Kolumne

srijeda, 31. siječnja 2018.

Robert Tomšić | Praznina






(Ireni Smiljanić)

Pred svitanje, kada zvijezde blijede
na već toplom nebu
Jedna od njih je bljesnula,
snažno, samo na tren
i zgasnula u vijeke.
Neće je sutra biti,
nikada više.
Ostat' će praznina
na njenom, samo njenom mjestu.
Ostat' će grč u mojoj potrganoj duši.

14. veljače - Međunarodni dan darivanja knjiga



Međunarodni dan darivanja knjiga obilježava se 14. veljače i volonterski je projekt kojim se želi probuditi ljubav prema čitanju. Cilj je ohrabriti ljude diljem svijeta da 14. veljače djeci daruju knjigu ili slikovnicu.

Pridružite se akciji na način da prijatelju ili članu obitelji darujete knjigu, da knjigu ostavite u čekaonici u kojoj će je djeca moći čitati ili da knjigu ili slikovnicu darujete lokalnoj knjižnici.

Knjižničari u Hrvatskoj po četvrti puta obilježavaju ovaj dan organizirajući na dječjim odjelima prikupljanje slikovnica pod geslom "Čitam, dam, sretan sam - svoju knjigu daruj i tuđe srce obraduj".

Akcija darivanja slikovnica organizira se u okviru nacionalne kampanje "Čitaj mi!", a pozivaju se djeca i odrasli da slikovnice daruju lokalnim knjižnicama koje će ih proslijediti potrebitima - dječjim odjelima bolnica u svrhu humanizacije hospitalizacije djece, domovima za djecu, dječjem SOS selu ili nekoj dobrotvornoj organizaciji.

Nagrada „Edo Budiša“


GRADSKA KNJIŽNICA PAZIN, Pazin, Šetalište Pazinske gimnazije 1a, koja upravlja Kućom za pisce – Hižom od besid, dana 31. siječnja 2018. godine, objavljuje

NATJEČAJ
ZA PREDLAGANJE KANDIDATA/KANDIDATKINJE ZA DODJELU
NAGRADE „EDO BUDIŠA“

Detaljno: Kuća za pisce

Krunoslav Mrkoci | Problem poimanja paradigme sadašnjosti u suvremenom hrvatskom romanu


a) TRAŽENJE NARATOLOŠKOG OKVIRA: EGZOTIKA; PROŠLOST; NOSTALGIJA; KURIOZITETI.
b) NEKA NOVA IMENA: TRIDESETAŠI I KUSUR.

Uvod

Uspoređujući trendove suvremenog najcijenjenijeg hrvatskog romanopisanja, s pojedinim vrhunskim hrvatskim ostvarenjima od prije 50, 60, 70 godina, poput Krležinog Povratka Filipa Latinovicza ili Marinkovićevog Kiklopa, sve mi se više čini da je zaista prošlo doba hrvatskog klasičnog intelektualnog romana.

To ne znači, dakako, da više nema dobrih i kvalitetnih pisaca i vještih stilista. Naprotiv, ima ih dovoljan broj koji pokazuju znatnu razinu spisateljskog zanata i čak određen talent.To su djela vještih pisaca koja se bave pojedinim temama hrvatske realnosti, često s okusom kurioziteta; zanimljivosti. Izvješća su to s ruba, s periferije hrvatske stvarnosti. Spomenuto ne znači da su ta djela, ti romani, loše ili slabe kvalitete; oni su, zapravo, često vrlo dobri u svom žanru.

Ozrenka Kamber | Osvrćem se u rumenilu sutona

Iz titraja zraka
koji nas dijeli
u razbijene polovice
iščitavam slutnju pitanja.
Bježim ti iz pogleda
iscrpljenog od čežnje
za dočekivanjem praskozorja.

Nataša Nježić Bublić | Sjećanje na crveno


Pokušavam otkriti tajnu erupcije,
jer čovjek nije doli erupcija
vode
vatre
zraka
zemlje
i mirisa.

Andreja Malta | Maske


Umivam lice
Zadnjim ovogodišnjim kapima
Presušene slavine.
Usput skidam ožiljke
I prstima pažljivo
zaglađujem površinu
Naborane kože.
Nikad ne nosim masku
Za razliku od drugih.
Maske brzo padaju.
Čini mi se neprimjereno
Pomalo nepraktično
Svake godine ispočetka
Kupovati novu.
Ovako samo umiješ lice
Na kraju godine,
Skineš ožiljke,
Poravnaš bore,
Oprostiš se od stare
I kreneš u novu godinu.

utorak, 30. siječnja 2018.

Prvi put i djeca biraju nagradu „Grigor Vitez“


Rekordan odaziv na natječaj za Nagradu „Grigor Vitez“. Pogledajte sve ovogodišnje kandidate!


Čak rekordnih 95 naslova prijavljeno je na ovogodišnji natječaj za Nagradu „Grigor Vitez“, koju već pola stoljeća dodjeljuje Savez  društava „Naša djeca“ Hrvatske za najbolja ostvarenja u dječjoj književnosti i ilustraciji.

Stručni žiri će u narednih mjesec dana ocjenjivati tekstove i ilustracije i odlučiti kome će pripasti Nagrada u pojedinim kategorijama:

  1.     Književniku/ici za najuspješnije književno djelo za djecu
  2.     Književniku/ici za najuspješnije književno djelo za mlade
  3.     Ilustratoru/ici za najuspješnije ilustracije u knjigama za djecu mlađe dobi
  4.     Ilustratoru/ici za najuspješnije ilustracije u knjigama za djecu starije dobi

Posebne nagrade primit će autori koji će osvojiti srca članova Dječjeg žirija u kojem će se naći petero malih čitatelja po izboru Hrvatskog centra za dječju knjigu (Knjižnice grada Zagreba).

Gotovo svi nagrađeni umjetnici „Grigorijanci“ danas predstavljaju hrvatsku ilustraciju i hrvatsku književnost za djecu s velikim uspjehom i brojnim nagradama diljem cijelog svijeta.

Svečanost dodjele Nagrade za 2017. godinu održat će se u travnju u Zagrebu, a time će se ujedno i obilježiti pola stoljeća jedine nagrade za dječju književnost i ilustraciju u Hrvatskoj.

Popis kandidata za Nagradu “Grigor Vitez” 2017.


Više o Nagradi “Grigor Vitez”


Izvor: http://www.savez-dnd.hr/

Pavol Janik | Neposlati telegram


UNSENT TELEGRAM


Inside me a little bit of
a blue Christmas begins.
In the hotel room it’s snowing
a misty scent – of your
endlessly distant perfume.
We’re declining bodily
while in us the price
of night calls rises,
waves of private earth tremors
and the limits of an ocean of blood
on the curve of a lonely coast.

Gordana Malančuk | Armati: Lari Mari


Sjećate li se kada ste bili mali... na pitanje: "Što ćeš biti kad odrasteš?" Što ste odgovorili? Podudara li se vaše sadašnje zvanje s odgovorom iz djetinjstva? Moram priznati, ja nisam nikada znala što želim biti, i oduvijek zavidim osobama koje s time nisu imale problema. Stavit ću se u skupinu ljudi koje Lari Mari opisuju u knjizi i poistovjetiti s glavnim likom romana Ianom, u potrazi za svojim zvanjem i svrhom svog postojanja.

Taj mali dječak doživljava tragediju za tragedijom te ostaje jedini živ u obitelji. Počinje živjeti kod daljnje rođakinje Erde koja u njemu vidi izvor financija, no novac će ugledati tek po završetku Ianovog školovanja.

Kada dođe vrijeme za ozbiljne odluke, Ian je neodlučan, upisuje medicinu u kojoj se ne nalazi. Shvativši da je pogriješio, mora odlučiti kako dalje. Možda bi bilo lakše da ga svijet ne gleda kao sina slavnog arhitekta očekujući da krene njegovim stopama. Neočekivano mijenja smjer studiranja boreći se s obiteljskom tajnom koja mu se prokazuje kroz snove koje uredno zapisuje.

Uvjeren je da bi razotkrivanjem iste spoznao smisao i svrhu svog postojanja te pronašao mir i blagostanje koje je nestalo smrću baka i djedova i oba roditelja.

Još jedna priča iz pera fantastičnog dua Lari Mari, navodi nas da se zapitamo tko smo i što nam je zbilja važno, preispitujući svaki segment našeg života, od školovanja, poslovnog (ne)uspjeha, do rodbinskih i prijateljskih odnosa- ali, ne zaboravljajući na obaveze koje "dugujemo" osobama iz prošlosti. Kroz naše odluke, manifestira se naša budućnost, pa bila ona "svijetla" ili "tamna", i ne smijemo zaboraviti da smo mi i jedino mi, odgovorni za našu sreću ili nesreću. Na neke stvari u životu, kao što su gubitak bližnjih, ne možemo utjecati, no naša je odluka hoćemo li se prepustiti depresiji, alkoholizmu ili tome slično, ili ćemo ustrajati u odluci da nađemo svoju sreću... A nije li sreća ono što svi tražimo u životu, pa našli je mi u svome zvanju, tituli, obitelji, prijateljstvu, djeci... dokle god smo sretni i usrećujemo druge... nije li to naše pozvanje?!

Lorena Kujek | Astralna projekcija


Noćas ti se obraćam epistolarnom formom izoštrenih čula podsvijesti.

Odista je moguće magično levitirati iznad vanjskog sloja zemljine kore,
u blizini velebne katedrale raspadnutih maštanja.

Za vrijeme pročišćavajućeg obreda
ti zauzimaš entitet vukodlaka,
mršteći se frapantnim obrvama,
nalik na prenatopljenu mahovinu
uslijed ponavljajuće erozije površinskog pokrova.

ponedjeljak, 29. siječnja 2018.

Lidija Bajuk dobila Nagradu “Zvonimir Golob”


Pjesnikinja, kantautorica i etnologinja Lidija Bajuk iz Zagreba dobitnica je Nagrade "Zvonimir Golob" za 2018. godinu, za najljepšu neobjavljenu ljubavnu pjesmu, koju joj dodjeljuje Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.). Nagrada joj pripada za pjesmu „Z tvojih rok“, a sastoji se od velike zlatne plakete. Pjesma je pisana specifičnom međimurskom kajkavštinom, visoko izbrušena izraza i slojevite strukture, a ljubav se u njoj ogleda na nekoliko razina. Na natječaj koji kontinuirano organizira UHBDR91., svoje radove poslalo je 284 autora iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Austrije, Njemačke…, a pristiglo je više od osamsto pjesama. Zbog velikog broja pristiglih radova prosudbeni sud u sustavu: Božica Jelušić, predsjednica, Josip Palada i Mladen Pavković odlučio je da se pohvale i radovi: Mirne Weber (Varaždin), Berke Nezić (Vodice), Aleksandra Horvata (Ludbreg), Stanka Zovka (Mostar) i Frančeske Liebmann (Vogau, Austrija).

Lidiji Bajuk nagrada će biti uručena 19. veljače u Društvu hrvatskih književnika u Zagrebu na obljetnicu rođenja Zvonimira Goloba (Koprivnica, 19. veljače, 1927. - Zagreb, 1. lipnja 1997.).
Prošlogodišnji dobitnik nagrade je pjesnik Drago Štambuk.

Predstavljen zbornik radova 'Hrvatska književnost u susjedstvu'


vrijeme: 29.01.2018.

Zbornik radova 'Hrvatska književnost u susjedstvu' koji se bavi književnim stvaralaštvom Hrvata u susjednim zemljama predstavljen je u Društvu hrvatskih književnika u Zagrebu. 

O zborniku su govorili kroatisti Vinko Brešić, Jelena Lužina i Miroslav Mićanović.

Vjeran Janeš | Veliko zlatno polje




16.1.1942., Drugi svjetski rat iz pogleda djeteta

Mama mi ne dopušta da izlazim van,
ali ne znam zašto.
Čujem dječje krikove,
valjda se igraju.
Čujem napucavanje lopte
i zvuk njenog jakog pada na zemlju.
Želim se igrati,
no mama me ne pušta van.
Pitam ju smijem li ići u veliko zlatno polje,
no ona odgovara sa strogim NE.
Zašto ne smijem ići u polje,
meni tako priraslo srcu?
Mame nema
i ja izlazim van,
idem do zlatnoga polja
i sada sam napokon sam stigao.
Ja opet čujem napucavanje lopte,
ravno pored mene.

_________________________________

Vjeran  Janeš,
6 razred, Osnovna škola Savski Gaj,
nastavnica hrvatskog Martina Baričević

Marica Žanetić Malenica | Vesela žena



Smijala sam se
na početku,
smijala na kraju.

Između dva osmijeha
voljela sam te.

Hoćeš li jednom reći:
„Bila je to vesela žena!“

Zdravka Prnić | Glagolski pridjev trpni


Nosim ga u peti, u ključnoj kosti
Osjećam ga u lijevom bubregu
Udomaćio se, prilagodio,
Preuzeo kormilo.

Gordana Malančuk | Dorotea Vučić: Prevaranti / Iskupljenje


Ovu knjigu sam osvojila na nagradnoj igri gdje sam mogla birati između četiri ponuđene. Nisam ni slutila kakav sam dragulj dobila. Istina, sadržaj me privukao, a neobična naslovnica, odudarala je od ostalih. Naslovnica, koju često zanemarujem u osvrtima, ovoga puta nosi sve glavne protagoniste na svojim koricama. Zato ću vam malo i sadržaj opisati.

Ovdje je u centru radnje jedna neobična obitelj koja živi ciganskim životom. DA, smijem reći CIGANI. Zašto? Jer radnja se događa u vremenskom periodu od nekih 20-tak godina prošlog stoljeća, (1970-1990), pa i dulje, kada su Cigani bili nomadski narod; kada su živjeli od krađe, prijevara; kada su živjeli od cirkuskih točaka, proricanja budućnosti; kada su živjeli od prošnje po kućama i ulicama... kada su bili slobodan narod neobavezni o državama kroz koje su prolazili. Da, bili su Cigani za kakve ja znam, kojima smo se radovali zbog sreće što su ih donosili svojim nasmijanim licima dok su izvodili "ples s medvjedima", i od kojih smo strepili da nas ne prokunu ili nam nešto ne ukradu. Pa i s kojima je, svako dijete, barem jednom u životu, željelo pobjeći! Da, Cigani, u svom punom sjaju!

Zrinko Šimunić | Janja


Janja je na putu u susjedno selo običavala hodati pognute glave, zagledajući se u kolomije i jaruge, u  svoja bosa i vitka stopala, blistave gležnjeve, ali nikako u lica mladih, nedugo udanih seljanki. Hej, njihov stameni hod, kret zrelih bokova, biser smijeha na lascivne šale, prsa koja se sva usplešu na iznenadni mig sunca u rascvaloj trešnji, plašili su je i privlačili istovremeno. A one mislile da se tu radi o djevojačkom stidu, o zazubicama tvrdog sikilja, o žudnji i zavisti netom probuđene djevice.

Prevariše se, Janja se nije zagledala u nekog od mladića. Bila je sama sa svojom mukom, sa vrućom žen-skom slutnjom o dodirima svoga spola, s ogromnom i zabranjenom tajnom.

Kako je samo maštala o raspletenim pletenicama  vitkih djeveruša na svojim prsima, o uvojcima na kvržicama otvrdlih bradavica. Dodirivala se ... u pojati, u potaji, pritiskala prstima slapove svijetlosmeđe kose na naježene dojke, kovrčala nokte.

nedjelja, 28. siječnja 2018.

Lea Brezar | Superjunakinje: Promjena poboljšava život. Promjena jest život


Piše: Marina Mađarević 

Ovih me dana rečenica jednoga autora dovela ka drugomu. Naime, čitajući rečenicu „U svakoj ženi ima đavo koga treba ubiti ili poslom ili rađanjem, ili i jednim i drugim; a ako se žena otme i jednom i drugom, onda treba ubiti ženu.“ koja se pripisuje Ivi Andriću, poželjela sam, u ovo senzacionalističko vrijeme aktualizacije (vječnih) dijaloga o potplaćenosti, seksualnom nasilju te marginalizaciji ženskoga roda, u ruke ponovno uzeti roman prvijenac jedne autorice. Superjunakinje Lee Brezar su me, po ne znam koji put, dočekale otvorena srca i bez ikakvih očekivanja. Stajale su ispred mene u onom svom A5 formatu nudeći slova bez skrivenih namjera, iako ipak mislim da su mudro znale da će me nečemu dovesti – (samo)spoznaji ili kritici, bilo im je svejedno.

Roman je objavljen 2017. godine u nakladi izdavačke kuće Dhar media. Moglo bi ga se okarakterizirati dvojako: s jedne strane, radi se o pravom romanu koji ima svoju fabulu, svoje likove, pripovjedne metode. S druge pak strane, naziremo njegovu pravu ulogu „pomagača“ koja se skriva u priručničkom (self-help) načinu pisanja. Naime, uz jasnu poruku koju nosi sa sobom, roman je bogat i kratkim autoričinim sentencama koje na vividan način oživljuju moralnu istinu (pojedinca) primjenjivu na svakodnevnicu. Roman je, kako i sama autorica na početku navodi, posvećen „svim ženama koje plešu taj neumorni ples jer su uvjerene da se to od njih očekuje“.

Sven Adam Ewin | Tjedni raspored straha


Ponedjeljkom se bojimo
Globalnih terorista,
A još se više bojimo
Onih iz malih mista.

Strah nas je prvog susjeda
S kojim pijemo kavu.
Po danu divan susjed,
Noću vas skrati za glavu.

Pramcem u sumrak


'VAMO - TAMO

Piše: Jelena Miškić

Večeras je Vukovar održao humanitarnu akciju za dvoje sugrađana kojima je potrebna medicinska pomoć.

Klape Elektrodalmacija iz Splita i Cambi iz Kaštel Kambelovca, uz klavirsku pratnju Tončija Tranfića, održažale su krasan koncert pod nazivom “Dalmacija na obali Dunava”.

Sinoć je u muzeju održano predstavljanje značajne  knjige o kulturi sjećanja između emocija i institucija. U Vukovaru se stalno nešto događa.

Taman kada sam se vraćala iz muzeja, srela sam turističku zajednicu koja se vraćala iz knjižnice. Mi 'vamo, oni tamo. I tako na pola puta na kiši smo zastali i pričali. Kako se nekada život u Vukovaru dijelio na život - prije i poslije gimnazije, a danas prije i poslije '91.

Tako sam se nekako snuždila na trenutak kada je ova prekrasna klapa Elektrodalmacija  krenula po osamdesetima, Bangles, Toto, Sting,  Spandau Ballet....

Tada samo još bili kući.

Sjećam se kada je krajem osamdesetih grunuo MTV na naše male ekrane. To je bio ...WOW!. Ne samo glazba, svaki spot je bio mali film, moda, ma sve je bilo WOW. Bili smo hipnozirani.

Pa onda sumanuto praćenje MTV charts.  Najbolje provođenje nedjeljnog popodneva.
I sjećam se koju sam zadnju pogledala i tko je bio no.1 u rujnu 1991.
Guns and Roses. You Could be mine. Najava Terminatora u punom sjaju. Stroja koji  će pokoriti ljudsku rasu.

I tako...Dok mjerimo sebe s onim tamo prije '91 i ovim 'vamo, draže mi je kad čujem neku pjesmu iz tog vremena reći, utješiti se "tad smo još bili kući". Kasete su se snimale, presnimavale i olovkom motale da se ne oštete, postojala je strana A i strana B. Terminator je ostao samo na filmu. Nas je zadesilo istrebljenje druge vrste.

S velikom nostalgijom prebirem po tim sjećanjima. Ponekad se čini kao da nisu niti bila moja.

Al onda jače trčim 'Vamo-Tamo', sretnem nekog tko mi potvrdi. Kaže - "E da. Baš jest tako bilo. I nikako drugačije."  Onda zapišem.

Zapišem - raj na zemlji.

Tomislav Domović | Kad dođe kraj





Bože, oprosti mi, a znao sam sve što činim
I kad sam trijezan tesao istinu punu kvrga i napuklog iverja
I kad sam pijan gradske ulice rastezao u šumske puteve
I kad sam ljubio sve od tebe naniže
I kad sam zaboravio ljubiti tebe i sve što iz tebe je poteklo

Bože, oprosti mi, nitko drugi neće
Svjedočit ću sam protiv sebe
Jer znao sam što činim
I kad sam ptice zatvarao u krletke
I kad sam bijesan mutio izvore, pojilište za bliskost
I kad sam propustom liječio strah
I kad sam od nečijih usta otkidao povjerenje
I kad sam živio tek toliko da pobjegnem u pjesmu

Bože, oprosti mi, jedini si oprost
Kad budeš dosuđivao sjeti se, pokoju olakotnu činjenicu sagledaj:
Zanemario sam te, ali nisam hulio
Krao sam, ali sam ukradeno vraćao kao što sam i svim pticama otvorio krletke
Ljubav sam bezglavo prosipao, a onda potajice skupljao rasuto zrnje i punio silose
Ubio nisam nikoga, samo sebe nekoliko puta,
ne da tebi napakostim, već da čovjeku iza sebe raščistim put

Bože, ne moraš mi oprostiti, znao sam sve što činim
I ne kajem se
Pa takvog, kakav jesam
Ti si me oblikovao

U raštimanu ljubav
U neotuđivu ljubav u kojoj su ljubav i grijeh jedno

Nataša Hrupec | Proteze u čizmama


gledala sam
svoje noge bez potkoljenica

i proteze dvije
sam dobila s tabanima

i govorili su mi da
to je najbolje što na tržištu postoji

i da će urasti u meso
i da će biti noge moje

a mene je morio strah
kako ću kaubojske čizme skidati

hoće li proteze to izdržati

ili će se s mesa kidati

i u čizmama mi ostajati

Daniela Bobinski | Žudnja



Nedostaje mi da se zagledam u tebe,
onako duboko, do dna tvoje i moje duše.
Čeznem  to pretapanje svijetlih nam zjena,
misli, života samih.

Milan Frčko | Dah slobode


https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEh2Y_j2nL7NwMoABYz576FDXT_UQFQBjPvxO9ud_4LrVa5YgEc7W8OQ3yDi8oMyNnbbKWcs7K3LjziFPNOyQQJKOADnoQuPONaOnlAXR8imMEmE1NTS3wKq7M-57cFFgZVDctN_71ulTkI/s320/corner-2407334_960_720.png
Otvori prozore svoje duše
i udahni čist i svježi zrak.
Otjerat ćeš tamu i sav mrak
u kojem crne ptice pjevuše.

Srce će ti zapjevati pjesmu
zapisanu u Evanđelju
i izljubiti ćeš nedjelju.
Ugledati ćeš školjke na pijesku

i znat ćeš čuvati bisere.
Smijat ćeš se vjetru, zori
i postati čovjek pun vjere.

Bit ćeš putokaz slobodi.
Ne čekaj. Otvori prozore odmah.
Mnogi od nas čekaju tvoj dah.

subota, 27. siječnja 2018.

Ispovijed jedne čitateljice


O romanu Tamare Lövey „Duhovita legenda“

Piše: Mirjana Mrkela

Tamara i ja jedemo kokice, ali ne buljimo u ekran. Jedna drugoj povjeravamo svoje brige. Ona je arhitektica i razmišlja o obnovi nekog porušenog dvorca. Osobito je zanimljivo jedno stubište. Ne zna se kuda bi vodilo, jer je zid pred njim srušen. Malo nagađamo o tome, a onda ja kažem:
  
– Podsjeća me na dijete kojemu su se roditelji rastavili. Ispred njega je velika praznina i ne zna kamo ni kuda. U mojoj ulici su se...

Lidija Georgijević-Špiler | Ljeta u dvorištima


Baka mi je posle večere rekla: "Sutra dolazi teta Božena. S Borkom." I sad nek ja spavam? Baka, baka....

U našem dvorištu jedini koji su živeli u stanu, a ne samo sobi-stanu, bili su striček Braco, njegova žena i sin Krešek. On nije bil od moje mere jel je bil bar 10 let stariji, al smo se ipak ponekad lepo družili. Volel je filozofirat i volel je biljke pa je i išel u školu za biljke u Lole Ribara. Često mi je tumačil kak nas biljke čujeju i da ih boli i da imaju dušu dok je po skrivećki pušil, a ja mu držala stražu. Njegov nabusiti tata, striček Braco (koji je sve znal najbolje i hodal je kak paun jer je imal vodu u stanu i vozil Renoa), nije htel priznat da Krešek nije volel učit pa je zato išel u tu školu. A još manje je volel priznat da se Krešek spominjal s biljkama i grlil naše voćke po dvorištu. Imal je biljke tak rad da je svako malo donesel neku novu o kojoj se brinul. Srećom, imali su lepi podrum u kojem su se još za II. svetskog rata svi iz dvorišta skrivali kad bi bila neka pucnjava.

Dnevnik (ne)obične djevojke


Oproštaj

Piše: Božana Ćosić

„Zovem se Emilija. Ni rijetko, ni često ime, a u prijevodu s talijanskog znači: ona koja hvali druge. Iz milja me zovu Ema...“

Sjećate li se mog predstavljanja, sjećate li se prvog zapisa i radioaktivne brojke? Vjerujem da se sjećate kao i svih ostalih zapisa: od kukanja, ljutnje, očaja, nevolja... pa sve do mog odrastanja. Kada kažem da sam odrasla ne mislim na visinu i godine, mislim na duhovno stanje.

Robert Tomšić | Nedovršeni snovi



Tu noć sanjao sam isto
što i prošlih noći.
I u snu sam znao:
tješim samoga sebe.
Ali bilo je lijepo
kao davno prije,
dok živio sam snove
s ljudima kojih više nema.

Blanka Will | Paul Celan: Fuga smrti


Crno mlijeko zore mi pijemo ga s večeri
mi pijemo ga u podne i ujutro pijemo ga noću
mi pijemo i pijemo
mi kopamo grob u zraku tamo ne leži se tijesno
Čovjek živi u kući on igra se s gujama on piše
on piše kad se smrači u Njemačku tvoje zlaćane kose Margareto
on piše i izlazi pred kuću pod bljeskom zvijezda on zviždi svojim psima
da priđu
on zviždi svojim židovima da izađu neka kopaju u zemlji grob
on zapovjeda nam svirajte sada za ples

Crno mlijeko zore mi pijemo te noću
mi pijemo te jutrom i u podne mi pijemo te s večeri
mi pijemo i pijemo
Čovjek živi u kući on igra se s gujama on piše
on piše kad se smrači u Njemačku tvoje zlaćane kose Margareto
Tvoje pepelne kose Sulamko mi kopamo grob u zraku tamo ne leži se
tijesno.
On viče zarijte dublje u tlo vi drugi pjevajte i svirajte
on hvata se za željezo o pasu vitla ga njegove oči su plave
zarijte dublje ašov vi drugi svirajte dalje za ples

Crno mlijeko zore mi pijemo te noću
mi pijemo te u podne i jutrom pijemo te s večeri
mi pijemo i pijemo
čovjek živi u kući tvoje zlaćane kose Margareto
tvoje pepelne kose Sulamko on igra se s gujama
On viče svirajte slađe tu smrt, smrt je majstor iz Njemačke
on viče na violinama zagudite dublje i vinut ćete se u nebo k'o  dim
tad' imat ćete grob u oblacima tamo ne leži se tijesno

Crno mlijeko zore mi pijemo te noću
mi pijemo te u podne smrt je majstor iz Njemačke
mi pijemo te s večeri i jutrom pijemo i pijemo
smrt je majstor iz Njemačke njegovo oko je plavo
on pogađa te olovnim zrnom on gađa točno
čovjek živi u kući tvoje zlaćane kose Margareto
on huška svoje pse na nas on daruje nam u zraku grob
on igra se s gujama i sniva smrt je majstor iz Njemačke

tvoje zlaćane kose Margareto
tvoje pepelne kose Sulamko

(Prevela Blanka Will)

Objavljeno povodom 27. 1. međunarodnog dana sjećanja na Holokaust.


Vezane objave: http://www.casopiskvaka.com.hr/search?q=Paul+Celan

Slavica Gazibara | Bilješka


(promišljanje potaknuto poezijom Splićanke potpisano pseudonimom Pietra Fon Tillen)

Originalna postmodernistička poezija pisana (naoko) lakoćom slam - izraza. Za ovakvu maniru u pisanju nema izraza u teoriji književnosti, kao što ni današnji čovjek nema puno zajedničkog s kromanjoncem, Aristotelovim sugrađaninom ili s onom prije sto godina. Tko i što je čovjek danas? Plod iskrzane utrobe izbačen u žrvanj zla s fragmentarnim genskim sjećanjem na suvislost i piramidalni poredak reda svijesti.

Kad ono bezumno, nemoćno, osamljeno, a tako opipljivo  živcima iz grotla divlje izbije je li to pjesma ili samo nemušti vrisak? Djelići mozaika kao mrvice  postojanja ne slažu se u cjelinu, samo svjedoče svoju prisutnost, vrte se svaka oko svoje osi, dezorijentirano, bezglavo se kreću i sudaraju, bez želje i mogućnosti da ikad stvore sklad cjeline. Jer sve je kaos, a sklad samo riječ koja mijenja lažni zarez (iza kojeg ništa ne slijedi), stanka između dva nova kaosa. 

Ono što ih povezuje, ono mračno, crno, neljudsko jest vrijeme koje utaboreno negdje u dubini vreba priliku i gura svoje pipce na sve strane kao nadošlo tijesto, podrugljivo ne dozvoljavajući varljivu uravnilovku da „bit će dobro“.

Postoji li bijeli ljiljan za spas razderane duše i hoće li ga naći i prepoznati naš oskrnavljeni senzibilitet, izranjavana čula potrošena na vašarima neukusa i duša naša preplašena što čuči u mraku? Ako i ne, pjesma rastjeruje maglu.

Denis Kožljan | Vladimir Vidrić: Jutro


Pročitavši nešto više od desetak pjesama iz zbirke "Jutro", samo sam se zapravo podsjetila na ono što sam o Vidriću, pjesniku , liriku Moderne, naučila iz Književnosti. On je pravi ekspresionist ali sa strahovitim osjećajem za sliku (slike vizualne, a kasnije olfaktivne i akustične), javljaju se u svakoj njegovoj pjesmi koja nas čitatelje jednostavno vuče k sebi. U nekim je pjesmama stih vezan, u nekima slobodan, pjesme su pisane u katrenima, a rima je vrlo lijepa i pojačava dinamičnost odnosno sveukupni dojam čitanja.
Njegov stil i pjesnički izričaj je vrlo poseban, tim više što vrlo često piše u vokativu, dakle svojim se motivima u pjesmi obraća sa "Oj"...vi... Istovremeno mogu reći kako se Vidrić zapravo kao subjekt pojedinebog pjesme gubi u nekom mitskom liku, a najčešće su to grčki bogovi, Zeus, Pan, Perun, pa inje, nimfe... I upravo takav ga način pisanja čini originalnijim i suptilnijim. Svijet o kojem autor piše je minijaturan, a zapravo tako nevin, čist i pojačan trenutačnom trećom dimenzijom što je i jedna važna karakteristika Vidričevog načina izražavanja kroz pjesmu -stih.. Između pjesama: U oblacima, Na Nilu, Scherzo, Coena. Mentor i pjesnik Bosket, Narodna, Plakat, ipak ću nešto više reći o onim stihovima koji su na vrlo specifičan način, obilježili Vidrićevu pjesničku notu.

Prvo ću reći kako je negdje u jeku njegova stvaranja , možda i najupečatljivija, ostala pjesma "Jutro", po kojoj je zbirka i dobila naziv. Eto, buđenje dana, započinje prisustvom boga Pana, starogrčkog boga šume, a tu su i božice Nimphe koje plešu oko njega, radujući se na poseban način, dolasku novog dana. Treba dakle reći kako , za razliku od nekih prijašnjih pjesama u ovoj se osim slika, po prvi put pojavljuje i radnja(ples boga i božica). Tu je jasno vidljivo koliko je pjesnik bio okupiran likovima iz mitologije jer iih i sam vrlo često spominje kao glavne motive u pjesmama.. Slijedeću njegovu pjesmu koja me dojmila upravo zbog vedrog raspoloženja i dinamičnosti je pjesma "Dva pejzaža", a stihom je ovdje prikazan stvaran život i to u dva dijela. Normalno i ovdje je uporabom slika, vjerno dočaran prekrasan krajolik.Spomenut ću svakako i pjesmu "Notturno", koja me dojmila zbog slikovitosti stiha.."u zraku se kupa mjesec i sipa svjetlo i sjenu".."i svilne vjeđe obara i noć je...i biva tiše..."

Osim pak pejzašnih pjesama, slikovitih opisa prirode, autor je u svojoj zbirci napisao i meni posebno upečatljive pjesme misaonog karaktera. Prva od njih je "Roblje" gdje govori o obespravljenim robovima, o njihovoj tuzi, patnji i bolu, muci i jadu (posebno u stihovima kojima nam dočarava jecaje u lađi). Osnovna misao pjesme je: KAKO BEZ SLOBODE čovjek je zapravo NIŠTA. Pisana je slobodnim stihom u pet katrena, rima je prisutna. Slijedi i pjesma "Mrtvac" koja govori o prolaznosti života i neizbježnoj smrti i tu se Vidrić po posljednji put vizualno izražava. Za njega kao čovjeka i pjesnika smrt ima silnu snagu.."vječna, jaka, živa"... Iz kasne faze svojega života, kad Vidrić poboljeva i biva zatvoren u psihijatrijskoj bolnici, nastaje njegova pjesma"Adieu" koja je vrlo tužna, površna i gotovo bezsadržajna. Bolest ga je potpuno shrvala i ouzela mu najprije stvaralačku inspiraciju, pa onda povela u smrt...

petak, 26. siječnja 2018.

Sven Adam Ewin | Dvije sige


volimo se postojanošću
kojom se vole dvije zaljubljene sige

ti si stalaktit
visiš sa stropa
ja sam stalagmit
tvoja ortogonalna projekcija
i rastem prema tebi

voda nas moderira
kristalnom memorijom vapnenca
obećanim poljupcem u doba krede

upravo spajamo usne
i jezik
i urastamo u stup ljubavi
kao dva davna kamena zavjeta

oboje
s vrlo oskudnim znanjem
o izlučivanju kalcijevog karbonata u kraškim špiljama

Branimir Šilović | Između redaka


Zastali smo jednom i zapitali se:

(na širini bez granica
uz titranje mora
u iskonskom žutilu okoline
odveć prastare i zaboravljene pustoline...)

                    znam znala si.

Sjećanje na Božu Hlasteca u Ludbregu


Piše: Aleksandar Horvat

Ludbreška Gradska knjižnica i čitaonica "Mladen Kerstner" ove godine po treći put organizira Dane Bože Hlasteca, ludbreškog pjesnika. Dani Bože Hlasteca traju svake godine od 16. siječnja kad je Hlastec rođen, do 26. siječnja, dana njegove smrti. U ove dane knjižnica organizira brojne aktivnosti u koje se uključuju ludbreške škole, vrtići, udruge i brojni umjetnici. Ove godine valja istaknuti izložbu dvadesetak likovnih umjetnika na temu Hlastecovih pjesama, glazbeno-poetsku večer "Božo Hlastec – ludbreški pjesnik" s temom ljubavi, te 1. recital kajkavske poezije "Božo Hlastec" kojim od ove godine ludbreška knjižnica uvodi Ludbreg u još aktivnije promicanje i njegovanje kajkavskog jezika. Glavna događanja će se po običaju održati u svečanom ambijentu dvorca Batthyany.

Knjižnica ujedno objavljuje i rezultate natječaja:

Odabrani radovi 1. recitala „Božo Hlastec“ (odabirom prosudbenog povjerenstva, abecednim redom po prezimenu):

1. Zlata Brzeska – Tak šteča
2. Zdenka Čavić – Ludbrega si imel rad (posvećeno Boži Hlastecu)
3. Darko Foder – Vozel sreče
4. Željko Funda – Drava
5. Ivan Gaćina – Vu megli spomena
6. Branka Grakalić – Nedam kaj ni za kaj
7. Marija Hlebec – Stisni si seju na vajnkuš ad listja
8. Aleksandar Horvat – Silvestrov biciklin
9. Mirjana-Marija Horvat – Sosedova črešnja
10. Snežana Liber – Breza
11. Štefanija Ludvig – Želeča toplina
12. Tibor Martan – Anđeli ober zibače
13. Vladimir Mihaljević Kantor : Notturno
14. Marija Miklaušić – Ižička
15. Kristina Mrkoci – Križ
16. Milan Novak – Veter je čarobnjak
17. Štefanija Novak – Raspelo
18. Denis Peričić – Ples planetov
19. Ivan Picer – Imam želo
20. Ljubica Ribić – Jesenji dežđ
21. Tereza Salajpal – Zapisi živlenja
22. Ladislava Šarec - Hitvalno živlenje
23. Doroteja Valentić – Draga zemlica
24. Ljiljana Vuglač – Strah
25. Katarina Zadrija – Dišiš

Božo Hlastec rođen je 19. siječnja 1923. u Ludbregu gdje je završio građansku školu, a u Zagrebu srednju tehničku građevinskog smjera. U vrijeme drugog svjetskog rada bio je borac i antifašist. Nakon rata radio je u kotarskom građevnom poduzeću (kasnije ORAH) i zadužen za regulaciju rijeke Bednje i gradnju mostova. Us zve to je bio lovac, nogometaš i kulturni djelatnik. 1953 je preselio u Samobor ali je i dalje redovito dolazio u Ludbreg. Bio je veliki domoljub i 1971. godine vođen idejom slobode i pravde aktivno se uključio u rad Matice hrvatske, te je postao jedan od osnivača Ogranka Matice hrvatske u Samoboru.

Božo Hlastec je u cijelosti kajkavski pjesnik, jedan od onih koji su pisanjem na govoru svog rodnog kraja afirmirali kajkavski jezik. Jedna je od najvećih, ako ne i najveći pjesnik ludbreškog kraja. Izdao je 5 zbirki kajkavske poezije. Pjesme su mu objavljivane u novinama, književnim časopisima i antologijama kajkavske poezije. Preko 30 pjesama mu je uglazbljeno, a dobivao je brojne nagrade na smotrama kajkavštine u Samoboru, Zlataru i Krapini.  Božo Hlastec je osoba koja je na svoj način obilježila ludbreški kraj, promovirajući svoj zavičaj zadužila nas da čuvamo sjećanje na njegov lik i djelo. Umro je 26 siječnja 1994. u Varaždinu.


Zbogom sima

Se kaj je lepo bilo,
Se sem z vas si zel,
Se kaj mi je bilo milo,
Se kaj sam sam štel.

Moral sem od vas otiti,
Vu svet dalki, beli,
Z semi dragi se raziti,
A radi ste me meli.

Zbogom bregi moji dragi,
Za se vam lepa fala,
Zbogom moji lugi blagi,
I ti hiža mala.

Zbogom trsje, šume, seče,
I ti nebo plavo,
Mesečina, sonce žareče,
Si bodite zdravo.

Zmislite se da name,
Em sem z vami živel,
Tu je sreče bilo za me,
Tak rat sem vas imel.

Božo Hlastec – Stari poti, 1970


Nataša Hrupec | I jednom ću se možda napiti tebe


ma nek' si i tijela malo zažele
sve najbolje
neka
jer sutra je Nova godina

sam sebi imam i previše sebe
i zato bih malo tebe
i nisam zato razmažen

malkoc
onako slatko i kiselo pomiješano

i nemoj malena gledati široko
književnost su ti samo naznake
ne može se ni romanima sve
ne

ni ono unatrag nije mini malena
to je mnogo čim se dodiruje
to je razina
ali ni ono što će biti neće mega biti

i sad bježim
i nisam sam i radim
i radnik sam i sluga i stalno bježim

i usput malo bih i pio
i pijem i pit ću
i jednom ću se možda napiti tebe

Zdenka Čavić | Prag


Grafika: Zdenka Čavić














Za divan, bezvremeni čas,
Prag je postao dom
jednom srcu i jednoj duši.
Koracima vječnosti,
po ulicama i trgovima,
dodane su i moje stope.

četvrtak, 25. siječnja 2018.

Damjan Abou Aldan u Koprivnici predstavlja knjigu 'Svi moji svjetovi' i projekt 'Damidania'


vrijeme: 31.01.2018. 19 h
mjesto: Koprivnica; Knjižnica i čitaonica Fran Galović, Zrinski trg 6

U srijedu, 31. siječnja, u 19 sati, u Stručno-znanstvenom odjelu Knjižnice i čitaonice 'Fran Galović' Koprivnica Damjan Abou Aldan predstavit će svoju knjigu 'Svi moji svjetovi' i projekt 'Damidania' - virtualnu platformu na kojoj je moguće kreativno stvarati, djelovati, objavljivati priče u svim umjetničkim formama, a koja započinje klasičnom, tiskanom knjigom – prvom pričom.

Važna obavijest | Novi termini predstava Kazališta Mala scena


Upravo smo dobili informaciju kako su tri izvedbe Stilskih vježbi (kazališta Planet Art) koje su se trebale održati u Maloj sceni – odgođene!

Radi se o datumima 2., 4. i 25. veljače u 20 sati.

Novi termini održavanja predstave pišu u izmijenjenom mjesečnom rasporedu u privitku i označeni su crvenim slovima.

Novi raspored: ovdje

Unaprijed hvala na razumijevanju.

Srdačno,

Mia Tomić

Ibis grafika predstavlja | Nena Lončar: Sve o Evi


Ibis grafika i Knjižnica Tina Ujevića pozivaju vas u petak, 9. veljače 2018. u 18:00 sati na predstavljanje knjige

SVE O EVI
Nene Lončar

Na predstavljanju će govoriti autorica, ilustrator knjige Marijan Lončar, i moderatorica Srebrenka Peregrin.

Nena Lončar, dvostruka dobitnica književne nagrade "Zvonko", donosi nam novi uzbudljivi roman o sanjarenju sklonoj djevojčici Evi koja na svoj osebujan način putuje kroz vrijeme. Riječ je o humornom romanu, u kojem se u prvom redu govori u sukobu, ali i povezanosti naoko posve različitih sestara – glavne junakinje, nježne, sanjarenju sklone Eve i buntovne, pomalo divlje i ironične Brune, njihovim roditeljima koji se nađu pred izazovima nepovoljnih društvenih okolnosti, te o ljubavi – između mladih ljudi.

Autorica poznata po svom istančanim stilu, i ovim roman potvrđuje da je odlična pripovjedačica koja zna jezikom i situacijama bliskim i razumljivim mladima precizno ocrtati složene obiteljske odnose. Ilustracije za roman osmislio je nagrađivani animator, autor crtanih filmova i ilustrator, Marijan Lončar.

Više pojedinosti o knjizi pogledajte ovdje:

Nada Vukašinović | Slučajno


Autobus je slučajno kasnio.

Jutarnji sati. Pusta i gluha ulica. Dan se još nije odlučio hoće li biti više sunca ili više oblaka. Iznad potoka još jadni ostaci magle.

Sanja je jutros u zadnjem trenutku odlučila vratiti knjige u knjižnicu. Kasni i platit će zakasninu. Ferić i Amos Oz u platnenoj vrećici. Na autobusnoj stanici je sama. Ruke je prekrižila na trbuhu, u desnoj ruci torbica i platnena bijela vrećica s knjigama.

Blanka Will | Rainer Maria Rilke: Magija



Iz neopisive preobrazbe potječu
te tvorbe -: Osjećaj i vjeruj!
Trpimo često: pepelom postaje oganj;
u umjetnosti: ognjem postaje prah.

Tu je magija: u predjelu čarolije
obična riječ uzdignutom se čini...
a ipak je zapravo k'o zov golubara
što nevidljivog goluba zove.

(Prijevod: Blanka Will)

_______________________________________________


Rainer Maria Rilke
najutjecajniji je pjesnik njemačkog jezičnog izraza u prvoj polovici 20. st. Afirmirao se već svojim prvim zbirkama pjesama „Das Buch der Bilde“ (Knjiga slika)  i „Das Stundenbuch“ (Knjiga časova).

Rođen je 1875. u Pragu. Školuje se na vojnim akademijama u Austriji. U München studira  povijest umjetnosti i povijest književnosti.  Ključan za njegovo posvemašnje okretanje pjesništvu bio je susret s Lou Andreas-Salome, ruskom intelektualkom, koja se kretala u bečkim i münchenskim umjetničkim krugovima. Ona mu je približila Nietzsceov misaoni svijet. 

1902. odlazi u Pariz, gdje je na njega mjerodavno utjecao August Rodin. Nakon razmimoilaženja s Rodinom putuje i. o. po Sjevernoj Africi, Egiptu, Španjolskoj. 

Zbog krhka zdravlja nije povučen u vojsku za Prvog svjetskog rata. 

1911/12 boravi u dvorcu Duino kod Trsta kao gost kneginje Marie von Thurn und Taxis, gdje nastaju njegove prve Devinske elegije.

1921 nastanjuje se u Švicarskoj u dvorcu Muzot u Kantonu Wallis, što mu ga je na raspolaganje stavio njegov mecen Werner Reinhardt. Završava ciklus svojih 10 Devinskih elegija. One su njegovo kapitalno lirsko djelo što ga je na hrvatski jezik brillijantno preveo Zvonimir Mrkonjić.

1926. umire od leukemije.

Lorena Kujek | Duhovna katalepsija


Otkako ponukana trenutnim afektom premjestih objekt opsesije u vakuum prežaljenih neprežaljenosti,
zatekoh vlastiti odraz u mutnoj lokvi razbijena zrcala.

Pratiše me raznolike oscilacije predsvijesti,
varirajući od sesilne nekrofobije
do bestežinskog stanja opuštanja izmrcvarenih zglobova.

Božica Jelušić | Lucian Blaga: Anno Domini


Foto: Ivan Nivan



















U grad noć ušeta, carinu ne plati.
Kasna ura, opet zasniježi iz tame.
Pod središtem katedrale što se zlati
Sjajem srednjeg vijeka, šumski dusi čame.

Udaranje sata jorgovan rasani,
Iz sna dugotrajna, to bješe prenuće.
U pepelu tom su anđeli sažgani,
Koji s neba sipi na nas i na kuće.

Prepjev s rumunjskog: Božica Jelušić

srijeda, 24. siječnja 2018.

Pavol janik | Angela poznaješ po perju


YOU CAN TELL AN ANGEL FROM HIS FEATHERS

(For my parents who are not yet - departed-)


In my innermost display cases
all my glassy memories tremble.

At the end of silence
to hear last year’s rain
how it dictates whispering
its incomprehensible telegram.

Maja Šiprak | L i l i t h


Možeš  ti svjesno negirati lilith u sebi
praviti se zadovoljnom iza kulise braka
sigurnosti prividnog mira
zatomljujući ženstvo i poriv u sebi
iluzijom vanjskog blještavila

u noćima besanim, sledit će te saznaje
kako nema  veće  kazne
za ženu
od one za potpunim predavanjem
a nemati kome
dok budna ležiš svjesna praznine
dočekuješ  sunce koje će okupati
tvoje nago
dodira željno tijelo
omamljeno slatkim trncima
koji ti niz prepone klize
a bedra se i nesvjesno šire…

Sven Adam Ewin | Intima


U tvome oku naselile se ptice;
Danju je puno zeba i golubova;
Pod vjeđama ti cvrkuću lastavice;
Tvoje je oko - ptičja kuća iz snova.

Kad jutro svane – ptice ka nebu kreću,
A kad zanoći sve one natrag hoće.
Reci mi draga, kamo s večeri slijeću?
U kojem dijelu tijela - ptice ti noće?

I ja bih rado jedno maleno jato.
Pa da ih čuvam u oku… No da skratim,
Bar jednu pticu ukrao bih ti. Zato
Postanem sokol… I tvoje ptice pratim.

Gle, nad ulazom - preslatka ptičja sjena!
Ne da mi ući… ptičica raskriljena.

Tin Lemac | Maja Šiprak: Vatra jasnog pripadanja


ISPOVJEDNI VODOSKOCI  MAJE ŠIPRAK

Maja Šiprak: Vatra jasnog pripadanja
Hrvatski sabor kulture, Split 2016.

Pjesnikinja Maja Šiprak objelodanila je šestu zbirku poezije znakovitog naslova Vatra jasnog pripadanja. Autorica, Siščanka sa zagrebačkom adresom, pjesnikinja je već s pozamašnim opusom koji se smjelo razvija iz knjige u knjigu. Tomu je znak činjenica da je Majina poezija već zastupljena u nekim antologijama, zbornicima i izborima poezije u Hrvatskoj i Europi. Biti svjestan vlastita talenta, uporno raditi objelodanjujući knjige i biti u kontaktu s pravim literarnim vodičima može samo donijeti dobar i kvalitetan rad koji mami na stalno usavršavanje. Namjerno ću biti malo osoban i reći kako sam se s Majinom poezijom prvi puta sreo na grupnoj promociji neafirmiranih autorica u Knjižnici Bogdana Ogrizovića negdje početkom prosinca 2012. godine. Ta je poezija bitno odskakivala od ostalih i povjerovao sam se kako će se dotična autorica jako razviti narednih godina.

Mario Kovačević | Peter Sinfield (King Crimson): Epitaf


Zid na kom su riječi proroka
Puca po šavovima,
Na spravama smrti
Jarki odsjaj sunčevih zraka.
Kad je svatko rastrgan
Na svoje noćne more i na snove,
Zar nitko neće lovorov vijenac položiti
Dok tišina utapa krikove.
„Konfuzija“ će pisat' na grobu mom
Dok puzim ovom stazom napuklom
Ako uspijemo, možemo se opušteno smijati
Ali bojim se da ću sutra plakati...
Da, bojim se da ću sutra plakati...
Da, bojim se da ću sutra plakati.
Između željeznih bedema sudbine,
Sjeme vremena je posijano,
I zalijevano djelima onih
Koji su poznati i kojima je znano;
Znanje je smrtni prijatelj
Ako nitko ne odredi pravila.
Vidim sudbina je čovječanstva
U rukama budala.
I bojim se da ću sutra plakati...
Da, bojim se da ću sutra plakati.

utorak, 23. siječnja 2018.

Grafičko-pjesnička mapa 'Alta bez mira' K. Dundovića i A. Mrkonjića


vrijeme: 26.01.2018.
mjesto: Muzej likovnih umjetnosti, Osijek

26. siječnja u 12 sati, u osječkom Muzeju likovnih umjetnosti, akademik Tonko Maroević predstavit će grafičko-pjesničku mapu Alta bez mira dvojice autora, Krunoslava Dundovića, jednog od istaknutih hrvatskih grafičara mlađe generacije, i književnika, pjesnika i slikara Anđelka Mrkonjića.  

Objavljena knjiga Josipa Lisca o povijesti hrvatskoga jezika


vrijeme: 23.01.2018.

Knjigu hrvatskoga jezikoslovca Josipa Lisca "Izabrani spisi. O povijesti hrvatskoga književnog jezika" objavili su Sveučilište u Zadru i zadarski Ogranak Matice hrvatske. 

U knjigu je uvršteno, kako autor navodi u proslovu, desetak priloga koje je pisao od osamdesetih godina 20. stoljeća do najnovijeg vremena.

Čitateljski klub Čitafora organizira 5. Natječaj za najljepše ljubavno pismo


Čitateljski klub Čitafora organizira 5. Natječaj za najljepše ljubavno pismo u kategorijama:  
1.     za učenike osnovnih škola
2.     za učenike srednjih škola
3.     za odrasle

Rok predaje pisama je 31. siječnja 2018. i to na sljedeći način: 
·  osobno u "ljubavni sandučić" u prostoru Knjižnici Sesvete ili
·  slanjem na e-mail citafora.sesvete@gmail.com.

Sva pisma moraju biti potpisana šifrom po vlastitom izboru (radi anonimnosti pri čitanju pisama) i označena kategorijom u kojoj se natječete.


Molimo Vas da u posebnoj omotnici u sandučić ubacite, tj. u e-mailu dodatno navedete:


 
·  svoje ime i prezime,
·  broj telefona,
·  e-mail te
·  pripadajuću šifru i kategoriju.

Rezultati će biti objavljeni 09. veljače 2018. na internetskim stranicama Knjižnice Sesvete i facebook stranici ČITAFORA - Čitateljski klub Knjižnice Sesvete (za pristup je potrebno biti registriran na društvenoj mreži Facebook).
Završna svečanost održat će se u prostoru Čitaonice Knjižnice Sesvete (ulaz s gornje strane zgrade) na sastanku Čitafore, u ponedjeljak 13. veljače 2018. kada ćemo najljepša pisma pročitati, a neka i nagraditi.

„Puž“ oduševio male azilante


https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEiw6ZuRziZRjmrt566TOnR1rKscgRZ0PgCtzP_Ij3GMM2ACd15NxvbRLmvXSXUFsZ43zvGToBF549-3d7Dv1mHcm7t6Q59xvfR-kBXwUu94ExSDpl28yyIKye-UYR4RvuIx9mUIVX4cv8A/s320/Program+Mala+scena+copy.pngHumanitarna akcija kojom je zagrebačko kazalište Mala scena započelo program u novoj godini ispunila je očekivanja te djeci azilanata omogućila priliku da sudjeluju u aktivnostima lokalne zajednice i na taj način uče hrvatski jezik. Nesebičnim činom kupnje ulaznica, zagrebačka publika pokazala je kako zaista ima veliko srce, dok se ekipa iz predstave „Puž“ odlučila odreći honorara i tako darovati predstavu najnevinijima - djeci azilanata koji se zbog nasilja u svojoj domovini danas nalaze daleko od svojeg doma, u Zagrebu.

Nuri Al Ahmed, prevoditelj u Isusovačkoj službe za izbjeglice nam je rekao:

Hvala kazalištu Mala scena i Global Shapersima što su ovu predstavu poklonili malim tražiteljima azila koji su se u potpunosti uživjeli u scenu i glumce. Ovaj dolazak u kazalište za njih je bilo jedno novo iskustvo koje su prepričavali cijelo vrijeme prilikom povratka u Prihvatilište za tražitelja azila. Predstava je razigrala njihovu maštu, a druženja nakon ih je razveselilo. Drago mi što smo im mogli omogućiti radosnu subotu i potaknuli ih da budu kreativniji, otvoreniji, da uče i da upijaju razna pozitivna iskustva. U Isusovačkoj službi za izbjeglice rad s djecom nam je jedan od primarnih aktivnosti i iz toga razloga trudimo se kroz igru educirati djecu, učiti ih hrvatski jezik, kako se ponašati prema drugoj djeci, razvijati njihovu kreativnost i toleranciju.
Dobrotvornom akcijom u organizaciji Male scene i udruge Global Shapers Zagreb, koja je već i ranije pomagala imigrantima u Hrvatskoj, skupljeno je 3.955,00 kuna koje će ovih dana biti donirane Isusovačkoj službi za izbjeglice čija je misija pratiti, služiti i zagovarati prava nasilno raseljenih osoba. Prihod će iskoristiti na nužne potrepštine koje će djeci azilanata omogućiti ljepši, lagodniji i kvalitetniji život.

Hvaljena predstava, autorice Maje Hrgović u režiji poznatog koreografa i redatelja Staše Zurovca, priča je o maštovitom dječaku koji u svemu što ga okružuje prepoznaje čaroliju života. Bajkovita i vizualno atraktivna predstava ispunjena glazbenim brojevima istoga dana proslavila je i 50. izvedbu nakon čega je uslijedilo druženje uz tortu koje je itekako razveselilo svu djecu, na što nam je jedanaestogodišnji Ali rekao:
Predstava mi se jako svidjela i sve sam razumio. Volim kada nas vode izvan Prihvatilišta na različite događaje i nadam se da ćemo uskoro ponovno ići gledati neku predstavu. Kada smo se vraćali kući, svi smo bili jako veseli i kada sam došao u Prihvatilište odmah sam roditeljima ispričao sve o dječaku u predstavi.

Ovom prilikom zahvaljujemo sjajnoj publici - svima onim koji ste kupili ulaznice i tim hvalevrijednim činom učinili da petnaestak malih azilanata još dugo pamti prošlu subotu!



F12 platforma poziva | Obilježavanje Svjetskog dana Community arta u Hrvatskoj



F12 platforma poziva sve umjetnike, autore, zavisne, nezavisne, kreativce koji rade i djeluju na području Hrvatske da se uključe u prvo obilježavanje Svjetskog dana Community arta u Hrvatskoj.

Community art obuhvaća razvoj, poticanje i realizaciju umjetničkih aktivnosti unutar lokalne zajednice a karakterizira ga interakcija i dijalog s okruženjem. Često uključuje profesionalne umjetnike koji kolaboriraju sa civilnim društvom i ljudima koji inače ne djeluju u kreativnim industrijama.

Obilježavanjem Svjetskog dana community arta u Hrvatskoj, platforma F12 želi potaknuti širenje ideje o umjetnosti kao alatu za društveni razvoj i na jedan dan u godini postaviti besplatne oblike umjetnosti u javne prostore dostupne publici. Vjerujemo da udomljavanjem radova sa javnih površina publika doma ne odnosi samo rad nego dio ove ideje. Želimo dovesti kreativne prakse u javne prostore radi povećavanja vidljivosti kreativnog djelovanja i mogućnosti privremenog i povremenog korištenja javnih prostora za kulturne i umjetničke sadržaje.

Ideja je da 17.2.2018. godine svatko tko želi sudjelovati u akciji uzme neki svoj autorski rad ili djelo (likovni radovi, fotografije, digitalni kolaži, skulpture, ručni radovi, literarni radovi, poezija, itd) i postavi ga negdje na lokaciji po izboru u svome gradu ili mjestu gdje se trenutno nalazi. Na radu je potrebno naznačiti da je namjenjen za udomljavanje (dovoljno je na rad staviti natpis na papiru s tekstom "UDOMI ME"). Uz rad možete postaviti i svoj kontakt, informaciju, link od portfolia, facebook stranice i slično. Nakon postavljanja, rad se fotografira te se fotografije izloženih radova individualno postavljaju u event gdje publika može popratiti lokacije i ciljano sudjelovati u akciji. Sudjelovati može bilo tko bez obzira na akademsko obrazovanje, umjetnički status, lokaciju, vrijeme postavljanja, itd. Nije potrebno na bilo kakav način prijaviti sudjelovanje u akciji, svi zainteresirani autori su slobodni u event objaviti fotografije svoje intervencije i označiti lokaciju na kojoj je postavljena.

Cjelokupna akcija sprovodi se bez sponzora, donatora i financijske podrške, odnosno, radi kroz "pogon na dobru volju".

Daria Lisenko | Rajski vrt


Mušice sitne i bijeli leptiri,
Slijeću na usne crvenih ruža,
I ljube ih krilima ti kavaliri,
Dok medeno vino ruža im pruža.

Učini(mo) pisanje ponovno velikim

               
Ako nemaš 10 minuta vremena za čitanje dnevno, čitaj sat vremena

Piše: Clara C.

Ljudi često nemaju vremena i vole govoriti da ga nemaju. Da ga imamo, gdje bi nam bio kraj? Stvarnost je takva da nemamo vremena za sebe, za voljene (omaškom sam napisala „voljenje“, pa može ustvari i tako) i za sve one stvari koje najčešće idu na listu onoga što društvo smatra hvalevrijednim, poput više vježbanja i naravno, za ovu kolumnu važnije, više čitanja. Koliko je samo puta svatko od nas čuo nekoga kako govori „ja bih čitao, ali stvarno nemam kad“?

Nataša Hrupec | Milenijski egzodus



konji bježe
strgnuli su uzice
konjskim zubima otkinuli se od samostanskih stupova
po klaustrima lome ružmarine u trku
trče po gradu i uskim ulicama
niz skale u kasu
preko fontana u lebdećoj fazi
lome si noge kukove dok padaju
pletu im se
noge mišice grive
žvale u pjeni prskaju
i vole to
nozdrve su im raširene
duboko dišu
razgoni ih dok portale kidaju
vodorige s visina po njima padaju
preživjeli na vrata od kopna izlaze u galopu
jedan preko drugog
izvan zidova

izvan grada i pitaju se
hoće li ikad moći stečaj šovinističkog jezika dočekati

Andreja Malta | Opraštam se


Kazaljke na satu su stale
Zaledilo se zlato rumeno sunce
Na prozoru
Više se ne čuje zvuk automobila
S ulice
Ne miču se ljudi na trotoaru
Ptice na granama više ne pjevaju
Tišina je kraljica tog zadnjeg popodneva.
Sjedim i gledam u ponor praznine.
I mačka koja je sjedila uz mene
Zaspala je.
Moje ruke više ne drže olovku,
Više ne pišu malena slova
Po finom bijelom papiru.
Moje davno napisane zbirke
Poezije i proze
Umorne leže na pisaćem stolu
Pokrivene Užicima prokletih,
Bukowskog u kojeg sam beznadno
zaljubljena
I nekih boljih, prošlih vremena.
Tako je to tog zadnjeg dana
Na Staru godinu. 
Čekati ću u tišini dok padne mrak
Opraštajući se od svega
Što se dogodilo
Sve dok se kazaljke na satu
Ponovo ne pokrenu,
Dok se ne oglase crkvena zvona
U blizini.
                           

ponedjeljak, 22. siječnja 2018.

Josip Bedeković | Knjiga o svetom Jeronimu, Iliriku i Međimurju

vrijeme: 23.01.2018.
mjesto: Zagreb, Matica hrvatska

Matica hrvatska, Ogranak MH u Čakovcu i Izdavačka kuća Meridijani pozivaju na predstavljanje knjige Josip Bedeković: Knjiga o svetom Jeronimu, Iliriku i Međimurju (Josephus Bedekovich: Natale solum magni ecclesiae dostoris sancti Hieronymi, 1752). Knjiga je prvi prijevod s latinskog jednog od najvrijednijeg djela hrvatske latinističke literature 18. st. 

Predstavljanje će se održati u utorak, 23. siječnja 2018. u 12 sati, u Velikoj dvorani Matice hrvatske u Zagrebu.

O knjizi će govoriti:
Stjepan Sučić, potpredsjednik Matice hrvatske
Ivan Pranjić, predsjednik Ogranka Matice hrvatske u Čakovcu
Prof. dr. sc. msgr. Juraj Kolarić, pisac predgovora
Akademik Dragutin Feletar, urednik
Marko Rašić, prevoditelj
Voditelj: dr. sc. Petar Feletar

Knjigu je s latinskoga jezika preveo prof. Marko Rašić. Bedekovićev Natale solum, odnosno, od sada Knjiga o sv. Jeronimu, Iliriku i Međimurju, djelo je opsega petsto i više stranica, tiskano na latinskom jeziku 1752. u Bečkome Novom Mjestu, bogato ilustrirano vrijednim grafikama. Knjiga je u znanstvenoj literaturi često citirana, a ovo je prvo njezino izdanje na hrvatskome jeziku. Ujedno je prva monografija jedne hrvatske regije, a obuhvaća i širi zemljopisni i povijesni kontekst. Knjiga je druga po redu Bibliothece Murodravane, koju su utemeljile Međimurska županija i Ogranak, a temeljni joj je cilj objavljivanje najvažnijih djela vezanih uz međimursku kulturnu povijest. Prva je knjiga edicije Sigetski boj u hrvatskoj epici.

www.matica.hr

Izvor:Culturnet.hr

Dubravka Borić | Vȍnji štrôdih


(čakavica- pučiški idiom)


Nad ogrȁdon punuõn trũdih
prilĩćedu tȉčice.
Hrȅbi riestedȕ
iz žiẽdne crjenȉce.

Napȑćeni konjȉ
smȍkov,
vȉšonj,
kombȍlih...

Jelena Hrvoj | Justicija


Bijaše to posljednjeg dana toplog nam Travnja. Promatrah ga kako besciljno primiče kroz bezbojnu prašinu meku. Promatrah ga kako ruku uguranih u džepove pogledom miluje mlade vitice vinove loze. Vitice od kristala. Vitice sočne poput života koji on tada ostavio je na poljanama tuđim.

Stigavši na cilj, on okrene se i pogleda svijet posljednji puta. Tad svijet iščezne i ostavi ga samog pred licem njezinim. Justicija. Posljednja. Uglavljena pod teške kamene stijene, statična, Rajem dana i Paklom pomilovana. Justicija bijaše ono što svakog dijeli od vječnog mira i beskrajnog pada. A sastavili su je na lice simbolike same. Justicija bijaše zrcalo, lice čiste istine, ovijena okvirom od zlata i srebra. On zaustavi se i pogleda lice svoje dok zlato i srebro stadu se izvijati. Dvije zmijske glave, ona od zlata i ona od srebra, podignu se u ravninu njegova srca, tamo gdje počinje istinski sud. Vitice vinove loze tada se pretvore u niti od šećera.

Zlatna glava pucne jezikom, onjuši slad duha njegova, te prozbori. „Čovječe, imena mi poznata, koja je pokora tvoja?“

Dante uspravi leđa i na tren poželi pomilovati zmiju satkanu od zlata, no ustukne. „Smrt je moja pokora.“

   „Smrt pokora nije. Smrt je dar koji posjeduje svaki stvor. Sebično je prisvajaš. Sebično kako si prisvajao i sve za života.“

Zmija satkana od srebra podigne glavu tek za centimetar i zadovoljno procijeni, „Sebično.“

   „Ta, nisam sebičan!“ Dante stade u obranu svoju. „Cijeloga života sve što radih, uradih za sreću tuđu.“

Zmijske glave isprepletu se od gnjeva i grča, te u isti glas vrisnu, „Za sreću tuđu?! Licemjer! Lažac! Licemjer!“

Dante ustukne, a nebo poprimi boju svježe krvi. Svijet oko njih ovije vjetar koji raznese zmijsko siktanje na sve strane Međusvijeta. Glatkoća zrcala napukne, pretvori se u fragmente koji stadoše prikazivati rascjepkane slike njegova života.

   „Kao dijete nahranio si gladno dijete. Zašto?“ Zmija satkana od srebra jezikom pucne posred njegova prsnog koša i iskesi zube prepune otrova.

   „Nisam mogao podnijeti glad, dok sam ja živio u obilju.“

   „Bijaše ti smetnja. Tebi! Smetnja!“ one siknu jednoglasno, „A kada vrijeme uzvraćanja stiglo je, ti sebično prigrlio si uzvrat.“

Dante zagleda se u tijelo djeteta, tijelo svoje, hranitelja, kako krvavoga nosa s poda promatra obranu. Obranu koju dobio je od djeteta nahranjenog.

   „Ženu spasio si od silovatelja prokletog.“ Zrcalo Justicije otkrije još jednu sliku dok nebo poprimi boju pepela.

Danteovo lice se zarumeni, ramena potonu, zmijske se glave uzdignu.
   „Ta, krivnju svoju ne poričeš? Ne poričeš ulogu spasitelja, zbog taštine koja pokazala se u ljepoti njenoj. Bi li spasio njenu čednost da tijelo joj bješe izgleda drugog?“

   „Naravno!“ Dante zagrmi, a istina u riječi toj nije se poreći mogla.

   „No bi li iskoristio tijelo njeno da bješe izgleda drugog? Bi li ti rodila dijete da lijepa ti ne bješe i ranjiva?“

Odgovora nije bilo, iako odgovor nametne se sam od sebe. Zmije zadovoljno raspletu svoja tijela i dozvole zrcalu da se ponovno razlomi.

Posljednja refleksija pokaže tijelo muškarca, vojnika. Tijelo ukopano u pijeske tuđe, znojno i odlučno.

   „A, čovječe imena nam poznata, za koga si izginuo na bojištu tuđem?“

   „Za zemlju svoju. Za živote i sreću. Za budućnost svijeta.“

   „Čijeg svijeta?“ Zlatna zmija nakrivi glavu.

   „Čiju zemlju?“ Srebrna zmija ovije se oko noge njegove.

  „Ta, izginuo si za tuđe ideale. Tuđe. Nesvjestan. Izginuo si u zemlji jada tuđega. Bezglavo, nepromišljeno, zaboravljeno.“

Sve oko njih od jednom utihne zastrašujućim mirom, a Dante shvati upravo ono što bilo je potrebno. Davanje, sve davanje koje je izvršio, nikada uistinu nije bilo za druge. Činio je sve za prolaz kroz dveri Raja. Zmije se tada nakloniše, razdvoje put ka zrcalu, a Dante posljednji puta ugleda refleksiju tužnog lica svoga. Raj se ne zaslužuje, on buja negdje posred srca. Nesebičan, čista obraza.

Stegnuvši šake ugurane u džepove hlača, Dane pomisli o kristalnim viticama vinove loze, tim šećernim nitima, i pogne glavu. Justicija, jedina koja suditi nam može, iskaže mu poniznost i propusti ga da zakorači kroz devet krugova pakla.