Spomenka Krebs | Stradivari u tišini

 

Jutros sretoh jednu ženu u sebi.

Nije bila "sva pri sebi".

Nije bilo svjedoka. Nitko izvan njenog tijela nije mogao znati kakav se lom odvija unutra, u potpunoj samoći. Ali poezija u njoj... ona je osjetila sve. Zajaukala je. Zaplakala je. Zacvilila je bolno i divlje, kao jedan stari Stradivari pod preteškim gudalom života.

Bila je to napetost koja se više nije mogla izdržati. I tada, u toj gluhoj tišini jutra, pukla je jedna nevidljiva nit. Najtanja žica što je godinama tvrdoglavo držala ravnotežu.

Sve se dogodilo u sekundi, u praznom prostoru između dva otkucaja srca. Odjednom, svaki je stih postao krik.

Instrument je popustio pod vlastitom težinom. I nitko izvan mene nije čuo kako se ruši taj stari, skupocjeni instrument. Ostala je samo tišina u grudima i žena koja napokon, u krhotinama, ponovno uči disati.

Zoran Šolaja | Raskoš siromaštva

    Sećam se priče mame iz njene osnovne škole kad deca iz grada jedu paštetu a deca sa sela krijući se pečeno pile..i postojao je onaj stid što nemaju za paštetu?!..setih se onda  priče novijeg datuma datuma iz Kistanja u Dalmaciji kad pitaju malog :"dobro šta svi jedete?" a mali odgovara: "kad imamo novca "poli" a kad nemamo pršut"..eto siromaštvo zna biti i raskošno.

Zoran Šolaja | Može kesa?

    More..zrikavci sa svojim ritmom..smilje koje miriše..vazduh kao "koktel sa solju"..brod na pučini.."gospodine može kesa?.." pita me kasirka Tanja.."može mada ste mogli sačekati da uđem u vodu..al ajd..."

Zoran Šolaja | Da sam lekar u Americi

    Znate onu priču o kadilaku i kući sa bazenom u dobrom kraju?..da sam lekar..tako bi bilo i da sam inženjer..možda manje kadilaka a veća kuća?..ovako sam prosvetni radnik..i tamo i ovamo ni kadilaka ni veće kuće..samo ne znam  kako je kod njih za dan škole?..oni ne znaju šta je sač..što ide nama u prilog.

Zoran Šolaja | Kuvar mog detinjstva

 

Pre robota a posle "penzionisanja" Toma.i.Džerija..gde je..baj d vej..glupo što ga nije stigao nikad..al’ajd..već sam bio u "crtić vakumu"..kad eto ga..Švedski kuvar u Mapetima..bio je sjajan..bacao suđe..pevao uvek istu pesmu..entuzijazam je tu..i nijedna životinja mu nije bila povredjena..ni riba ni ostali …sem ovog pileta..e sad ako neko zna šta je sa piletom nek javi?..šaljem i sliku..sad je verovatno u penziji.

Spomenka Krebs | Jezik cvijeća

Bog je stvorio cvijeće s naumom da ono pridrži klonulo sunce u trenucima kada mu dnevno breme postane preteško, te da u svoje nježne čaške uhvati suze neba kada tuga svoda preraste u kišu. Umočivši najtiši dah vjetra u rumenu svjetlost zore, On je zemaljsku koru oslikao nijemim alfabetom, tim tihim, treperavim osmijehom tla koji se prelijeva kroz raskošne, teške baršune grimizne, zlatne i ljubičaste boje.

U te je rascvjetane kaleže zaključao cjelokupni miris ljudskog sjećanja, pretvorivši ga u slatku, opojnu čežnju jasmina pod teškim plaštem ljetne noći i u čisto, netaknuto obećanje što ga u sebi nosi pupoljak proljetne ruže. Ti ponosni dragulji livada uzdižu svoje glave prema nebu, noseći krune od jutarnje rose s urođenom otmjenošću kraljeva koji umjesto dijamanata na glavi drže same kapi prolaznosti.

Svaka je latica zapravo rukom pisana poslanica milosti, šapnuta u uho usnuloj zemlji kao nježno, nečujno svjedočanstvo koje nas opominje da istinska snaga ne mora uvijek marširati uz grmljavinu i buku. Ponekad ta iskonska moć postojanja diše sasvim tiho, skrivena u bjelini samotnog ljiljana ili u žilavoj stabljici divljeg cvijeta koji je, unatoč svemu, preživio bijes oluje. U tom istom tihom dahu sklupčala se i prava ljubav, ona koja ne traži pozornicu ni glasne zakletve, već poput korijena u mraku strpljivo hrani sve ono što će sutra najljepše procvjetati. To je rascvjetani, pulsirajući dokaz da u prostranstvima svemira nismo prepušteni zaboravu, jer svaki divlji cvijet koji zaneseno pleše na nepreglednom, napuštenom polju predstavlja tajno ljubavno pismo Stvoritelja – ispisano upravo tamo gdje ljudsko oko nikada neće pogledati.

Zoran Šolaja | Fleksuješ ili ne?

 

Kažu da je razmetanje to kako kazu klinci "fleksovanje"..a pošto živimo u vremenima gde smo svi "mladi i bogati" onda mora da se i fleksuje..čekaj komšija nosi 2 kese sa pijace..opa..odo da mu kažem da fleksuje..šta fali..

 

Zoran Šolaja | Detektor na nudističkoj plaži

 

Ima sličnosti sa mojim boravkom u Stokholmu i nudističkoj plaži..na oba mesta nisam bio. 

Pričaju ljudi koji vole "kupaći free" boravak na plaži da je super osećaj.

Znate onu foru kad pitaju Fatu što ne ide sa Mujom na nudističku plažu? "Pa kad ga vide da kažu udala se zbog para.."..eto detektor p(laži)..

 

Zoran Šolaja | Autobus 42.

 

"Shiba" od Slavije do Petlovog brda i obrnuto..linija u kome ni autobus ni putnici nisu "fensi"..povezuje Rakovicu.gde se nije vodilo "računa" pa fabrike propale i Dedinje gde žive oni koji su "dobri" sa računom. Ko voli fizičko vaspitanje prolazi pored dva najveća stadiona..pored "Dragiše Mišovića" bolnice..VMA..i idemo gore - dole prateći put..nikad mi nije bilo jasno što voze kroz deo Dedinja kad tamo niko ne ide busom?..ali kad nisam pitao zašto neke pevačice zovu pevačicana..glupo je da pravim pitanje sada..imate sliku busa ali on davno nije žut..nego je crvene boje..a kad me niste pitali za pevačice i zašto."menjaju" grudi..onda da ne pitamo ni bus..ne voli niko neprijatna pitanja .pa ni bus.

Kristijan Rožanković | Smokva

Sunce je visoko gore. Vruće je. Žega. Svaki udisaj je napor. U ovo pretoplo ljetno poslijepodne, teško je napraviti išta više osim odmoriti. Odmoriti sve. I misli su nekako lakše, manje zamršene. Dođu i odu. Kao valovi koje dolje na plažu donosi ovaj topli vjetar.

Ležim u hladu. Gledam u ruševno zdanje koje mi zaklanja pogled na šumu. Potpuno odudara od okoliša. Strši u ovoj ljepoti prirode. Ipak, dovoljno je veliko da pruža hlad na dobrom dijelu dvorišta. Možda i tako odvratno ružno ima neku svrhu.

Gledajući ga, pogled mi ne može izbjeći divlju smokvu koja se uzdiže s jednog ruba zarasle terase. Sjećam se kad sam je prvi put vidio prije par godina. Vjetar ju je donio odnekud, iznenada, jednog proljetnog jutra. Zajedno s ostalim smokvama počela je rasti iz starog betona. Takva divlja ne može dati plod, može samo rasti, kasnije umrijeti i pritom se možda srušiti na tlo. Kakav li je to život, bez cilja, pitam se na tren, no misao mi brzo ispari kao i led koji sam maloprije stavio u čašu.

Smokva i sad stoji na istom mjestu. Veća je nego onda kad sam je vidio prvi puta. Narasla je i od prošle godine. No pojavilo se nešto novo, jedan detalj kojeg prije nije bilo. Rub terase iz kojeg izlazi smokva oštećen je. Korijen, koji se razvio u tek par centimetara zemlje i naslaga lišća, sada prodire kroz slojeve betona. Pukotine su jasno vidljive. Hoće li se potpuno odvojiti i otpasti? A smokva, hoće li ona ostati stajati i bez tog betona? U jedno sam siguran. I male klice mogu razbiti nešto čvrsto i veliko. No za sve treba vremena.

Kristijan Rožanković | Dupin

 Dupin

Valovi. Lagani. Lepršavi. Pjene se udarajući nježno u trup broda. Sjedim na klupi uz njegov rub, okrenut leđima, i tiho ih promatram. Kao da ne mare za mene. Ne mare ni za brod. Zajedno se gibaju, u harmoniji, negdje u daljinu. Ne vidim im kraja. Šume odlazeći. Čini mi se da ne razumijem njihovu pjesmu.

 

Vraćamo se na obalu nakon cijelog dana daleko od nje. Nitko ne govori. Umorna lica zagledana su u more. Ne pomiču se. Nekom dražesnom sjetom otkrivaju tek lagano zadovoljstvo. I moj dan je bio lijep. Ispunjen. I ja sam se prepustio opojnom moru. Misli mi miruju. Pojavi se tek poneka slika današnjeg jutra, sretna. Sigurno će mi ovo sjećanje ostati još dugo. To me na tren obraduje pa se nasmijem sam sebi. Ionako nitko nije primijetio, svi su uronjeni u more.

Odjednom, vika. Trgnem se i pogledam na lijevu stranu. “Eno ga!”, viknu glasno djeca u prednjem dijelu broda. “Ima ih više, brzo!”, nastavlja neka žena udaljena par metara od mene. Svi skaču do ograde broda. I dalje ne vidim o čemu se radi. Znatiželja i mene digne, te između silueta svojih suputnika, nižih od mene, uspijem razaznati taj veličanstveni prizor koji je izazvao uzbunu oduševljenja. Jato dupina. Blizu broda su. Putuju jednakom brzinom kao i mi. Pažnja im izgleda godi. Izmjenjuju se u svom plesu, dok jedni zarone, drugi su gore na površini.

“Nemojte svi na jednu stranu, nagnut ćemo se!”, vikne ljutito kapetan. “Dosta mi je ovoga, svaki dan isto…”, nastavi sebi u bradu, no jasno ga čujem. Odlazim na drugu stranu broda. Sjedam na svoje mjesto. Vidio sam i ranije dupine, nisam toliko iznenađen. Dok svi i dalje stoje na lijevoj ogradi, ja gledam prema desnoj strani broda. Iznenada, tamna silueta ocrtava se ispod površine. Samo je jedan s ove strane. Počinje skakati u pravilnim razmacima, razigrano. Smije mi se, dok opet izranja iz plavetnila. “Sve je u redu”, govori mi smiješkom. “Jeste vidjeli ovo?”, sad ja oduševljeno uzviknem, posve gubeći kontrolu nad svojim glasom. “Dupini ne govore”, mrzovoljno odbrusi član posade i nastavi svoj posao. “Ovaj je govorio”, odgovorim tiho. Nije me čuo. Možda i je, ali nije reagirao. Shvatit će jednog dana. Tad će se dupin i njemu nasmijati.

Mateo Balaban | Ljut sam

Ljut sam što ima smrti. Ljut sam što ima karcinoma, ljut sam što mog tate nema, ljut sam što mi je mama bolesna, ljut sam zbog nepravde, ljut sam zato što sunce sja, ljut sam što dolazi noć, ljut sam što je moj automobil stalno kod mehaničara, ljut sam što sve novce potrošim na gluposti, ljut sam na svoje potrošeno vrijeme sa ljudima koji ne da me ne poštuju, nego mi iz nepoštovanja ne žele vratiti uslugu, ljut sam što volim, više mi je svejedno je li uzvraćeno ili ne, samo zato što volim - sam ljut.

Ljute me ovisnosti, ljuti me što je moj pas Ben umro, ljuti me što moram imati novca i utjecaja da bi moja mama došla prije na red kod dijabetologa, a ona naručena danas, a na red možda dođe za dvije godine!

Ljut sam zbog licemjerja, ljute me bijele rukavice i sterilnost u serviranju karaktera i osobnosti. Ljuti me toksičnost bliskih osoba. Ljuti me što sam morao prekinuti vezu s razumom da bi se pronašao.

Ljute me milioni emocija koje imam i na kraju zbog njih ispadam preserator i govnar. Ljuti me što osobe s novcem komentiraju moje slike, a ne znaju za moje bolove.

I na kraju... Sudit će nam šupci bez ideja koji nisu ništa napravili sa svojim životom i sretni su zbog toga.

I na kraju; ljut sam!

*ebite se!

I vi i ja, cijenjena gospodo.

Hvala!

Silvija Šesto | kao mala, voljela sam se igrati gumenim lutkicama iz iličke „Jugoplastike”

 

kao mala, voljela sam se igrati gumenim lutkicama iz iličke „Jugoplastike”. izbor igračaka i osobito lutaka nije bio velik, a prvu barbiku samo sam gledala u izlogu Posrednika u Petrinjskoj. nisam baš bila zagrijana za takvu mršavu spodobu u veličanstveno širokoj roza krinolini, ali sam je voljela pogledati jer je iskakala iz uobičajene ponude. a onda sam dobila lutku. iz tuđine. kose boje meda s dodatnim umetkom za rep. bio je to svojevrsni stres jer beba je bila fakat hoh u odnosu prema svemu što sam dotad imala. uz to, govorila je nešto poput „mama” kad bih je prevrnula kao što se prevrće prava beba da podrigne nakon cicanja. pa kako mi je bio jedan od najveselijih trenutaka kad sam je dobila, tako mi je bio jedan od najtužnijih kad se nekaj sfrčkalo u njoj i kad je zanijemila. ni a ni be. svi su je popravljali, nitko je nije popravio. kad sam zaključila da joj nema spasa, upustila sam se slobodnije u njeno modificiranje, ošišala je, skratila joj haljinu, nalakirala nokte, pa čak i izvršila malu korekciju nosa tatinim skalpelom za papir. uglavnom, lutku sam sasvim prilagodila svojim potrebama i željama i zapravo je upravo tada, kad je zapravo postala lutka s greškom, postala moja lutka.

jučer, prođem pored starije gospođe na Črnomercu koja prodaje svakojake stvari za malo eura, pa kad sam ugledala sličnu lutku, nisam ni pitala za cijenu. napomenula mi je da govori „mama”, no kad sam došla doma i vidjela što sam za dva eura bez cjenkanja dobila... ne samo da je govorila mama, ona je govorila „papa”, „pipi”, proizvodila zvukove hrkanja, smijanja, plakanja, uzdisanja... cijeli taj niz odslušala sam sve bojeći se da ne veli nešto politički nekorektno. a onda sam je okrenula i vidjela tajni pretinac. što je unutra? kopkalo me prije negoli sam uzela svoj skalpel za papir.

Kristijan Rožanković | Vrabac

Sunčan je, ali prohladan zimski dan. 

Gledajući iznutra, čovjek se lako prevari, misleći da bi se mogao okupati u ledeno toplom suncu. 

No tamo vani, dobio bi samo neugodan vjetar.

Na bijeloj lakiranoj ogradi terase koja gleda na jug zastao je jedan maleni vrabac.

Zastao je, gledajući u daljinu. 

Vjetar mu nije smetao. 

Šibao ga je nemilosrdno, no on je svojim malenim krilima koristio taj vjetar kako bi i dalje ostao stajati tamo gdje želi, na staroj bijeloj ogradi. 

Skakutao je povremeno, dajući šansu vjetru da pomisli da je jači od njega. 

Nije mu se opirao, upravljao je njime.

Trzao je repićem i naginjao glavu, mijenjajući strane - čas jednu, čas drugu. 

Gledao sam ga pozorno. 

Razmišljao je. 

Nije razmišljao o vjetru. 

Njegove misli bile su puno dalje; on je, tako malen, mislima gledao dalje od vjetra. 

Odjednom, poletio je. 

Poletio je k svojim mislima, u slobodu.

Lorena Galeta | Neka davna konekcija

Pogledaj u nju, dobro ju promotri. Ona je djevojka kojoj se svemir ocrtava u očima. Kako joj se zjenice cakle, ali ne zbog tebe. I vidiš li? Više te ne voli kao prije. Tako jednostavno zvuči… Prestati osjećati toliko intenzivne emocije. Bilo je to teško ostvariti, ali sada nema povratka. Hvala ni za što. Izuzev poneke inspiracije, s vremena na vrijeme. U trenucima kada nije plakala, pisala je o tebi, ali nisi ju zaslužio, niti trunku njezine ljubavi. Odsad ćeš gledati samo hladnoću i suzdržanost u njenoj pojavi. Davat će ti upravo ono, što si i ti njoj cijeli ovaj period – jedno veliko ništa! Nadalje, imali ste par sekundi, u kojima si se možda lijepo ponio prema njoj. Kada ste razgovarali i gledali se iskreno, ali bilo ih je zaista premalo. Zato je nemoguće – bolje ne sanjati. Nikada, vjeruj na riječ. Ne žali zbog onoga, što je, toliko dugo, ćutila u grudima. Sabotirala bi vlastiti duh, kada bi to napisala. No, krivo joj je zbog svake lažne nade – koju si joj servirao na pladnju obmana. Onih riječi nade, koje je tumačila na svoj način. Pa kao što kažeš, svakako jest dobra osoba, ali više nije djetinje naivna… Da, i nadalje će živjeti u svome svijetu, jer to je njezina srž i suština. Nikada neće biti ukalupljena, nego zauvijek drugačija. Njen je smisao, specifičan život, a u njemu odavno nisi prisutan. Nažalost, nikada nisi ni bio emocionalno. Jedino fizički, jer te pokušavala tamo zadržati, ali sve prestaje… Navedeno se upravo i dogodilo. Prethodno bi očajavala i slušala gotičku glazbu, ali sada više cijeni samu sebe. Stoga, ne dopušta da ju opet spuštaš na svoj nivo. Odnosno, razinu nepotpune ličnosti, te agresije kao pokušaja istjerivanja pravde. Znaš, ponekad te žali, jer nisi vidio ono što si trebao, baš kada si najviše morao. Ali o prošlosti se ne priča, zar ne?

Silvija Šesto | Zato, sine, jer mi gledamo

Ponedjeljak. Zapruđe. tramvajska stanica na Mostu. 6 i 35 ujutro. dvadesetak ljudi. ženi, koja radi kao službenica u prometnoj, prilazi nepoznati čovjek i uz brdo psovki počinje je šamarati, a potom i lupati nogama, šakama... sve se događa strelovitom brzinom. osamna-estak ljudi lagano se odmiče formirajući publiku.

Joža iz kadrovske jedne državne firme misli u sebi:

– a preko vikenda su si bili dobri. ona mu je ziher i kolač spekla, eh, te veze, dobro da se nisam ženil, makar stara mi je, ono...

Kristina, studentica druge godine kroatistike:

– glupača, ne brani se. dakle, ove odurne špičoke nosi da plaši putnike.

Anton, umirovljenik:

– bogme mu se gadno zamerila...

Ljiljana, voditeljica računovodstva u ekonomskoj školi:

– mogli su to sređivati ispod mosta. muka mi je od nasilnih serija prek vikenda, a na sad još i ovo!

Kornelije, konobar u centru:

– u ku.ac da se uvalim ili ne, da se uvalim ili ne, da se uvalim, ku.ac!

Slavica, vozačica tramvaja, koja će se voziti do Držićeve u smjenu:

– baš ju mlati. nadam se da neće ući u moj tramvaj.

Zdenka, trudnica u ranoj fazi, desnom je rukom pridržavala petogodišnjeg Marka, kojeg je vodila pedijatru na kontrolu, kad ju je dijete upitalo:

– mama, zašto striček tuče tetu?

– zato, sine, jer mi gledamo.

Lorena Galeta | Šume od ružmarina

Godine 1918., na kraju Prvoga svjetskoga rata, prabakin je otac, pobjegao iz ruskoga logora. Junak naše obiteljske linije, godinama je hrabro pješačio do svojega odredišta - Republike Hrvatske. Kod kuće su ga čekala uplakana dječica; kojoj je bolno nedostajao otac. Supruga, također velevažna persona u ovoj zbilji, nikada se nije predala očaju. Neko je vrijeme, kao samohrana majka, prolazila najgori period svoje mladosti. Odvojena od voljenoga čovjeka, s potomcima koje je trebalo podići, ali bez ičije pomoći. Maleni su se držali za njezine skute, pitajući kada će tata stići. Ona nije prestala moliti, a Bog je milostivo pogledao na njezinu muku. Mijenjala su se godišnja doba, ali ga niti izrazita hladnoća, nikada nije mogla spriječiti u pomno isplaniranome naumu. Sibir, kao simbol jezivoga leda, nije odredio njegovu sudbinu. Kada su svi pomislili da je, vjerojatno: odustao, pokleknuo, preminuo ili nestao, odlučio im je dokazati suprotno. Pojavio se na pragu, gdje ga je dočekao šok i nevjerica.  Zarobljeništvo ga nije dokrajčilo, odlučio se oduprijeti nasilju, izgladnjivanju, zlostavljanju, traumama i nepravdi - tadašnjega režima. Bili su nemilosrdni, okrutni i nečovječni. Moj je predak, revoltiran, usredotočen i buntovan, krenuo u svoj poduži pohod. Pri dolasku na željenu destinaciju, nije naišao na razumijevanje, već na izrugivanje. Jasno, nije manjkalo ni čuđenja: znatiželjne, sumnjičave i skeptične okoline. Naravno da nisu mogli shvatiti njegovu potresnu životnu priču, već su ga gledali ispod oka, onako, s podsmijehom. Ostatak svoga vijeka, provodio je skromno, okružen brojnom obitelji, prirodom i životinjama. No, vječito tražeći sunce, zapravo čeznući za toplinom, pogotovo u starijoj dobi. Isto mu je, toliko silno nedostajalo, pri odvažnim koracima ka slobodi. Iako je odavno preselio na nebeska prostranstva, želim Mu zahvaliti na ogromnoj psihofizičkoj snazi, kao i genima koje sam naslijedila. Sudeći po primjeru ovoga hrabroga pojedinca, predaja ne smije biti opcija! Sami smo kreatori svoje budućnosti. Po ovome bi se stvarnome događaju, mogao napisati scenarij za dokumentarni film. Borbu za preživljavanjem, obilježilo je: stremljenje ka nesputanosti, nada za spasenjem, topli dom i ljubav najbližih. Čak i kada je najgore, izdržat ćemo teške nedaće i iz agonije, izaći kao pobjednici. Hvala Ti što si dio mojega obiteljskoga stabla. Čast mi je biti dio ove loze! Sjećanje na iznimnu jačinu, nikada neće izblijedjeti, a Tvoja će se borba prepričavati još stoljećima, s koljena na koljeno.

Lorena Galeta | Moj 29. rođendan

Čekaš čestitku koja neće doći, pismo koje neće stići. Odavno je gotovo, moraš pustiti. Prihvatiti da ne možeš nazad. Da tako mora biti. Nakon tolikih godina, postali smo mrtvo slovo na papiru. Ali u mojim zbirkama, to nikada nećemo biti. I tražim te u drugim ljudima, svo ovo vrijeme. Ono nešto samo tvoje, što se rijetko viđa. Uvijek me nešto asocira, podsjeća. Vraća unazad. U vremena, kad sam mislila da sam sretna. Možda sam to i bila, ali tek nakratko. Bili smo previše različiti, a opet tako svoji. Spoj suprotnosti, kontradiktornosti. Borili smo se kako smo znali. Nije bilo lako. Nekako smo ostali u tom padu energije. Sve što smo gradili, razorilo se u sekundi. Naša malena obitelj, ona buđenja u zoru. Teško je vratiti si krila, poletjeti kao nekada. Ne moraš biti pored mene, da bih te voljela i sjećala se zajedničkih trenutaka. Lude euforije, adrenalina koji si budio u meni, osjećaja svrhe. Iako toksične, jedine ljubavi koju ću ikada imati. Nažalost, to je bio tvoj maksimum. Oči našeg prekasnog djeteta su poput tvojih, tamno - smeđe. Odgajat ću ju najbolje što mogu. Nisam htjela da se raziđemo na tako grub način. No, očito drugačije nije ni išlo. Žao mi je što smo došli do kraja. Premda mi nismo svjesni razloga, višeg cilja... Bog zna zašto se ovo dogodilo. Ne prođe niti jedan dan, a da te se ne sjetim. Molim te, oprosti mi za sve.

Kristijan Rožanković | Čekaona

Sjedim u čekaoni. Ugodna, po svoj prilici i opuštajuća, glazba lagano svira. Kiša pada već danima, sivilo se nadvuklo nad grad. Ljudi ulaze i izlaze, otresajući kapljice sa svojih kaputa i brišući cipele od masivni crni otirač. Sjede u toj čekaoni. Većina ih pognute glave gleda u mobitel. Zabrinuto, odsutno, nasmiješeno… 

Neki gospodin u žutim cipelama svoj mobitel drži na žutom ruksaku, dok kroz svoje podeblje naočale s posvemašnjom ozbiljnošću zuri u njega. Tipka po zaslonu pa ga prisloni na uho diktirajući nešto. Stariji bračni par sjedi uz njega, razgovaraju, izmjenjujući tek poneku riječ svakih par minuta. Promatraju svakoga tko uđe, gledaju prema pultu. Potom opet razgovaraju, no bez riječi i pogleda. Ostatak grupe, manjina koja se ne zabavlja mobitelom, ne djeluje ništa manje zabrinuto. Gledaju u daljinu. Ne diraju se pogledima. 

Sjedim u redu na suprotnoj strani. Gledam sve te ljude; kao da ih ja jedini promatram u cjelini. Možda nisam samo ja, pomislim na trenutak. Okrećem se na sve strane, nisam ulovio nijedan pogled. Svaki je bio fokusiran na svoju točku i ljubomorno je držao. I dalje ih promatram, dok glazba prelazi na malo veselije note. Oni se ne obaziru na to. 

Počinjem gledati dublje u njih. Vidim ih kao djecu, svi su jednako stari. Razdragani su, igraju se zajedno. Bez mobitela. Čak i bez naočala. Što im se dogodilo kroz sve ovo vrijeme, što ih je natjeralo da izgube djetinju iskru? Hoće li ikada prestati čekati, sjedeći i dalje u stolici vlastitog života?

Dragan Miščević | Priča o Ivici

 

Ivicu sam upoznao godina na kraju sedmog razreda prije pedeset godina. Postao sam mu razrednik dolaskom u novu školu. Pristojan, malo povučen, vrlo dobar iz svih predmeta. Bliže je odličnom uspjehu. Uredan i uvijek dotjeran. 

Roditeljski sastanak sam održao krajem svibnja. Došlo je trideset i dvoje roditelja. Zainteresirani su za uspjeh svoje djece. Za Ivicu nije nitko došao. Nisam tome pridavao nikakvo značenje.

Početkom sljedeće godine na prvom i drugom roditeljskom za Ivicu nije nitko došao. Uglavnom je među boljim učenicima pa nisam obraćao pozornost. Pitao sam zašto nitko nije došao. Prešutio je odgovor. Ivica je primjer većini učenika. Čudilo me zašto već treći put nitko ne dolazi na roditeljski. Ima roditelja koji su zauzeti poslovima pa jednostavno ne mogu doći. Za treći roditeljski sam mu posebno naglasio da bih volio vidjeti njegove roditelje. Odgovorio je da će reći mami. Nije se nitko pojavio.

Na idućem satu sam ga pitao:

• Ivice, zašto nitko ne dolazi na sastanak?

• Nema tko doći.

• Kako to? Nema tko doći?

• Nema.

• Pa kako?

• Živim sam.

• Živiš sam? Gdje su ti roditelji?

• Rastali su se.

• !?

• Mama radi u Njemačkoj, tata radi u gradu N. Živio sam s bakom. Baka je umrla. Ostao sam sam.

• Sam?!

• Da. Moji susjedi paze na mene. Kod njih se hranim. Vode brigu o meni.

Ostao sam bez riječi. Za koga roditelji rade. Za dobrobit sina?