Nataša Nježić Bublić | Moj predivni dan

 

Moja Nata Hrupec je bosa samarićanka,

koja mi svako jutro ostavi ružu,

ostavi je u kasliću,

i ode.

Kako je došla bosa do Savice?

Hodala je.

Moja Nata Hrupec je moj predivan dan,

i onda kad je ne vidim,

krasi mi sate pozlatom radosti i unikatnim stolicama, na kojima sjedimo cijelo vrijeme našeg poznanstva.

Donesi mikrofon, Nato, šumskog voća, bećarca bez fašizma da zaigramo.

Što imamo da opjevamo.

I ne idi bez mene nikud.

Uvijek me nosi u torbici.

Da vidim svijet tvojim očima.

Pa da od njega ukuhan djem od divljeg ribizla,

koji se opire datostima vremena.

Sven Adam Ewin | Čovjek i žena

 

(Prema indijskoj legendi)

Tad usta Bog i reče (a bješe sam u Raju),

Hajde da načinimo muškarca lijepa, jaka.

Ali od koje tvari? I odluči na kraju,

Da sačini ga samo - od TRAJNIH sastojaka.

I Čovjek sam bijaše. I hodao je tužan.

I pratila ga sjena. I ljubio je sjenu.

I vidje to Gospodin. I osjeti se dužan,

Da sačini muškarcu i družicu mu: ženu!

No smetnuo je s uma (zaboravio Stari),

Da čvrsti materijal potrošio je prije!

Kad htjede stvorit Ženu od iste trajne tvari,

Ničega više trajnog u Raju bilo nije.

A nije mogo gledat u muškarčeve suze.

I kako će? I što će? I bješe Bog na muci.

Ne imajući izbor, za građu Žene uze

Sve nestalno i slabo, što bješe mu pri ruci.

I Mjesečevu plimu. I savitljivost loze.

Odsjaj jutarnje rose. I neprozirnost mraka.

Perje gordog pauna. I tvrdoglavost koze.

Tvrdoću dijamanta. I kišu iz oblaka.

I uze malo vatre. I malo zore plave.

I lavičinu vjernost. I prevrtljivost guja.

Treperenje na vjetru i jasike i trave.

I papiginu dreku. I pjesmicu slavuja.

I uze mačju nježnost. I tigrovu ljutinu.

I uze malo zime. I uze malo ljeta.

I uze malo zlobe. I prikrivenu minu.

I isklesa joj tijelo od trstike i cvijeta.

Od svega sačini je. I reče, evo Žene!

I uze Čovjek Ženu. I ode... Ne bi dugo.

On vrati je i reče, da ne može zbog njene

Sveukupne građe, izdržati u dvoje.

I smilova se Gospod (jer On je tu da shvati),

I Čovjekovu Ženu u svoje smjesti Dvore.

No nije bilo dugo, Čovjek se opet vrati.

Ma zlo je s njome, Bože. No bez nje triput gore!

Ivo Mijo Andrić | Priča o Ivanu

Neka predskazanja i iskustva drugih, čovjek ne shvaća dovoljno ozbiljno i to mu se može grdno osvetiti. Znao sam za tu životnu istinu, ali o njoj nisam uvijek vodio dovoljno računa. Tako i te subotnje noći 18/19 ožujka 2017. godine.

Petnaest dana ranije sa rodbinom, prijateljima, znancima i komšijama, na Lipničkom groblju Matići, ispratio sam u vječnost mlađega brata Iliju. Začudno je bio lijep sunčan dan, netipičan za tu vrstu bespovratnog ispraćaja moga buraza Ilje koji je, nakon osmogodišnje kemoterapijske borbe protiv tumora 'mediastana' izgubio svoju posljednju bitku života. Posve nezasluženo, ugasio se kao nedogorjela svijeća, u šezdesetsedmoj godini svoga mukotrpnog trajanja. Brat je dva dana ranije, u osvit zore, ovome svijetu i svima nama rekao posljednje zbogom, da bi se zauvijek skrasio u grobnici davno preminulih nam djeda Ive i babe Ruže Andrić iz Čanića, sela koje se nalazi na razmeđi općina Tuzla i Srebrenik.

Patnje mladog autora

 

Patnje mladog nakladnika

Piše: Jelena Hrvoj

Zanimljivo je promatrati prošlost u bilo kojem obliku. Barem meni. Evo, u ovome sam se trenutku uputila na sam početak moje suradnje s Kvakom i prvu kolumnu koja je objavljena 29.3.2016. godine. Tada sam smatrala nekako prigodnim nazvati ju „Patnje mladog autora“.

Danas? E pa danas su te patnje uznapredovale. U nastavku prilažem prve rečenice koje sam ispisala kao novopečeni autor i kolumnist.  

„Kao mladi autor susrela sam se s raznim preprekama od samog početka mog književnog stvaralaštva. Pošto sam po prirodi pomalo naivna osoba, smatrala sam kako ću napisati knjigu, poslati je izdavačkim kućama i s vremenom će se „kamen“ zakotrljati. E pa kako sam se prevarila.“ 

Danas bi pak voljela iskoristiti priliku i reći kako bi sada nekako više odgovarao naziv „Patnje mladog nakladnika“. I dalje sam ista ona naivna osoba, barem po nekim stavkama. Možda ipak bolje da krenemo propisno, od samoga početka.  

Nekad sam vjerovala da je najteže napisati knjigu. A onda sam ju objavila. 

Nekad sam mislila da je najteže pronaći publiku. A onda je publika pronašla mene. 

Nekad sam mislila da je najteže žonglirati s više naslova. A onda sam došla do brojke šest. 

Nikad nisam mislila da je toliko teško krenuti ispočetka. Vjerujte mi, ovo uistinu je neka vrsta novog početka. Naime, dragi moji čitatelji, igrom sam slučaja bila primorana otvoriti izdavačku kuću. Dogodilo bi se prije ili kasnije, istina, ali dogodilo se prije. Naklada Cranium zaživjela je s 27.7.2021. godine. Zapisujem si ovaj datum kako bi ga jednom u budućnosti pogledala i nasmijala se problemima koji me danas muče.  

Evo, naivno sam mislila da je uistinu onako kako govore; kako reklamiraju. „Sve u tri klika, sve u tri dana.“ Ovo je Hrvatska i kod nas nema ničega što se može obaviti u tri dana. Ispričavam se. Postoji. Tri sam dana samo provela čitajući zakone, regule, propise, spise, zapise, neklesano u kamen. More je to informacija koje same sebi služe svrsi, a opet ni jedna ničemu. Pripremila sam se koliko sam najbolje znala i umjela, te krenula u pohod. I znate što ću vam reći? U ovoj državi uistinu khm-khm lud zbunjenog. Posebno kad je bilo što vezano za kulturu u pitanju. I nije da nisam znala, ali nisam znala u kolikim razmjerima ova naša država radi na tome da podreže noge ljudima koji bi nešto radili. Posebno onim „malim“ ljudima koji su tek na početku. 

Kao da promatram parazita koji siše bez da ima saznanja o tome kako neće više imati što sisati ako ubije domaćina.  

U tim svojim pohodima srela sam i jednu gospođu. Nekoliko smo se dana susretale po svim milim i nemilim institucijama. Zajedno smo kukale koliko se nepotrebnog naplaćuje, koliko se puta mora otići po ovaj ili onaj formular. Evo, ja sam svoje odradila čak i relativno brzo. Gospođu sam danas srela. Još obavlja stvari. Popričale smo o tome kako te u banci ispituju jesi li Amerikanac ili političko lice. O tome kako se u Narodnim Novinama nalazi cijeli zid formulara, a ti ga znaj koji ti treba. O tome kako žele da zakupi skladište jer je navela kako bi mogla prodavati stvari i online. Čini mi se kao da je na rubu prije nego li je krenula. Izgledala mi je baš kao što sam gore navela. Kao domaćin kojem parazit siše i ono malo elana s kojim je krenula. A koliko li je samo takvih domaćina.  

Možda ova kolumna djeluje pomalo zbrda-zdola, ali baš je takva kakva mora biti. Kaotična kao što je i sve vezano uz pokretanje posla. Za sam kraj ću ponovno kopirati kraj svoje prve kolumne i završiti nadopunom.  

„Oboružajte se strpljenjem! Možda se sada pitate: „Je li vrijedno truda?“ Odgovor je jako jednostavan - Itekako je vrijedno!“ 

Oboružat ću se strpljenjem. Je li vrijedno truda? Nadam se da će biti. Bilo kako bilo, ovo je novo poglavlje života. Patnje mladog nakladnika mogu početi.

 

Darija Žilić | Starenje

Sviđa mi se starenje.

Za nas koje nismo bile vitke kao prut, dobro dođu godine. Davna diskriminacija.

Sviđa mi se starenje.

Nestaju impulsi za promjenom svijeta, povezivanjem kultura, naroda.

Sviđa mi se starenje.

Dugogodišnje stablo znanja baca sad plodove,

Male ljetne jabuke za snoviđenja.

Sviđa mi se starenje.

Nemam potrebe za velikim druženjima, tribinama o položaju žena, o rasapu svijeta.

Sviđa mi se starenje.

Otpadaju hormonske igre koje su uvijek vukle

Pogrešne rukave, površne ruke.

Sviđa mi se starenje, otkrivam zone na tijelu

Koje prije nisam poznavala. Senzacije.

Sviđa mi se starenje.

Ionako nisam bila pobornica uspjeha na kratke staze. Nikad.

Sviđa mi se starenje.

Duh slijedi tijelo, usporeno suglasje.

Sviđa mi se starenje.

Nema nepotrebnih stvari, bacila sam jučer

U crnu vreću sve majice koje ne nosim,

Život teče, odoše iz njeg tričarije.

Književnost – publicistika 30.7.2021.

Autobiografija Luke Modrića u užem izboru za Telegraph Sports Book Award

Autobiografija Luke Modrića "Moja igra", napisana u suradnji s novinarom Robertom Matteonijem, uvrštena je u uži izbor za britansku književnu nagradu Telegraph Sports Book Award, u kategoriji najbolje međunarodne sportske autobiografije (Pinsent Masons International Autobiography of the Year).

Sanja Polak: "Priče s plaže Pauline P."

Mozaik knjiga objavila je novi dnevnik Pauline P. - roman "Priče s plaže Pauline P.", književnice za djecu i mlade Sanje Polak.

Izvor:Culturnet.hr.

Darija Žilić | Ljeto, nekad i sad

 

Nekad

Strah od praznine, sunce je

Crno, i meteori padaju na sobu,

Ne vidi se što te čeka u budućnosti.

Samo nije ništa zračno i lijepo,

U rujnu treba sve to ostavljeno riješiti,

Počinje život od rane jeseni.

Sada

I smrt je prestala imati oblik cvijeta

Koji se osušio. Ne misli se o njoj sredinom

Ljeta. Sitni zapisi i pokreti rukom u dva tri

Dana, blaga siesta, neko omeđenje se već

Desilo. I krhka olupina kreveta i tijela od jučer

Ne plaši. Strah je nestao.

Boris Jovanović Kastel | Nudistkinja svetica

Prva dama, Džeki Kenedi, na plaži ostrva Skorpios,

okružena sa 200 pari cipela,

sjedi gola, meditira i ne skuplja noge

čekajući paparace...

Nepokriven ružama,

žbun od milion dolara

čeka fotoreportere da sablazni Zapad.

Od honorara

prva dama

kupiće akvatorij, ostaviti udvarača

i slomiti bitve

da više nikog, od zrna pijeska do palube,

ne dodirne.

Ogrnutu pjenom, nevidljivu

i morem osveštanu,

sada traže sveticu.

Damir Jurinčić | Zašto pišem

  

Kada bih rekao, ili objasnio zašto pišem,

onda bih to sveo na jednoznačne razloge

koji nisu isključivi i konstantno se mijenjaju

i nadograđuju, stoga je potrebno vrlo 

oprezno pristupiti tom poduhvatu kako 

se ne bi nešto krucijalno izostavilo, ili

nešto površno percipiralo ili determiniralo.

 

Kao prvo, razloga je mali milijun, i oni

se ne mogu objediniti jer se nalaze u svim

djelima čovječanstva, a svaki govori sam 

za sebe, o sebi.

 

Trebalo bi početi i od utjecaja koji su te

potaknuli na pisanje, a i oni su višesložni.

 

Stoga ću reći samo ono što smatram 

najhitnijim i najučinkovitijim,

kako ne bih narušio misterij koji vlada

u zakonu mišljenja.

 

Ono što ću reći, vrijedi za mene, a ako

se netko u tome prepozna, jedan cilj

je već postignut.

 

Dakle, krećem od najjednostavnijeg:

 

pišem kako bih ispunio svoje vrijeme,

kako bih se zaigrao i došao do

konstruktivnih rješenja, kako bih otkrio

ono nesvjesno i potencirao podsvjesno;

 

pišem kako bih uvidio značaj postojanja,

kako bih sam život snažnije osjetio,

kako bih zadobio drukčiju perspektivu

i pomaknuo se s mjesta;

 

pišem kako bih oslobodio nagone i intuiciju,

kako bih razriješio probleme i odstranio tlaku,

kako bih napredovao i sazrijevao;

kako bih se suočio sa samim sobom;

 

pišem kako bih proširio i upotpunio

koncepcije poimanja, kako bih dao krila

mašti, kako bih uronio u snove i ispričao

svoju priču;

 

pišem kako bih se razonodio i opustio,

kako bih zapazio stanja u kojima se nalazim;

kako bih osnažio volju, nadu i želju;

kako bih proveo sintezu i okušao se u

labirintima potrage;

 

pišem za sebe, ali pišem i za druge;

kako bi oni proveli istu ovakvu analizu

i upoznali razloge svojih namjera,

 

pišem da pronađem zajednički jezik,

kako bih neometano mogao komunicirati

i sročiti sve sukladno zakonu svog bića;

 

pišem da pobudim osjećaje, misli i opažanja,

pišem da raspoznam utjecaje koji nas kroje,

pišem da dođem do suštine i dubine stvari,

do njihovih temelja;

 

pišem da ukažem na nedostatke i da poduprem

ono što je poželjno i korisno,

 

pišem da iznesem nužnu kritiku kako

bi se mogao promijeniti modus operandi;

 

pišem da dođem do istine, značaja, svrhe,

smisla i poante našeg opstanka, ali i 

svih stvari koje nas okružuju;

 

pišem da proniknem u srž svih manifestacija

kako bih znao ispravno djelovati

i prosuđivati;

 

pišem da upotpunim svako biće kojem

je potrebna utjeha, podrška ili oslonac;

 

pišem zbog interaktivnosti i proaktivnosti;

 

pišem jer je svaki čin (pa i onaj najmanji)

mogućnost da se svijet promijeni i unaprijedi,

bez obzira u kojem dometu;

 

pišem jer slušam i vjerujem svojoj intuiciji;

 

pišem jer volim ljepotu, ljubav i misterij;

 

pišem jer time dajem značaj svojem životu;

 

i tu moram završiti, jer kako sam na početku

napomenuo, moglo bi se beskrajno o ovome

voditi diskusija, a ona se u jednom trenu mora 

objelodaniti, a time sebe ograničiti, iako se 

nadam da sam bar dotakao zrno onoga što

svim piscima (i onima koji se tako osjećaju)

predstavlja izazov, nadahnuće, žar i poticaj!

 

Književnost – publicistika

Toma Podrug: "Promatranje" Društvo hrvatskih književnika objavilo je u biblioteci "Mala knjižnica" novu knjigu Tome Podruga - "Promatranje".  Roman Haske Šijan "Iza leđa" objavljen na hrvatskom Edicija Božičević ovih je dana objavila roman "Iza leđa", autorice Haske Šijan, dobitnik Europske nagrade za književnost. Knjigu su s ukrajinskog prevele Ana Dugandžić i Dariya Pavlešen. Izvor:Culturnet.hr

255. Matičin četvrtak | Velika Gorica

 

Poziva Vas na 255. MATIČIN ČETVRTAK 

 na lokaciji:  www.matica-gorica.hr

Na 255.Matičinu četvrtku 29.srpnja 2021.g.,  Ogranak Seljačke sloge Buševec  i njegove  aktivnosti predstaviti će nam 

Nenad  Rožić, predsjednik Ogranka  -----------------------------------------------------------------

Mladen Pavković dodijelio braniteljsko priznanje

Denisu Peričiću uručena Velika zlatna plaketa

Istaknuti hrvatski književnik iz Varaždina pobjednik je natječaja za najkraću priču o Domovinskom ratu

U srijedu, 28. srpnja, na terasi popularnoga varaždinskoga kafića Sax upriličena je dodjela Velike zlatne plakete varaždinskom književniku Denisu Peričiću za osvojeno 1. mjesto na 1. natječaju za najkraću priču o Domovinskom ratu, koji je organizirala Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.) iz Koprivnice.

Veliku zlatnu plaketu Denisu Peričiću uručio je predsjednik žirija i predsjednik Udruge Mladen Pavković, istaknuti publicist, pričuvni natporučnik i aktivist za prava hrvatskih branitelja.

Književni natječaj za nagradu ''Korzo slova'', 2021.

 

Rok prijave: 15. rujan 2021.

Društvo hrvatskih književnika, Ogranak Sisačko-moslavačke županije

raspisuje

JAVNI NATJEČAJ

za književnu nagradu ''Korzo slova'',

za najbolju neobjavljenu knjigu Sisačko-moslavačke županije 2021.

Propozicije natječaja:

1. Na natječaj se mogu prijaviti autori s prebivalištem u Sisačko-moslavačkoj županiji koji dosad nisu stekli punu književnu afirmaciju članstvom u Društvu hrvatskih književnika DHK ili Hrvatskom društvu pisaca HDP. Osnovni cilj natječaja je otkriti, promovirati i uključiti u književni život kvalitetne i nedovoljno poznate autore s područja Sisačko-moslavačke županije.

2. Nagrada se sastoji od priznanja, istoimene skulpture ''Korzo slova'', rad akademske kiparice Irene Škrinjar i tiskanja nagrađene knjige.

3. Natječaj je otvoren za sve književne žanrove: poezija, haiku poezija, aforizmi, zbirke priča ili eseja, novele, romani, drame...

Marica Žanetić Malenica | Iza zavjesa

lutam noćnim ulicama, u osvijetljena okna zirkam

mislima odgrćem zavjese, ulazim u prostore

u kojima prebivaju nepoznati mi životi

svaki sa svojom vrećicom žuči i žličicom meda

iza jednobojnih ili šarenih zavjesa

s blagim ili gustim naborima:

nesretni trenutci pod teškim teretom riječi

šutnje i svađe, batine i suze

sretni trenutci u toplim zagrljajima ljubavi 

poljupcima čednim i strastvenim

umornih vjeđa satima tako virim nepozvana 

kroz otvorene ili u zatvorene oči tuđih domova

ponekad vidim, ponekad ne vidim

muževe i žene, očeve i majke, djecu

braću i sestre, djedove i bake, unučad

ja, pustolov pod prozorima, u neka doba 

sve tuđe živote ostavim na miru

pa prijeđem prag u svoju sigurnost

i navučem zavjese na prozorima 

izazov znatiželjnicima sličnima sebi

odjenem spavaćicu i legnem u krevet 

na mekan madrac pod kojim držim zrno graška 

kako bih ga bešćutno mogla okriviti

za nesanicu, samoću, nemir... 

Igor Petrić | Stotine

Trebaju li nam 

svi ti ljudi?

Ne znam!

Trebaju li!?

Kad malo bolje razmislim

nije ih loše imati 

toliko.

Koliko? 

To je pravo pitanje.

Ponekad 

dovoljan je 

samo jedan čovjek

koji će uvijek biti tu 

za tebe, za mene, 

za nas.

S druge pak strane

ni stotine ne pomažu.

Trebam li ja nekome?

Trebam li!?

Kad malo bolje razmislim

ne znam što bih vam rekao.

Nije da me nije briga za druge,

ali danas, 

danas mi je svejedno

i ma tko pitao, odgovaram isto:

Pustite me ljudi! 

Ne trebam nikome i ne treba mi nitko.

Jeste li razumjeli! 

Samo me pustite. 

Ne pitajte zašto? Ne pitajte ništa? 

Samo se maknite. Što dalje 

i meni će to biti sasvim dovoljno,

jer, danas… 

danas je takav dan.

Dominik Tomić | Slava Olimpa

Uspinjući se na postolje
upriješe pogled
k plamenu.
Sve one sate, dane,
sva nadanja, čeznuća,
sve boli, padove, strepnje,
za taj jedan, savršen, najdalji skok
zrcalio taj je plamen.
Čvrsto je stisnula odličje
i zaplakala.
Svjesna da će se sutra
vratiti svojoj običnosti.
Samo plamen ostaje svijetliti
kao goruća Oda prolaznosti.

Jadranka Göttlicher | Čekam

Želim preživjeti dan 

pod virusnom okupacijom

Moram preživjeti dan

koji mi je srušio kuću

Želim preživjeti dan loših vijesti

Leći ću i čekati

Spavati kao Trnoružica

   Bajke možda ne lažu