Kolumne

četvrtak, 25. kolovoza 2016.

Natali Šarić | Crta


https://scontent-vie1-1.xx.fbcdn.net/v/t1.0-9/14045704_1053576584724940_7077180111540309107_n.jpg?oh=c8d08ed3ffce1fed835b3937e742565a&oe=584F5FCF
.
- Ma, ne diraj! Ne prilazi! Ne možeš ovo zaliječiti

Od tad i ne prilazi. Skoro da ne diše. Podijelismo život na pola. Crta između riječi. Crta između obroka. Crta po sred kreveta. Svatko se drži svoje strane i ne napada. Odavno.

Da sam bar mogla vidjeti crtu kad je ljubav krenula na dolje. Promakla mi je, neprimjetna, kao sjena između jedanaest i podne, dok sunce muti vid. Izmigoljila između djece i posla, imanja i nemanja sreće. Provukla se između namještaja, namirnica, obješenih slika, krpljenja kraja s krajem. Zavukla u nepovrate i bljedila. Vražji i ljigavo, trgujući, trujući meso. Sad se pitam čemu vid, sluh, šesto čulo... Srce nije osjetilo. Pa čemu onda i srce? I to podijeljeno. Morala sam znati.

A kakva ljubav... ona koja se nosi visoko, smjelo. Kao kad se zajedri i začešlja za prvu šetnju i osokoli za prave usne. Dlanove nikom ne bih dala da sam znala za tebe. Sad ću ih pružiti prvome. Nekom usputnom probisvijetu, lovcu na jadne žene. Pa, zar nisam? Oborena kao vrba, uplašena kao breza, izdajom osušena maslina. Bar ću dobiti što tražim. Udarnu dozu bola, poniženja i bijede, tek da provjerim ima li ispod ovog dna, dna. Saznat ću gdje je ta crta.

Nekad sam ti na vratu crtala brod i jedra. Na tom sam se mjestu mogla napojiti vode za Saharu. Spojim pet prosijanih madeža i eto sna. Putovali smo svuda, sanjarski sami. Sad spajam život raskomadan tobom, kao izgubljeni ratnik čija zemlja više ne postoji. I žeđam. Ljubav nam kopni kao nakon sušice, a ti se još uvijek nadaš i vrata držiš otvorenima. Komu?

Još osluškujem kako dišeš. To je bilo moje vrijeme, način da ne prespavam ništa što je od tebe. To više nije bliskost, nego oprez. Sad dišem strepeći, iščekujem hoće li svanuti. Moram osjetiti crtu koja se ne prelazi. Mogla bih se, u otužnom snu, okrenuti na krivu stranu. Pod onaj brod. A odlučih, neće me to jedro više vidjeti. Ne plovim niti tražim vjetar koji tebi vodi. Pronašla sam najtišu valu, bez truna vjetra, i neću se otisnuti nikada.

Uporna, postavljam straže na svaki kut postelje. Pod sitne sate mi na njedra stane svijet, pa čekam. Strah mi potjera gustu, ustajalu masu ka mozgu, ali zgrabim crtu pa opstanem. Tijelo iznenadi željom za preživljavanjem. Već ga odavno nemam pa ne vladam njime. Mimo mene prolaze sva njegova grčenja i koprcanja, i teško nosim taj teret. Da mi ga je ugušiti, zametnuti na neko mjesto gdje ga dan neće pronaći. Ne vrijedi više ni meni ni duši. Podmuklo podsjeća da je jednom voljeno. Pamti da sam bila najbolja... svima... pa muči. Ogledala prekrivam tamnijom svilom, dijelim tvoje tragove od sebe same. Zarobljena.

I što sad, ti veliki ljubavniče, prijatelju, utjeho, zvijeri? Koliko ćemo još ovako tavoriti, nepomični, ispranih korita i izlokana života? Neću više uzdahnuti ni na jedan tvoj šum. Možeš biti ranjen neizlječivo, cviljeti beskonačno, kao sve zahrđale kapije svijeta. Ne brini, ni ti mene nećeš čuti jer ti nemam što reći. Neće ti se učiniti da se smijem. Ispijeno tijelo nema snage za takvu golotinju.

Zato, ne prilazi. Drži se crte! Ne trebate mi... ni ti ni tvoja dotrajala ljubav. Iz mene više nećete niknuti.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.