Život ide,
a na vama je da budete sretni.
Volite one koji to zaslužuju.
Volite one pred kojima se
možete raspasti znajući da će ostati,
da će vas držati u zagrljaju.
Riječi su površine,
pogled je prazan,
kada je netko stvarno tu, osjetit ćete.
Jelena Hrvoj |
Martina Sviben |
Mirjana Mrkela |
Aleksandar Horvat |
Život ide,
a na vama je da budete sretni.
Volite one koji to zaslužuju.
Volite one pred kojima se
možete raspasti znajući da će ostati,
da će vas držati u zagrljaju.
Riječi su površine,
pogled je prazan,
kada je netko stvarno tu, osjetit ćete.
Želimo njega, svet ponovo otkriven,
čarobni kvadrat okružen iluzijom,
reči nošene vetrovitom alejom –
cvet što umire u ovu kasnu jesen.
Snevamo njega, grad sazdan od legendi,
zapis u srcu, most nad dalekom rekom,
u noćnom satu devojku sa svetiljkom,
bistu što prate nostalgični pogledi.
Palimpsesti sna, nebo iz naših snova,
plameni točak u mesečevom vrtu,
u snežnom hramu, gle, znak na zlatnom krstu.
Pogled kad takne zvezde iznad krovova,
iskrsne slika poznatog okruženja,
zov odredišta – luka gde čeka čežnja.
Prije 60 godina uselili smo u naš spinutski stan. Brat i ja u jednu sobu, roditelji u drugu, a jedno popodne na balkonu se pojavio kaktus. I to ne bilo kakav kaktus nego agava. Bila je mala, petnaestak centimetara visoka, lijepa, s onim žutim rubovima na listovima i u metalnoj kanti od 5 kilograma na kojoj je pisalo velikim slovima PODRAVKA, a malim miješana marmelada. Ne sjećate se tih posuda? Tko vam je kriv kad ste mladi. Najprije sam mislio da je to miješana marmelada zato što majka miješa žlicom u kanti dok nam je vadi da mažemo na kruh, a kasnije sam shvatio da je od raznog voća. Poslije je majka pričala da je otac, dok su šetali Marjanom, na njenu molbu (valjda zahtjev!) džepnim nožićem, perorezom, iskopao malu agavu koja je dospjela na naš balkon. Što agavi treba za život? Malo vode, puno sunca i da joj se koji put javiš. Moja majka je govorila da biljke razumiju i da se s njima treba pažljivo postupati.
I tu počinje čudan i dugovječan život jedne agave koja je uz pomoć peroreza premještena s marjanskih padina na gradski balkon.
Piše: Mirjana Mrkela
Tu gde jesi
Čuvstvujem te amalgame,
sels d'ammonium,
što nadražuju me zrakom.
Prska se odasvud,
uzmać' im se ne da.
Ržem kao vranac
jer nadražaji
razdriješe mi nosnice.
A vjeđe, crvene,
zasuziše, zaplakaše,
ali ostade mi osmijeh
zamaskiran.
Skrio ga, pak, nisam
jer se i kondukter
u plavu odijelu
nasmiješio.
Moje se sunce
Nebom pokrilo
Veliko srce
U sićušno se tijelo
UGNJEZDILO
Za jednu godinu sedam godina je
DAO
Vragolasto gleda
Samo što ne pita
Zašto
Si suze
Umjesto mene
POZVAO
Za jednu godinu sedam godina je
DAO
Sada znam
Što znao nisam
Za ljubav moju
Ljubav je umnoženo
VRAĆAO
Za jednu godinu sedam godina je
DAO
I eto spusti se tuga
Da plačem za druga
A nikada dosta
I uvijek je malo
Kada bi moglo
LISKO
I ja bih sedam godina za tvoju godinu
DAO!
Sve dokle god sreću goniš,
Nisi još zreo da je imaš,
Čak i da sve što želiš primaš.
Sve dok za gubitkom suze roniš,
I ciljeve imaš i ne znaš stati,
Šta je to mir ne možeš znati.
Tek onda kad svaku želju skloniš,
I cilja nemaš nit žudnju poznaješ,
I sreći više ime ne daješ,
Bujica događanja više ne dira
Tvoje srce - i duša ti je puna mira.
Ti si moj ideal.
Ti, koja mi dodirom pričaš.
Ti, koja usnama slušaš što usnama kazujem.
Ti, vanjštinom hladna.
Ti, vatro iznutra.
Ti, ponosna i plaha.
Ti, koja drhtiš.
Ti, pred kojom drhtim.
Ti, pred kojom se ljepota svoje ljepote stidi.
Ti, pred kojom sam i nježan i grub.
Ti, pred kojom sam i snažan i slab.
Ti, koju sam zagrlio rukom.
Ti, koju sam obgrlio pogledom.
Ti, koju sam prigrlio srcem.
Ti, djevojko moja, ženo, starice moja.
Ti, do smrti.
Ti, i u smrti moja.
Ti, koja ne postojiš.
Ti, koju sam stvorio ja.
Ti si moj ideal.
Ti, utopijo moja.
nije gotovo
čak i kad misliš da izlaz ne postoji
zidovi se mogu razbiti
nema predaje
od danas za sutra
za sva vremena
zapamti
ma što ti rekli
što govorili
ovo ovdje nisam ja
nije nitko poseban
ovo ovdje je sjena čovjeka
koji samo promatra daljinu
šuti i sjedi na pločniku
sa slušalicama u ušima
uz melodiju
„Street Spirit (Fade Out)“
od Radioheada
nešto posebno
samo za istinske ljubitelje
za hrabre
nešto za mene
nešto za tebe, možda
ukucaj u tražilicu
„RV“ i imaj vjere
jer F.N.M-u
možeš vjerovati
ako ti je i to previše
ako te ne dira, ne razumiješ
znaš što ti je činiti
pusti sve
nema veze
zaboravi
ionako pričam sam sa sobom
Izvor: Matica hrvatska - zbivanja
Tvoje kupanje noćno
na bogove deluje moćno.
Kad uzburkana, mitska krv
u njima progovori.
Užarena drhti ispod zemlje,
bezoblična masa što gori ...
***
Sad je tiho i bez noći;
mesec je obećao,
(treba i ljudi da se slože)
da će ranije doći ...
(kako već zna i može)
Ploveći, nebom,
mokar do kože.
Kak v glibouki zdenec
tvrda je kora
starmale grane
ravno pa gore
moram do hrane
mori me vražja
potkorna grba
sestre ti strine
krc ćorak ćorak
potkornjak grize
suprotnom stranom
prijeko pa gore
ravno do hrane
drrrrr
trudnom borom
mramorne brane
grdi me posprdno
gramzivi gavran
zatornik nagrdi
zagrljaj crnim
svesrdno nasrnem
armiran potvrdom
drrrrr
škrtom zorom
kroz krvave rane
drmam na praznik
čvornate trte
krtim oltarom
nuzgrednim dvorom
prsim se trsim se
s mršavom berbom drrrrr
šmrc
iskre na stratištu
iverje paperje
vrtlogom arije
grliti kušnju
nadirem tréšnjom
bez prošnje u krošnji!
gral trknem čvrknem
i tresem i krešem i
briga me stvarno
zadrtog predanog
drrrrr
no bridi li bridi
sestre ti strine ti
omrzne
smara me
vergl vrtoglavi
premoren
trnem u grdnom
mrem
drven
crven
rt mrve
crva
*
(tišina šušti klonulim dahom;
šuma sva blista pod stojnicom plahom;
šašava šiška klepne me strahom;
dobroj se smrti gord zajurim zrakom...)
*
tvrda je kora
starmale grane
trudne mi bore
moram do hrane
srastem kroz krastu
izrastam s hrastom
prznica Lamarck?
dizajner stroja?
raspreda škvadra
mrklim kontrastom
prisnaži Darwin
razbojstvo Troja!
zgromiti zgromiti
zbroj krampom heroja
i triler je triler je
molim?
zar bingo?
ma nemoj!?
prodrem
flop uskrsnem s praskom
zar zamrsi sebar
alkarsku nagradu ?
mekano mekano
bezvjerac vjernik
pričina? ličinka! mljac
sočne li škulje
pod mojom je
paskom
Cerambyx će cerdo šljuf
praščić trbuščić
posmrtno nizbrdo
planuti
časkom
*
(rahat sam lokum, hurmašica Sili;
ma neka dokonča sve što smo bili
u beskraju mraka gdje rijetko zacviliš;
da s dobrom se smrću sad k srcu ispilim...)
*
tvrda je kora
starmale grane
trudne su bore
mramorne brane
prsnuše spore
svjesnosti rȁne
uzdarje razgori
vȋrove prane
...
_______________________________________________________________________________
* Dijelove teksta u zagradi prikladno je šaptati dok dolaziš do daha. Sav ostali tekst valja čitati stisnuvši zube; glasno i odlučno. Svaki glas „r“ podrazumijeva tvoj fizički kontakt s drvetom, a svi ostali glasovi predstavljaju gibanje tvog tijela i zvuk tvojih unutarnjih stanja. Svaki ćeš „r“ po volji produžiti, poštujući bez iznimke materinje naglašavanje, imajući na umu da ti kljun probija kroz tvrdo drvo gdje je „r“ u susjedstvu suglasnika, a kroz meko drvo ondje gdje je taj glas uz samoglasnik. Opazit ćeš da ti je umalo svejedno koliko je drvo tvrdo – ionako sve ovisi o tvom zamahu i upornosti.
** Djetlići su porodica šumskih ptica s moćnim ravnim kljunom nalik na dlijeto kojim kljuju po drveću, s dugim ljepljivim jezikom kojim izvlače životinje koje žive pod korom, i s drugim prilagodbama tijela takvom trajanju, poput krutog repa koji im služi kao oslonac u poslu. Gnijezde se u dupljama koje same izdube.
*** Glagol „smarati“ preuzet je iz zagrebačkog slenga. Začuje se kao razbarušena varijanta nesvršenog „moriti“: prvo se zakorači u svršeni glagolski oblik (dodatkom prefiksa „s“) da bi se u zadnji čas predomislilo, pa izmjenom samoglasnika vratilo u (polu)nesvršeno stanje, prizivajući onu zadnju i često presudnu (u svojoj suštini nesalomljivu) zalihu dobre volje.
**** Cerambyx cerdo (hrastova strizibuba, velika hrastova cvilidreta) kukac je kornjaš čija se debela bijela i mesnata ličinka nekoliko (do 5) godina hrani i razvija (do 8 cm dužine) progrizajući hodnike u drvetu najčešće hrastovih stabala. Kukulji se u površinskom sloju kore odakle nakon preobrazbe izlazi krupni (do 7 cm dug) imago1 tamnoga tijela i pokrilja, s ticalima (do dvostruko) dužim od tijela. Životni mu je vijek obično kratak (do mjesec dana), tijekom kojega se hrani biljnim sokovima, uz tromi let i kratki dolet. Ženke nakon parenja i oplodnje polažu jaja u pukotine kore. Izlegla se ličinka ubuši u živo drvo čime započinje njezino samotno djetinjstvo i mladost koji će se protegnuti na gotovo cijeli život.
1 Imago (lat.: slika, pojava) – definicije u nastavku preuzete su s Hrvatskog jezičnog portala:
1. pov. voštana posmrtna maska starorimskog pokojnika, usp. imagines
2. zool. završni stupanj u preobrazbi kukca, odrasli kukac
3. psih. u podsvijesti pohranjena idealna slika o nekoj drugoj osobi iz okoline; nesvjesna vodeća slika (C. G. Jung)