Suzana Muštra | Brutalno dobar

Beskompromisno vam dajem do znanja da neće ići,
dok su nebeske oči uperene samo u moj ego.
Uzalud da se trudim za nešto što nema smisla,
oduzima mi dragocjenu energiju i krade osmijeh.
Tu sam ja, postoji samo moje biće,
moj univerzum i moja sreća.

Suzana Muštra | Marionete

Ako se pogledamo u ogledalo
što ćemo vidjeti?!
Samo lutke vođene tuđim rukama,
druge koji govore kroz naša usta
i za nas.
Koji odlučuju za nas,
naš život
i naše poteze

Suzana Muštra | Božanstvo postojanja

Cijedim dušu
po ovom bijelom papiru.
Nižem jarko crvena slova
dok pišem tintom svoje krvi.
Srce me guši i ne miruje.
Eksplodira u tijelu kao
atomska bomba i lomi sve u meni.

Suzana Muštra | Neznanci

Nemoj brinuti za mene.
Pravit ću se da se nikad nismo sreli,
da se naše duše nisu prepoznale
i da se nismo nikad smijali zajedno.

Ne brini,
biti ću hladna i neprepoznatljiva,
ravnodušna i bezobrazna.
Ne brini za one dane.

Pravit ću se da ne znam što misliš
i tko si.
Pravit ću se da nikad nismo dočekali zajedno zoru
niti gledali zvijezde i mjesec.

Pravit ću se da smo neznanci
i da mi nisi nikad ništa značio,
ne značiš,
niti ćeš.

Suzana Muštra | Mi roboti

Vrijeme guta naša sjećanja
i naše nade za bolje sutra.
Jučer smo bili nevine bebe
a danas smo nemilosrdni ljudožderi.

Daleke 2016 godine
ljudi su se izgubili
i humanost nestala.
A mi svi postali roboti.

Bez osjećaja,
empatije, simpatije,
energije i ljubavi.
Čisto prljava mehanička bića.

Bez duše,
milosti.
Zaboravili smo što je život,
obitelj, nebo i zvijezde.

Koračamo u ponore crnila
i besmislenosti.
Mi, jadni roboti
bez smisla i razuma.

Suzana Muštra | Susret s neznancem

Na obzorju još jedno bezvezno jutro, k'o i milijun ostalih. Ona jutra koja izgledaju sva ista, jer radiš stalno iste stvari. Uđeš u neku čudnu rutinu i neznaš kako da izađeš. Budim se jer znam da moram ići na predavanja na fakultetu, a kasnije na posao u biblioteku a navečer da radim u pivnici. Ipak košta život studenta. Nije pamet za siromašne. Nije nikad bila. Košta i fakultet i knjige i stanarina. A ja sam odlučila otići u Italiju na studiranje, iz siromašne familije. Pa tko bi mogao financirati moje ideje i lude pokušaje u životu. Sama naravno,  što je i pravo.

Sve mi je tmurno, ko i dani i ulice ovog sjevernog talijanskog grada. Sve je tako hladno i magleno. Nemam nikog svog, da me grije i da me voli, da mi kaže kako je život lijep i lagan. Da me hrani ljubavlju i iluzijama. Al neću se buniti, ne smijem se buniti, jer to je bio moj izbor. A ja nikad ne gazim svoju riječ i obećanje. Uspjet ću i biti ću sretna, koliko god to teško bilo. Obećajem sama sebi da hoću.

Nije mi naporno ajde, ipak sam mlada, ali ljubav fali svima.Kome ne fali ljubavi u životu. Znaš onaj osjećaj da nekome pripadaš. Da on tebi pripada i da znate svaku manu i vrlinu jedno drugom. Da se mrzite i da se volite, ma šta da se volite, da se obožavate, da ne možete živjeti jedan bez drugoga. Dobro ajde, ne smijem se gubiti u sanjarenjima,  vratimo se stvarnosti.