Julijana Plenča | Zazimila zima

zazimila zima,
stigla je lepršava,u bijeloj haljinici,
s kočijama i bijelim vrancima,
paperjastim tkanjem urešena,
zabijelila stazice i šumske pute,
grane okitila stakalcima,
zacrvenila noseve,
na glave stavila kapice,
u grudi smjestila čežnje i topline.

Julijana Plenča | Praznično blještavilo

praznično blještavilo grada,
glamur i sjaj,
svjetlost pleše
svoj večernji bal,

Julijana Plenča | Nismo jednaki

nismo jednaki,
nismo jednaki u materijalnim stvarima,
u stanovima i kućama,
u imanjima i autima,
po vezama i poznanstvima,
nismo jednaki u debljini novčanika,
u stanju u hladnjacima.

Julijana Plenča | Kada bih te umjela zaboraviti

kada bih te umjela zaboraviti,
netko drugi bi dušu ispunio toplinom,
umirio one njene najfinije nemire,
netko drugi bi osjetio tanane drhtaje,
netko drugi prišapnuo bi moru tajnu neku
i uvjerio kamičak na žalu
da je najposebniji od svih.

Julijana Plenča | Prosinačke niti

Čudesne prosinačke niti
virkaju kroz zavjese,
i razlijevaju adventstku
čaroliju u domove.
Cijela zemlja osjeća kako
korača bajkoviti mjesec.
Bliješte gradske lampice,
svjetlucaju izlozi i balkoni,
okreću se zlatni lampioni,
raduju se ptice i barčice,
i more drugačije zapljuskuje,
čarobno šušte šume,
jutro drugačije miriše,
i zvonar radosnije zvoni.
Prosinac i njegova košarica
prepuna poklončića i dragosti,
radosno kucka na sva vrata,
otvara sve prozore,
uvlači toplinu u ljudska srca,
sprema darove i svjetlost iščekuje.
Smješkaju se jelkice,
i strpljivo čekaju Badnju večer,
kada će uz čaroliju iz davnina,
uz sebe privući i baku i majku
i iz daljine sina.

Julijana Plenča | Naiđu godine, mjeseci, dani

naiđu godine koje se
nemilice poigravaju s tobom,
lomeći tvoje grane,
poput orkanskog vjetra i olujne kiše.
naiđu mjeseci,
pokušavajući te slomiti,
pa te bacakaju na sve strane,
podmećući ti nevolje i tražećči tvoje mane,
nudeći izlazi kroz krvava koljena
i suze isplakane.

naiđu dani,
maštovitost nije im mana,
pa zamke postavljaju na sto načina,
sa sto začina , svakodnevno bez presedana.
nižu loše vijesti,

Julijana Plenča | Nisu sve ljubavi pjesničke

Nisu sve ljubavi pjesničke,
nisu predodređene za vječna nedostajanja
i lutanja po nebeskom svodu,
nisu predodređene za vjenčanja
na dalekim planetama.

Julijana Plenča | Mislio sam

mislio sam, jednostavno je,
uklonit ću sve tvoje tragove,
pjesme uništiti, prijateljstvo prekinuti,
glazbenu čaroliju izbrisati...

Julijana Plenča | Danas kada odlaziš

danas kada odlaziš
želim da znaš da ovdje te
zauvijek čeka ono klupko nježnosti,
ono naše, samo naše, klupko topline...
danas kada odlaziš venu latice cvijeta,
pada lišće sa grane,
tužne tame se komešaju,
svitanja putem zastaju,
zrcala tuge pokazuju...

Julijana Plenča | Ljubavnice i Božić

Nije lako biti ljubavnica, biti žena za ukradene trenutke, živjeti od mrvica dragosti, od ostataka nečijeg tuđeg doma. Katkad se tješiš kako si ti ljubav, kako si ti važna u njegovom životu, kako je ona koja ga dočekuje i ispraća tek nužno zlo. Sanjaš o tim tragovima nježnosti lažući se kako su oni istiniti tragovi osjećaja, kako je sva toplina svijeta u tim vašim susretima, kako si o takvome maštala, ali eto nisi ga srela na vrijeme.

Julijana Plenča | Prosinačke čarolije

Srce bez granica

Prosinac, bajkoviti mjesec koji nekim svojim čarolijama potiče ljude na činjenje dobrih djela. Prosinac, mjesec u kojem svjetlucaju izlozi, u kojem bijele pahuljice prekriju staze i pute, mjesec u kojem čekamo darove podno bora, u kojem se opraštamo sa starom i dočekujemo novu godinu, mjesec u kojem vjernici iščekuju dolazak nevina djetešca na slamici.

O prosincu bi se dalo pisati, oslikavati ga raskošnim bojama, opisivati ga zlaćanim riječima, ali ono što je bit prosinačkih želja je nesebičnost, jednostavno želja za dobrobiti svijeta i planeta.

Julijana Plenča | Ne dam svoju patnju

Ne dam svoju patnju,
ni moru ni njegovim  valima,
ni vjetru, ni njegovim rukama,
ni Mjesecu, ni njegovim zvjezdicama...
Ne dam svoju patnju,
stihom ću je blažiti,
riječima melem spravljati,
pjesmom rane iscjeljivati...
Ne dam svoju patnju,
jer u njoj živi  stotine Svarožića u dlanovima,
tisuće titraja nježnosti,
milijun drhtaja nutrina,
beskraj milina...
Ne dam svoju patnju,
ne dam svoju bol,
jer u njoj živi moja ljubav.

Julijana Plenča | Djevojčica i ja

gledam djevojčicu u meni
što propitkuje
sve ono što sada jesam,
je li očekivala ovakvu ženu,
je li očekivala ove sumnje,slutnje,
nade , dizanja i padanja,
zasrami li se kada mojih postupaka,
koliko sam je puta izdala,
koliko snova sam napustila...
jesam li onakva kakvu je očekivala...
propitkuje djevojčica u meni,
ali propitkujem i ja,

Julijana Plenča | Svaki put isto

svaki put isto,
dolaziš kasno,
alkohol i ti,
prijatelja dva...
dolaziš glasno,
vikom i galamom ulaziš
u naš mali stan...

Julijana Plenča | Naizgled

naizgled sve je
u najboljem redu,
obitelj,
skupi auto,
luksuzan stan...
nitko ni naslutio ne bi
da u njemu sreće nema,
da tu nasilje caruje,
da tu  agresivnost drijema.
ne modrica nema,
one na duši kažu nisu tako bitne
to što slobodu si mi oduzeo,
prijateljice otjerao,
za sebe me zatvorio,
često u nasilje ne broje,
to što danima sa mnom ne pričaš,

Julijana Plenča | Prijateljski savjet

...kažeš...
kako neprekidno čuješ moj glas,
kako najglasnije govori ova tišina...
kažeš...
kako vidiš me u oblacima,
kako čuješ me u šuštaju breza,
kažeš...
kako te pratim u sunčevim nitima,
kako virkam iz zvjezdica...
kako neprekidno sam ti pred očima...
prijateljski savjet,
provjeri da nije u pitanju
neka od psihoza...

Julijana Plenča | Nova vremena

Svaka  vremena donose neke nove priče...

Prije se znalo, žene preko pola stoljeća vode brigu o kućanstvu, eventualno o unucima, polako se spremaju za mirovinu. No, novo vrijeme donijelo je nove navad , otvorilo neke nove putove i omogućilo svima da aktivnije sudjeluju u nesvagdašnjim izazovima virtualnog svijeta.

Julijana Plenča | Lako ću ja

Lako ću ja sa srcem,
u okove ću ga okovati,
brane i zasune postaviti,
i za tebe više neće pitati,
al kako ću sa kosom kad svaka vlas
u sebi čežnju nosi, noću te sniva,
danju te zove, vjetrom tebi prkosi.

Julijana Plenča | Daleko je stota

polako škripe nam pokreti,
sve češće umor nas svlada,

Julijana Plenča | Pisac i žena koja stihovima se igra

Neobičan je bio način na koji su se upoznali. Moć virtualnog svijeta približi ponekad i one koji se nikada ne bi sreli. Ona je pisala poeziju i bila sredovječna žena. On je bio pravi pisac s dugogodišnjim radom iza sebe i popriličnim brojem godina. Oboje su imali facebook profile.