Kolumne

Jelena Hrvoj
Patnje mladog autora

Eleonora Ernoić Krnjak
Rozin kutak

Martina Sviben
S kodom bluesa i balade

Mirjana Mrkela
Ispovijed jedne čitateljice

Aleksandar Horvat
Kajkavsko najže

Prikazani su postovi s oznakom Krunoslav Mrkoci. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom Krunoslav Mrkoci. Prikaži sve postove

nedjelja, 23. prosinca 2018.

Krunoslav Mrkoci | Jesmo li mi Josef K. ?


"Josefa K. je zacijelo netko oklevetao jer su ga jednog jutra
uhapsili, iako nije učinio nikakva zla."

Franz Kafka, Proces

Ja sam tu priču doživljavao kao priču onih ljudi koji su bili uvjereni da je drug Staljin dobar, i da ne zna što se zapravo događa. To je priča čovjeka koji misli da postoji dobro i zlo, a ne zna da je kriv i sumnjiv već samim time jer je živ. I on ne zna da je pod stalnim promatranjem okoline koja je svaki čas spremna da ga osudi. Zbog neznanja. A njegovo neznanje sastoji se u zabludi i u nerazumijevanju svijeta i sustava. Njegovo neznanje je u tome što misli da je nevin; da nije kriv. Unatoč tome što jednako kao i drugi sudjeluje u tom i takvom sustavu. Jedini način da se iskupiš pred sustavom koji je odlučio da si kriv, jest da što prije priznaš svoju krivicu. To je kao politički zatvorenici, takozvana banda, na Golom otoku. A slično je i danas: za sve firme, kompanije koje proizvode nešto ili pružaju nekakve usluge mi smo samo potrošači: stoka spremna za konzumiranje koja duboko u sebi zna da ne želi mekane poklone. Pa i naš glavni lanac, na kraju krajeva, zove se Konzum. Čovjek koji sam ne nalazi drugih izlaza, osuđen je na izlaze i na rješenja koja mu nudi njegova društvena okolina.

četvrtak, 6. prosinca 2018.

Krunoslav Mrkoci | Pjesmu druže


Pjesmu za tebe, druže, imam.
Ne znam da li da je štimam,
da njome naokolo klimam?
Pjesmu, druže, za tebe imam.

Pokazati nju tebi, možda bih htio.
Ali nisam siguran, ti bi se možda
zbog nje uvrijedio.
A ja to nikako ne bih htio.

Ali ipak ću probat, riskirat;
Pa kud puklo da puklo!
Valjda nećeš eksplodirat, ili,
ne daj Bože -
implodirat.

ponedjeljak, 3. prosinca 2018.

Krunoslav Mrkoci | Epigram


Kod tebe, poezija je u slikama; okus mirisa, obris oblaka.
Kod mene, poezija je izjava: didaktično sranje.
Ali znaj prijatelju, i za to je potrebno
nekakvo umijeće i znanje.

nedjelja, 2. prosinca 2018.

Krunoslav Mrkoci | Poezija


/kolegi pjesniku/

Ne, ja neću reći da je svako slovo kurva
Mada sve djeluje kao jedna tamna murva
Ne, ja neću reći da je svako slovo kurva

U tvojim rukama poezija djeluje
iskorišteno, iscijeđeno
Kao instrument, kao sredstvo
Više nalikuje skalpelu
nego pacijentu.

četvrtak, 15. studenoga 2018.

Krunoslav Mrkoci | TEBI, pjesniče ...



Ti se dičiš, drčiš riječima učenim.
Tako tvoriš svoju poeziju.
Misliš da će ikoga biti briga?
Već davno smo te pročitali.
Ti si za nas otvorena knjiga.

ponedjeljak, 12. ožujka 2018.

Krunoslav Mrkoci | Prošlost u sadašnjosti - izraz kreativne nemoći iznalaženja autentičnog glasa sadašnjosti?


Živimo u vremenu konstantnih promjena, i potrebe da se stalno konzumira nešto novo, drugačije; htjeli priznati ili ne, naša sadašnja civilizacija je vrlo izrazita u takvim sklonostima. Neki pjesnici danas, pišući čak i vrlo dobre pjesme, zapravo stilski, formalno i čitavim svojim pristupom samo kontinuiraju tradiciju bez nekakvih svojih vlastitih novih prinosa ...

Pa, možemo li smatrati da je pisanje soneta u npr. Wiesnerovoj maniri danas zapravo ikakav doprinos umjetnosti i poeziji? Ili je to tek dokumentarističko izražavanje pojedinca, u jednoj sasvim nesuvremenoj i prošloj maniri ... npr. slikar i crtač D. Popović crta na tragu velikih renesansnih autora (Leonardo, Michelangelo), ali to bi bilo sasvim retro, povijesno i odlično za restauratorski odjel i struku; ali on mora i treba i hoće i želi doprinijeti tom renesansnom anatomskom detaljizmu i nešto svoje; neki novi štih svog vremena; i to čini razliku.

srijeda, 31. siječnja 2018.

Krunoslav Mrkoci | Problem poimanja paradigme sadašnjosti u suvremenom hrvatskom romanu


a) TRAŽENJE NARATOLOŠKOG OKVIRA: EGZOTIKA; PROŠLOST; NOSTALGIJA; KURIOZITETI.
b) NEKA NOVA IMENA: TRIDESETAŠI I KUSUR.

Uvod

Uspoređujući trendove suvremenog najcijenjenijeg hrvatskog romanopisanja, s pojedinim vrhunskim hrvatskim ostvarenjima od prije 50, 60, 70 godina, poput Krležinog Povratka Filipa Latinovicza ili Marinkovićevog Kiklopa, sve mi se više čini da je zaista prošlo doba hrvatskog klasičnog intelektualnog romana.

To ne znači, dakako, da više nema dobrih i kvalitetnih pisaca i vještih stilista. Naprotiv, ima ih dovoljan broj koji pokazuju znatnu razinu spisateljskog zanata i čak određen talent.To su djela vještih pisaca koja se bave pojedinim temama hrvatske realnosti, često s okusom kurioziteta; zanimljivosti. Izvješća su to s ruba, s periferije hrvatske stvarnosti. Spomenuto ne znači da su ta djela, ti romani, loše ili slabe kvalitete; oni su, zapravo, često vrlo dobri u svom žanru.

ponedjeljak, 15. siječnja 2018.

Krunoslav Mrkoci | Čitanje i pisanje. bijeg i terapija


Svi prividni pokušaji i napori da se otrgnemo sebičnosti, sebeljublju, ne daju rezultata. Najbolji dokaz tomu je procvat facebook profila i raširena omiljenost selfija. Također, svi pokušaji da se prikažemo kao produhovljena, intelektualna bića prilično su uzaludni.

Većina stanovnika planete ne čita gotovo ništa, ako baš ne moraju, osim onog što vide na tv-u. Određen broj pojedinaca priušti si svakodnevno malo žute štampe. Onaj malobrojan sloj stanovništva planete koji doista u svoje slobodno vrijeme čita knjige, to čini kao izraz 1) navike, 2) bijega. Riječ je o pokušaju bijega od svoje okoline traženjem psihičkog rasterećenja.

Dakle, čitanje kao izraz samopomoći ne ukida sebičnost, pohlepu, materijalizam i materijalni svijet ljudskih bića. Ono je zapravo tek utočište pojedinaca koji ne uspijevaju u vanjskom svakodnevnom i događajnom, materijalnom svijetu uživati u potpunosti, već osjećaju određenu prazninu. Netko bi mogao komentirati kako je potreba za čitanjem odraz određenog psihičkog defekta kod pojedinca; odraz njegove duševne mane.

srijeda, 27. prosinca 2017.

Krunoslav Mrkoci | Sjaj i honorar pisaca


U Hrvatskoj javni prostor zauzima onaj iza koga stane medijsko-izdavački lobi pojedinaca na mjestima od utjecaja, a to su naravno - mediji. I što onda? Objave te, stave te u medije, dobiješ nekakvu nagradu u Hrvatskoj. Tvoj izdavač dobije subvenciju za tvoj roman i otkup po knjižnicama. Ti dobiješ svoj honorar. Pitanje je koliko se od takvog romana ili knjige uspije prodati u maloprodaji? Koliko će zainteresiranih građana zaista kupiti npr. nagrađeni roman? Većina zainteresiranih otići će u knjižnicu, i posuditi roman. Ukupno sto ljudi u Hrvatskoj će uopće pročitati neki nagrađeni roman. Za svakog čitatelja iznad broja sto da dam kunu, ne znam koliko bih sakupio. I što znači biti pisac u Hrvatskoj? Ima te u medijima, honorar od izdavača. Možda jedino novac od nekakve godišnje prve nagrade? I to je to. Koliko ljudi u Hrvatskoj prati uopće kulturu? Možda ćeš jednog dana ući u čitanke. Ukoliko nemaš prave pornografije u tekstu.

Nisam velik pobornik i ne vjerujem nekakvim sociološkim istraživanjima. Vjerujem zdravom razumu, i izvješćima o broju prodanih primjeraka.

A što znači ako bi i ozbiljno pisao, ili neozbiljno, pa bio čitan, a ne dobiješ za to niti kunu? Što znači, ako te čak 50 duša čita, a ti od toga ne dobiješ niti kunu? Računaju se samo oni koji dobivaju kune. Novac je jedina realna potvrda uspjeha.

Dostojevski je bio uspješan pisac. Novcem od objavljenih nastavaka svojih romana u novinama, vraćao je kockarske i druge dugove. Piscem se isplati biti donekle u mnogoljudnoj razvijenoj zemlji. Houellebecq je zaradio milijune eura. Teško je naći veće genijalnosti u pisca, od toga da se ljudima pokaže koliko su jadni. Kršeći posljednje granice društveno podrazumijevane građanske pristojnosti, pisac u velikoj zemlji može zaraditi nešto novaca. Hrvatska nije velika zemlja.


subota, 9. prosinca 2017.

Krunoslav Mrkoci | Put prema svojoj iskrenijoj prirodi


Ostanite budni,
noć je dugačka!
Ostanite bdjeti!

Ne uskratite si teži
put.

Na njem ćete sresti
sebe i dobiti baš ono
što vam treba.

Razlozi uma, često
razlozi su straha,
crne noćne ptice

što ti ponekad
pred očima
nezgodno klepeće.

Prezri razloge
i želje uma; prigrli
čeznuća duše.

ponedjeljak, 27. studenoga 2017.

Krunoslav Mrkoci | Rondo


Ja pisao sam ...

Ja pisao sam
o djevojkama i ženama
koje nužno i hitno
trebaju, trebaju
da ne budu nervozne
i monstruozne; tek
malo ljubavi
i pažnje.

četvrtak, 23. studenoga 2017.

Krunoslav Mrkoci | Rondo


Ja pisao sam ...

Ja pisao sam
o djevojkama i ženama
koje nužno i hitno
trebaju, trebaju
da ne budu nervozne
i monstruozne; tek
malo ljubavi
i pažnje.

petak, 17. studenoga 2017.

Krunoslav Mrkoci | Diskretan miris snobizma


Diskretan je miris snobizma, vrlo diskretan, ali ga se ponekad otkrije, kad iznenada, zamiriše u prostoru. I jasno je prisutan, kao da se iznenada stvorio ovdje, ničim izazvan; ispuni prostor svim svojim intenzivitetom preljeva. I to baš onda, kada smo mislili kako ga u našem društvu (zbog evoluirane razine svijesti prosvijećenih građana) zapravo, više i nema.

Međutim, eto, spletom okolnosti i mojih dosadašnjih životnih iskustava, dogodilo se nekako da upravo njega (snobizam) mogu nanjušiti već izdaleka. No, što je to snobizam, i u čemu ga se prepoznaje? Neću vam sada ovdje naširoko objašnjavati što je snobizam, no progovorit ću nešto o uzrocima snobizma i o uvjetima u kojima on najčešće cvate. Snobizam je najprije, i prije svega, mentalni stav; stanje duha u koje je netko sam sebe doveo. To ne znači da je određena osoba baš tražila da, eto, on ili ona postane i bude snob. Snobizam je više poput zamke u koju se upada i iz koje se teško, vrlo teško, izvući.

Svatko od nas ima potrebu da u nečemu, i po nečemu, u svom životu da bude dobar, jedinstven, kvalitetan, poseban. U svakom slučaju: biti malo bolji, malo uspješniji od drugih. To si svi priželjkujemo. To je pitanje vlastite autorealizacije i izgradnje slike o samome sebi.

U današnje vrijeme ljudi se najčešće ostvaruju i traže ostvarenje kroz posao i karijeru.

ponedjeljak, 13. studenoga 2017.

Krunoslav Mrkoci | Manipulacijom do istine


Riječi i jezik imaju svojstvo i sposobnost da u sebi i sa sobom nose određene ideje i simbole. I već jedna jedincata riječ u jeziku istodobno jest i može biti ideja i simbol; npr. riječi: stablo, nebo, sloboda, život. Ponekad za nas, u našoj psihi, riječi koje označavaju sasvim konkretne predmete, stvari, bića, pojave, sasvim spontano mogu poprimiti vrijednost simbola te nas upućuju na određene ideje; npr. stablo = život; nebo = sloboda, itd. U spomenutom slučaju možemo kazati da riječ koja primarno označava nešto konkretno postaje izvanredna metafora za izricanje nečeg apstraktnog. Takve metafore djeluju na primatelja poruke putem raznih iskustvenih analogija što, naravno, podrazumijeva određenu razinu podudarnog iskustva kod različitih pojedinaca.

četvrtak, 9. studenoga 2017.

nedjelja, 8. listopada 2017.

Krunoslav Mrkoci | Djela koja (ne) obogaćuju


Postoje filmovi, knjige, romani koje odmah, drugi dan nakon gledanja ili čitanja zaboravimo, i nikada više ih se ne sjetimo. Iščeznu iz našeg sjećanja potpuno i zauvijek, kao da ih tamo nikada nije niti bilo. Takva djela čine materijal koji popunjava, poput kakve spužve, "štofa", sive zone našega života.

Međutim, postoje djela koja ostavljaju osjećaj doživljaja; djela koja pamtimo i kojih se rado prisjećamo. Sjećanje na njih u nama budi osjećaj proživljenog doživljaja; trenutak kada smo se tijekom čitanja odvojili od vanjskog svijeta, udubili se sasvim u čitanje i potom se činilo kao da su se vanjski svijet, njegova stvarnost, i stvarnost onoga što čitamo, kao da su se spojili u jednu jedinstvenu stvarnost.

srijeda, 20. rujna 2017.

Krunoslav Mrkoci | Čitajući Houellebecqa


Munje i gromovi nemilice su udarali okolicom. Kiša je pljuštala, kao da netko iznenadnim lijevanjem iz tuša pokušava oprati svijet. Dohvatio sam roman Platforma,  Michela Houellebecqa.

Moj omiljeni pisac. Smjesta sam se udubio i ugodno smjestio u već poznato ozračje. U mislima njegovog glavnog lika, osjećao sam se praktički kao kod kuće. On je jedini pisac fikcionalne proze čiji mi se likovi čine kao suvremenici koje poznajem. Možda iz susjedstva. No, onda, u čemu je Houellebecqova tajna uspjeha? Odgovor je prilično jednostavan: on je imao (ili još uvijek možda ima) m*** pisati ono što drugi misle, ali se zbog društvene pristojnosti i čednosti ne usuđuju to isto izgovoriti. Zbog toga njegovi likovi djeluju kao momci iz susjedstva.

nedjelja, 17. rujna 2017.

Krunoslav Mrkoci | O slikarstvu i pjesništvu nekada i danas


"Iako ne jedemo svaki dan, i dalje sam prilično radostan." - pisao je Auguste Renoir svom prijatelju Fredericu Bazilleu, 1869. godine. Renoirov i Monetov najveći problem bio je kad nisu mogli kupiti boje.

"Tijekom tih mjeseci obično bi odlazili na La Grenouillere (Žablje jezerce), javni bazen u Bougivalu, pokraj rijeke Seine, gdje bi uvijek iznova slikali iste teme. Sigurno je bilo vrlo dirljivo gledati kako dvojica mladih umjetnika zajedno počinju slikati sve blistavije i blistavije slike unatoč teretu njihove teške materijalne situacije. Poput svojih kolega Sisleyja i Camillea Pissarra doista su morali uložiti veliki napor kako bi sastavili kraj s krajem i nekako životarili, ali nikad, ni u to vrijeme, a ni tijekom teških godina koje će tek doći nisu naslikali sliku koja bi izražavala bilo kakav trag zamora, uznemirenosti, depresije ili pesimizma."

- iz knjige: Pierre- Auguste Renoir (1841-1919): San o harmoniji; autor: Peter H. Feist; Taschen GmbH, 2007.

utorak, 12. rujna 2017.

Krunoslav Mrkoci | Roberto Calasso: Baudelaireova sjenica


Baudelaireova sjenica, zaista, djelo vrhunskog intelektualca. Djelo na preko 300 stranica, pisano u formatu i opsegu romana, hibridna je vrsta koju bismo najbolje možda mogli opisati kao prošireni esej. Ovo nije tek knjiga o Baudelaireu, kao što bi naslov dao naslutiti, već i o drugim ličnostima tog prijelomnog vremena nastanka moderne umjetnosti. Tu susrećemo poglavlja o slikaru Manetu, Baudelaireovom znancu, s kojim se dopisivao, o Degasu, o Rimbaudu, ponešto i o Valeryju i njegovom uzoru i učitelju, Mallarmeu. Knjiga ulazi u neke skrovite predjele Baudelairova života i ličnosti; kao što je npr. njegov odnos s majkom. Također, razotkriva karaktere i osobnosti nekih istaknutih ljudi tadašnjeg javnog života, kao što je bio kritičar Sainte - Beuve.

"Sainte - Beuve je bdio nad pariškim književnim životom kao ugledan i zlovoljan stric. "Stric Beuve": tako su ga nazivali Baudelaire i neki drugi. (...) Sainte-Beuve se uznemirivao i postajao neuhvatljiv čim bi naslutio apsolutnu izvrsnost nekih svojih suvremenika. Događalo se redovito: sa Stendhalom, s Balzacom, s Baudelaireom, sa Flaubertom. Spominjao ih je samo da bi ih umanjio. A katkada ih je jedva spomenuo (Baudelaireov je slučaj najokrutniji) ili ih je posvema izbjegao (kako se dogodilo s Nervalom). U istim godinama pokazivao je popustljivost i obazrivost prema mnogim osrednjim piscima. (...) Još jednom je Baudelaire pisao Sainte- Beuveu i usudio se zatražiti recenziju. Kao uvijek, uzalud."

petak, 8. rujna 2017.

Krunoslav Mrkoci | Pjesnik je osoba koja traži potvrdu sebe i svog postojanja u metafizičkom prostoru. VanjskI svijet mu nije dovoljan



Pjesnici su većinom vrlo osjetljivi ljudi koji se nisu u stanju pomiriti sa svijetom i prihvatiti ga kroz neke čisto logičke obrasce i tumačenja. Naravno, ima i toplih, dragih i jednostavnih ljudi koji nisu pjesnici. A nisu niti svi pjesnici naročito dragi prema van. Neki djeluju više kao hladni egoisti (što je neophodan oblik zaštite).

Uglavnom, pjesnik je osoba koja traži; u vječnom traženju. U vječnom rascjepu. Trenutke mira, pronađenosti i cjelovitosti ponekad nalazi tek u trenutku pisanja. Izvan toga čina pisanja pjesme, on/a je uvijek podijeljen/podvojen, rastrgan, necjelovit. I zato pjesnik mora pisati; jer to je način na koji on/a pronalazi svoju cjelovitost i sreću. Naravno, nisu niti svi pjesnici isti.