesti.

I Eden to postaše - kamena, bronce i mjedi.

Vatre grijaše ognjišta bezimenih sjena

a hladni krš živih voda iz podzemlja

napi žedne usne Romana.

Nastade veliki Municipij, Sinodij i Promona.

I niti tunika razgradiše thoraksa rđe 

A novo pleme s Karpata zasija tu sjeme

Od Tepljuha do Kljaka.

s ruke na ruku na od oka libelu stavljaše se kocka 

Od Snačića do Nelipića

Od kvadra ideja osame neba

daše Bog Petru i Marti

malog Ivana u kolinki.

Uz poj ovaca zvonile su epovi i balade, pisme narodne

I moždana poimanja dovršiše juga vreve.

Isklesao je u kamen južna jedinstva 

I pođe za rana vidjeti svijeta.

Znati je dobro vjekove nove

Niz diobe rijeke Čikole

Te na glavici Paraća

Kamen po kamen isklesa se kalota.

Kako je i pisano – zla s Istoka krenuše, 

ozebli su topli kraj barbari pogane duše.

Nestadu dveri loze obiteljske 

A drač i trava zaboraviše lišća jablana pljeske.

Pred tvojim zdencem gledah sebe i dijete. 

Bistrio sam jutro i prizora mijene.

Osmijeh ti dadoh, a ti meni razloga.

U čistini zagolicah smisao neba.

___________________________________________________________

Petar i Marta - roditelji kipara Ivana Meštrovića

Romani - Rimljani

Municipij, Sinoodij, Promona - toponimi, naselja rimska oko Petrova polja

Snačići i Nelipići - hrvatske velikaške obitelji

kolinka - krevet

Čikola - rijeka koja izvire na istoku Petrovog polja i protječe kroz Drniš

Glavica Paraća - mjesto na kojem je napravljen mauzolej obitelji Meštrović

thorax - rimski oklop

Područje privitaka

Ivan Meroveus | biti djeca

pričaš o djeci
a djeca su Sunca
čišt i nevin početak svjetlosti života
o djeci pričaš
koja su sjaj bolje budućnosti
a povjerena su nekima
koji ju nisu dostojni
kako oni vide se u djeci?
ili samo sebe vide
i sjaj njihov jedu po svojoj savjesti?

pričaš o djeci
o djeci
koja nisu switch roditeljstva
koji se automatski uključi
za produženje vrste
za opstanak života
za nešto što je mapirano mehanički
i o djeci pričaš koja nisu osobne projekcije
egoizma besmrtnosti

djeca su Sunca
sjaj svjetlosti veći od života
i veći od brižnosti
koju bismo im mogli pružiti
a ljudi stradavaju
od tog sjaja svjetlosti
zavlačeći se u sjene svojih slabosti

i o djeci pričaš
koja su zajedno sva
tanak svjetlosni trag
svih naših mračnih prošlosti
i čuvaš to
to nešto što je moglo biti djeca
i što može biti djeca
u ovom kavezu
zajedničkog pripadanja
samo sebi dobiti
čuvaš to za nekoga
tko ne će sjaj svjetlosti
iznevjeriti
i tko će u njemu djeca biti