Kolumne

srijeda, 31. siječnja 2024.

Katarina Zadrija | Najdraži dar


Na srebrnom lancu križić
ne mari za ograde.
Izaziva ga prekorublje.
Smiono pada s košulje,
ponire u pregibe.

Tamo u toplini se smjestio
kako bi otkucaje srca slušao.
Tamo, baš tamo mu je mjesto
najdražem daru koji si mi darovao.



Željko Perović | Pogonsko mamilo

 

Kroz život nas vode

Putevi znani

A ponekad i neznani

Sa kojima prognan

Moranjem u nigdine

Bez cilja krene


Pogonsko mamilo

Kao rudar zlato

U sebi tražim

Sličnosti pronalazim

Sebe da obradujem

Da vaskrsnem

I prirodu prevarim

Pod drugim se nebom

Ponovo rodim


Druženje moje

Sa odbačenim

Odavno je

Zaledilo vrijeme

Od pitomine

Santa leda posta

Za kaznu i osvetu

U stihovima

Ime grada rođenja

Pominjati neću!


Mihaela Platnjak | Duhovi u obližnjem parku


Ovijene zmije

oko tvojih gležnjeva

i blijeda sablast 

koja proviruje iza lijevog ramena.

Šuštanje lišća

i kucanje po prozoru.

Budan si.

Prošla je ponoć.

Po napuštenim ljuljačkama

u obližnjem parku 

sada se samo 

duhovi veru. 


Petra Podhorsky | Gluhi roditelji – čujuća djeca ili tko je na dobitku?

  

Ponestalo mi je ideja pa sam se obratila svojoj kolegici, s kojom pretresam sve od nemila do nedraga. Naime, dok radimo, umjesto telefonske žice koristimo e-mail i, uz rad, zaista uz predan rad, dugotrajan, rutiniran i višegodišnji rad – pričamo kao da smo jedna uz drugu. Kad nam dosadi – dođemo jedna do druge i – nastavljamo. Potpuno atipično za današnju komunikaciju, no potpuno razumljivo s obzirom da nas muče slični problemi – same se nosimo sa životom i, makar smo zahvalne svojim roditeljima i sestrama na nemalo toga, na kraju se svatko sa svojim životom, poslom, djecom, promjenama raspoloženja i oscilacijama mora nositi – sam.

Dakle, kolegica je predložila da pišem o nama roditeljima koji smo nagluhi, gluhi, i o našoj djeci, koja su čujuća.

Što reći? 

Nije baš realna tema u jeku afere „lex Perković“, sankcija nad Hrvatskom i općenitog gospodarskog i političkog kraha Hrvatske. 

I, kako kaže Angel, imamo zastupnicu u zagrebačkom parlamentu, gluhu. 

Gledamo vijesti pomoću txt 888, ja svaku večer, a to je moje vrijeme mira i maženja s pesicom, koja je već sita i našetana. 

utorak, 30. siječnja 2024.

294. Matičin četvrtak

 

Poziva Vas na 294. MATIČIN ČETVRTAK 


1. veljače 2024. god. u 19,30

u  Područnu knjižnicu Galženica, Trg Stjepana Radića 5,

 Velika Gorica  i  na  www.matica-gorica.hr


biti će  predstavljena 



Š T E F I C A   Š A N T I Ć

pjesnikinja, autorica slikovnica za djecu i odrasle


Voditeljica  predstavljanja: Nevenka Lang

Glazbena podrška: KUD Slavuj, Bukevje




Štefica Šantić,  rođ.Bartolić , djetinjstvo, mladost i školovanje provela  je u Petrinji, a diplomirala   razrednu nastavu na Filozofskom fakultetu  u Zagrebu.

Od 1985. radila  je u Sisku,  u osnovnoj školi, kao nastavnik razredne nastave. Obzirom na neposredan rad u razredu s učenicima  (više od 30 g.), te blisku suradnju s roditeljima i širom zajednicom,  stekla je  veliko iskustvo i uvid u  mnoge teme o kojima piše. Posebno emocionalno piše o djeci i mladim generacijama budućih roditelja. 


Piše priče i poeziju još od gimnazijskih dana,  ali tek 2022. godine objavljuje prvu  slikovnicu za djecu i odrasle,  u vlastitoj nakladi, pod naslovom „Kad zaplešu anđeli „. 

Namijenjena je  uglavnom iseljenicima i mladim obiteljima koje žive izvan domovine. Stoga ju je autorica poklanjala veleposlanstvima, knjižnicama, zavičajnim zbirkama, mnogim udrugama, pjesnicima i piscima. 

U prosincu 2023.  održala je promociju svoje druge slikovnice u Petrinji, pod naslovom „Čarolija Božića“, u nakladi Ogranka Matice hrvatske Petrinja.

Sudjeluje na večerima poezije, te glazbeno-scenskim recitalima kao članica udruge umjetnika  SPARK Velika Gorica. Također je članica Poetskog čitateljskog kluba, Gradske knjižnice Velike Gorice. Ovih dana priprema za tisak zbirku izabranih pjesama koje su nastajale od gimnazijskih dana pa do danas.

U slobodno vrijeme čita, piše poeziju, priče, bajke. Želi više vremena provesti sa svojim unucima, te napisati i objaviti još neka književna djela.

-------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------                                                                                                                              

Ogranak Matice hrvatske u Velikoj Gorici, Trg kralja Tomislava 2, Velika Gorica 10410, OIB:34059890429


Željko Perović | Šupljače


S jeseni kada se okiša

A vode sliju sa okolnih brda

Nestajalo je rupčaga i potoka

Sve je prekrila velika voderina


Iz koje su vidom virili

Upleteni bodljikavi grmi

I tanke stabljike velikih listina

Baruština se otimala i širila

Kao da je ruke dobila


U krilo svoje guštere

I žabe je svila

Koje su kreketima

Zmije dozivale

Od straha pljuskom

U vodu uskakale

Rugom se dubinama krile


U Šupljaće niko nije rado zalazio

A ko bi i zašto bi nesmotreno

U blato stao

A ono kao da nije od juče

U trenu čizmu sa noge sebi povuće!




Jadranka Göttlicher | Davna šetnja Bukovačkom

Činilo mi se da smo otišli daleko od kuće

Mi Borongajci u Bukovačkoj

Imala sam na sebi plavi kaput

Sašila mi ga mama

 I plavu je kapu napravila

Baš kao u Čolićevoj pjesmi

Snijeg na kapi i na kosi

Držali smo se za ruke

Kakva sretna zima!

Ljudi su nas gledali

Spomenem ti to

Zato što ste lijepi, gospođice.

Moj borongajski fakin zanesen snijegom!

I pola stoljeća poslije sjećam se tih riječi 

I te zime


DHK | Baz cenzure, 31.1.2024.

 


Gordana Kurtović | Da mi je...


Da mi je
nekad pobjeći
od osmijeha lažnih
svakodnevnog moranja
od tava i lonaca
od svega pobjeći.

Da je putovati
gdje srce poželi
kao ptica letjeti
ljubiti sunce
snove živjeti
čitati, pisati...

A danas ponovo
rublje i rižoto.



nedjelja, 28. siječnja 2024.

Robert Lehpaner | Zlatni Papuk


Marina je sjedila za stolom i s oduševljenjem gledala slike na laptopu. Koja lijepa priroda... krasno... šume... Jankovac... jezera..., pomislila je. Njena prijateljica je sa suprugom i djecom nedugo prije toga bila na Papuku, pa joj je poslala linkove. Marinina prijateljica bila je psihologinja i uvjeravala je Marinu da zajedničke aktivnosti jačaju vezu ili brak i da zbližavaju ljude. Marina je odmah dobila želju i sama otići na Papuk. S djecom naravno. A onu bitangu od svog supruga i oca svoje djece, kojoj se vjerojatno neće dati maknuti se s kauča i od televizije, trebalo bi ipak pokušati nagovoriti, zaključila je. Možda mogu nakon dužeg vremena makar taj jedan dan biti obitelj, a ne uvijek majka s dvoje djece i beskorisni muškarac koji s njima dijeli stan. Što je duže razmišljala, ideja s izletom na Papuk svidjela joj se sve više. Možda bi im izlet bila čak prilika za novi početak kao obitelji. Ne samo obitelj na jedan dan, nego za stalno, za ubuduće. 


Marina se okrenula prema kauču na kojem je sjedio Zoran, njen suprug, i gledao televiziju. Ispred njega na stolu stajala je jedna prazna i jedna još polupuna boca piva. Gledao je nogometnu utakmicu, očito neku vrlo važnu, jer je sjedio na prednjem ruku kauča, nagnut prema naprijed, odjeven u navijačku majicu s crvenim i bijelim kockicama kao na reklamama za pivo. Uživio se u ulogu trenera na stadionu i glasno davao upute igračima.

“Dodaj mu loptu... dodaaaj... igraaaj... a jebote... trčiii... Isuse, koji kreten... neeeeee.... ufffff.... dobro je...”

“Zorane”, viknula je Marina.

“Pucaaaj... bravooo... joj neee.... ma pucaaaj... tooo, ma tooo... goool, yeees... 1:0... tooo...”

“Zorane!”

Zoran i dalje nije reagirao. Marina je ustala i došla do njega, uzela daljinski upravljač i ugasila televizor. Zoran ju je pogledao sav u šoku i nevjerici.

“Eee, šta to radiš? Jesi normalna?”

“Zorane, želim s tobom razgovarati, a ti ne reagiraš. Ignoriraš me ili stvarno ne čuješ od televizije?”

“Eee, daj mi daljinski, ne mogu sad nikakve tvoje teme slušati.”

“Ne dam. Želim razgovarati s tobom. Imam jednu super ideju.”

“Pa ti stvarno nisi normalna”, odgovorio je Zoran i ustao s kauča, otišao u kuhinju i nastavio gledati utakmicu na mobitelu. 

“Da, da, idi kuhinju i gledaj svoj glupi nogomet na mobitelu. Čudi me da te nisu već odavno uzeli za izbornika reprezentacije, s obzirom koliko se dobro razumiješ u nogomet. I pivu si zaboravio.”

Ok, pomislila je Marina, neka odgleda tekmu do kraja na mobitelu, jer dok traje utakmica ionako nije sposoban za ikakav razgovor. 

Oleg Antonić vs. Ivan Goran Kovačić | Moj grob

 

MOJ GROB


U planini mrkoj nek mi bude hum,

Nad njim urlik vuka, crnih grana šum,


Ljeti vječan vihor, zimi visok snijeg,

Muku moje rake nedostupan bijeg.


Visoko nek stoji, ko oblak i tron,

Da ne dopre do njeg niskog tornja zvon,


Da ne dopre do njeg pokajnički glas,

Strah obraćenika, molitve za spas.


Neka šikne travom, uz trnovit grm,

Besput da je do njeg, neprobojan, strm.


Nitko da ne dođe, do prijatelj drag, –

I kada se vrati, nek poravna trag.


(Ivan Goran Kovačić, 1937.)



MOJ GROB


Prostorvrijeme sidri svagdanji moj svlak;

slijevam se u tkanje dok mi dura sat,

k suputničkoj stopi kapljem sebstva takt.


Prolaznosti mlazne gdje se prsi znak

privremen da svaki učini se cvat,

nestalne nam kocke naizgled su fakt.


Kaleidoskopom privid struji lak:

iz tlapnje rođenja teče smušen svat

s izmaštanom smrti maštajući pakt.


Sprovod meni traje sve dok jest moj mak;

grob mi sav je put niz koji ova vlat

urasta u pejzaž sijuć vlastit akt.


Redomice darnem bližnjem svojstven trak

da spustimo s vala čest za opći gat

bezbrojni gdje dodir tvori artefakt.


Hum si tako vezem sve dok bdi moj krak,

posvemašnjoj krošnji niti prstohvat,

što prorasta našeg naraštaja trakt.


Koloplet nam pluća isti mijesi zrak;

s tim gorivom buja skupni poduhvat -

kristalne vedrine žedan teserakt.


(Oleg Antonić)


Lucijana Živković | Zimske radosti


Lovro je stigao u grad noćnim vlakom i rano je pozvonio na vratima. Jadranka je bila budna, čekala ga je jer se nisu vidjeli od rujna, kada je doputovala da se smjesti u  stan prije semestra na Filozofskom fakultetu.

„Nosiš nam snig,“ veselo je gugutala dok je gosta puštala u hodnik. „Ajme, baš sam pogodija vrime,“ on će gotovo ljutito, ali Jadrankin ga zagrljaj oraspoloži. Raskomoti se, a ona je već stavljala kavu. „ Sad će i Vesna,“ reče  pa ju zazove: „Kava je na stolu!“

Vesna se u polusvjesnom stanju dovukla u kuhinju. Lovro se htjede pozdraviti, no ona ne dozvoli odmahnuvši rukom i produži u kupaonicu bez riječi. Nakon nekoliko minuta iziđe: „E, sada sam spremna. Dođi da te izljubim.“ Takav je bio njihov odnos; prisan, ali se znala granica. Uostalom, Lovru je znala već niz godina otkako su njih dvije cimerice. 

„Stvarno pada snijeg?“ upita sada oboje. Oni samo kimnu i nastave piti svoju kavu. „Pazite što će sada javiti na vijestima; snijeg iznenadio zimsku službu. Kao i svake godine. Valjda bi trebao padati ljeti da ih ne iznenadi,“ ljutito će Vesna. „A što se odmah ljutiš. Kako ću ja po tom klizavom?“ upita Jadranka ne čekajući odgovor već se zaljubljeno nasloni na Lovru. On je zagrli ,a Vesna se digne i krene u svoju sobu pripremiti se za izlazak. „Golupčići, moramo nas dvije u školu. Još ovaj tjedan i gotove su hospitacije, hvala Bogu,“ podsjeti Jadranku.

subota, 27. siječnja 2024.

Ispovijed jedne čitateljice


O romanu Elizabete Končić "Grgine lutke"

(ilustrirala Sara Trlek; Zagreb: Semafora, 2023.)

Piše: Mirjana Mrkela 

Moje prijateljice 

Ne znam jesu li vaše prijateljice slične, imaju li nešto jednako. Moje su uglavnom različite, valjda je to tako s piscima. Međutim, kad sam čitala početak Elizabetinog romana, sjetila sam se svoje prijateljice Zoje. 

— Moram vas upoznati. — rekla sam Elizabeti — Tebe i Zoju. 

— Hah, dobro! — osmjehnula se ona — Ali Grga, reci mi što misliš o Grgi! 

— Pa to ti i govorim: kao da su braća, tvoj Grga i Zojin Jona! Nisu isti, ali u mojoj mašti, baš bi se lijepo slagali. 

Elizabeta Končić se više nije smješkala: prasnula je u smijeh. Jer zaista, trebale smo razgovarati o njenom romanu koji je već napisan, a ne o nekom što bi bilo kad bi bilo. Ipak sam joj pojasnila vezu između Grge iz romana "Grgine lutke" i Jone iz romana "Planet Nasmijani". 

Večer je, dječak je sam u sobi, u jednom od bezbrojnih gradskih stanova. On se pita, čitatelj se pita, što će biti sutra. Svi želimo da bude shvaćen i prihvaćen, da stekne prijatelje, da bude siguran i samopouzdan.

Vlasta Medić | Maštanje o jednoj ljubavi


Najljepše želje obavijene brigom,

najveće brige obavijene nadom

i svaka riječ i laka i teška 

kao pero i kamen.

Svo poklonjeno vrijeme,

sve riječi i njena djela,

veselila su , ljutila i hrabrila me

dok sam se borila 

da postanem ja !

Ona je moja konstanta,

utvrda koja odvraća nepoželjne,

hrid koja kroti valove

i luka koja sidri

moje sreće i brodolome.

Ali-istini za volju,

ovo je samo mašta,

u kojoj nižem riječi

kao krhke bisere,

na davno pokidanoj ogrlici.




Dario Samardžija |Trenutak na Trgu

 

Siguran sam da za mnoge Zagrepčane Trg znači isto: prostor toliko sveden na životne minijature da ga već i same šahovske figure doživljavaju otrcanim. Gomile ljudi u torbama svakoga dana nanašaju tuđe i vlastite misli i emocije te ih često nemarno prosiplju njegovim pločama. Asfaltni bridovi što ga mjestimično okružuju naoko su otupjeli od siline udara svih tereta iz torbi sebičnjaka.
Generacije su stvarale Trg kakav poznajemo. Generacije su iza sebe ostavile bezbroj tragedija, komedija,  kronika i crtica kojima se danas prisjećamo i nadamo.

Preko svega ne bih mogao prijeći, a da ne spomenem svoju bizarnu zgodu.

Zagurao sam je kao robinju negdje u fusnote te joj ne dam mira svojim promišljanjima i upadicama. Noću sam često spreman otkinuti kosu i zube u zamjenu za miran san bez njenih vitkih nogu što pomodno koračaju hodnikom mojih misli. Pseto je ona što na povodcu katkad zatrza i probudi vodiča iz sna. No, bilo kako bilo, odavno je bilo tih petnaest sati na Trgu. Stara štrikana vesta našla se tik do mog tijela, a crne zimske cipele poskakivale su mi na nogama kao kakav jeftin komad obuće iz Pakistana ili Etiopije. U ruci sam nosio bijelu neokaljanu kuvertu i čokoladu načrčkanu raznim božićnim ukrasima.
U džep sam duboko zagurao kutijicu s interijerom baršuna. Čekao sam šesticu – jedan od tramvaja kojima je moje sunce moglo granuti sa zapada ka istoku. Godinama prije maštali smo o obiteljskoj kući na osami koja je sada svakim trenom bila sve izglednija. Nisam bio pretjerano nervozan dok je nisam ugledao na kolosijeku života. Stidljivo se pojavila u sjeni tramvaja držeći šal i vunene rukavice.

Svoj britki marš započela je ravno ka mojim raširenim njedrima.

Ove dosad opisane trenutke mnogo kasnije sam doživljavao u retrospektivi. Kao kreda su se prelomili u mom i životima drugih svjedoka: djevojku je, naime, napao pas. Povukao je svojim zvjerskim zubima šal i kaput te ih zauvijek odnio u suton. Pokoja lokvica krvi ostala je kao dukat stajati na Trgu – njih prolaznici, doduše, nisu kupili. Danas često prolazim Trgom ne pomišljajući na dijelove prošlosti.

Bilo bi od mene suviše sebično da roman bez prve i posljednje stranice svodim na riječ pa najčešće fotografijom zabilježim prolaznike što i dalje bezglavo jure betonskim pločama.

petak, 26. siječnja 2024.

DHK | Bez cenzure, srijeda, 31. siječnja 2024. u 18 sati

 


Katarina Zadrija | Tisuća minijaturnih puzzli


Kažu: lako je napisati ljubavnu pjesmu.
Da, kažu. 
Oni koji ljubav osjećaju kao prašinu
što je zaostala nakon topota konja
prohujalih s vihorom. 
Oni koji su programirani ko automati u kockarnici 
ne bi li čim više izmuzli naivnu žrtvu
što ulijeće u mrežu ko šišmiš u podne. 

Ljubavna pjesma onih
koji su zagrizli zalogaj
od kojeg trnu zubi, a jezik kusa slast. 
Koji od trnja na svojim rukama
šiju jastuk od mekog paperja,
mente, ružnih latica i kamilice.
S čijih prstiju kaplje opojni nektar grožđa
dok mirišu cvijet mirte 
i žude za pucketanjem noćurka
znaju da je ljubavna pjesma
slika od tisuću minijaturnih puzzli.