Ivica Ušljebrka | Zatočenik iza staklenoga neba

Druga, posthumno objavljena zbirka prerano preminulog zadarskog pjesnika i profesora hrvatskog jezika. 

BRAT

gdje si, brate? kako si? – zazvoni široki osmijeh

• pa, nisam ti ja brat? tko si ti? – odgovore najprije oči

širenjem

zatim lice trzajem a onda

       usta mrmljanjem

• eee, brate moj. tužno je ne prepoznati brata u meni,

u njemu i onom trećem…

gubitak se gnijezdi u tvojim grudima

neka iseli

a onda ćeš biti bogat za cijeli svijet.-

LJETO U ZALETU

Kiša ne svraća u naš grad

tek vjetar nevidljiv i suh

ostavlja trag posredno

na zelenom srebru maslina

plešu ljetne haljine  strankinja

glatka bedra čekaju prijevoz u parovima

suh je zrak, lažu četiri kišne gliste

dok plaze razvezane uz patike dječaka na ugibalištu

zemlji koža ispucala, psorijazična

miriše lavanda

iznad glava pjeva podnevna Zdravomarija

autobus za sobom dovozi oblak

prašina živcira nosnice i krcka pod zubima

u more uskaču mladost i ljeto

starica sjela u mršav palmin hlad

pulsira zebnja u srcu, novčaniku

i misao samuje

nigdje nikog svoga nigdje nikog nigdje…

lepeze trepere na vjetru

zastava kao duga marama

država slavi praznik

• je li Isidora patila ili je kratak bio kraj? –

nigdje nikog svog nigdje nikog nigdje…

Zadar, 2022.

Ivica Ušljebrka | U praznini boce

Viđam te povremeno, prosvjetarko draga,
kad u gluho doba izađem iz stana
i krenem ulicama za odbjeglim snom.
U tišini, poput sjene, ogrnuta mrakom,
obilaziš ceste, dvorišta i zgrade.

Ivica Ušljebrka | Pred oltarom sveca

i opet su lastavice na krilima
donijele toplinu dalekoga juga
četrdeset i peti put
sunce se uspelo na vrh svoje staze
i unijelo svjetlo u večernje sate
ljiljani zabijelili oltar sv. Ante
poput topla snijega što miriše slatko

Ivica Ušljebrka | Eksponat u muzeju prekinutih veza

kao da se rasipljem u vešestruke mene
raslojavam se nestajem umirem i živim
sve u isti mah
u bezbroj komada ogledalo razbilo se
i svaki od njih moje lice nosi
mnogo nas je - a jedan sam
pipam  se i znam
sam sam
dok svaki od nas dodiruje si lice

tko će posložiti razbijene odraze
osjećam
da morat ću sam
a snage nemam za ovo mnoštvo sebe
rasuto po podu
ni za sebe samog
teško
tako je teško ostati sam
i biti  i trajati u sebi
u nama

Ivica Ušljebrka | Pred neveru

vjetar je unio nemir u ljetno popodne
i potjerao zadrijemalu omarinu
pa bukom k'o  ulični razglas
najavio cirkus što nenadno stiže
i divlje zvijeri bez krotitelja dovodi u grad
teška tama ponad mora ususret se k nama valja
sikću bljeskovi zmija
i prijete

Ivica Ušljebrka | Nesanica

noćas bih mogao napisati stihove
olovne, sive, teške k'o ova sparna noć
noćas bih mogao pisati o brigama što
pritišću torzo k'o betonski blok
i tjeraju san od očiju
o ljubavi što dušu na pola razvaljuje
neuzvraćena i daleka

Ivica Ušljebrka | Srebreničke oči

jeste li u miru kad sklopite vjeđe na počinak
il' vas prate u tami i gledaju iz nje nebrojene oči
kojima ste sjaj života pogasili k'o svijeće

Ivica Ušljebrka | Lastavica

U seosku kuću moje bake
lastavice su unijele proljeće
i na trošnoj gredi
(što je svojim plećima držala
drven i onizak strop)
izgradile dom.

Ivica Ušljebrka | Zvonce

na ulazu u stoljetni stan
uz drvena i visoka vrata u bijelo obučena
živjelo je zvonce od talijanske mjedi
godine mu friže urezale i zelene podarile pjege
bdjelo je budno k'o pas čuvar uz dvorišna vrata
od jutra do mraka jecalo je, pjevalo, galamilo ...
ovisno o ruci koja bi lanac izvana povukla
vrata, vitka i visoka, bila uvijek otključana, nerijetko i otvorena
-Nek' znaju da smo doma.-

Ivica Ušljebrka | Put

trpki su plodovi očekivanja
nikad ne dozriju i gorčinom
po grlu stežu
kad uzgajaš očekivanja
često ubireš razočarenja

zato
ne očekujem ništa
ni od ljudi
ni od sebe
a ipak
očekujem sve

Ivica Ušljebrka | Crvene sandalice

ljetno podne žegom naleglo na grad
s prozora, staklenih pročelja, s automobila
oštrice svjetla prosijecaju omarinu što
leluja ulicama
crvene sandalice broje sitne korake
vrelinom nogostupa
kosa uvojcima pada niz bjelinu haljinice
kao zlatan slap
što izvire pod svilenom vrpcom
okrugao osmijeh i krupne dječje oči:
„Sreća nosi lice djeteta.“
na štapiću srcolika lizalica k'o staklo Murana
ljeska se na suncu

Ivica Ušljebrka | Suhe smokve

tek svanulo je
i još omarina nije zaljuljala zrak
kava ispunila mirisom jutra lođu u potkrovlju
na staklenu stolu rumeno nebo
šalica puna, pepeljara prazna
i dvije suhe smokve
s dremljiva krova kos pjesmom dozivlje družicu

Ivica Ušljebrka | Utjeha sna

tvrda je moja postelja
i puste su mi noći
tek usnuo sam te
prizvao k sebi
noćas

Ivica Ušljebrka | Igre rata

imali smo svoj potok i staru vrbu iznad njega
sagnula se nada nj i prala svoje duge kose
ležali smo joj na leđima i uživali u proljetnu suncu
jednom, prve travanjske nadjelje, našalila se
i zbacila nas u vodu, hladnu
srećom, bio je sunčan dan

Ivica Ušljebrka | Uhvatiti vjetar

tad nisam poznavao migrenu
skrivala se nepoznata i neotkrivena u šumi drugih riječi
visoko iznad moga dohvata
i godinama s police vrebala na me mučki i bez glasa
iz gusto tiskane knjige zelenih korica
a strankinja pneumonia kosila je neku tamo staru
nemoćnu i nepoznatu čeljad

Ivica Ušljebrka | Dublinski dnevnik

onog dana
cijeli tvoj svijet stao je u torbu i krenuo s tobom
u punoj utrobi aviona
niskotarifnoga leta
bacio si zadnji pogled tamo gdje živjelo je
tvoje djetinjstvo