Sretna nova godina 2023!

 

Nena Miljanović | Pesnikinjina ponoć

 

Sa dvorogom kapom dvorske lude

I žezlom od rimovanih rubaija

Navlačim nacrtan osmeh na lice

I na trepavice kačim par lanjskih lampiona

Starija kopija sebe iz lani

U novogodišnjoj noći plešem sama sa sobom

Vrtim se oko ose sebe prošle u duši

Brzo

Brže

Kao Rumijevi derviši

Teški trans mi noćas treba

Za ovu igru Vremena i mene

U taktu Fortune iz Carmine Burane...

...Mora da sam poludela od poezije

Jer brkam vremena i prostore dok poskakuju misli

Uz citre i harfe Starogrčkih pesnika

Čujem ih

I pesme trubadura iz vremena dvorskih ljubavi

Igra(m) srce(m) Wedding March

Na muziku mojih prošlih poema o ljubavi

Vrtim se

Sa petama okrenutim unapred

Igram unazad do starih Novih godina sa mlađom sobom

Nazdravljam im setno

Salute moja prolaznosti

I podrugljivo

Salute Godino Nova

Salute...

Ana-Marija Posavec | Sutra nije obećano

 

postavljate pitanja

bez smisla za (anti)tezom

tražite harmoniju
ne razumijevajuć' višeznačnost

pokušavate pojednostaviti ono
što je u bitku postanka kompleksno

hranite gladnu svjetsku bol 

otvrdnutom eksplicitnom tvrdnjom

potičete suživljavanje imaginarnih svjetova
- kojima temelji leže na hrpici

odbačenih 

videorekordera

u mojoj je ruci baš crvena vrpca

tvojega zamišljenoga života

Istina – u svim slučajevima – jest
apstraktna pojava

ukusan je taj tvoj život sasvim

se istapa u mome ždrijelu
kao partikularitet nekoliko plastičnih vrpci

otkinuti sukob osjećaja vidljiv je u

svakom idućem filmskom kadru

kojem nedostaju posveta i
sinkronizacija

Ti znaš, Vi znate
ja znam
da Sutra nije

baš ničim obećano.

...a sad – pritišćem ponovno 

PLAY.

31. 12. 2022.

SAE vs. BOŽICA Božica Jelušić | I dođe dan / U brzom za Beč

 

Božica Jelušić: I DOĐE DAN...

I dođe dan kad nemaš ništa reći.

U četiri si zida sam i zatočen.

A vani mraz i zrak u octu pretočen.

Čekaš da ti se još jednom stih posreći.

Mrljav je prozor, nejasna perspektiva.

Viču na tebe nepročitane knjige.

Tvoje velike misli vise k'o ledene sige.

Plava sjenica ljeta je li još negdje živa?

Godina opet prođe i njene mijene.

Glačaš spašene stvari iz vremeplova.

Još ostala je s tobom krajina rasutih slova,

I dobroćudna zavist na pjesme savršene.

I dođe takav dan, jedna od tvojih zima,

Kad srce jedva čuješ, svuda ti hladno bude.

Gledaš gdje u daljinu odnosi druge ljude

Onaj roza vagon s plavim jastucima...

.

Sven Adam Ewin: U BRZOM ZA BEČ

Zavaljen i izuven. Sam u kupeu.

Noge mu smrde… Svila. Grijanje podno.

Stiže gospođa… I ona bi u EU.

Gleda mu noge… (A njemu neugodno.)

Raskuštran. Zgužvan. Opori miris… (Trava?)

Gasi opušak… Zatim joj nudi sjesti.

- Kistihand, gospo!... - Ta on se ispričava.

- Samo vi dajte. – Ne da se gospođa smesti.

A onda poče razgovor, da sve zvoni.

Oni sve znaju. I njima svašta smeta.

I vade silne knjige… Pa tko su oni?

To dvoje barda s dvaju krajeva svijeta.

On je Sven Adam Ewin. Pjesnik iz Dvora.

Ona čuvena Boži. Od Barnagora.

Nino Žuraj | Beskraj

 

Svaki korak kojeg napraviš
Ostaje tamo..iza tebe
I sa njime,u otisku stopala
Ostavljaš svoje misli
U tom trenutku.
Koraci koje zaboraviš su
kao žig u prošlosti..

I evo..,
Izlazim na ulicu,
U ljetno veče,lipe u cvatu a
U daljini netko svira gitaru
A ti isti koraci nose me naprijed...

Cipele mi malo tijesne
A majica pod pazuhom se rašiva,
Puštam te tragove
I pitam se;
Gdje počinje kraj 
U Beskraju?

Senka Bradarić | Srce božanskog Isusa

Dok koračam stazom života
Orljaju gromovi kroz crne oblake
Ugasle zadnje sunčeve zrake
Prati me vjetra rik i galeba krik

Kad čini se da mračne slutnje
Neće proći ,strah me svlada
Predajem se Isuse Tebi
Tvoje je srce moje utočište
Moja snaga

Postao  si  dio bića mog
Donio svjetlo gdje tama je pala
A  ljubav presvetog  srca Tvog
U mom je srcu procvjetala

Kako je dobro kad si tu
S Tobom u vjeri
Ja nemam straha
Daješ mi snagu postajem jaka

Tvoje je srce izvor dobrote
Svjetleća baklja što sja
Moje je ufanje i izvor milosti
Srce Božanskog Isusa

Jadranka Göttlicher | Les Feuilles Mortes

Jacques Prevert i Ives Montane

 Pjevaju o mrtvom lišću

Kojeg odnosi sjeverni vjetar

 

A pod prozorom to lišće

Šušti kroz graju djece

Sakriva ih i dočekuje mekano

Novo izdanje slikovnice „Halubajski zvončari“

 

U nakladi Udruge za kulturu „Ča?“ krajem prosinca 2022. izašlo je 2. izdanje slikovnice „Halubajski zvončari“ autorice Tatjane Udović. 

S ciljem edukacije i osvještavanja djece o važnosti ritualne prakse Halubajskih zvončara te upoznavanja šire javnosti s Halubajskim zvončarima, kao i s ciljem obogaćivanja kastafske kulture i tradicijskih običaja, Udruga za kulturu „Ča?“ otisnula je drugu nakladu slikovnice „Halubajski zvončari“.

Učeni smo osnovnom književnom obrazovanju, no ono što nam nudi riječka književnica Tatjana Udović je – učenje od srca. U dječjoj priči „Halubajski zvončari“ srce prati ritam veselosti u doba maškaranja koje vuče korijene njenog primorskog kraja i čakavskog dijalekta. Priča se plete u obiteljskom okruženju s koljena na koljeno, objavljujući  tradicionalnim puhanjem u rog, u čast Sv. Antona, da je vrijeme Antonje i maškaranog ugođaja.

Djeca našeg primorskog kraja s lakoćom će usvojiti ovu srdačnu i izvornu priču, dok će priča djecu iz drugih krajeva poučiti  nečemu novom, što u sebi nosi ljepotu i ljubav zavičaja koju nam je autorica podarila iz blještavila svoga srca. Priča „Halubajski zvončari“  tek  je jedna u nizu bisera koju nam podastire autorica Tatjana Udović  s ljubavlju za svoj halubajski kraj.

Slikovnica se može nabaviti u Udruzi za kulturu „Ča?“ putem e-maila: udruga.ca@gmail.com te u riječkim V.B.Z. knjižarama.

Sonja Smolec | Kad pjesnikinja raspliće kosu

 

Gledam se. Lice. Čije li je? To sam ja?

Gle! Pletenica. Lako rasplićem kosu.

Pramen po pramen oslobodi se zamke,

divlji mi slap se po ramenima prosu

baš kao riječi koje slobodno lete,

a trag im osta na bijelom papiru.

Slovo do slova, čudnu stvoriše pjesmu

Dal' se to rime sa slobodom prepiru?

Gledam i dalje. Zar to ja pišem pjesmu,

ljubavnu možda, više ne znam ni sama…

Kome? I čemu? Ja nikog nemam,

prošlo vrijeme, bez ljubavnih pisama.

Uzimam četku. Četkam pramen po pramen.

Sunce na kosi. Odsjaj. Lažni plamen.

Novo izdanje romana „Triesduja“

 

U sunakladništvu Udruge za kulturu „Ča?“ i Izdavačke kuće Redak krajem prosinca 2022. izašlo je 2. izdanje popularnog romana „Triesduja“, autorice Tatjane Udović. 

Nakon prvog izdanja 2007. godine, roman je bio promoviran po brojnim knjižnicama, osnovnim i srednjim školama i učeničkim domovima te je vrlo brzo doživio veliku popularnost zbog teme bliske mladima i onima koji se tako osjećaju.

„Triesduja“ opisuje mikrokulturu na liniji br. 32, u autobusu koji prevozi opatijske srednjoškolce iz Rijeke u Opatiju i obrnuto.

Tatjana Udović za temu svog pripovijedanja uzima ono što je obilježilo njeno srednjoškolsko obrazovanje, ali i životno iskustvo – vožnju na liniji 32. Nije to samo vožnja od Rijeke do Opatije, nego učenje preživljavanja u prilično nehumanim okolnostima, svojevrsna „škola guranja“ u kojoj opstaju samo najizdržljiviji

Glavnu riječ u Triesduji ima grupa muških likova koju vodi negativac Lay, sedamnaestogodišnjak bezobziran u borbi za sjedala u pretrpanom autobusu. Priča je to o odrastanju, o vječnom sukobu mladih sa svijetom oko sebe, a posebno sa starijima, o međusobnom nerazumijevanju djece i odraslih, o adolescentima koji se, naizgled najbolje osjećaju u ulozi „pijanih divljaka“, sami protiv svih, zaštićeni solidarnošću većine (ili manjine).

Roman se može nabaviti u Udruzi za kulturu „Ča?“ (udruga.ca@gmail.com) , riječkim V.B.Z. knjižarama te Web knjižari Redak putem linka: http://www.webknjizara.hr/knjige/triesduja-tatjana-udovic

 

 

Izložba slika „Sve naše radosti Božića” i promocija nove knjige na Tribini Udruge umjetnika August Šenoa

 
ili

„Sve naše radosti Božića” - izložba i promocija nove knjige u Udruzi umjetnika Augusta Šenoa

piše Narcisa Potežica, mr.sc.

Na zadnjoj redovnoj Tribini Udruge umjetnika August Šenoa održanoj u središtu grada Zagreba u prosincu ove godine u lijepim prostorijama Generalnog zbora Udruge hrvatskih ratnih veterana u Zagrebu na Trgu bana Jelačića 15  okupio se  u srijedu, 14. prosinca u 17,30 sati veliki boj članova, njihovih gostiju i prijatelja. Najprije je bilo svečano otvorenje izložbe radova članova Udruge pod naslovom „Sve naše radosti Božića” a  poslije toga promocija nove knjige pjesama – zbirka poezije također njihove članice Durđice Ramqaj.

Na prigodnoj skupnoj (zajedničkoj) Božićnoj izložbi slikara „Sve naše radosti Božića” sudjelovalo je dvadeset autora a svaki je zastupljen s jednim svojim radom – pa je izloženo 20 slika (u raznim  tehnikama  od slika /ulje, akvarel, akril do fotografija). Autore i njihov rad je predsjednica Udruge umjetnika August Šenoa Danica Vukelić predstavila riječima koje su navedene u Katalogu izložbe: 

„U ovo nepredvidivo vrijeme, slikari i umjetnici naše Udruge umjetnika August Šenoa ponovno su zajedno i daruju nam ovu božićnu izložbu, izložbu svijetla i svojih osjećaja progovorenih kistom, razgovorom boja, govorom duše i izrazom emocija. Dodala bih da slijede svoj put, svoju istinu i zapis svog vremena! 

Vinko Bubić | Čempres

 

V i

D i m

N e  b o Kroz grane

Života, ljudi, vijeka

U zoru svijetle obiteljska

Srebra, znamenja, prošlost i

Mir mramora podno plača

Smole, truda i živosti momenta 

Duša otetih – duša vjernih bratima

Vira moja raste prema Tebi, Bože

U Suncu što ljubavlju obasipa

Čežnju za Tobom s kapima

Molitve što kanuše mi  

Niz lice krša, ponosa

Na bremenu koje

Jača sve dok me u 

Smiraj ne polegnu

Pod ploču i vrate

Zemlji

U ko

Rje 

n

lju     do

ba         bro

vi               te

Grafički: čempres, vodoravno – riba (metafizičko značenje).

Željko Bajza | Misija don Quijotea

Honore Daumier: Don Quijote i Sancho Panza 

Ja mislim da povest nikumu ne ostaje dužna.  Blaženstve je zadovoljenje duše, a vu nade su sadržane i sumnje. 

Mi sme del prirode, njezina je moč nepregledna. 

Kakova je onda misija Don Quijotea vu ovomu svetu? 

Kričati, kričati vu pustinje, ak ljudi ne čujeju, pustinja čuje,

pak bu taj vusamljeni glas z pustinje zapopeval večni hosana živlenju i smrti. 

Gda se neprirodnost povekšava, vojsku svoju ja prizavam, 

ein Regiment zu Fusz, ein Regiment zu Pferd. 

Fortecu svoju ja se spravljam braniti. 

Vu vsake bitke glavna mudrost treba biti pred neprijatelem snagu svoju skriti. 

I nadalje črez oluje vužganu lučerdu nosim. 

Kaj znači javna pozornost tera korača za menu kak sena, 

propitavajuč se za moj identitet teri zdavnja vu me vuraščen je. 

Vojnik sem ud glave du pete, a človek je sam ogledale svoje. 

Navek se pitam zakaj bi se ja trebal braniti ud gorših ud mene. 

Gda čakaš buduči, dojduči, prihodni dan, 

nikakve ne bi dvojbe da ne bi bil on dan zadnji. 

Ar i posle Sudnjeg dana zopet dojde novi dan. 

I zopet se truditi treb je da napraviš nekaj dobrega. 

Lucke nevole dobre je vu srce vzeti, jer gda susedu zlo se zgaja tebi dobre ne dohaja.

 

U četvrtak, 29. prosinca 2022. u 12 sati na dan Krležine smrti, Goran Matović i njegov glazbeni (su)borac Stanko Kovačić u Muzeju grada Zagreba izvode predstavu Miroslav Krleža SJETITE ME SE 2022. 

Prvi (o)gledatelj Krešimir Dolenčić, likovni okvir Diana Sokolić i drugi (o)gledatelj Patrik Sečen.

Scenska kompozicija Sjetite me se 2022. građena je od sjećanja na susrete s velikim piscem, fragmenata Krležina opusa, žive glazbe i tonskih zapisa Krležina glasa.

Autor predstave Goran Matović piše:

U posljednjem susretu s Krležom na Gvozdu razgovarali smo o svemu i svačemu, i„horizontalno i vertikalno“. Krleža je rekapitulirao 20. stoljeće. Portretirao je suvremenike i fenomene polemično i duhovito. Nenadano je prekinuo monolog, prekrio lice rukama kao na Vaništinu portretu, uzdahnuo i rekao: Sjetite me se 2022.

Svaki dan, prolazeći uvijek istim zagrebačkim ulicama, sjećam se Krleže, njegova mudrog,

živog i temperamentnog govora. Jednako vehementno pisao je i govorio. Često je mijenjao

raspoloženja, pa je i njegov govor bio silno dramatičan. Ponovno se pokazalo: što je drama svijeta žešća, Krležin je govor življi i aktualniji. U svijetu koji se opasno ruši ekvilibriramo Na rubu pameti između trenutka i vječnosti.

Neodvojiv od zagrebačkih veduta, pisac melankoličnih ugođaja i veliki osamljenik na vjetrometini, Krleža daje Zagrebu osebujan i neponovljiv ton, maštovitost vizionara i strast rođena buntovnika. Krleža je naše veliko, živo ogledalo u kojem se neprekidno ogledamo. Ovo je rekapitulacija Krleže u prvom licu, iz blizine, iz današnjih dana!

Krešimir Dolenčić

Budući da je Matović često dolazio Krleži, puno su razgovarali i ta rečenica „Sjetite me se 2022.“ tada je zvučala potpuno suludo i nadrealno. Međutim, došla je ta 2022. i Matović je napravio fantastičnu kompilaciju tih Krležinih tekstova, koji zvuče kao da su napisani jučer. Kada govori o Hrvatskoj, to je istovremeno beskrajno duhovito i zabavno, ali i žalosno, jer se ništa promijenilo nije. Povijest se bolno ponavlja. Doveli smo i Stanka Kovačića, koji svira u predstavi violončelo i mislim da će to biti prava mala poslastica.

Lada Čale Feldman

Monodrama Sjetite me se 2022. je dakle logičan ishod tog višegodišnjeg međusobnog prožimanja Krležine britke i Matovićeve šarmantne osobnosti, koje je kulminiralo u kondenziranom, napetom, glumačko-glazbenom dramskom kontrapunktu što ga razvijaju Matovićev glas i gudalo Stanka Kovačića, ritmom i intenzitetom svojih dodira i nadmetanja dočaravajući sukobe i suglasja piščevih i glumčevih interesa i stavova.

Slobodan Šnajder

Goran Matović Matović nam je uspjelo zazvao jednog velikog osamljenika, a on nije doduše kucao o stol, već je progovorio u rasponu od sentimenta čovjeka koji odlazi put svekolike puti, a onda i basom gromovnika. To je Krleža.

TEATAR POEZIJE

Lovcenska 85a, 10 000 Zagreb

Tomislav Dretar | Za uznesena znanja, nove namjene

 
                                       (Sandri)

(nova poetika)

onamo kamo riječ moja smjera

ni drugog čovjeka ni psa da grize

u očaju što sam onom ondje mjera,

nije li privid sluha, odjek riječi brze,

nutrinom što mi hara utrobom, bez premca ni para u boju, u kojem taj jedan samog sebe razgara, rađa se svjetlost, paluca jezikom s jutra na Zemlji u nebu Bog, koji odmiče biću, izmiče vidu, promiče vremenu, vuče nas za nos, baca u zanos, jurišniku ponos, Riječ, moj socijalni stan u koji plamenu useljavam žurbu drveta da proljetna suza na bos zimski oganj baci zguljenu kožu riječi još neizreče-ne, neiskovane, neuvaljane u stvar-nost, potom neumjesne, a ipak vrle, za kojima potom snene, opijene, užarene, nadojene, neojađene kao milost riječi mog socijalnog stanja, izmiču mi u nedogled, za sobom ostavljajuć’ kapsule, netom sobom samima nastanjene dok mojoj

riječi tek ostaje ući i navići se na pogled iz nove haljine skrojene za uznesena znanja, nove namjene.

Zdenko Capan | U spomen Sergeju Jesenjinu / Optužujem

 

U SPOMEN SERGEJU JESENJINU

Između ljudi što pjevaju život
I grabe užitke iz noći i vina,
Ima ih koji padajuć rastu,
Padajuć rastu kao lavina.

Njihova duša gasne i gasne,
Da sto puta jače u pjesmama sine,
A njihov put je čist i bijel
Kao snježni put lavine.

(Dobriša Cesarić)    

OPTUŽUJEM

 

Zgužvan list ispisan u patnji

Kipti krvlju poete svih poeta;

Tuga je zadnje sjećanje u sumnji

Na vrlo mučan kraj disidenta.

Nagađaju da umrijeti si htio,

A volio si magiju bića i žene; 

Pa, ne bi se jasna duha vješao, 

I  pišući, u očaju sjekao vene!

(Zdenko Capan)

 Anagramirana poezija                        

Ispovijed jedne čitateljice

   

O romanu Tamare Lövey "Zamrznuto ogledalo"

(Zagreb: vlastita naklada, 2019.)

Piše: Mirjana Mrkela 

Zaključak do zaključka 

Prvo, zimsko vrijeme pogodno je za čitanje. Tamara mi se nasmijala u facu kad sam joj to rekla.

— Pa možeš se makar prošetati po svježem zraku. — dodala je.

Ne trpim poraze. Pokušala sam je pobijediti njezinim oružjem tj. riječima iz njezine vlastite knjige. Ondje piše:

— Ali vani je hladno! — zavapila je baka.

— I, što Noel odgovara? — pita me moja prijateljica i opet mi se smijulji. Čitam slijedeći redak, unaprijed znajući da je Tamara Lövey opet u pravu:

— Meni nije! — rekao sam već napola okrenut prema izlazu.

Zatim se obje smijemo. Pružam knjigu Tamari Lövey, autorici. Ona čita, a ja uživam u nastavku:

— Imaš li štrample? — brižno upita baka.

— Baka! — zakolutao sam očima. - Štrample nose cure.

— Onda barem duge gaće. Vani je ispod nule.

Ivan Meroveus | bez

u staničju samoće svijesti
u fraktalima gutljaja gradivog materijala
u binarnom kodu bez volumena
sve u jednom
iscrpi se nenadano bez glasa
u glasu
koji poput totema
zaboden je svakoj misli
osjeti se
bez značaja je junačenje
i poziv na megdan
isluženog veterana
kad oružan je samo prkosom
do konačnog gubitka svega
a nije samuraj
koji kraj preuzeo bi čašću
nije budući kralj
koji Rubikonu prišao bi kockom
on samo želi predah
i tiho poništavanje koje sluti
dočekati pomiren
bez praskozorja

Mario Koval | One su uništile tatu

U noći njenog rođenja

Tata nije bio uz mamu

Pio je pivo s prijateljima

Kad su mu javili da je rođena

Popio je još nekoliko piva 

I pao na pod

Tata je htio sina

Da nastavi njegovu lozu

Princa kojem će pripasti

Sva materijalna dobra

I čast da nastavi svetu tradiciju

Ime je moralo živjeti

Zato je tata pokušao opet

Kad je ona dobila sestricu

Tata je počeo više piti

Dane je provodio s prijateljima

Počeo je pričati neke čudne

Njoj posve nerazumljive stvari

Znao je reći da se u Kini

Djevojčice bacaju na ulicu

I da žensko ne vrijedi ništa

Ona se čudila tome

I igrala se s lutkicom

Bila je jako uzbuđena

Kad je dobila još jednu sestricu

Ali tata više nije bio isti

Svaki je dan dolazio kući pijan

Počeo je udarati mamu

Pomislila je da mama i tata

Više nisu prijatelji

I obuzeo ju je neki čudan osjećaj

Do tada nije znala

Za takvu vrstu straha

I još uvijek nije razumjela

Jednog jutra tata je otišao

I nikad se nije vratio

Mama je počela plakati

I prestajala je samo povremeno

A ona je vjerovala da je konačno

Uspjela spoznati strašnu istinu

One su uništile tatu