Ispovijed jedne čitateljice V.

O romanu  Louisa Pergauda "Rat dugmadi"

Piše: Mirjana Mrkela

Nemojte da vas obeshrabri ako ne znate pročitati francuska imena! Za početak, znajte da se pisac zove Luj Pergo, izgovoreno s naglaskom na o, slično kao moje oduševljeno Oho, kada dobijem omiljenu čokoladu i to u pakiranju dvostruko većem od uobičajenog! Čokoladu spominjem zato što je ja vrlo rijetko s nekim moram podijeliti, dok su Pergoovi junaci pri dijeljenju dobili svaki po više od polovice jednog jedinog rebra.

Odat ću vam, nadalje, zašto predlažem da se bacite na čitanje ove knjige. Ona ima i podnaslov koji glasi: roman moje dvanaeste godine. A priznajem: to je također roman moje dvanaeste! Ne znam tko ga je među mojim suučenicima prvi pročitao baš kad sam ja imala 12 godina. Ali ideja se proširila poput ospica. Nismo dobijali ospice, nego smo gubili gumbe. Tj. nismo ih samo tako gubili nego smo ih jedni drugima kradimice rezali po cijeloj školi. Zamišljate li kakav je kraj te avanture? Jasno - kriminalci su otkriveni. Bila su to još uvijek vremena kada su roditelji uobičajeno i bezprigovorno kažnjavali djecu isprašivanjem stražnjica. I sada mi je gorka ta kazna, dok mi je sjećanje na njezin razlog zauvijek ostalo slatko i zanosno. U priči gospodina Pergoa gumbi se nisu krali nego oduzimali, a roditelji su tukli mnogo okrutnije. Jer, kao što kaže sam naslov, bio je ono zbilja rat. U predgovoru saznajemo:

"I taj je rat, kao i mnogi drugi, izbio iz beznačajnog razloga. Nakon početnog nesnalaženja, dječaci su ustrojili svoje vojske, imaju svoje generale, ratne proračune, rizničare, tajna skloništa, jumake, ali i kukavice i izdajice. Rat se vodio s promjenjljivom srećom, mimo znanja roditelja, učitelja i župnika, ali kad"...

Gospodin Pergo bio je učitelj u francuskome selu, gdje su mu se djeca svidjela, a neki odrasli zamjerili. Vlastite stavove on nam ponekad predstavlja preko lika svojega izmišljenog kolege. Primjerice, koliko su mu dragi svećenici možemo doznati iz rečenice u kojoj stoji da župnik vjernicima daje poljubiti kosti kunića (dok oni, jasno je, misle da su kosti nekog sveca). A jednome učeniku kaže ovako: Počinješ mi ići na živce, momče! Optužuješ svoje drugove a nitko te ništa nepita. Ja ne volim", naglasio je, "potkazivače."

Nažalost, ne mogu vam prepričati svoj razgovor s Pergoom. Ne zbog mog lošeg francuskog, već zato što je Pergo živio prije nas. Ne preostaje nam ništa drugo, nego da ga zamišljamo. Zamišljanje nas nosi u listopad godine 1912.(Odokativno bih rekla da smo se od stvarnosti udaljili više od 100 godina.)

Nose se puceta od prirodnih materijala i razne kopče, a patentni zatvarač je izumljen, ali još nije u široj uporabi, pa i gumielastika je mnogo rjeđa nego danas. Ljudi su još uvijek potreseni potonućem Titanica koje se dogodilo pola godine prije, a Ivana Brlić-Mažuranić piše svoj roman o Hlapiću, kojega će objaviti slijedeće, 1913. godine. Dok ona kaže kako je Hlapić imao hlače koje podsjećaju na zelenu žabicu, Pergo svoju priču započinje ovako: "Poljski su radovi bili završeni i već dva ili tri tjedna mali, suncem opaljeni pastiri vraćali su se jedan po jedan u grupicama u školu. Gusta im je kosa bila kratko ostrižena istom spravom što je služila za goveda, u suknenim hlačama s mnogim zakrpama na koljenima i straga, ali čistim. U novim sivim krutim košuljama što su tako puštale boju da su im prvih dana ruke bile crne poput krastača, kako su govorili."

Jeste li zamislili? I kao što već uviđate, ovo nije slatka pričica o mudrom i hrabrom postolaru, iako većini junaka ne manjka ni hrabrosti, ni mudrosti. I ništa manje od vas samih, također su domišljati. Primjerice: "izumitelj je svojim nožićem izrezao rupu u lijepoj crvenoj jabuci, brižljivo ju je povećavao i pretvorio lijepu voćku u originalnu čašu."

Nadam se da dugmad nećete otkidati, ali ovo s jabukom biste i mogli pokušati. Dakako, zamišljanja nikad dosta, što dokazuje i najmanje 6 filmskih stvaratelja, od kojih su neki cijelu priču smjestili u neko drugo vrijeme, ili na neko drugo mjesto. Imate li u glavi vlastitu inačicu? Javite mi kad je smislite!

Dodatak
Suparnička sela zovu se Longeverne i Velrans (Ložvern i Velran), a glavne junakinje i junaci ovako:  Marie (Mari), Octavie, (Oktavi), Lebrac (Lbrak), mule (Mul), Camus (Zimovka, Kamus), Grand Gibus (Veliki Žibis, Gran Žibis), Petit Gibus (Mali Žibis, Pti Žibis), Tintin (Tantan), Boulot (Bulo)
Gambette (Gambet), Tétas, Tétard (Tvrda Lubanja, Tetas, Tetar), La Crique (La Krik), Bacaillé (Bakaje), L'Aztec des Gués (Astek, L'Aztek de Ge), Tord Gueule (Krivousti, Tor Gl, Tuagl), Migue La Lune (Pun Mjesec, Mig La Lun), Tatti (Tati)