Kako je angažiranost reakcija na trenutnu aktivnost, a politika je fluidna i sklona brzoj potrošnji, te još bržem zastarijevanju, tako se postavlja pitanje: da li je i angažirana poezija potrošna te ima li kratko razdoblje trajnosti, je li probavljiva i nakon protoka vremena, u vremenu kad se više nitko ne sjeća ni zbivanja, ni protagonista? Odgovor na postavljeno pitanje može biti dvojak: i „da“ i „ne“, ovisno na što pjesnik reagira. A Nikola Šimić Tonin, u ovoj zbirci, reagira na teme koje, bez obzira na tehnološki napredak, promjene politike i političkog sistema, civilizacijske dosege, ostaju vječne mane društva, jer proizlaze iz iskonskog ljudskog bivstvovanja i spoznaje da čovjek nije savršen i da mu ništa ljudsko nije (na)strano. U ovom slučaju može se reći da je angažiranost vječna.
