Dragan Miščević | Život je rijeka

Posvećeno supruzi Branki za rođendan.

Život je rijeka.

Juri od izvora 

Dok nas budi zora.

Do utoka brodi

Kud nas sudba vodi.

Gle, tko me čeka

Pred vratima fakulteta.

Nježna kao lane

Poput cvijeta

Jedna divna žena

gleda u me zanesena.

Srdačno se smije,

A u meni vatra gori

Dok mi nešto zbori.

Taj trenutak ponio sam

U svom srcu skriven,

Ljubavlju zaliven.

Prohujala ljeta mnoga

Sudbina je sakri

Usred srca moga.

Neka traju naše staze

Kroz pustinje i oaze,

Neka sretni budu naši puti

I kada smo sretni

I kada smo ljuti.

                             

Pietra Una Volta Calma | Da što će im uopće svijet?!

Da zašto im treba svijet ako im sesija nije u njemu?!

O, mašto! Tek tako zar cvijet!? Regresijom bdjeti poemu?!

No, dašto, sad pasije snijet zasnuje busiju svemu.

_______________________________________________________

* Prvi je red gotovo doslovni citat onoga što je sinoć Homo sapiens izgovorio na državnoj televiziji.

Ivo Mijo Andrić | Knjige Milana R.M.

Profesor i književnik Milan R. Marković nije više među nama. Tu vijest javio mi je jedan od naših zajedničkih prijatelja.

Po saznanju za Milanov odlazak u vječnost, osjetio sam tugu i prazninu. Onakvu kakvu čovjek osjeća kada izgubi dragu osobu, koje mu je bila bliska u najtežim periodima života.

Milana R. Markovića poznavao sam i prije bosanskohercegovačkog rata. Pozdravljali smo se pri svakom susretu, prije i iza posla. Stanovali smo u istoj zgradi u Olimpijskom naselju Mojmilo. Na razdaljini od jednog neparnog broja. Nismo se posjećivali, kako je priličilo bliskim komšijama. Takav je običaj u Bosni mjerilo ljudske povezanosti i uzajamnog razumijevanja.

Kad je na naša vrata nahrupio prokleti rat, zbližili smo se. Kao i svi što su ostali u obruču kojim je stegnut naš lijepi Grad.

A povod našem zbližavanju bile su knjige.

Citadela Libri | Radionica čitanja dramskog teksta

U mjesecu ožujku program Citadele libri posvećen je Rajmundu Kupareu, dominikancu, akademiku, estetičaru, pjesniku, kojeg predstavljamo kao dramatičara, autora odličnih drama o Isusu Kristu. U adventu smo predstavili „Porođenje“ a sada u korizmi predstavljamo „Muku“ i „Uskrsnuće“ uz pomoć našeg novog programa: radionice iskustva čitanja dramskog teksta (reading play experience workshop) koji se pokazao kao  uspješan interaktivan način upoznavanja s dramom:  kroz zajedničko  čitanje drame i razgovor o njoj. 

 

RADIONICA ISKUSTVA ČITANJA DRAMSKOG TEKSTA: MUKA KRISTOVA RAJMUNDA KUPAREA.

Radionice se uživo održavaju 08.03. i  29.03. 2022. (utorak), 19-21 h u prostoru Citadele libri, Ulica Franje Račkog 11, Zagreb. Cijena 150 kn. Radionicu vodi: Sanja Nikčević.

Marija Aleksić | Smatra da kao nastavnik mora stalno da se usavršava i radi na sebi

Marija Aleksić je rođena 1981. u Jagodini gde je završila osnovnu školu i gimnaziju. Diplomirala je 2006. na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu na grupi za istoriju. Zaposlena je u osnovnoj školi gde radi kao nastavnik istorije. Ljubav prema književnosti je razvila još u osnovnoj školi . Najviše voli istoriju 19. veka i posebnu pažnju posvećuje istoriji svog rodnog mesta  Smatra da kao nastavnik mora stalno da se usavršava i radi na sebi.

Njena pripovetka  '' Gazda Ranđelova kafana '' je štampana u Portalibrisovom zborniku '' eliki srpski 19. Vek''. Časopis ''Suština poetike'' je objavila dve njene pesme ''Singidunum saga '' i '' Mi''. Portal sinhro.rs je objavio njenu priču ''Prababa Julka i hotel Bristol''. Na konkursu za kratku autorsku priču koju je objavio INAKU (Institut za književnost, nauku i alternativu ) iz Skoplja, njena priča ''Ulica kralja Petra '' je uvrštena u zbornik kratkih autorskih priča. 

Udata je i ima dvoje dece.

Marija Aleksić | Neću da budem Dora Mar

Neću da me tvoje ništavilo uništava

Neću da me vučeš sa sobom na dno

Kad zaključam sva vrata, nek ostane ta jedna brava

Jedna stolica, ormar i sto

Nek me to podseća na dane nesnosne kad za sebe nisam znala

Ovom pesničkom patosu svu tugu sam dala

Ne, nemoj da budeš moj Pikaso

A ja tvoja Dora Mar

Sablasno sedim sama i buljim u tavanicu

Ne znam na koju stranu da svrtim telo

Dok ti tražis jogurt i gibanicu

Meni pada na glavu nebo celo

Pada mi plafon na glavu i razbija čelo

Ti greješ ručak i cigaretu pališ

Briga te za moje srce uvelo

Gledaš da mi što više posla uvališ

Ne, nemoj da budeš moj Pikaso

A ja tvoja Dora Mar

Probaj da izvučeš najbolje iz mene

Nemoj da pustiš da drugi to rade

Nemoj da mi praviš te glupe scene

Dok mi podrhtava rupica sa brade

Zašto nećeš da hvataš moje snove

Pa to sam ja, pomiri se s tim , aman

Ne prihvataš moje ideale stare nove

Vidiš da rastem onako baš taman

Batali te stege tvoje i okove

Ne, nemoj da budeš moj Pikaso

A ja tvoja Dora Mar

Neću da budem Dora Mar 

Mate Milas | Nas dvoje

 

Mi nismo stvoreni jedno za drugo

Šaptala si s kišom, zlato moje

I da ljubav neće potrajati dugo

I da se rastajemo zauvijek nas dvoje

 

A niz ulicu je lišće kovitlalo jugo

I tihe su, još tiše, bile usne tvoje

Kako ljubav neće potrajati dugo

I da se rastajemo zauvijek nas dvoje 

 

I ne govori ništa, samo šuti, tugo

U očima se suze kao zvijezde roje

Da nam ljubav neće potrajati dugo

I da se rastajemo zauvijek nas dvoje

 

A zadnji list je vjetar s grana strgo

I ne pamtimo više riječi, zlato moje

Da nam ljubav neće potrajati dugo

I da se rastajemo zauvijek nas dvoje 

Ispovijed jedne čitateljice

O romanu Mirjane Mrkele "Alisa kod Andersena"

(Zagreb: Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade, 2021.)

Piše: Mirjana Mrkela   

Najbolja prijateljica

Dragi svi, pišem vam i pišem. Toliko da me već pomalo poznajete. I znate ono moje: moja prijateljica ova, moj prijatelj onaj. Sjedim ovih dana... Doduše, sjedim i drugih dana, ali to nije važno za ovu priču. Sjedim dakle i mislim: imam li ja najbolju prijateljicu? Najbolju baš uvijek, u svim vremenima, u svim širinama, duljinama, dubinama i težinama.

Davorka Črnčec | Friška noč, spominki tak topli

Veliš mi:

toplo se obleči, friška je noč.

Pazi kaj se ne prehladiš.

Čujem:

mesec je za naše srebrne lasi

vanjkuša prestrl,

stisni se k mej, toplo je tu.

Ti, moje vse.

Jasna Popović Poje | Zaslon

Obožavam mijenjati slike na zaslonu mobitela.

Čak mislim kako sam ovisnica 

desktopa i radne pozadine.
Primjeni na zaslon zaključavanja.

Primjeni na početni zaslon.

Moje grmolike ruže, viseće petunije,

moja pita od jabuka, crveni usisavač.

Nikolin prvi dan Male škole, 

drva za ogrjev u kladama,

božićna kuglica, uskrsni zeko.

Ludim za mijenjanjem zaslona na mobitelu.

Mislim čak da sam i ovisnica o radnoj površini.

Karlo s kišobranima, Janko i Jelena u luna parku,

prve trešnje, prve višnje, novi kožnjak, novi baloner

pa ponovno moje ruže, Ankičine gladiole, 

makovi u žitu i pored pruge.

Pohvala za haiku, torta za prvopričesnika.

Cesarić, Tadijanović i Krklec šezdesetih…

Original rukopisi stihova.

Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna. Krhko je znanje!)

Dugo u noć, u zimsku bijelu noć…

Primijeni na zaslon zaključivanja.

Primjeni na početni zaslon.

Ivan Dobra Žirjanin dobitnik književne nagrade Joja Ricov za 2022.

Piše:  Nikola Šimić Tonin

Ivan Dobra, pjesnik, rođen je u Šibeniku 12. siječnja 1958. godine. Nakon završenog prvog razreda snovne škole na otoku Žirju, mjestu rođenja svojih roditelja, prelazi u Šibenik i nastavlja pohađati Osnovnu školu na Baldekinu. Potom završava metalno strugarsko usmjerenje u Školi za učenike u privredi, te se zapošljava u Remontnom brodogradilištu u Mandalini. Istovremeno pohađa i završava Prometno-tehničku školu u Šibeniku. Po odsluženju vojnog roka seli se u Sjedinjene Američke Države; nastanjuje se u predgrađu New Yorka, gdje se ne zapošljava odmah u svojoj struci, nego se izvjesno vrijeme bavi raznim poslovima, sve dok nije osnovao vlastitu malu kompaniju za izolaterske radove. Međutim, Ivan Dobra Žirjanin ne troši svoju fizičku i duhovnu energiju jedino u okviru ovoga svog odabranog posla, koji mu je potreban utoliko što mu omogućuje normalne svakodnevne prihode za sigurnu egzistenciju, kako svoju, tako mu i uže obitelji, pa nam je istaći da se ostvaruje i na mnogim drugim područjima djelatnosti i zanimacija. Tako je angažiran, prije svega, aktivnošću unutar udruga američkih Hrvata na području New Yorka; pa u radu Zavičajnog kluba otoka Žirja, kojega je osnutak inicirao u tijesnoj suradnji s još nekolicinom sumještana kojima je na srcu njihov rodni školj i sve ono što ih za nj neraskidivo vezuje, i kojega je Kluba aktualni predsjednik od samoga mu osnutka; zatim je od posebnoga značaja njegov angažman kao suradnika "Hrvatskog Korijena", lista Hrvatske Katoličke Misije Astoria u New Yorku; isto tako, kao talentirani pjesnik, uspješno sudjeluje na priredbama hrvatske iseljeničke lirike, o čemu svjedoče i pohvalni napisi u tamošnjem hrvatskom tisku, a uočen je i njegov vidan doprinos u nastojanjima Hrvatskog svjetskog kongresa (kao što je. npr. organiziranje nastupa hrvatske etničke skupine na paradama i festivalu u New Yorku). Također je i aktivan član Hrvatske akademije Amerike.

Kroz ključanicu | Sonja Šumić

 

Razgovor pripremila i vodila: Jelena Hrvoj

Sonja Šumić rođena je 11.10.1980. godine u Prigradici na otoku Korčuli. Na otoku završava osnovnu školu te upisuje Ekonomsku i trgovačku školu u Dubrovniku. 

 Nakon završene srednje škole 1999. godine, seli se u Split gdje upisuje Ekonomski fakultet i prekida ga na drugoj godini zbog osobnih razloga.  Par godina kasnije, točnije 2004. godine zapošljava se u privatnoj tvrtki u računovodstvu i tamo ostaje 15 godina kada se tvrtka prodaje većoj tvrtki, kao takva prestaje postojati i tu se završava zajednički put te branše i Sonje.  

Darija Žilić | Pred zimu

Najavili su mraz i zimu početkom tjedna, unosim tegle s cvijećem s balkona, u podrum, bijelim krpama, ostacima starih potkošulja perem poluzaprljane prozore, otvaram ih širom da uđe zadnja toplina, na dah. I podovi su skliski od pranja, a s ekrana bliješte slike snježne u susjednim zemljama. Ako dođe mraz u ponedjeljak, sve će biti čisto, uglancano, podovi kao potoci ledeni, sakriveni pokloni bez neona, pogled koji traži geste i prikladnu pažnju, polako će se otvoriti na nekom drugom mjestu. I zima može početi.

Ivica Kesić | Karta za jedan smjer (Vagoni sudbina)

U tijesnom, životnom putujemo vlaku,
tračnicama stare vijugave pruge,
dok pitanje jedno treperi u zraku:
- Idemo li postaji radosti il’ tuge?

Na Kolodvor ljubavi stigli smo predvečer,
krenuli na izlaz , umorni od puta.
Ne stojimo ovdje!- strojovođa reče,
- Postaja je ova davno ukinuta!

Vagoni sudbina ka tunelu jure,
mračnom grotlu vode izlizane šine.
Je li ovo kraj naše avanture,
il’ će na izlazu svjetlo da nam sine?

Ne, neću u tamu, želio bih više,
na peron ljubavi opet da se vratim
ne bih li je sreo dok ne krenu kiše,
povratnu ću kartu dvostruko da platim!

Sišao bih ovdje!- viknuo sam glasno,
života i smrti mrkom kondukteru.
- Ne znam gospodine šta Vam nije jasno!?
- Kupili ste kartu u jednome smjeru!

Večer humora u GK Kaštela, večer o' smija u vrimenu o' maškar

Gradska knjižnica kaštela i udruga hrvatskih aforista i humorista organiziraju večer humora pod nazivom „večer o' smija u vrimenu o' maškar“ koja će se održati u ponedjeljak 28. veljače 2022. g. s početkom u 19.30 sati u nadbiskupskom kaštelu u kaštel sućurcu (muzej grada kaštela, gospojska štrada 1).

U programu će sudjelovati humoristi i aforisti predvođeni Mladenom Vukovićem, voditeljem i urednikom emisije „Kad se smijah tad i bijah“, predstavnici kaštelanskih karnevalskih društava i gosti iznenađenja, a program će voditi kaštelanski „meštar o maškar i meštar o glendi i batudi“ Ivica Žegarac Žuti i Renata Dobrić, ravnateljica Gradske knjižnice Kaštela.  

Večer će se održati uz poštivanje propisanih epidemioloških mjera, uz nazočnost sudionika događanja.

Natječaj za Pjesničke susrete 'Drenovci 2022.' (Rok: 24.3.2022.)

Društvo hrvatskih književnika i Općinska narodna knjižnica Drenovci raspisali su Natječaj za najbolju zbirku poezije i najbolji rukopisni prvijenac 33. Pjesničkih susreta 'Drenovci 2022.'.

vrijeme: 24.02.2022. - 24.03.2022.

url: https://knjiznica-drenovci.hr/

Natječaj se raspisuje za dodjelu sljedećih nagrada:
 
1. Nagrada «Duhovno hrašće» za najbolju zbirku poezije, autora iz Slavonije, objavljene nakon 31. ožujka 2021.
Prijave trebaju sadržavati slijedeće: Četiri (4) primjerka kandidirane zbirke poezije.

2. Nagrada za najbolji poetski rukopis, (ukoričenje pjesničkog prvijenca) mladom autoru (do 35 godina starosti)
Prijave trebaju sadržavati sljedeće: Poetski rukopis u četiri primjerka i biografiju.
 
Natječaj je otvoren do 24. ožujka 2022.

Prijave slati na adresu: Općinska narodna knjižnica Drenovci, Braće Radić 2, 32257 Drenovci, s naznakom «za natječaj – Pjesnički susreti»

Nagrade će biti dodijeljene 14. svibnja (subota) 2022. na 33. Pjesničkim susretima «Drenovci 2022.».
 

Natječaj za Nagradu i Povelju uspješnosti Julija Benešića

Društvo hrvatskih književnika
Ogranak slavonsko-baranjsko-srijemski
i
Ogranak Matice hrvatske u Đakovu


raspisuju

Natječaj za Nagradu i Povelju uspješnosti Julija Benešića

Nagrada Julija Benešića dodjeljuje se za najbolju knjigu književnih kritika hrvatskog književnog kritičara/kritičarice, objavljenu između 15. svibnja 2021. i 15. svibnja 2022.

Povelja uspješnosti Julija Benešića – dodjeljuje se književnom kritičaru/kritičarici s područja Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema za najbolju knjigu književnih kritika ili niz od najmanje deset književnih kritika objavljenih između 15. svibnja 2021. i 15. svibnja 2022.
i/ili hrvatskom književnom kritičaru/kritičarici koji djeluju izvan granica Republike Hrvatske
za najbolju knjigu književnih kritika ili niz od najmanje deset književnih kritika objavljenih između 15. svibnja 2021. i 15. svibnja 2022.

Natječaj je otvoren do 15. svibnja 2022.
Potrebno je poslati pet (5) primjeraka knjige na adresu:
Organizacijski odbor Nagrade Julija Benešića
Jakova Gotovca 70, 31400 Đakovo

Dobitnici će biti proglašeni u 24. lipnja 2022., u Đakovu,
na 25. Đakovačkim susretima hrvatskih književnih kritičara.

Siniša Matasović | Igra mačke i miša

 

Većina današnjih

Svjetskih lidera i

Ostalih političkih 

Nazovi moćnika, 

Da su se kojim slučajem rodili

U životinjskom svijetu,

Odavno bi već bili mrtvi

Bili bi među najsporijima i

Najslabijima u svome krdu,

Jatu, leglu...

I nikada ne bi dočekali

Zrele godine,

Ne bi im pomoglo obiteljsko

Bogatstvo stečeno na 

Upitan način 

Ni sumnjivo uspostavljena 

Poznanstva

Predatori bi ih pojeli još kao 

Mladunčad i adolescente

Dograbili bi ih svojim snažnim

Pandžama, kandžama, zubima...

Najprije za vrat

Svakako za vrat,

Uvijek to tako isprva bude

Stisak bi bio odlučan i

Nepokolebljiv

Strpljivo bi ih davili i

Čekali da pomalo ispuste 

Posljednji hropac

Isprva bi ovi pomislili kako

Imaju šanse

Prvih sekundu ili dvije

Nakon toga bi pomalo 

Izgubili svijest i bilo bi

Samo pitanje trenutka kada će

Im se prestati trzati udovi u

Grčevima 

Kada će ih predatori

Početi jesti

Najprije unutarnje organe,

Razumije se,

Mekano tkivo potrbušine

Razderali bi u nekoliko snažnih ugriza

I krenuli na iznutrice,

Jetra, bubrege, slezenu, srce,

Još onako toplo i okrepljujuće

Dok se iz njega puši para 

Posvuda naokolo

Tako to biva u 

Realnim okolnostima

Nema ništa lijepo ni romantično

U preranom gubljenju života 

Život nije hollywoodski film

U kojem objektiv kamere

Mijenja kadar kada dođe do najcrnjih i

Nemilih scena

Da su se kojim slučajem rodili

Kao životinje

Danas ne bi bili ovdje

U prilici prodavati maglu

Ružni, pretili muškarci

Ne bi smišljali dosjetke u kojima

Ismijavaju utrenirane i vitke:

"Pogledaj mu pločice na trbuhu,

Taj nikada u životu nije popio pivo,

Gubi vrijeme u teretani kao da će 

Doživjeti devedeset

A i takve često odnese infarkt

Džaba im onda svi ti mišići

Sigurno mu se ne može dići..."

Neugledne i zapuštene žene

Ne bi smišljale nove viceve o plavušama

Samo kako bi uklonile konkurenciju

S puta:

"Grozno kolike sise

Sigurno je diplomirala u nečijem

Krevetu...

Kako li se samo obukla

Tako se u naše vrijeme nije

Izlazilo iz kuće...

Sigurno je upumpala silikone

U usne

To ne može biti prirodno..."

Ništa od toga ne bi bilo moguće

Nitko od njih ne bi imao pravo glasa

Svijet bi bio ljepše mjesto za život

Nitko od njih

Ne bi ga imao priliku uništiti

Jednim bešćutnim potezom perom

Jednim bezglavim klikom miša

Aleksandar Horvat | Vredni šumski duh

Ja sem vredni šumski duh, bez senke,

V šumi teče šumsko mi živlènje.

V lasi pletem bršljane si tenke,

V krošnje vračam vetra i šumènje,

Ftiča poj, čkomini iskuplènje.

V tenku koru grabra korenjaka

Lesoviku ja rišem znamènje.

Gnezda pletem, farbam dežđevnjaka,

Po potoku skačem čez kamenje,

Šumi dajem tiho žuborènje.

Ja sem vredni šumski duh zelèni,

Slavim sako šumsko prestvorènje.

Vu meni se rujaju jelèni,

Gljive skrivam v listje med korenje,

Luknju kopam, lescu udomljènje.

Mahovinje tepih mi prestira,

Drevje vživa sonca zažarènje,

Ververica žire mi nabira,

V krošnji, zlati se kostanja zrenje,

Gda oblačim oprave jesènje.

Ja sem vredni šumski duh vsemočni,

I nad šumom zapovedam bdenje,

Ja sem hrast i matapurač nočni,

Šuma, to su moje žive senje,

Šuma - zemle v nebo nastavlènje. ___________________________________________

Lesovik - (Lešij, Lesovoj, Lešak) - staroslavenski duh šuma i zvijeri

Citadela libri | Program u ožujku

 

Gordana Igrec | Našim Židima

Tak ih je

malo ostalo.

Se ih je vreme

neludsko zbrisalo,

zdušilo,

poklalo.

Gdo vezda

mrvice 

za Pesah

zbira?

A bila su to

velika naša gospoda,

gizdava

i to kaj

su nestali s Zemle

velika je škoda.

Bilo je med njima

i takšnega ludstva

kojeg je mam

prestrašila saka puška,

a kamoli ne grda reč

ili morti čuška.

Gdi su vezdi

si oni

kaj su od veselja

tancali po dežđu

i šepetali med sobom

po jeziku našem lepom,

čistom, razmećem

kak Zagreb belom.

Dišli su jedne 

noći, jednoga

jutra,

po dnevu,

po kmici,

da se nigdar više

nemreju zdići.

Gdi su vezda

sa njihova

črnooka deca,

kaj su za Vuzem

od Zagrepčancov

na poklon dobili

zeca.

Gdo je držal 

keca v rukavu

i zmišljal

takšnu grdnu,

neslanu šalu?!

Dok smo mi

si skupa,

držeći se za ruke,

skrivali suze

od velike,

črne zemalske muke.

Gdi su vezda si?

Kak su prešli?

I zmisli ju

se morti još

na naš Zagreb grad,

kak imal ih je

po skrivečki rad!

Kam su prešli?!

I zakaj?!

Pitajte dragoga Boga

za makar bilo koga!

Od sih njih

kaj su prešli

v rešt i v muk,

z cugom koji

v smrt vleče,

dok i denes

za njimi skrivečki

suza poteče.

Za kaj?!

Nek mi

negdo reče,

nije za njih

bilo samo malo

ludske sreće?!

Nek ovo bu

moj mali spomen,

na se ono kaj

su nam dali,

a nešteri od nas

gorše od sakoga pesa,

same su se na njih

poscati znali.

Na špot

i na sramotu,

celome životu!