Čovjek je uznemiren trajno, a relativizira samo onda kada gubi… Nije točno znala zašto ju čitav dan progoni ta misao. Sjedila je za stolom, podbočila rukama glavu i u polutami ranog siječanjskog sumraka gledala kroz prozor na providnu krošnju platane, na koju je mirno padao sve gušći snijeg. Bože, kako vrijeme brzo prolazi… uskoro će i proljeće!
Već odavno proljeća joj nisu donosila radost. Istina, malo uzburkaju čula, zamrse misli, ali sve je to ništa prema doživljaju proljeća nekad!
Kamo je nestala ona žena što bi na tržnici kupila prve visibabe i mirisni zumbul a tek kod kuće se sjetila da nije kupila salatu? Ona, što joj se strast ogledala u očima i što bez glazbe i ljudi nije mogla zamisliti niti jedan dan? A vidi je sad: sjedi mirno i uopće ju ne zabrinjava što je nedjelja… čak ni stolnjak nije stavila na stol! A prozori – a ionako ih već dugo nema volje sama prati. Uostalom, kome nije dobro, ne mora joj ni doći! Ha-ha-ha, pa kome je ona to odbrusila kad nitko ni ne dolazi? A i što će joj tko?! Ima ona svoje knjige!
Stvarno, kad i kamo je nestao onaj elan vital koji ju nikad nije napuštao, ma kakve prepreke iskrsnule u životu? Zaustavlja li se to polako kotač sadašnjosti? Ako je tako, zašto u prošlost sve dublje tone i je li put u budućnost zapravo put u prošlost, vraćanje izvorištu, početku, prapočelu? Ako je tako, ima li uopće sadašnjosti? I kakvu bi popudbinu voljela ponijeti?
Možda trenutak kad je prvi put ugledala sitno lišce s crnom kosicom svoje kćeri s napućenim usnicama i kad ju je panika uhvatila jer su je morali odnijeti, a ona se uplašila da će ju tamo zamijeniti… Bilo je to glupo, ali taj trenutak i taj strah joj se često kroz život vraćao kao granična sekunda postojanja. Samo moment – i onda bi prestalo. Ili ono kad ju je nedavno dvoipolgodišnji unuk odveo u kut i šapnuo joj vrlo uzbuđen na uho: - Baka, ja tebe vovim. Ja tebe jaaaaako vovim! Sunce malo… Ma valjda bi se našlo još tih momenata… Snijeg pada sve jače. Gotovo da se jedva razabiru grane. Do jutra će ga sigurno biti blizu metar.
Ono sunčano ljetno predvečerje na selu kad su se kao šesnaestogodišnjaci vraćali s kupanja u jezeru i bosi gazili vrelu prašinu poljskog makadama na kojemu su bile udubljene dvije paralelne staze od seoskih kola… Željeli su da put nikada ne završi. Bose noge su gacale po vrelini i sve je mirisalo na travu. Išli su svatko svojom trakom, bojeći se da se ne dodirnu. I disati su se bojali…
Našli su ju kako sjedi za kuhinjskim stolom na kojemu nije bilo stolnjaka. Glava joj je bila nakrivljena ulijevo, kao i uvijek kad bi nešto pisala ili čitala. Pred njom je bila knjiga pjesama – Alphons de Lamartine – otvorena na stranici s pjesmom Jezero. U pjesmi su bili podcrtani stihovi:
Zar sve je prošlo? I da nikad se ne vrati?
Zar od sveg neće ostati ni najmanji trag?
Stan u kojem je živjela nije bio onakav kakav bi se očekivao od uščuvane gospođe koja živi sama. Bio je pomalo neuredan, kao da u njemu nitko ne živi. Nakon pogreba uredili su ga i iznajmili studentima. Kći je uzela Lamartineovu knjigu pjesama. Nikad nije naišla na podcrtane stihove u pjesmi Jezero.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.