Željka Bitenc | Taština

Rasuli se pjesnici svijetom
kao novčići ulicom.
Rasuli se na sve strane,
uz zveket:
neki glasnije, neki tiše,
ovisno o težini,
apoenu.
Reći ćemo: vrijednosti.

Gurali se pismom ili glavom
grabili svjetlost,
svoj odraz
u izlogu ili reklami.

Kotrljali se, lagani,
od dlana do dlana.

Samo su najteži,
dohvatili patinu

u džepu.

Željka Bitenc | Čudni su ovi vjetrovi u proljeće

Zapetljani i hladni,
u sivim danima uskovitlanih čestica,
suhih i mokrih,
koje zaklanjaju sunce.

Savijaju nam obrve bliže očima,
skraćuju trepavice,
čine nas starijima.

Gule nam štitove,
kao oštri noževi svjetlucave ljuske ribama,
a onda ih zdrobljene i nepravilne
raspršuju zrakom
u plesu oko mladog, napojenog,
nesalomljivog drveća.

Više nećemo moći,
kad se sve smiri
i vrati se sunce,
hodati bosi.

Čudni su ovi vjetrovi u proljeće,
kradljivci radosti.

Željka Bitenc | Topli cvjetovi

 

 

Ova noć brigom mi je satkana.

Zidovi ne umiruju, razvlače se u prostrane galerije.

 

Slike tminu grizu.

 

Dozivam u pomoć snažne žene svoje prošlosti. 

 

Nezaboravne, 

kojima su bile premalene tvorničke sale, grube obrade i strojevi,

za snagu kojom su prkosile muškom svijetu.

Rane su liječile toplim cvijetom kamilice i strogo o njima šutjele, 

te moje žene, koje su izravnavale stube pod težinom svojih tereta.

 

Gdje ću, kako ću, pronaći svoje tople cvjetove.

Prisloniti ih na oči, da me odvedu u blizinu bezbrižnosti 

gdje bih grijala pupoljke i grlila one, koje hodat će poslije mene.

 

Željka Bitenc | Na život pravo imate

Radne nagrade, lažne komplimente, obojene izraste, sedefaste kapke, napudrana sjajna lica.
U gradovima koji nisu vaši, pronaći površne ljubavnike. Doživotnu vjernost jedinom. Samoću, pripadanje, priznanje, požrtvovnost.
Na sve nabrojeno, sva prava imate.
Ubod štikle, srebrnu pahulju - naušnicu, pismo glumcu, noćnu poeziju.
To je vaše, nasmijte se zluradu pogledu.
Sve vi, sve mi, rođene kao Afrodite, Hestije, Artemide
Uspravne, pognute, napredne, skrivene, zauzete, slobodne, mirne, vedre, svoje, naše, moje, tvoje,
Malagueña salerosa ste,
rasplesana, voljena, dragocjena.

Željka Bitenc | Žeđ

Ljeto mrvi zrak

Sitni pijesak šara lica

Puni usne neugodom.

Zaustavlja dah.

Dolazi li iz Sahare

I ona žedna ptica

Koja povlači se

U hlad

Putene hortenzije.

Jadna,

Zamišlja da srče,

A kaplje su presušile.

Ne može se oporaviti.

Kljunom kljucka 

Užarene žljebove.

Ljetna kiša tek iza oluje

Će ih napuniti.

Željka Bitenc | Pola para naušnica, prsten i stalak za tortu od plavog stakla

Moje jedino nasljedstvo.

Ona, 

zlatna, spletenim košaricama zaštitnički stišće crveno oko, 

iscrtkani sitni talisman obrubljen ženskom snagom duboko čuvan u bolnoj utrobi  

- probuđena bukti.

On, krug,

tanušni zapis o ljubavi mojih roditelja o kojoj ništa ne znam,

brisač je nejakosti, snažno oživljava osjećaje, okreće se, 

podsjetnik je na temelj, pobožnu čistoću (danas nitko ne zna što je to)

zgaženu 

nogom punom žuljeva i jaukom nesigurnosti.

Plavo staklo, podsjetnik na torte i slavlja, 

lagodnost zamotana na dnu odmara u debeloj zimskoj vesti, 

daleko je, daleko...

kao vrtuljak jedne noći obasjan žutim lampicama.

I samo ga ja mogu vidjeti.

Željka Bitenc | Svijet u mome zrcalu

 

Volim u njega pospremiti dobre vijesti, 

vedrinom ispunjene dane.

More. 

Staklene ribe, čistače njegova dna.

U svim bojama oleandre. 

U ime dana kada nisu mi dali razmnožiti ih na sunčanim stranama mojih vrtova.

I ruže su mi skrivali, ali ukorijenile su se, 

branile me bodljama protiv zluradosti, 

hranile me ljepotom 

protiv oholosti ispraznih preljubnika.

Moje zrcalo čuvar je mirisa,  brisača gorkih iskustava.

Bogato je, svijetlo od snježno bijelih prekrivača sušenih na suncu i vjetrom donesenim šapatima pomoraca, 

iskusnih vidioca daljina,

skrivenih luka,

odanih iskrenim ljubavima.

Željka Bitenc | On

da se nekoliko 

nepovezanih priča 

stopi u poznati lik

sve se razbistri

bezglasni sateliti 

do jučer ometači

slete ti na rame, 

u oko,

u srce

i ne postanu breme

već izguraju

prekinu

tumaranja šumom glasova

umišljenih pretnji

žena, odmah se vidi 

da radi se o ženi

sklupčanoj mački

sabitoj od nemirnih krikova

vlastite savjesti

objesti i metalnog iverja u leđa mu sabijenih

ja sam to tek danas otkrila 

između redova prijevoda 

inozemnog pjesništva

i prijetvornih igara

nečistih individua 

s maskama djevojčica

Željka Bitenc | Glavobolja

Nastala je od gutanja, 

bešumnih odgovora 

onima koji bez stanke govore.

Žene ju ne vole.

Samo malo veći osmijeh, grleni krik zadovoljstva i ona nestaje.

Pomažu i haljine, 

duge marame na vjetru, 

dovoljno je tek malo sunca da oživi boje na šarama i licu.

Ležanje u zagrijanoj travi

proljetnoj i mekoj,

pod drvetom javora

zarobljenog u sjećanju

pod više nikad 

prisvajanim prozorom.

Tišina je dragocjena,

kao i putovanje ka moru,

glasna slutnja ili novi dom.

Željka Bitenc | Razrušeni gradovi velike prizemljene ptice bez daha

razrušeni gradovi velike prizemljene ptice bez daha
tužni im se ljudi zavlače pod krila
drhtave cvjetne glave otpalih latica i lišća

uplašeni dječaci mijenjaju igračke
za hranu

neželjene kišne kaplje jauču, ne žele natapati hladnu zemlju na kojoj suza spava

dobra srca dlanovima je griju,

suosjećajni
pahulje šapatom pretvaraju u topla uzglavlja

Željka Bitenc | Moja putovanja vlakom

Umjesto fotografijom, uljujkuju me da ih pamtim riječima. Podastiru mi nebeske bljeskove i preobražaje oblaka.

Lišće na granama uz prugu golica mi obraze, otvara šumske prolaze... prizori se izmjenjuju, tjeraju me da pišem u stihu, prozu pretvaram u liriku. Naročito kad se izmigoljimo uz rijeku. Zbog svježine, vodenog bogatstva obavijenu u zelenilo, zrcalno zajurenog nizvodno.

Željka Bitenc | Istina

Ne može se
glorificirati
oteta ljubav.

Koliko god se
ispravnim činilo,
sretnim se nikada
takvi ne mogu
opisivati.

Krugovi života
u pravednosti
ne mogu se
zaključivati.

Željka Bitenc | Igra

Poželjela sam danas kupiti haljinu.
Prošetati u njoj bosa uz more.
Neka joj se skuti smoče.
Glumila bih da nemam ništa.
Ni krova, ni pokrivača.
Sama na šljunčanom žalu.
Ne bi mi smetala barka u daljini,
ni nepoznata kuća bez ljudi u kamenome hladu.

Bila bih sretna, tjerala sunce,
prizivala zvjezdanu noć.

Palila bih vatre bez straha.

Ako bih slučajno zaspala,
morska pjena,
mojom pjesmom nahranjena,
sigurno bi ih ugasila.


fotografija: Šime Strikoman

Željka Bitenc | Slika i misao

Gradim svoj kutak
predviđen za uspomene,
za rad
i za bijeg,
u otkrića ljepote,
skrivena u snoviđenje.

Tu ne postoji nepoznato,
prijetvorno,
toplim vjetrovima
uznemireno.

Ne čeznem.

Ne uzvisujem nikog
i ne ponizujem.

Tko mi je dalek,
ostavljam ga!

Željka Bitenc | Potraga

Najavljuju kišu
opustjelog dana.

Jesen je,
ali još uvijek
ne ona prava.

Požutjela,
crvena,
u memljivu vlagu
potopljena.

Sunce u prolaznom stisku
brzo odlazećeg dana,
rijetkim šetačima
ushit je i snaga.

Željka Bitenc | dvoje

njena
senzualnost,
njegova snaga
u plavetnoj ljetnoj noći

dodiruju se
i u strasti isprepliću,
slatke tajne si šapuću

Željka Bitenc | Borovničnjaci

Nemoguće je dodirnuti
raznolike prijelaze sjenovita zelenila
pojačanog teškim nebom
rastjerane tmine.