279. matičin četvrtak

Poziva Vas na 279. MATIČIN ČETVRTAK 

2.veljače 2023.god. u 19,30

u Područnu knjižnicu  Galženica , Trg  Stjepana Radića 5

 Velika Gorica i na  www.matica-gorica.hr

  

biti će predstavljen godišnji časopis  Ogranka  na turopoljskom  dijalektu 

 

"ŠKRIJNA TUROPOLSKA" br. 5.(2022.g.) 

Časopis  će  predstaviti: 

STJEPAN  RENDULIĆ,   glavni  urednik

  ĐURĐA  PARAĆ prof., članica  uredništva 

ANA  PLEHINGER, predsjednica  Ogranka, 

                                                           članica uredništva, izdavač

---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------Ogranak Matice hrvatske u Velikoj Gorici, Trg kralja Tomislava 2, Velika Gorica 10410, OIB:34059890429

Raspisan je natječaj za Hrvatsku književnu nagradu "Anto Gardaš". Rok je do 1. travnja 2023.

 

Sanja Krušelj | Bože, čuješ li

Topla suza

pada niz obraza, 

topi se na dlanu

izbrazanih nespokoja. 

U sumraku tišine 

čujem plač djeteta, 

odzvanja tiho

kao molitva. 

Bože, čuješ li? 

jecaje što dopiru

kroz maglene daljine

u promrzloj hladnoj

noći, 

dok ozeble dječje ruke

lutaju, 

tražeći topli dom. 

Nije krivo

djetinjstvo njegovo

u nepovrat izgubljeno

u hodnicima tuđih ideala, 

dok njegove suze sakrivene

istapaju se u maski srama. 

Bože čuješ li? 

vapaj njegove samoće 

na zgarištu

izgubljenih nada.

Samo je molitva ostala

u tami beskraja, 

ponesi ga u njedra

moje duše.

Da ga uljuljam 

u svoje uvale

kao majka

izgubljeno čedo. 

Mario Volf | Medo pred sudom

 


Izveli medu pred medvjeđi sud
pod optužbom da je lud.

Da prekida zimski san
izlazeć´ u bijeli dan.

Pa se šumom tako šeta
i svim drugim medvjedima smeta,

što u miru sanak sniju
i salom se svojom griju.

Branio se medo jadan
da je bio samo gladan.

Da je samo nešto gricn’o,
pa u krevet opet šicno.

Ne sluša ga prijeki sud
već mu viče da je lud.

Sudac strogi, medo stari,
pravedni je svejed pravi.

Mrgodi se, batom lupa,
optužba mu nije glupa.

Svjedoka je more jedno,
svjedočenje svako vrijedno.

lija kaže:

Pustio mi kokoš tustu
u noć zimsku, bijelu, pustu.

zec kaže:

Vijao me, lovio me,
ganjao me, smijao se.

vjeverica kaže:

Orahe mi stalno krao 
pa ih s medom grickat stao,   

ježić kaže:

Budio me bez razloga
iz kreveta udobnoga.

svi kažu:

Spuštao se niz ledinu!
Sanjkao se niz padinu!

Stuštio se u dolinu!
Pokrenuo lavinu!

Snješka pravio!
Grudve gradio!

Na jezeru zaleđenom,
klizao se i ne jednom!

medo kaže:

Sve je šala bila,
nikom nije naškodila.

sudac prdac, pardon, mudrac kaže:

Optužbi bi bilo dosta,
presuda sad samo osta!

Pa kad lupi sučev bat,
prekide se zimski sat,

i medo se iz sna prene
pa protrlja oči snene.

„Ludi sanak što sam snio,
ja na sudu da sam bio.“

Ilustracija naslovnice: Agnez Volf

Nevenka Lang | Ručak

Zabezeknuto bulje u mene nevine riblje oči

Već neko vrijeme umjetno prihranjivana

Drhti pumpa ispod grudnog koša

Cijela drhtim dok slušam kako umiru

Mladi tek rascvjetani ljiljani

Kako ćemo preživjeti mi neuspjeli

Jesmo li oguglali na život

Šutnje institucija mržnje i progone

Današnje vrijeme bira čudnim redom

Kosi otima lomi tanko staklo pod nogama

Još nisu zarasli ratovi na ranama naših stopala

Već počinju novi

Okrenem glavu da ne sretnem pogled ribe

Možda se samo čini nevina dok joj je

Drob prepunjen drugim životima

Kao suze po podu padaju zvijezde s njezine haljine

Kiseo gorak miris šalše širi se kutovima otvorenih soba

Ručaj nakon turobnih vijesti

Izvuci odnekud preostale zalihe smisla

Ako ih uopće ima

Bjelančevine ugljikohidrati vitamini i minerali

Za kratkotrajan užitak stanica

Čak i onih sivih koje se nikada ne regeneriraju

Jadranka Göttlicher | Korak

Išli smo 

Nismo se bojali

Nismo se ni pitali

Važan je bio korak

   Baš svaki:

Na kamen

Na travu

Na tračnicu

Tijelo zna i napravi 

Bolje nego mi 

Prostor odlazi s vremenom

Došli smo do kraja 

Pa i dalje

Mario Kovač | Slika

 

Od mnogo oblika i mnogo boja

Načinih sliku koja nije moja

Ruke i lice i krila u sjeni

Sav užas što ne pripada meni

Jecaj u tami što niz leđa klizi

I mrtvo slovo u mrtvoj knjizi

Duša od voska što uže hvata

Ne želi proći kroz papirnata vrata

Nestat će jednom boje i platna

Neće više biti bunara ni klatna

Kad epitaf blijedi mi ispišu sjene

Umotat će me tek u vlasi njene  

Jelena Hrvoj | Lada

Prošle su tisuće i tisuće godina otkako je drevna čarolija izbrisana s lica Zemlje, a stari se bogovi zakleli kako ljudska bića više neće uživati njihovu blagost. Ipak, jedna od njih, Boginja Vesna odlučila se kriomice smilovati. I tako je, prije mnogo, mnogo ljeta, nastala ona, Šuma obilja.

 

Stvorena kako bi davala onima čistog srca.

Kako bi odbijala zavidne i pohlepne.

Gutala licemjerne.

Kamenila zlobne.

 

Mala Lada cijeloga je života slušala priče. Upijala ih poput malene spužvice dok bi se igrala ispod stola kad bi stari prenašali predaje. Govorili su da je Šuma obilja sakrivena iza horizonta nepreglednih žitnih polja i dva toka najmodrije rijeke; omeđena krunom ciklama, prekrivena koprenom najgušće magle i vidljiva samo uz zvuk galopa konja. No, otjerali bi je u štagalj k sestrici Inji u trenu  kad bi na red došla ona ružna strana. Onaj važan dio priče; poučan i prepun upozorenja. Starija i mudrija, Inja bi je milovala po kosi dok ne bi zaspala i govorila kako čarolije ne postoje, pa da se mani mašte jer u njoj nema kore kruha.

 

Godine su se nizale, a Lada je rasla.

S godinama su se nizali problemi.

S problemima su se nizale brige.

S brigama želje.

Željama žudnje.

 

Bilo joj je tek trinaest proljeća kad su ona i Inja ostale same. Umirali su tada ljudi i stoka, sušila se polja i trunula ljudskost u onima koji su ostajali. Prije ili kasnije i njih je čekala smrt, znale su to obje. Kad je sredinom ohola ljeta u bunaru vjedro zastrugalo dno, pa se vratilo suho poput baruta, obje su svojim suzama natapale bijele halje. Bez blaga i žita, vode i oblaka, smrt će stati kucati na vrata.

U nedjelju, 29.01.2023. u 18 sati, u Knjižnici Bogdan Ogrizović, Zagreb počeo je novi ciklus pjesničkih večeri | Tajne zanata – tajne poetika

U nedjelju, 29.01.2023. u 18 sati, u Knjižnici Bogdan Ogrizović, Zagreb, a u suradnji sa WPM (World's Poetry Movement) počinje novi ciklus pjesničkih večeri. Održavat će se svake zadnje nedjelje u mjesecu pod naslovom

TAJNE ZANATA – TAJNE POETIKA

Prva gošća bila je DORTA JAGIĆ, a voditejica ciklusa je SONJA MANOJLOVIĆ.

Pod naslovom Izabrana prevedena pjesma predstavljat ćemo pjesnike – koordinatore za pojedine zemlje u okviru WPM. Ovaj put to je Jyrki Ihalainen iz Finske s pjesmom „Ne ta crvena“ u prijevodu Borisa Vidovića.

Na kraju večeri za malu besplatnu razmjenu pjesničkih knjiga, tko ima neka donese do 5 komada, a tko hoće, neka uzme koliko hoće.

Miljenka Koštro | Hasanaginica/Slavopoj humbosanskim primadonama

Dobih u ruke tekst naslovljen zanimljivim naslovom: Humbosanske primidone, da ga pročitam i da potom nešto i zabilježim kao svoj osvrt. Prva moja reakcija je bila da mi je sve to malo previše i teško, jer za to treba više vremena i pomnoga čitanja teksta. Onda sam počela čitati i sadržaj mi se učinio zanimljivim i izazovnim kao i sama ideja da se prikupe ovakvi sadržaji koje su davno stvorili i zapisali znani i neznani zapisivači.

Ovom zgodom valja reći da svatko treba istraživati svoje povijesne datosti i korijene, jer to nam koristi za ostvarenje sadašnjeg života što ga trebamo prenijeti na mlađe naše naraštaje da bi i oni znali doći na svoje povijesne izvore što su odavno stvarani. Tko ne istražuje vlastiti identitet, jezik, kulturu, vjeru, običaje i ne cijeni svoju baštinu, gubi samopouzdanje i ponos. Ako mi šutimo o svom identitetu, ne trebamo očekivati da će promatrač, koji dolazi izvana, biti zainteresiran saznati nešto više o nama i našoj bližoj i daljoj prošlosti iako se zna i to dogoditi da nas našoj povijesti poučavaju drugi ukazujući na naše vrijednosti na svim povijesnim, vjerskim, kulturološkim i narodnosnim razinama.

Za pretpostaviti je da smo zainteresirani za ulazak BiH u Europsku Uniju. Ona nam ne treba da nas proguta kao “veliki vuk malo janje“. Potrebna nam je kao i mi njoj da otvorimo jedni drugima vrata za suradnju na obostranu korist, te da se razvojno uskladimo i duhovno obogatimo. I ova knjižica može, kao začin baštini BiH, dati jedan mali doprinos prema tom cilju. Rezultat dobrim dijelom ovisi i od nas samih.

Čovjek ovog podneblja uvijek je bio svjestan snage i važnosti zapisanog tako da mi danas imamo nepresušan izvor iz kojeg možemo crpsti povijesne činjenice, kulturne dosege kao i pojedinačna zapažanja, što sve možemo povezati sa sadašnjim stanjem društva i pojedinca.

Sonja Smolec | Maja Cvek: Tkanice života

Izvod iz Pogovora

Knjiga, zbirka poezije Tkanice života Maje Cvek, oda je svemu što autorica cijeni, čemu se raduje, što voli, zbog čega pati. Poezija je sve ovdje navedeno, pa i više od toga. Oduvijek odana kajkavskom jeziku, gradu u kojem živi i svojim korijenima, stvara nezaboravne stihove. Naslov zbirke nije mogao biti bolje odabran. 

Ova zbirka posebna je po tome što sadrži veći dio poezije objavljene u antologijama raznovrsnih, kvalitativno prepoznatih književnih natječaja diljem Hrvatske. Maja s razlogom može biti ponosna na taj svoj opus organiziran u tri poglavlja: Versi od kaja, Tiha tkanja i Desetka za Zagreb. 

Ustrajnošću i prirođenim osjećajem za kvalitetan poetski izraz, Maja Cvek gradi izuzetno fino tkanje riječi, kako na standardu, tako i na njoj, i mnogim drugim ljubiteljima domaće riječi, veoma dragom kaju. 

Kao što rekoh, kao i kod kvalitetnog tkanja, u poeziji ne smije biti pogrešaka. Jedna kriva nit, jedno puknuće, može uništiti svu ljepotu namjere rada. 

Već odavno njeno je pisanje prepoznato ne samo u našoj zemlji već i u inozemstvu gdje je s radošću čitaju mnogi kojima je njezina poezija lijek za dušu. 

Samozatajna, uvijek iznova preispituje svaki svoj ispisan redak.

Finoća, senzibilnost i laka protočnost izražaja zaslužni su što su joj neke od pjesama prepoznate kao takve i uglazbljene.

Naklada: "Kvaka", siječanj 2023.

Amelie Ambruš | Pahuljaste avanture

Za pregkled slikovnice molim klik na naslovnicu

Modrim nebom pahulje lete

veseli se svako dijete.

Vjetar ih oblikuje i nosi

avanture nove im donosi.

Dok se u zraku viju,

veselo se jedna drugoj smiju.

Okreću se, plešu i igraju

tiho i nježno padaju, padaju.

Ipak kiša ponekad može

pahulji otopiti dio kože.

Tek koji stupanj u oblaku više

za razliku od nje

stvorio je kapi kiše.

Žuri se, juri

pahulja mala

kako bi na tlo

prije kiše pala.

Znate li djeco da

između zemlje i neba

rodila se svaka pahulja beba.

Kada su bile spremne za let

krenule bi u novi svijet.

Čitavu noć pahulje bijele

selu, drveću i brijegu

svečanu bi haljinu plele.

Žuti mjesec zadovoljno se smijao

dok bi selo sanak snivalo.

Jureći iz oblaka prema zemlji

što brže i dalje

niste li znali 

da i za pahulje postoje medalje!

Jedna je pahulja 

tako brza bila

da je brončanu, srebrnu i zlatnu osvojila. 

No, djeca neka su sretna

to pahulje od svega ipak žele

jer im se ona najviše vesele.

A znate li i da se svaka boja

u bijeloj boji skriva?

To zna pahulja kada dugu sniva.

Koliko puta gore i dolje

do mile volje

sa zemlje i neba 

pahulje putuju?

Važno im to nije

jer svaki puta 

nešto se novo zbije.

Biti jedna uz drugu

u svakoj avanturi

njima se jedino zbog toga 

uvijek žuri!                                                                                                                 

Dragan Mišćević | Drugo mišljenje

Pročitao sam anegdotu o tome kako se suprug naljutio i supruzi  sasuo niz uvredljivih riječi. Između ostaloga joj je rekao da je nikakva u krevetu. Na poslu se sjetio da je pretjerao. Nazvao je suprugu. Ispričao se i pitao što ona radi. Odgovorila je da leži u krevetu. Začudio se i pitao:

• Što ti je?

• Ništa. Tražim drugo, treće … mišljenje.

Zorica Antulov | Sjaj ugasle zvijezde

 

U trenu tišine, kad se magla svijeta

nadvije nad grad

srebrn sjaj ukradi usamljenoj zvijezdi

odnesi joj svjetlo, nek' nestane trag

Da ne bdije stalno nad prozorom drage

kojoj misao ti leti i u snu

Ukradi sjaj zvijezdi pa možda i usneš

ove tamne noći

ne misleć na nju

Možda tama noći sakrije joj odraz

i posljednje riječi koje tebi reče,

a ti usneš mirno,

nasmiješeno, lako…

Bez šumova noćnih što sve jače ječe

Ipak, znaj:

Erato kći je Mnemosine,

a k zvijezdi što gasne ona cijela teče

Zbog nje tko upozna sjaj ugasle zvijezde

Zna- 

što više tamni, Ta to jače peče

Ivica Kesić | Žubor pod kamenim svodom

 

Negdje ispod kršnih vrleti sudbine

potekla je pjesma silna poput rijeke

čije nitko nikad ne spozna dubine

nit’ joj otkri puste godine ni vijeke.

Versi plove ispod lūka od kamena,

čuvara vremenā prohujalih, grubih

i povijesti ljute čvrstoga znamena

ranjenog kandžama od bujica mutnih.

Iz žubora tihog pod kamenim svodom

izroniše šaptom besmrtni stihovi

dok se prelijevaše sa studenom vodom

kao san varljivi odrazi njihovi.

Pjesma teče dalje, niz kanjone ječi

nošena valima i vječnosti hūkom

raznoseći svijetom čaroliju riječi

što nastade davno pod kamenim lūkom.

 

Tomislav Dretar | Riječ, moj socijalni stan

Amaterski radim slobodu, ulijevam nadu u zalazak sunca

Riječ, moj socijalni stan nije sirotinjsko skrovište,

ona preobiluje nadom u aspirin nepoznat ljudima

kojima Riječ, moj socijalni stan nikad neće pripasti

i o kojoj oni nikad neće znati izreći neku riječ,

skrivenu u srcu, gdje se ne plaća stanarina, niti

se prlja stubište susjedima, a da se ne plati trošak,

gdje se ne kasni svoju krišku samoće namazati jadom.

Riječ, moj socijalni stan grije moje zamrzlo tijelo,

srce koje kuca na peacemaker, na Gare du Midi.

Riječ, moj socijalni stan je najljubaznije biće na svijetu.

Žurim se ukrcati ga bez ekumenskog političkog ustezanja

na spasilačku splav, splav bez busole, kormila i jedra.

Ô stanovnici kraljevskih dvorova, ne bojte se!

Riječ, moj socijalni stan iako može podići revoluciju ne miješa se

s pokojnim idejama vatre za izgaranje budućnosti.

Ja uredno plaćam stanarinu, slobodu slikam amaterski,

i u zalazak sunca zalijevam petparačkim vinom.

Nikola Šimić Tonin | Tomislav Osmanli:Cug

Nenad se Ninčić tako prijatno osetio u tek sašivenom poslovnom odijelu od skupog tvida, da je uz zadovoljan pogled kojim se odmjerio u ogledalu uske i intimne kabine šnajderaja „Elit“, osetio neodoljivu potrebu zavući ruku u džep, zadigne sparušena jaja i pritom pogladi oklembješeni ud - kada se dogodio taj neobični cug. Naime prije no što je uopće dotakao najintimniji, zaparloženi dio svoga tjela, na dlanu je začudo osjetio hladnu promaju koja ga je natjerala da ruku zavuče dublje u džep, ne bi li utvrdio odakle je dolazilo to neočekivano hladno strujanje. Okrenuo je iznenađeno glavu, sve dotičući, i pri tom znalački uživajući, u vrhunskom materijalu novog odela. Zavukao je, dakle, ruku duboko i iznenadio se da nije dotakao dno džepa svojih elegantnih tek sašivenih pantalona, već nekakav list papira koji je izvukao odatle i začuđeno pogledao. Bio je to novi parafirani ugovor o cesiji, jedan od onih kojima je Nenad Ninčić povremeno prao novac, iako se nikako nije mogao sjetiti kada je uopće ovaj ugovor potpisao. Jer Nenad Ninčić je uvijek i pomno pamtio sve svoje poslovne aktivnosti, svaki papir koji bi primio ili izdao, svaki svoj paraf… Tek je naknadnom provjerom konstantirao da s papirom nešto nije u redu zbog datuma na njemu, jer je pored njegovog inače autentičnog potpisa tamo bio i otkačeni datum koji je označavao dan - deset godina u budućnosti. Nenad Ninčić je bio racionalan čovek te je takav datum pripisao jednostavnoj grešci u kucanju, iako mu doduše ništa, od svega toga što mu se u kabini događalo, nije bilo jasno: ni to kada je ovaj ugovor potpisao, a još manje kako se uopće mogao naći u džepu njegovog tek sašivenog odijela.

Teodor Horvat | Povijest Sulejmanovog mosta

Na putu iz Baranje prema Osijeku, meni je još nešto što se nalazi uz samu lijevu obalu rijeke Drave, bilo posebno zanimljivo i na sebe svratilo pozornost. Bili su to ostaci krunske tvrđave a sada omiljeno, osječko šetalište za zaljubljene parove.

No pođimo redom.

Nakon ukusnog ručka i jednog crnog, osječkog Radler piva, ipak smo morali, iako nerado, krenuti kući. Prema Osijeku u pravcu kolnog mosta preko Drave, devastiranog i oštećenog u Domovinskom ratu a ponovno obnovljenog 1995 godine. Lijevo od njega na udaljenosti od oko 150-200 m je stari željeznički most. Obnovljen 1977 i s novom konstrukcijom, postavljenom 1990. No, mnogo je poznatiji prvi željeznički most, sagrađen 1870. godine. Na njemu se 1882. godine dogodila velika željeznička nesreća jer je vlak s putnicima, propao u Dravu. Poginula su 23 vojnika i jedan radnik o čemu svjedoči spomenik, koji se nalazi nedaleko od njega. Vijencu Ivana Meštrovića.

Božica Jelušić | Dvije cipele lijeve

Gdje se stisnuo procjep i sraslo tkivo,
Čini se da je u redu, da ponovo je isto.
Što polumrtvo bješe, ponaša se k'o živo,
A muljna lokva opet odrazi nebo čisto.

Ti si svoj, ja sam svoja, sintaksa ispravna je.
Padežu, rodu i broju ne prigovara nitko.
Nema što da se prašta, niti tko da se kaje,
Oprezan čovjek vazda izbjegne blato žitko.

Žamori svijet u krčmi gdje zjenice se cakle.
Ponekad iznenada u tijelu osjetiš trnce.
To mi idemo nekud, led po tjemenu pada:
U gustom tkivu pjesme tražimo ono zrnce.

I netko o plavoj pjeva, drugi o garavuši;
Kuće su svijetle i čiste, jestvina mnogo ima.
Tek nešto žulja: mi smo, ako sudim po duši,
K'o dvije cipele lijeve, u krivim parovima.

Ivan Meroveus | refleksija V. (“kakve li je boje boja”)

subota je dan predaha
s dubokim plavetnilom
sjetila se dana
kad goloruko izišlo se
ispred četiri tenka
zaista.ponekad dojmi prkos
beznačajne sudbine
ispred mašinerije vremena
ostane trag
u kojem beznačajno
bez lica.imena.svrhe
usjekne se vremenu
i postavi ožiljak
koji mu traje pravcem krugovima
poput urlajuće opomene

zastanem
možda rezonantnije blizini
osobnih namjera želja

koja je to krvava boja
frekvencije sjećanja.koja se pobudi
a ista je simbolu.stvari.boji
kojih više nema.ali postoje s njom

zastanem u slijedu.najednom
i već pojavi se ugoda osmijeha

koja si boja mojega spektra boja
što s bojom u tvojem spektru boja
razgovara
dok ispred je.iza.pokraj
posvuda.glomazna mašinerija smisla