Jelena Hrvoj | U samom srcu predivnog Osla, točnije, u blizini St. Hanshaugena, smjestila se šarmantna knjižara Norli Per Magnussen

 

Agnethe Katarina Landre koja drži knjigu popularnog Norveškog autora hrvatskih korijena; Oliver Lovrenski

U samom srcu predivnog Osla, točnije, u blizini St. Hanshaugena, smjestila se šarmantna knjižara Norli Per Magnussen, koja je dobila ime po svojem originalnom vlasniku. Riječ je o drugoj najstarijoj knjižari u Oslu, a otvorena je 1916. godine, te od tada nije mijenjala lokaciju. Sama knjižara broji preko 60 000 naslova, od kojih je većina na norveškom jeziku, ali ovdje se može pronaći i pozamašan broj engleskih izdanja, kao i naslova na švedskom i danskom jeziku. Sam ambijent knjižare je izvanvremenski i nestvaran. Brojna knjiška građa posložena je od poda, pa do samog plafona, uz predivnu kolekciju dječje literature i igara koje se nalaze u podrumskom dijelu knjižare.

Pukom slučajnošću, upravo je voditeljica ove knjižare bila prva osoba koja me dočekala na mojem putovanju u glavni grad Norveške. Simpatična i komunikativna Agnethe Katarina Landre strpljivo je odgovorila na svako pitanje koje se rojilo u mojoj glavi. Ono što me najviše interesiralo bila je razlika u navikama čitanja između Hrvata i Norvežana, kao i neke osnovne razlike u izdavaštvu. 

Agnethino putovanje u Norli Per Magnussen započelo je prije trinaest godina, a prije nepunih 7 godina preuzima glavnu odgovornost vođenja knjižare. Jedno od mojih prvih pitanja bilo je o tome je li primijetila uspon ili pad prodaje knjiga za vrijeme pandemije, koja je kod Hrvata bila prekretnica u navikama čitanja. I dok su hrvati podjednako hrlili u knjižnice i knjige naručivali online, norveški čitatelji usmjerili su pažnju na e-knjige. Ispričala je kako se u tom periodu elektronska knjiga gotovo izjednačila s fizičkom. No, e-knjiga kao takva nije preuzela dobru staru naviku držanja papira u rukama. 

Zanimljivo je napomenuti, govori, kako se posljednjih godina primjećuje sve veći utjecaj Booktoka. Popularna platforma TikTok čini drastičnu razliku u popularizaciji knjiga među mlađim čitateljima koji u norveškoj trenutačno čitaju više od odrasle populacije. To je još jedna od interesantnih razlika između naše dvije zemlje. 

Sa sve većim utjecajem društvenih mreža na navike čitanja, povećava se i interes za knjigama pisanim na engleskom jeziku. Kada govorimo o preferencijama, Norvežani čitaju raznoliku literaturu. Ipak, najviše se kupuje i čita beletristika. Ako ćemo biti specifični, najveća potražnja postoji za fantasy i ljubavnim romanima, kao i za kriminalističkim i triler romanima. 

Dok pričamo o izdavaštvu, postoji nekoliko drastičnih razlika. Iako je samoobjavljivanje u hrvatskoj posljednjih godina proizvelo nekoliko neizmjerno uspješnih autora, u Norveškoj se na samoobjavljen roman ne pridaje mnogo pažnje. Također, dok hrvati bestselerom smatraju svaki naslov koji je prodan u 1000 primjeraka, u Norveškoj se bestselerom smatra svaki naslov prodan u 10 000 primjeraka. Također je zanimljivo napomenuti kako „Norwegian Art Council" (Norveško umjetničko vijeće) svake godine otkupljuje preko 600 naslova u 1500 primjeraka (informacija preuzeta s Googla). 

Zaključit ću ovaj kratak članak svojom apsolutnom preporukom za sve one koji će se odlučiti zaputiti u Oslo. Na popis posjeta svakako stavite i knjižaru Norli Per Magnussen i uronite u predivan svijet ispunjen nebrojenim stranicama knjiga.

Božica Jelušić | U velikoj smo gabuli što se jezika tiče, pitam se tko će nam sutra uže spasa dobaciti?

 

Božica Jelušić je svestrana i cijenjena književnica, publicistkinja, likovna i književna kritičarka te kulturna djelatnica. Rođena je u Pitomači 16. prosinca 1951. godine. Obrazovala se u Pitomači i Virovitici, a diplomirala je hrvatski i engleski jezik. Dobitnica je Fulbrightove stipendije.

Tijekom svoje karijere, okušala se u različitim književnim žanrovima, uključujući pjesme, putopise, roman, eseje, likovne i književne kritike, pišući kako na standardnom hrvatskom jeziku (štokavštini), tako i na kajkavskom narječju koje joj je posebno drago.

Osim književnog rada, bavila se novinarstvom, prevođenjem i radila kao profesorica hrvatskog i engleskog jezika.

Do sada je objavila 67 knjiga. Dobitnica je brojnih nagrada i priznanja.

Božicu Jelušić upoznala sam i osobno i više puta smo razmijenile mišljenja o današnjoj književnoj sceni. Za nju sam pripremila nekoliko pitanja koja mislim da su posebno važna a odnose se na jezik, objave, kritiku, internet, časopise...

Božice, kako vidiš odnos današnjih pisaca prema jeziku? Postoji li još uvijek težnja za razvijanjem vlastitog stila, ili se češće oslanja na imitaciju i brzinu? Možda željom za brzom slavom i bogaćenjem?

Stil je najvažnija označnica autorstva. Postiže se radom, brušenjem, usavršavanjem, reduciranjem, trijažom i oprezom prema svemu što smo suviše lako postigli. Jezik je naše jedino oruđe, naše polje istraživanja i u neku ruku naša sudbina. Kao što postoji apsolutni sluh, postoji  i poseban osjećaj za jezik, kod malobrojnih. Zbog brzine, opsjednutosti izlažanjem u javnost i narcizma , zbog želje da ne budu “kao svi drugi”, neki talenti gube u toj kreativnoj igri, ostajući na razini prosjeka. Zamjenjuju rad i  metodu za brzu poznatost, i  to je kraj priče.

Je li stil postao manje važan zbog dominacije sadržaja i teme u književnosti?

Da, ispravno opažanje. Pisci su “nanjušili” neke goruće teme  te su  se svrstali u fahove, niše, pretince. Ratna tematika, biografski roman, transrodne i queer teme, neko stilizirano “žensko pismo”, sve to ide na vrpci, a ponekad neodoljivo podsjeti na proširenu bilješku s Wikipedije. Pisanje  bez uslojavanja, razrade karaktera, bez motivacije koja likove pokreće. Malo natrunjenog lokalnog idioma, škrti humor ili odsjaji bizarnoga, nađu se u toj novijoj  produkciji. Novinari promovirani u pisce, više-manje zadržavaju amalgamirani novinarski stil. Psihoilogija je u stotom planu, društvena kritika također. Ponovo čitam Zweiga,  Sebalda,  budući da nekoga sličnoga u hrvatskoj recentnoj prozi ne nalazim.

Koliko, po tvojem mišljenju, današnji autori vode računa o jeziku kao umjetničkom materijalu, a koliko im on služi samo kao sredstvo izražavanja?

Slabo vode računa i dosta slabo jezik poznaju. Jedan bosanski autor, često nagrađivan ovdje, piše vokabularom srednjoškolca, vrijednosno negdje oko trojke kod strožeg profesora. A većina tekstova mu je prenesena na film, pa se doima kao da je unaprijed pisao sinopsis, a ne ozbiljan roman. Također stanovite autorice, sklone vulgarizmima i jeziku “tiktokanja”, narušavaju jezičnu strukturu. Mislim da je Daša Drndić bila zadnja među moćnima imenima, koja je o jeziku brinula. Možda još Vrkljanica, čiji stil ne volim naročito, ali priznajem da se brinula o kulturi rečenice.  Sunčana Škrinjarić pisala je lijepim jezikom, s lirskim pasažima, što je slabo primijećeno i vrednovano. Od kolega, Bauer, Tribuson, Pavličić , Novak, vješti majstori riječi, s drugima još stojim na oprezu. Pisac bi trebao imati svoj vlastiti jezik, izvan komunikacijskog, po kojemu bi ga prepoznali od prve. Da uzmemo nekoliko rečenica, kao histološki uzorak, pa po njima odmah znamo čiji je to tekst!

Je li briga za jezik danas luksuz ili nužnost? Koliko se to vidi u javnim medijima?

Briga za jezik apsolutna je nužnost. To je stvar razine društvenoga života, da ljudi koji su u poziciji javnoga govora i obraćanja, skladno i ispravno govore svoj materinji jezik. Razlika između neukog i obrazovanog čovjeka, trebala bi biti njihova razina pismenosti i usmenosti. Međutim, politički je rječnik nakaradan i nesklapan, a oni sami su među najlošijim javnim govornicima uopće. Strahotno fraziranje, izmotavanje ili pak arogancija i uličarenje, oznake su političke scene. Mediji su glib nepismenosti, Ne znam postoje li lektori u novinama i na televiziji, kao što ne znam po kojim načelima rade ni koga slušaju. U velikoj smo gabuli što se jezika tiče, pitam se tko će nam sutra uže spasa dobaciti?

U vremenu kada društvene mreže i recenzije na internetu često oblikuju mišljenje publike, tko danas zapravo ima 'zadnju riječ' o tome što vrijedi u književnosti?

Nitko, nema nikoga da takvu “zadnju riječ”, meritornu, nepristranu i neoborivu o književnosti kaže. U novinama nema sustavne kritike ni prikazivanja naslova, domaći pisci gube bitku s prijevodnom literaturom, po mrežama caruje diletantizam uz nekritično divljenje rubnih grupa i klanova koje pokušavaju “ozakoniti” svoje piskaranje članstvom u udrugama, a koje su pak, a propos, obične “grupe građana”, pa i to članstvo ne znači bogzna što. Svatko je prepušten svojoj prosudbi o vrijednosti, kao nikada prije.

Može li široka dostupnost književnosti na internetu dovesti do stvaranja ‘svoje’ hijerarhije mimo akademske i institucionalne scene?

Pa, može, naravno, ta publika na mrežama ima svoje ljubimce, koji postaju vatreni sljedbenici i promotori, što ne znači nužno da imaju i razvijen književni ukus. Natječaji, zbornici, festivali, tematska i turistička događanja koja navodno “promoviraju” poeziju, stvaraju cijelu legiju imena, irelevantnih za nacionalnu književnost, no međusobno važnih, sklonih da se proglase “umjetnicima” bez zazora, na prvi znak da ih netko želi slušati, čitati i objavljivati, a što se nažalost u praksi i događa.

Treba li nam danas uopće hijerarhija u književnosti – ili je pluralizam vrijednosti veća snaga?

Samo hijeratička društva i strukture mogu opstati, nasuprot tome stoji kaos, poremećaj vrijednosti, gomilanje suvišnosti i zamagljivanje perspektive. Estetika se ne mijenja sa svakom generacijom ili s promjenama društvenog ustroja. Ona je postulat. Pluralizam, to su pravci, individualni talenti, skokovi u istraživački prostor, povezivanje prošlosti i sadašnjosti ili futuristički eksperimenti. Kad se sve zbroji, opet se vraćamo na rad, učenje, samoizgradnju, na udjele osobnih energija, na originalnost  kao uvjet umjetničkog prospetiteta. Ako se stalno zbrajaju babe i žabe, žganci i Šmarna gora, amateri i profesionalci, diletanti i genijalci, tada imamo upravo ovakvu sliku, koja karakterizira sadašnji trenutak hrvatske književnosti.

Što konkretno znače književne nagrade – lokalne i međunarodne – za jednog hrvatskog pisca?

Piscu su nagrade pogonsko gorivo, jačaju njegovu samosvijest. Znače mnogo, ako su procjenitelji vjerodostojni. Ne znače ništa, ako idu po načelu „Ja tebi, ti meni“ i ako ih svako selo moje malo dodjeljuje po svojim regulama. Međunarodne??? Ajoj, one iz Hong Konga, Jajpura,  Calcutte ili neke kineske provincije na kraju svijeta? Ne želim to komentirati, neka se ljudi vesele, ali što dalje od mene!

Mogu li nagrade promijeniti sudbinu jedne knjige – ili samo potvrđuju ono što je već prepoznato?

Nobelova ili Goncourtova nagrada bi mogla, za druge ne znam. Ne vjerujem.

Je li domaći književni sustav previše zatvoren ili nedovoljno povezan s međunarodnim književnim tokovima?

Sve se svodi na pojedinca, dok cehovske udruge i ministarstva tu ništa ne rade. Izdavači tu i tamo, ako im se isplati ići na kakve sajmove. Osobne veze i poznanstva, eventualno fakulteti, katedre, igraju neku ulogu. Nema sustava, izdavaštvo je poludivlja zona. Naklade su mizerne, honorari nikakvi, prevoditelji slabo motivirani. Mali jezici slabo su konkurentni. Mora se dogoditi neko čudo, da čovjek „vani uspije“, nemam pojma, zapravo.

Ima li hrvatska književnost danas jasne 'ambasadore' u inozemstvu i kako to utječe na domaću književnu scenu?

Ima spretne pojedince, već sam rekla. Ovako, nasumce: Novak, Karakaš, Sajko, Herceg, Bodrožić. Sigurno sam nekoga ispustila, premda se trudim pratiti. Pisac je vrlo osamljena pojava, oslonjena na vlastite snage, štoviše, često onemogućavana (iz zavisti i pakosti) od onih čiju pomoć očekuje. Nema tu voluntarizma ni altruizma, ni generacijske ili profesionalne solidarnosti, čak ni u tragovima.

Što misliš, može li internetsko objavljivanje zamijeniti ulogu nekadašnjih književnih časopisa?

Meni ne može, ovisna sam o dodiru s knjigom, bilježenju, šaranju, pamćenju. Mojim unucima valjda može, no ja neću biti tu da to doživim .I moram reći da me to ne žalosti, nisam poklonik tehnike baš u svim ljudskim domenama.

Što se gubi, a što dobiva kada se književnost premjesti iz tiskanog u digitalni prostor? Jesu li internetski formati dovoljno ozbiljni i uređeni da bi mogli imati ulogu ‘književnog filtra’ kakvu su nekad imala izdanja poput Quoruma, Zareza ili Mosta?

Mislim da se potiče hiperprodukcija, a kriteriji da padaju nedopustivo. Prezasićenje i dosada opće su pojave nakon takvih strelovitih, hitropoteznih iščitavanja, gdje ne možeš memorirati ni jedan stih, strofu, stilsku figuru (ako ih uopće ima). Nekako mislim da živimo u vremenu kad se ne stvaraju uspomene, također i u svijetu gdje nema mjesta da se pjesme uče naizust a romani prepričavaju kao potresna osobna iskustva. Stroj kida i slama dušu umjetnine, pretvara je u proizvod, koji ima vijek trajanja i odbacuje se kad se istroši.

Imamo li danas hiperprodukciju knjiga ili je to samo dojam zbog sveprisutnosti interneta?

Već smo rekli da knjiga postaje roba, proizvod. Izgubila je položaj „statusnog predmeta“, ne spada nikamo, ljudi nemaju mjesta za knjige u svojim „gajbama“ i golubinjacima. Čitaju oni kojima je to dugogodišnja navika ili stvarna potreba. Na kraju, nemaju kome knjige pokloniti ili ostaviti, nasljednici se ljute zbog „gomile papira“. Jedino miševi još se knjigama vesele, održavajući potomstvo. A kad ljudima dosadi Internet, nakon Apokalipse, nove će se knjige uklesivati u stijenu, i tako će ponovo postati nezaobilazne i vječne.

Hvala Božici Jelušić na mnogim odgovorima o kojima bi "pisci" i svi gore spomenuti iz politike i javnih medija trebali dobro razmisliti.

Izložba fotografija Ljubice Ribić | 5. lipnja 2026. u 18:30

 

Maja Markić | O romanu „Koraci“ Željke Vlainić

       

 Željka Vlainić publici se predstavlja prvijencem, tinejdžerskim romanom „Koraci“. Njezin roman govori o djevojci Leni koja proživljava teške trenutke. Ona je baš poput svih drugih djevojaka ili mladića svoje dobi, željna prijateljstva, razumijevanja, prihvaćanja, druženja i potpore.

        Upravo to što je doživjela obiteljsku tragediju s kojom se uči nositi, Lenu čini posebnom, drugačijom od vršnjaka. Lena uči kako potražiti pomoć, razgovarati, otvoriti se drugima sa svojim problemima. Ponekad joj to ne ide od ruke pa bude zatvorena u svojem svijetu, nepomična i osamljena. 

         U ovom romanu snažno je naglašena važnost obitelji koja je djeci potrebna kao oslonac u životu, kao sigurno mjesto u kojem se problemi mogu i moraju rješavati na dobrobit djece. 

         U ovom romanu priča o prijateljstvu i potpori koju dobivamo od vršnjaka također je ključna kao slika koja se mladima želi poslati.

         Promjena koja je dio života, duboko je naglašena i vodeća misao vodilja cijele ove priče, ali promjena k rješavanju problema i izlasku iz stanja koja se mladima čine nerješivim.

         Željka Vlainić u ovom romanu progovara o problemima mentalnog zdravlja koje pogađaju mlade današnjice. Ona je hrabro, baš poput njezine junakinje Lene, uhvatila bit i način na koji se treba i mora pomoći mladima, odlaskom psiholozima ili psihijatrima.

         Bez pružanja pomoći, stručne ili savjetodavne, mladima je teško izaći iz stanja u koja zapadnu, a koja ih koče u normalnom odrastanju, svakodnevnim obvezama i druženju.

         Danas je njihov svijet posebno na medijskom udaru i stoga je naša dužnost usmjeravati ih, pomoći im i ozdraviti njihovu okolinu. Sigurna sam da će ovaj roman dotaknuti sve mlade koji ga pročitaju, ali i nas „odrasle“. 

         Ovaj će vas roman natjerati da pustite suzu, baš kao što bi svako književno djelo i trebalo, kroz katarzu doći do cilja, do sreće.

         

                                                               Urednica „Majinih priča“ Maja Markić

O autorici Željki Vlainić

38 . Lovrakovi dani kulture | Roman „Koraci“ Autorice Željke Vlainić dobitnik ovogodišnje književne nagrade „Mato Lovrak“

 OŠ Mate Lovraka, Veliki Grđevac, Trg Mate Lovraka 11, 43270 Veliki Grđevac 

e-mail: lovrakovi.dani.kulture@gmail.com, ured@os-mlovraka-veliki-grdjevac.skole.hr, mob: 098/220-821

_______________________________________________________________________________________________________________________________________

38 . LOVRAKOVI DANI KULTURE

ROMAN „KORACI“ AUTORICE ŽELJKE VLAINIĆ DOBITNIK OVOGODIŠNJE KNJIŽEVNE NAGRADE „MATO LOVRAK“

Proglašenje dobitnika književne Nagrade „Mato Lovrak“ i najboljih literarnih, novinarskih i likovnih radova pristiglih na natječaj za ovu godinu održano je na završnoj svečanosti 38. Lovrakovih dana kulture u Velikom Grđevcu. 

Odlukom Povjerenstva u sastavu prof. emeritus Stjepan Hranjec, prof.dr.sc. Diana Zalar i učiteljica Lovorka Pralas, najboljim romanom proglašeno je djelo autorice Željke Vlainić „Koraci“. Čak osam romana ove je godine bilo u užem izboru u konkurenciji s djelima eminentnih dječjih pisaca. Povjerenstvo se odlučilo nagraditi prvijenac profesorice hrvatskog jezika Željke Vlainić. Roman govori kako djeca proživljavaju gubitak bliske osobe te o potrebi veće podrške roditelja, ali i stručne pomoći koju treba potražiti. Prema riječima prof. emeritusa Hranjeca autorica je pogodila temu, te ističe da roman ima osnovnu premisu koju Mato Lovrak promovira u svojim romanima, a to je plemenitost. Autorica se u pisanju odlučila za uzornu obitelj, toplu i srdačnu. Samo tako je moguće prevladati svaku krizu! Po tome je ovaj roman i te kako i za odrasle, svrsishodniji od svih priručnika o obiteljskoj zajednici. Ovaj roman zrači dobrotom, pozitivom i ljubavlju, u tom je smislu vrlo afirmativan, roman koji bi trebao ući u popise školske lektire – istaknuo je u svom obraćanju prof. emeritus Stjepan Hranjec.

Dobitnica književne nagrade „Mato Lovrak“ Željka Vlainić svoje je veselje podijelila sa svim prisutnima u dvorani jer je za nju ova nagrada radost i ponos. Odrasla je uz romane Mate Lovraka i kako je Lovrak pisao o svom selu ona je u romanu „Koraci“ opisala selo Kovačevac kraj Nove Gradiške u kojem je rođena, svoje odrastanje na selu i sretne trenutke s obitelji i bakom… Na pisanje romana „Koraci“ potaknule su je okolnosti u kojima današnja djeca žive i izazovima s kojima se bore, izloženost medijima i sve veća potreba za stručnom podrškom. 

Nagrade su uručene i učenicima za najbolje literarne, novinarske i likovne radove na temu „Različitost nas obogaćuje“. Najbolji radovi objavljeni su u zborniku Darovi djetinjstva koji je na svečanom programu predstavila prof. Ivana Ontl Horvat. Za najbolju selekciju literarnih ostvaraja nagrađena je OŠ Banova Jaruga (učenici od 1. do 4. razreda) i OŠ Ivanska (učenici od 5. do 8. razreda). Za najbolju selekciju novinarskih ostvaraja nagrađena je OŠ Ljudevita Modeca, Križevci. Za selekciju likovnih ostvaraja nagrađena je OŠ Rovišće, PŠ Prgomelje (učenici od 1. do 4. razreda) i OŠ Jelenje - Dražice (učenici od 5. do 8. razreda). Nagrađeni učenici posjetili su Spomen sobu Mate Lovraka i Lovrakov centar te su sudjelovali na govornoj radionici pod vodstvom Tomislava Barana.

Nagrađenima su čestitali predstavnica Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih Tajna Čorak, zamjenica župana Bjelovarsko-bilogorske županije Marija Jungić, načelnik Općine Veliki Grđevac Tomislav Pavlečić, predsjednik Organizacijskog odbora Lovrakovih dana kulture Drago Trošćan i ravnateljica OŠ Mate Lovraka Marina Balen.

U kulturnom programu nastupili su učenici OŠ Mate Lovraka, Veliki Grđevac - školski zbor pod vodstvom učitelja Tomislava Halauša, učenik Ivano Mesarić na harmonici, učenica Gabriela Ditrih na violini, Lutkarska skupina pod vodstvom učiteljice Lovorke Pralas s predstavom „Ježeva kućica“, a okupljene su pjesmom diljem Lijepe naše provele učiteljice okupljene u Vokalnoj skupini „Iskre“. 

U prilogu vam prosljeđujemo audio snimke izjava dobitnike nagrade Željke Vlainić, prof. emeritusa Stjepana Hranjeca, prof.dr.sc. Diane Zalar, zamjenice župana Marije Jungić i načelnika Tomislava Pavlečića, te fotografije sa svečanosti. 

ORGANIZACIJSKI ODBOR

Marija Aleksić | Kišni ponedeljak

Jutro se rađa uz šum lifta

i miris vlage u hodniku.

Tvoje ime još je toplo na jastuku,

kao da si ga šapatom ostavio.

Na ulici — koraci,

ne tvoji, ali ih slušam

kao da jesi.

Ljudi žure kroz kapljice

a ja stojim,

zarobljena između kišobrana i nade.

U kafiću preko puta,

uvek ista narudžbina:

crna, bez šećera —

tvoja.

Stavljam ruku na sto gde bi sedela tvoja

i čuvam tu prazninu

kao svetu stvar.

Ivan Luketić | Možemo li zauvijek

Možemo li zauvijek

Ušutkati iluzije svojih predaka

i prestati slijediti mrtve bogove?

I kad ih jednom napustimo,

hoćemo li biti izgubljeni

Ili slobodni?

Moja leđa ne žele nositi

divnovite zidine hramova.

Strahove prerušene

u mudrost.

Ona nose tišinu,

sumnju i ljubav.

Književna nagrada „Zoranić“ za roman godine

 

Petar Zoranić (zadar, 1508. – Između 1543. I 1569.), Bio Je Hrvatski Renesansni Pisac.

Planine Je Naslov Prvog Hrvatskog Romana, Kojeg Je Napisao I 20. Rujna 1536. Završio Petar Zoranić, a Objavljen Je U Mletcima 1569., Nakon Piščeve Smrti. U Spomen Tomu, Na Inicijativu Predsjednika Hrvatskoga Književnoga Društva – Zadar, Nikole Šimića Tonina, Hkdz Pokreće Nagradu Zoranić Za Roman Godine Tiskan Od 20. Rujna Prošle Godine Do 20. Rujna Ove Godine, U Rh I Regiji, Koja Će Se Dodjeljivati Na Taj Datum U Zadru, Ispod Spomenika Zoraniću, Uz Prigodni Program. Nagrada Će Se Sastojati Od Statue Zoranić, I Prigodne Diplome U Znaku Romana Planine. Nagrađenom Će Uz Smještaj I Boravak U Zadru Biti Pokriveni I Svi Troškovi Putovanja.

Na Natječaj Treba Poslati Po Tri Primjerka Romana Na Adresu: Nikola Šimić Tonin, Hkdz, Zadarska 60. Drage, 23211. Pakoštane Rh.

Prosudbeno Povjerenstvo Za Ovu Godinu Činiti Će: Pred. Hkdz Književnik Nikola Šimić Tonin, Književnica Žaklina Kutija, Prof., Doc. Dr. Sc. Patrick Levačić, Velimir Žigo, Prof., Dr.Sc., Dr. Sc. Dragan Gligora. Knjige Prispjele Na Natječaj Biti Će Poklonjene Jednoj Od Knjižnica U Rh Ili U Regiji, Odlukom Povjerenstva.

Nikola Šimić Tonin, Zadar, 31. svibnja 2025.

Narcisa Potežica | Dror Mišani: „Čovjek koji je htio znati sve”

 

Najnoviji roman Dror Mišanija „Čovjek koji je htio znati sve” u nakladi Frakture objavljen je 2025. godine s podnaslovom Treći slučaj Avrahama Avrahama i još piše na naslovnici da je to Maestralan nastavak svjetskog kriminalističkog fenomena. I zaista poslije romana „Nestao” i „Mogućnost nasilja” ovaj treći detektivski roman,  čiji je autor Dror Mišani,  treće je sjajno djelo u nizu njegove svjetske poznate kriminalističke trilogije.

Dror Mišani (rođen 1975.) izraelski je pisac koji je u Zagrebu na Festivalu svjetske književnosti 2022. u organizaciji Frakture predstavio svoj prvi roman „Nestao. U tom romanu je u središtu nestanak tinejdžera čemu inspektor kojem je slučaj prijavljen u prvi mah i ne pridaje toliko pažnje. Kasnije se sve zakomplicira i svojom napetošću i u svojoj nepredvidljivosti je roman osvojio veliki broj čitatelja, pa je preveden na dvadesetak jezika. 

Čitatelje je Dror Mišani posebno oduševio romanom „Tri” koji je objavljen 2018. jer u prvi mah sasvim tri odvojene priče o tri žene svojim majstorskim neočekivanim završetkom ostavlja bez daha. Pritom smo uronili u život suvremenog Izraela s likovima koji nam postaju prepoznatljivi i bliski kao osobe koje svakodnevno susrećemo oko nas i strahujemo za njihovu sudbinu do samog kraja. Zato ne čudi da je Dror Mišani dobitnik nagrade Bernstein za roman godine na hebrejskom, zatim nagrade Martin Beck za najbolji kriminalistički roman preveden na švesdski i također nagrade kritike za najbolji kriminalistički roman preveden na francuski. Također je bio u užem izboru za više cijenjenih nagrada, među kojima su Sapir i francuski Grand Prix de litterature policiere. 

Više puta je istaknuto da Izrael nema tradiciju kriminalističkih romana, možda tamo i nema toliko takvih slučajeva. O tome je čak govorio pisac Dror Mišani na Festivalu svjetske književnosti kada je u jesen 2022. bio u Zagrebu kao gost Frakture. Rekao je  da su u središtu interesa ipak najčešće neke druge teme. Zato je pojava ovih odličnih detektivskih romana koji su u mnogočemu iznad prosječnih i čak poznatih krimića – zaista fenomen koji treba istaknuti. 

Kao pisac Dror Mišani također surađuje na ekranizaciji svojih romana, a osim toga je i prevoditelj i znanstvenik specijaliziran za povijest detektivskih romana, pa o tome predaje, drži kolegij na fakultetu. 

Teodor Horvat | Iza željeznih vrata i težak život sezonaca

Svakoga dana, plavi autobus prepun sezonskih radnika polako je prolazio kroz teška, željezna vrata tvornice za preradu voća i povrća – kao da je znao da ulazi u mjesto gdje ljudski život malo vrijedi, u prostor gdje se umor taloži u kostima, a radni sati vuku bez kraja.

Široki, betonirani prolaz vodio je od ulaza do hala, obrubljen beskrajnim gomilama mrežastih vreća punih paprike. Njihov ustajali miris vlage, prašine i iscrpljenosti lebdio je zrakom, uvlačio se u pluća, u kožu, u misli.

Pred radnom halom, na visokim željeznim stupovima, nalazilo se zaštitno krovište od rebrastog lima. Ispod njega, složene bez reda, kao gomile beskorisnih tijela, ležale su vreće krastavaca, patlidžana, feferona—spremne za preradu, za beskonačno ponavljanje istih pokreta, za bol u rukama koja nikada ne prolazi.

Kamioni su neprestano dolazili, pretrpani teretom koji smo neumorno istovarivali. Vreće s paprikom nismo smjeli tresti niti bacati—morali smo ih pažljivo položiti na tlo.

"Osjetljiva paprika se ne smije oštetiti," govorili su hladnim, odlučnim glasom, kao da je štite od nas samih, od naših ispucalih prstiju, od umora koji se odavno uvukao u kosti. A mi? Naša pogrbljena leđa, noge koje posustaju, snaga koja kopni? To nikome nije bilo važno.

Dan se vukao, monoton, nepodnošljivo dug. Bez kraja. Bez nade.

Sunce je peklo nemilosrdno. Pomislio sam da mogu ponijeti još jednu vreću, još jedan teret. No tijelo me izdalo.

Koljena su mi klecnula, ruke izgubile snagu i tada sam pao, kao da sam napokon shvatio koliko smo krhki, koliko smo nevažni.

Vreća je pala preko mene. Teška, nepopustljiva. Bila je poput olova, poput tereta života koji se skupljao godinama.

"Naprijed!" vrisnuo je glas iznad mene. "Podigni vreću!"

Nisam mogao. Nisam više imao snage i nisam znao jesam li još uvijek bio ja.

Netko drugi, iscrpljen poput mene, morao ju je podići umjesto mene.

"Jesi li dobro?"

"Još sam živ," rekao sam. To nije bila pobjeda. Bila je to samo činjenica.

Pauza je napokon došla.

U tamnoj, zadimljenoj garderobi sjedili smo u tišini. Gust dim cigareta polako je gušio prostoriju.

Sjeo sam na stari drveni stolac, naslonio se na hladan zid i zatvorio oči. Nisam razmišljao ni o čemu, samo sam htio na trenutak osjetiti mir.

"Opušta nakon napornog rada," netko je rekao. Ali ja nisam bio siguran u to.

Neki su odmah zapalili cigaretu, gust dim ubrzo je ispunio prostoriju. Miris duhana, umora i neizgovorenih riječi visio je u zraku.

Vrijeme je klizilo sporo. Previše sporo.

"Pauza je gotova," netko je rekao.

Teški koraci, još teže tijelo. Vratili smo se, kao roboti, bez volje, bez misli.

Žene su već bile tamo, ruke im crvene od rada, od vode, od neprestanog trpljenja. One su ustajale ranije od nas, vraćale se kasnije, radile do iznemoglosti. Znale su samo prihvaćati, šutjeti, izdržavati.

Nekada je, prema pričanju starijih sezonaca, u tvornici vladala tiha hijerarhija—nevidljiva, ali prisutna podjela između stalnih i sezonskih radnika. Stalni radnici nerijetko su izbjegavali jesti u menzi sa sezoncima, ne želeći dijeliti isti stol s nama.

No kasnije, kada je sustav zakazao i svi su ostali bez plaće, ipak su morali zajedno štrajkati i boriti se za svoja prava.

Nužda ih je privremeno ujedinila, ali prava bliskost nikada se nije rodila—svatko je i dalje nosio teret svog teško stečenog položaja, nastojeći ga sačuvati, dok su podjele i dalje tinjale u tišini.

Iako su se neki držali po strani, a drugi tražili načine da si olakšaju dane—naručujući skupu dostavu ili pronalazeći vlastite male rituale—ništa nije moglo promijeniti stvarnost da smo svi zarobljeni u istom mehanizmu, u istoj iscrpljujućoj svakodnevici.

Vrijeme je klizilo sporo. Previše sporo.

Najgore od svega bio je rad na pasterizatoru—stroju za pasterizaciju voća i povrća, ili spravi za mučenje, kako sam ga nazivao.

Staklenke s vrućim pasteriziranim voćem i povrćem izlazile su iz stroja neprekidno, jedna za drugom, bez predaha. Morao sam ih brzo, spretno i precizno slagati na drvenu paletu. Red po red, pet ili šest slojeva, ovisno o veličini staklenki.

Kada bi paleta bila puna, slijedio je završni korak: oblijepiti je tankim stretch filmom, odgurnuti je u skladište i na njezino mjesto dovesti novu paletu—ponovno ispočetka, ponovno bez milosti. To je trajalo satima, ponekad do kasno u noć, nakon iscrpljujuće dnevne smjene. A ni noćna nije bila rijetkost.

Leđa su mi pucala. Morao sam se neprestano saginjati, brzo hvatati staklenke, najbolje nekoliko odjednom, i bez greške ih složiti na paletu. Pogreške nisu bile dopuštene.

A ponekad, doduše rijetko, dogodilo se najgore—paleta bi se prevrnula.

Naravno, to nije smjelo biti primijećeno. Kada bi se nesreća ipak dogodila, svi bismo skočili, u tišini, bez riječi, nastojeći brzo popraviti i očistiti učinjenu štetu. Kao da se ništa nije dogodilo. Kao da se ništa nije smjelo dogoditi.

Beskrajno slaganje staklenki, bol u leđima, tempo koji nije dopuštao predah. Strojevi su neumorno izbacivali vruće staklenke—ritmično, hladno, bez milosti za ikoga.

Danas tvornica za preradu voća i povrća više ne postoji, ali priča i moje sjećanje ostaju, nastavljaju živjeti, ostavljajući trag koji se ne može izbrisati. Svjedoče o prošlim vremenima i ljudima koji su ondje radili, borili se za svoj kruh. Ne smije se zaboraviti ono što je bilo, jer svako mjesto nosi svoje tragove, svoje ljude i njihovu borbu.