Mirsada Madžarević | Mihaela Gašpar : O čajnicima i ženama

Nakladnik: Disput
Godina izdanja; 10/2016.
176 stranica

tvrdi uvez


Jednom prilikom je vlak kojim sam putovala zapeo iz putnicima neutvrđenih razloga te smo čekali standardno dugo na ponovni pokret. Pogled mi je zapeo za pomalo neuobičajeni prizor u dvorištu jedne kuće. Krupni muškarac starije dobi je sa štapom i kantom pokraj sebe stajao, a žena u odjeći tamnih boja s maramom na glavi i crnim naočalama na očima se jednom rukom držala za njegov štap, a drugom se pipkajući spuštala prema tlu te mu nešto dohvaćala. I tako korak lijevo, koračić desno, on bi spustio štap, a ona bi se s tim štapom kao osloncem spuštala rukom pipkajući po štapu i po travi. Stajali su u sjeni oraha. On se očito nije mogao sagnuti, a ona očito nije dobro vidjela. No, orasi su se morali sakupiti iz ovog ili onog razloga. Nešto tužno je bilo u toj sceni, nešto što se zalijepilo za mene i što nosim sa sobom svaki put kad je dan pomalo sumoran i tuljigav kao, na primjer, danas.

Mirsada Madžarević | Romain Gary (Emile Ajar): Život je pred tobom

Kaže Zabranjeno pušenje: "Fikreta mi trešnje iznijela, a ja se sjetih jednog filma o pticama. Kada je ptici u lošoj formi drug, tada ni ona ne leti na jug." I to mi se vrtilo u glavi gotovo od početka pa sve do samog kraja romana. Iznova i iznova. Jer ovo je roman o razumijevanju, žrtvi, identitetu, a osobito o ljubavi i partnerstvu, ne onoj roditeljsko-dječjoj ili rođačkoj poveznici, već onoj koja nadilazi sve razine i seli se, usudila bih se reći, na neku višu, metafizičku razinu.

Muhamed poznatiji pod nadimkom Momo je isprva 10godišnjak koji nam se kroz roman obraća i pripovijeda nam svoju priču, priču o sebi i Madam Rosi, bivšoj prostitutki koja skrbi o djeci prostitutki iz multinacionalnog pariškog kvarta. U doba radnje romana, socijalna služba je u Francuskoj oduzimala djecu registriranim prostitutkama (onima koje su imale policijski dosje) i smještala ih u ustanove socijalne skrbi ili davala na udomljenje. Kako bi na neki način zaobišle zakon i uspjele zadržati djecu, dame su djecu davale na „kolektivnu“ brigu za određenu novčanu naknadu ženama poput Madame Rose.

Mirsada Madžarević | Joe Abercrombie: Krivnja oštrice

Prvi dio fantasy trilogije još jednog bivšeg gamera koji se pretvorio u spisatelja, i znate što.... uopće nije loš. Naime, ono što mi se kod Abercrombija svidjelo još s prvom njegovom knjigom koju sam pročitala Best Served Cold (a koja se pretpostavljam nadovezuje na ovu trilogiju bar po smještaju u isti svijet) je taj kako čovjek piše dosta čak surovo. nema kod njega uljepšavanja, nema klasičnih heroja, nitko nije onakav kakvim se čini i svi su likovi krvavi ispod kože. Nema tu hihihi elemenata, ukoliko to radnja zahtjeva znoj, krv i suze teku u potocima u samoj priči, ali prati ih istovrsna jezična interpretacija, a opet nema pretjerivanja u smislu grafičkih opisa događaja. Uglavnom, radnja nam prati jedan svijet u kojem imamo Uniju smještenu između sjevernjaka koji su nakon godina plemenskih sukoba i razmirica ujedinjeni u klanjanju novom i zajedničkom Kralju Sjevera, te južnog carstva Gurkhula gdje prebivaju opaki južnjaci i koje je vrelo, toplo i pusto podneblje i tradicionalno neprijateljsko.

Cijela prva knjiga je posvećena okupljanju družine neobičnih anti/junaka. Jedan je opaki sjevernjak Logen Devtprsti zvan i Krvava Devetka, nadimka pošteno zarađenog i dokazanog.

Mirsada Madžarević | James Cañón: Priče iz grada udovica (I kronike iz zemlje muškaraca)

Kaže meni onaj moj često – da se mene pita, ja bi dao ženama da vladaju. Nisam sigurna da li je to zato jer on stvarno misli da su žene sposobnije za vladanje (iako ne misli da su sposobnije za pisanje, no nećemo o tome) ili je to zato jer je linijom manjeg otpora tako jednostavnije i lakše (bar njemu; nit' brige, nit' pameti, žena brine i sve „to“ lijepo handla), ali nećemo ni o tome. James nam u ovom romanu prikazuje sliku jednog malog djelića svemira i što se po njegovoj zamisli dogodi kada se dogodi upravo to – da žene zavladaju.

Pri tome, nije da su im muškarci kolektivno prepustili uzde onako „…eto vama pa vi…“ Dogodilo se da je došlo do situacije pod mus. Naime, jednog nedjeljnog jutra gerilci odvode sve muškarce iz malenog kolumbijskog gradića Mariquite. Sve osim svećenika i nježnog dječaka prerušenog u djevojčicu. Bez muškaraca, maleni gradić pretvara se u pustoš u kojoj se očajne žene bore s nestašicom hrane, uličnim smećem i vlastitom tugom. No Rosalba udova Patiño, udovica policijskog narednika, žena koja je i inače bila sklona donositi odluke za druge pa time i samu sebe, zamišlja drukčiju budućnost za gradić udovica.

Mirsada Madžarević | Put prema dostupnosti

Smiju mi se ljudi kad kažem da sam posudila knjigu-dvije za predsjednika udruge u kojoj radim. Kažu – pa šta će njemu knjige, kako će on to pročitati? Radim u udruzi slijepih, znate. Ergo, predsjednik je slijepa osoba. Čuli ste za audio knjige, zar ne? Jako popularno osobito na engleskom govornom području, SAD na primjer, gdje ljudi provode strašno puno vremena putujući s posla i na posao pa onda ubace neki oblika audio knjige u uši i putuju. Kod nas je situacija ponešto drukčija. Dok audio knjige za širu publiku baš i nisu zaživjele, proizvodnja i distribucija knjige za slijepe prati razvoj tehnologije tako da su danas dostupni gotovo svi popularni naslovi i slijepoj odnosno slabovidnoj populaciji. A glavni i odgovorni krivac za to je Hrvatska knjižnica za slijepe, ustanova koju smo imali priliku prošli tjedan ugostiti u Pakracu i čuti nešto više i o njihovoj instituciji i o njihovom radu, a i o nekim planovima za budućnost.

Mirsada Madžarević | Julian Fellowes: Snobovi

Dakle, ako je netko (ja) slučajno očekivao od ovog romana onako pravo fini, kvalitetan, crni engleski čaj, bojim se da će dobiti verziju spravljenu od instant vrećice, s puno šećera i mlijeka. Da ne kažem - kamilicu.

Ne znam ja zašto mi ova knjiga nije legla. Kaže sadržaj: Edith Lavery, lijepa kći jedinica računovođe iz srednje klase, napušta dosadan posao u uredu trgovca nekretninama u Chelseau i uspijeva upecati jednog od najpoželjnijih neženja u gradu - grofa Charlesa Broughtona, nasljednika markiza od Uckfielda.

Ali, je li život među plemstvom onakav kakav se čini? A tu je i Charlesova majka, neustrašiva lady Uckfield, za prijatelje Googie, koja nije nimalo zadovoljna sinovim odabirom....

Potencijalno vrlo intrigantno štivo, jel? Ma kakvi. A čovjek dobro piše, ali distancirano i stavlja naglasak na neke stvari koje su nama ne-englezima sasvim sporedne i, tehnički, beeeeez veze.

Mirsada Madžareić | Jose Saramago: Svjetlarnik

Da pišem ovo za kolumnu i da moram odrediti neki naslov, onda bih ju nazvala "Taoci života". "Žele me oženjenog, beskorisnog i oporezivog?" pitao se Fernando Pessoa. "Zar to život želi od svih ljudi?. pitao se Abel. Sakriveni smisao života... "Ali skriveni smisao života je nemati život skrivena smisla."

Moj prvi susret sa Saramagom se dogodio kroz Ogled o sljepoći. Mislim, dogodio se on i prije, onaj moj ga je čitao, ali za mene je on uvijek bio u kategoriji - kad odem u penziju. Onda mi je preporučen Ogled, onda sam taj roman pročitala, i onda sam ga počela preporučivati svim jadnicima oko sebe. Toliko mi je bio dobar. (ima negdje i osvrt,) Nastavak je uslijedio uz Kolebanje smrt no nisam imala volje za dovršetak tog romana. Previše obaveza, mirovina će biti dugačka i prazna, nešto valja i ostaviti za to vrijeme. Kao. Da bih zatim uzela Svjetlarnik, prvenstveno za onog mog. Koji ga je pročitao u 3 dana i našao za shodno (opet) da mi u postupku čita dijelove romana kao što i inače radi ako je u pitanju stvarno dobro štivo. I pokazalo se dovoljno dobrim da se i ja okušam. Možda zato jer je ovo njegov drugi napisani roman čija sama sudbina je posebna priča. Naime, odbijen je od strane izdavača prilikom prvog podnošenja, te je originalni rukopis zagubljen.

Mirsada Madžarević | Sandor Marai: Ester, Uzaludna ljubav

Vrlo jednostavno: O, joj! Odrastajući sam nekako postala strastvena ljubiteljica linearno pravocrtnih priča - znate ono, zna se ko je praf, zna se ko je kriv, i na kraju sve završi happy endom. Uvijek mi je problem kad se dohvatim neke knjige i kada od samog početka znam da to neće biti baš tako. I onda još kad moram razmišljati dok čitam..... Joj, joj, joj. Kao što sam jednom prilikom rekla čovjeku koji je vodio tamo neki trening - nemoj mene da razmišljam, meni daj 5 metara drva i sikiru i da vidiš kako će bit nacijepana. I sad, evo, kad sam pročitala, a puno je rečeno o Ester pa ne bih sad previše dodavala, vratit ću se na ona svoja tri glavna dojma. Prvi dojam - Sandor Marai je izvrstan pisac lirskoga štiha. Njegove rečenice su gotovo čista poezija koja miriši na ravnicu, na salaše, na Balaševića. Ester je djevojka s čardaš nogama, a Nunu tetka s hladnom trajnom. I to je to. Skroz pravocrtno. Ali... Da ne bi bilo jednostavno, mora biti komplicirano. Pa eto sestre Vilme, otimačice, one koja staje na put ljubavi, one koja se udaje za Esterinu jednu i neprežaljenu ljubav. A Ester stoji sa strane i promatra, i šuti, i ne poduzima ništa, i najradije bih joj opalila bar tri šamara jer se ne bori za tu svoju ljubav makar koliko bila svjesna svih Lajoševih mana, al zar srce bira ili se samo poklanja???

Mirsada Madžarević | Što je za mene SF

Nešto sam razmišljala da se obratim široj i užoj javnosti s kratkim esejčićem na temu što je za mene i zašto je za mene SF jedan od najdražih žanrova (osobito uzevši u obzir koliko se ježim kada netko u sf trpa djela koja nemaju nikakve veze s njim osim što su eto smještena u neka izmaštana mjesta).

Uglavnom, potrefilo se da sam u isto vrijeme vidjela najavu za film Enderova igra snimljen po kultnom romanu Orsona Scot Carda, a pošto do nedavno nisam bila u prilici pribaviti si kopiju tog romana na čitanje, sad sam si ispunila želju. I odmah na početku naiđem na predgovor samog autora tvrdoukoričenom i dorađenom izdanju u kojem on sam objašnjava kako i zašto se bacio u SF vode. Ne da je Orson to tako lijepo rekao, nego je prelijepo opisao svoja razmišljanja o SF-u koja su totalno u smjeru mog vlastitog razmišljanja. Ipak sam ja stara garda odrasla na autorima kojima je SF značio nešto više od magije, mačeva, srednjovjekovne pozadine, vampira, te inih krvoloka. Pa kaže: "Noveleta Enderova igra je moje prvo objavljeno djelo znanstvene fantastike. Nastala je na osnovu ideje o "Sobi za borbu" koje sam se dosjetio kada sam imao 16 godina. Upravo sam bio pročitao trilogiju o Zadužbini Isaaca Asimova koja je (manje-više) ekstrapolacija ideja iznešenih u Gibonnovom djelu Uspon i pad Rimskog carstva primjenjeno na galaktičko carstvo smješteno u dalekoj budućnosti.

Mirsada Madžarević | Moj muž: Rumena Bužarovska

"Jezik kojim piše Bužarovska je jednostavan, čitak. U vrlo je ekonomičan prostor uspjela smjestiti velike drame običnih ljudi koji se koprcaju u kaljuži svakodnevice. Uspješna ili neuspješna borba s društvom, bračnim partnerom i naposlijetku sa samim sobom temelj je na kojem Bužarovska gradi pojedinačne životne priče.Jedanaest pripovijedaka zbirke "Moj muž" ne priznaju tabue, Bužarovska je ogolila i svoje likove i nas te pokazala što se krije u dubinama ženske duše i čovjeka uopće." (Magdalena Blažević, za portal Najbolje knjige).

Kad si ono klinka pa razmišljaš o nekom koga ćeš zvati svojim valjda pod utjecajem svih onih hepi end bajki koje staju gdje život tek počinje misliš da će to a) trajati sretno do kraja života; b) očekuješ nekog maltene princa na bijelom konju c) uopće ne kontaš da je zajednički život jedna jako teška unija koju je lakše razjebat da prostite na izrazu nego izdržat. Uglavnom – nemaš pojma.

I onda nakon pokušaja i pogrešaka, držanja za rukice, medenog mjeseca dal' stvarnog il' metaforičkog, nakon 5, 10, 15 godina pogledaš u to stvorenje kraj kojega najčešće spavaš svaku noć (osim ako je terenac) i trpiš njegovo prdenje, smrdenje, pijenje, zajebavanje i misliš – nisam baš ovo očekivala. U tom trenutku ti uopće nije ni na kraj pameti sav njegov trud da se prilagodi i za njega možda teškoj situaciji, nepreglednom spektru očekivanja što tvog što nekog društvenog, svih tvojih prdenja, smrdenja, pijenja, zajebavanja jer brat bratu – svi smo mi ljudi.

Mirsada Madžarević | Mario Vargas Llosa: Raj iza drugog ugla

Kako sam ja sad u gabuli jer sam vam rekla što čitam i kako ću napisati osvrt o tome, a sad ne znam odakle da krenem. Ne zato jer nisam zadovoljna, već upravo suprotno, apsolutno sam oborena s nogu. Nešto ovako dobro se ne sjećam kada sam (ako ikada) pročitala. Dakle, nekoliko puta sam spomenula kako volim Llosu, čak više nego Marqueza, a definitivno ga cijenim više nego Martina ili bilo kojeg drugog autora kojeg nosim u kadu sa sobom. Svakome svoje, ali kad se radi o kvaliteti pisca, onda je Llosa, koristivši vojnu terminologiju, totalna haubica. Debela Berta 20. sad već i 21. stoljeća. Osim što je on kao pisac haubica, i tema koju je pokrio u ovom romanu je meni osobno za desetku. Naime, u ovome se romanu odvija priča o genijalnom, poremećenom, neshvaćenom, hrabrom slikaru Paulu Gauguinu, paralelno s pričom o životu njegove hrabre, lijepe i nadasve beskompromisne bake Flore Tristán, koja je bila među prvim ženama što su se davnih pedesetih godina 19. stoljeća borile za prava radnika i žena. Gdje ćeš bolje teme za mene, em socijalista u duši, em se bavim pravima žena i rodno uvjetovanim nasiljem i diskriminacijom, em potragom za življenjem vlastite vizije utopije ako ne u društvenom, a ono bar u osobnom životu. Uglavnom, u glavi su mi se dok sam čitala paralelno vrtile dvije pjesme Zabranjenog pušenja – Meteor i Srce, ruke i lopata. Meteor je krasna jedna pjesma o potrebi da se doživi taj trenutak slave i da se u njemu zabljesne i izgori, dok je Srce, ruke i lopata za mene uvijek bila i uvijek će ostati klasična himna svih rabadžija kako bi moj stari rekao, a kakav je bio i on sam. Svih ljudi koji su rudarili (doslovno i u prenesenom značenju) i svojim srcem, rukama, krvlju, znojem i suzama gradili ovu šugavu stvarnost kakvu imamo sada. I to je u osnovi i sažetak cijelog ovog romana, konstantna potreba za izgradnjom onakvog svijeta kakav nam naša unutarnja vizija govori da bi trebao biti.

Mirsada Madžarević | Imre Kertezs: Čovjek bez sudbine

Već neko vrijeme sam se našla u svojevrsnom čitalačkom limbu pošto me niti jedna knjiga koju sam birala nije nekako dojmila i sve su mi bile onak, nit smrde nit miriše. Pa sam neke počela čitati i eno još ih čitam, od nekih sam digla ruke gotovo čim sam otvorila prvu stranicu, neke su bile tu malo duže, ali su svejedno doživjele istu sudbinu. A ne mogu reći kako nisam, recimo, šarala sve ne bih li pronašla baš onu kojoj ću se moći posvetiti. Inače baš i nisam neki zahtjevan čitatelj. 

Bitno mi je da knjiga ili bude kao tipični holywoodski blockbuster (akcija, akcija, akcija) ili nezavisni film pa da imam o čemu razmišljati tijekom i poslije čitanja. Dobro, volim i kada je lijepo napisana, odnosno ispripovijedana, kada to nisu rečenice s kojima se um bori, a srce bi trebalo kao plakati nad njima, i možda ima još poneki uvjet, ali nisam vam ja uopće komplicirana čitateljica. (ma, jok). I onda lijepo u svom tom moru naslova mi nekako oko zapne za Imreta i sjetim se ja, pa da, pisalo se o njemu, čitalo ga se, al da me ubiješ nemam pojma tko i što. Idem ja naviriti da vidim što tu ima.

Mirsada Madžarević | Julian Fellowes: Prošlo nesavršeno vrijeme

pročitano, a vrijedno osvrta, da ne mislite da ništ ne čitam, samo ono što sam čitala nije baš za osvrte, osim ukoliko ne otvori netko klub ljubitelja ljubavnih romana - a tu bih vam stvarno svašta mogla napisati.

"Napisan u žanru komedije manira, roman 'Past Imperfect' elegantna je socijalna satira londonske društvene scene sedamdesetih godina 20. stoljeća. Kroz sjećanja anonimnog pripovjedača, koji prevrće po vlastitim sjećanjima i životima davno zaboravljenih prijatelja i mnogih imućnih ljubavnica s kojima je na raskošnim zabavama provodio dane neobuzdane mladosti, Fellowes u romanu 'Past Imperfect' vraća nas u 'zlatno doba' britanske visoke klase. Autor scenarija za filmske uspješnice poput 'Gosford Parka', 'Dugova prošlosti' i 'Sajma taštine', kao i nagrađivane hit serije 'Downton Abbey' koju upravo pratimo i na našim malim ekranima, najnovijim književnim uratkom nastavio je nezaustavljivi uspon na same vrhove književnih ljestvica." kažu kritičari.

Mirsada Madžarević | Ivica Prtenjača: Brdo

Netko je postavio pitanje koja od 5 nam je favorit u onom izboru za najbolji roman. Pa sam se glupava kakva jesam odlučila pročitati ih da vidim koja bi bila moj favorit. To inače ne radim, ali eto - prva od pet pročitana. I to baš ovaj neveliki postegzistencijalistički (ako to postoji) romančić o suvremenom društvu u kojem je potrebna totalna izolacija od ljudi i svijeta oko sebe, a ne bi li se pronašlo sebe. Kontate? Ne? No dobro.

Glavni i gotovo jedini lik romana je neimenovani tip koji je dao/dobio otkaz na mjesto PRa u jednoj izdavačkoj kući, odnosno muzeju s obzirom da je zahvaljujući vlastitoj inertnosti i zasićenosti ispraznostima života koji je živio napravio određeni propust. I sav zasićen i isprazan, ko kec na jedanaest mu dolazi slučajan susret s žrtvama kornatske tragedije svježe dovezenima na traumu slijedom čega on odluči napraviti neke odmake te se spakuje i odlazi na jadranski otočić u gotovo potpunu izolaciju kako bi tamo u napuštenoj karauli motrio na eventualne požare i dojavljivao lokalnim vatrogascima.

Na karauli i toj svojevrsnoj straži se vraća na određeni način svojim korijenima putem prirode i životinja te stječe više saznanja o ljudima i samom sebi tako, na daljinu, kroz durbin kojim motri na eventualne požare i slučajne susrete s nabasalim turistima, nego što je mogao steći živeći i radeći posao koji je radio u centru lijepe nam naše među tom tzv. intelektualnom i kulturnom jel elitom. Za to mu treba ravno 90 dana. Svih njegovih 40+ godina analizirano i sublimirano u ovih 90 dana izolacije.

Mirsada Madžarević | Julijana Matanović: I na početku i na kraju bješe kava

Da mi dijete ne ide u treći razred i da mu razred ne sudjeluje u onom školskom projektu poticanja čitanja u kojem ruksak pun knjiga putuje iz obitelji u obitelj, sumnjam da bih se prihvatila Matanovićke tako brzo. Pa nema tri dana da smo o njoj raspravljale na klubu kad ono evo je i u ruksaku. Prvo iznenađenje, zatim zar baš moram, a onda, no dobro... Sve druge sadržaje iz ruksaka smo na brzaka prošli. Pa će mama kao i sve druge mame čitati Matanovićku.

Uglavnom, sjećam se kako je u jednoj epizodi Zvjezdanih staza poručnik Data iznio točan podatak koliko dugo je potrebno šalici vode da uskipi. Zatim je čini mi se dodao kako je toj istoj šalici potrebno najmanje deset sekundi više kada osoba gleda u nju i čeka da uskipi. Ne znam da li ste primijetili, ali kad god čekate da voda zavrije u džezvi treba nekako više vremena nego kad ju stavite i onda odete nešto drugo samo na brzaka obaviti. Vratite se, a pol vode je već isparilo. No, ja sam velika pobornica tradicije tako da i u slučaju kad se nađem u tuđem stanu i kuham kavu stavljam džezvu i nipošto ne koristim moderne izume poput kuhala. Ako se mene pita, postoji samo jedan način za pripremu prave kave kod kuće - jedna posuda s vodom se stavlja da voda uskipi, u drugu, najčešće manju džezvu, se stavlja kava, kad voda uskipi na vatru se stavlja ona s kavom tek toliko da se zagrije i zatim se prelijeva s onom prvom. Piece of cake. Na kraju krajeva, kave nije zec da će pobjeći (iako se i to desi i to najčešće nakon što se baš oriba štednjak). Ako imam vremena za čekati dizano tijesto da nadođe valjda imam vremena i za čekati vodu za kavu.

Ne znam, prva stvar koju ujutro napravim kad ustanem je probauljam do kuhinje i gotov naslijepo dohvaćam džezvu i punim ju vodom. Onda ide sve ostalo. One instant napitke niti ne držim u kući. Da li sam to samo ja ili ima još relikta starih vremena ne znam. Znam samo da se redovno nalazim s kolegicama na kavama, znam da pijem ujutro jednu za buđenje, preko dana više njih za druženje i svakako poslijepodne jednu samo za sebe. Bila sama ili u društvu, to mi nikada nije bitno. Sama sam sebi i tako najbolje društvo ponekad. Kladim se i vi.

Julijanine priče o kavi su mi daleko solidnije od onih Božičnih, moram priznati. TO je ona Julijana koje se sjećam iz nekih drugih priča. Sjetna, emocionalna, nostalgična, ali direktna, u svojim pričama o kavi isprepliće današnje uvjetno moderno vrijeme i spaja s ostacima starih vremena i tradicije ne osuđujući direktno već više žaleći za tim vremenima kad se čini da smo bili više ljudi, a manje mašine. Priča o obiteljima, naslijeđima kako fizičkim i konzumiranim tako i onim emocionalnim koji će uvijek ostati u tragovima i koje nikada nećemo do kraja shvatiti. A sve isprepleteno oko tog napitka koji je danas isto toliko moderniziran da sad imamo instant tursku kavu. JOJ! Kad niti za kavu nemamo vremena, onda stvarno znamo da smo otišli k vragu (bez namjere parafraziranja rečenice iz knjige - ali eto, razmišljamo slično). Moram priznati da me pomalo podsjeća na jednog drugog autora podrijetlom iz Bosne. Zamjeram pomalo i jednom i drugom što gotovo stalno vrte neke svoje motive i to do tolike mjere da možeš likove iz jedne zbirke povezati konkretno s likovima iz druge zbirke. Malo više nekog odmaka ili imaginacije možda ne bi bilo naodmet. No, ipak, kao i dobra kava, i ove njene priče su puno jače samostalno kad bi se čitale, a ne kao dio zbirke. Preporučam pauzu između čitanja kako bi mogle fino sjesti. Uz šalicu kave.

Reference koje nam spominje, a koje su vezane uz naše olako korištenje kave u mnogim izrazima su me povremeno nasmijale, ali isto tako i donijele drugu perspektivu. Da, sve je u očima pormatrača, nekada nam osoba sa strane mora ukazati na te svakodnevne detalje koji nam promiču. Na primjer, značaj pauze za kavu na nekim edukacijama ili u političkom nastupu. Odlično! Nisam o tome razmišljala baš na taj način.

Moram ipak dodati sasvim onako osobno kako sam sretna jer sam relikt koji nije kao djevojčica popio prvu pravu kavu kod bake, tetke ili ne znam koga već s puno više godina kod kuće i sa svojom mamom. I kako sam i dalje u takvom stanju da za provizornu kavu (s obzirom da se ona zna pretvoriti i u poneko drugo piće) uvijek nađem vremena s ljudima koji su mi dragi. Pa makar pri tome opljačkali dječju kasicu ili pretražili sve džepove, hlače i jakne da ukupimo dovoljno sitniša.

Mirsada Madžarević | Gabriel Garcia Marquez: Ljubav u doba kolere

Ima li ljubav rok trajanja?

Ima tomu preko godine da smo muž i ja bili na nekom koncertu u Daruvaru. U one sitne sate kad je jedna polovina prisutnih pijana za dvije deve, a druga polovina ih mrzi jer netko mora biti i pametan, uhvati mene stari Raca da mi gleda u dlan. Onako ko za prijatelje. I, kako bi mi demonstrirao svoje umijeće, odvuče me u malo osvjetljeniji prostor iz tako mračne birtije da mi kaže što vidi.

Ono što me onako "strefilo" je bilo kad mi je rekao da vidi nešto čime sam ga razočarala. Uglavnom, reče on meni kako se netko u mene bio gadno zaljubio, i kako će me ta osoba voljeti do kraja života, i kako sam ja to znala, a ništa nisam učinila da jadničku dam neku šansu. No, dobro, u svoju obranu mogu samo reći da svatko ponekad nekoga zavoli, a ne možeš baš sve voljeti u isto vrijeme i na isti način.

Zašto ja o tome, mislite? E, pa studeni je bio Mjesec knjige, a u isto vrijeme i mjesec ljubavi. I stoga smo se na Klubu čitatelja Gradske knjižnice Pakrac odlučili za taj mjesec čitati neki ljubavni roman. Da nam ne bude dosadno i predvidivo, od ponuđenih romana koji su uključivali klasike poput "P.S. Volim te" i "Žena vremenskog putnika", ne samo da nismo izabrale klasični ljubić već smo izabrale roman koji je u nekim anketama proglašen najvećim ljubavnim romanom 20-og stoljeća. Odabrale smo "Ljubav u doba kolere" Gabriela Garcie Marqueza (1985). I da stvar bude bolja, ja sam odmah počela mijaukati. Jer iako volim Marqueza i iako mi Ljubav u doba kolere već godinama stoji na jednoj od kućnih polica za knjige, nekako sam u svojoj glavi taj roman uvijek čuvala za onaj dan kad odem u mirovinu.