Kolumne

Jelena Hrvoj
Patnje mladog autora

Eleonora Ernoić Krnjak
Rozin kutak

Martina Sviben
S kodom bluesa i balade

Mirjana Mrkela
Ispovijed jedne čitateljice

Aleksandar Horvat
Kajkavsko najže

Prikazani su postovi s oznakom kolumna Jelena Hrvoj. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom kolumna Jelena Hrvoj. Prikaži sve postove

subota, 30. kolovoza 2025.

Patnje mladog autora



... mogu biti i svakodnevne patnje nakladnika

Grafičke zgode i nezgode, drugi dio

Piše: Jelena Hrvoj
U posljednjoj sam vam kolumni (doduše, prekardašila sam jako jer je napisana prije više od pola godine) pisala iz perspektive osobe moje struke, a to znači – iz perspektive grafičkog dizajnera. Pisala sam o tome kako sebi, i osobi koja uređuje tekst iza vas, olakšati posao. Ako vas zanima kako izbjeći probleme s prijelomima teksta, bacite oko na kolumnu prije. Grafičke zgode i nezgode

Danas ću vam, kako sam bila i najavila, pisati o koricama knjiga. O stvarima u kojima autori često griješe i onome što vašeg lokalnog grafičara baca u očaj (iako vam to nikada neće priznati).

Na samom početku moram napisati riječ, dvije o tome što je korica knjige. Htjeli mi to ili ne, ali korica je ono što prvo privuče čitatelja. Naravno, postoje iznimke, ali većina ljudi će doći u knjižaru ili knjižnicu gdje se nalazi bezbroj knjiških naslova i najprije će posegnuti za onom knjigom koja mu je atraktivna. Vizualna smo bića i ako za knjigom ne posežemo zbog preporuke, oko će potražiti ono što mu se svidi, a tek će onda pročitati što piše na stražnjoj strani.


Najčešće greške autora


Većina autora u glavi ima okvirnu ideju vizualnog identiteta svojeg djela. Ako vam izdavač dozvoli slobodu odabira ili ako knjigu objavljujete sami, postoji nekoliko stvari na koje morate obratiti pozornost. Autorska prava slike i fonta su alfa i omega onoga na što morate obratiti pozornost.


Nebrojeno sam puta od autora dobila jasne upute, slike i tip fonta koji žele na korici samo kako bi se uspostavilo da su slike i font skinuti s interneta bez prethodne provjere autorskog prava.  

"Ne, ne smijete uzimati s interneta što vas volja, bez obzira na to što se nalazi na javno dostupnim platformama. Postoje dvije vrste upotrebe digitalnog sadržaja – za komercijalnu upotrebu i za privatnu upotrebu. Ako sliku skinete sebi za dušu, na nju stavite naslov svoje knjige i ostavite to tako u nekoj prašnjavoj datoteci na disku...nikome ništa. Ako pak istu želite koristiti u komercijalne svrhe (prodaja knjige), kazne za krađu autorskog prava može biti paprena. Što učiniti da se to spriječi?"


Postoje nebrojene stranice s takozvanim stock fotografijama, ilustracijama, grafikama. Platit ćete malu naknadu za sliku koju tada preuzimate uz popratnu dokumentaciju o slobodi korištenja. I premda je to siguran kanal, nitko i ništa vam ne garantira da stotine ljudi nisu istu tu sliku iskoristile za svoje projekte. Ako vam to pak ne smeta, savršeno. Jednako vrijedi i za fontove.


Posljednjih godinu dana u grafički svijet ugurala se i jedna siva zona. AI aka umjetna inteligencija. Iako ona sama po sebi nije zaštićena autorskim pravom, imajte na umu kako umjetna inteligencija izrađuje slike tako da krade ono što joj je na internetu dostupno.


Posljednja opcija je da se u igru ubaci grafički dizajner/ilustrator. Na taj ćete način biti sasvim sigurni da je rad originalan, te da će ga ljudi pronaći samo na vašem koricama i da nećete biti u gabuli oko autorskih prava. Dakle, da skratimo: stock fotografije (jeftinija opcija uz mogućnost ponavljanja fotografije kod drugih autora) ili izrada ilustracije (skuplja, unikatna opcija).


Zašto slušati sugestije grafičara?


Da, možda se u vašem romanu radnja vrti oko četiri babe koje piju kavu ispod masline, dok se na krošnji nalazi paun u žustroj raspravi s mačkom koja na glavi ima sombrero, ali to ne znači da je dobra ideja staviti tu sliku na koricu.


Karikiram, naravno. Ipak, većina autora kod traženja izrade korice odlaze u krajnost. Možda vama znači mnogo što vam glavni lik ima smeđe oči i kosu boje cigle. Možda vam znači mnogo i činjenica da taj lik ima madež iznad desnog oka i preko njega sunčane naočale...čitatelju to ne znači apsolutno ništa dok knjigu ne pročita, a čak i tada će najvjerojatnije napraviti sitnu poveznicu s likom s korice, o tome razmišljati milisekundu i krenuti na sljedeću knjigu.


Vjerovali ili ne, ali postoje trendovi kada je u pitanju dizajn proizvoda, pa tako i knjige. Zastarjeli izgled, font, čak i postavljanje naslova mogu drastično smanjiti interes kupca. Vi kao autor apsolutni niste dužni brinuti o tome, jednako kako niste dužni znati kako pripremiti koricu za tisak. Zato postoje grafičari kojima je posao pratiti trenutačno stanje tržišta, a i potrošili su sate i sate u školskim klupama kako bi naučili sve o dizajnu. Nemojte me pogrešno shvatiti. Svaki dizajner voli surađivati s klijentom i voli čuti smjernice i ideje koje osoba ima. Što se tiče finalnog proizvoda, vjerujte osobi koju ste zaposlili da vam načini korice. I ono najvažnije, potrebna je fleksibilnost s obje strane kako bi na kraju krajeva autor/izdavač bio zadovoljan, ali jednako tako i sam autor.


Još jedna malena stvar na samom kraju. Ne vjerujte grafičaru koji će se bespogovorno potpisati kao autor korice a da vam uputi ijednu sugestiju, kao i onih koji nisu spremni saslušati vas.


Bonus


Za sam kraj, odat ću vam jednu malu tajnu. Koju, pitate se? Odat ću vam tajnu onoga što jednog grafičara tjera da čupa kosu. Tisuću sitnih promjena. Neki dizajneri imaju jasno istaknutu ponudu u cjeniku. Na primjer: izrada dizajna korice (tri idejna rješenja + 5 dodatnih izmjena), svaka dodatna izmjena naplaćuje se xy eura. Vjerujte mi, ne radi se o pohlepi. Radi se o jasno zadanim smjernicama koje naručitelja natjeraju da ustvari sjedne i razmisli o tome što želi, a izvršitelja štite od prekovremenog neplaćenog rada. No, postoje i dizajneri koji nemaju jasno zadanu ponudu. To često rezultira zahtjevima kao što su: „Mogi li se slova pomaknuti par milimetara lijevo?", „Ne, ne...mogu li se pomaknuti desno?", „Ok, to ne valja, mogu li biti veća?", „Ni to ne valja. Možda druga boja?", „Fuj. A neka druga boja?"....i tako u nedogled.


I tako, korak po korak, posao završavate uz pomoć vašeg ćelavog grafičara.


Sjetite se da:

- grafičar radi u vašem interesu i nije ovdje kako bi vam srušio snove

- grafičari su školovani oko više od samo vizualnog

- pazite na autorska prava

- nemojte biti tvrdoglavi


nedjelja, 9. veljače 2025.

Patnje mladog autora

 


... mogu biti i svakodnevne patnje nakladnika

Grafičke zgode i nezgode

Piše: Jelena Hrvoj

Dugo, dugo nisam napisala kolumnu. Imam osjećaj kao da sam zapala u nekakvu mentalnu kaljužu u kojoj kreativno i kritičko izražavanje ne caruju. I nisam sama. Primjećujem to i kod mnogo kolega po peru. Ne samo da su kreativci u nekakvom fiktivnom začaranom krugu u kojem se moraju prisiljavati, već smo kao kolektiv pod pritiskom. Nije ni čudno ako pogledamo što se sve oko nas događa i u što su nam se životi pretvorili.

Nakon ovog pomalo depresivnog osvrta na realnost, došlo je vrijeme za lupanje po prstima. 


Tko je pratio ovu kolumnu zna da sam, osim spisateljice i ilustratorice, i grafički dizajner. Nije nešto što sam htjela postati, ali... tu smo gdje smo. Računi se moraju platiti, zar ne? 

"Kao grafička dizajnerica koja tapka književnim vodama često se susrećem sa izradom prijeloma rukopisa i korica. Danas bih se voljela osvrnuti na stvari koje autori bez podloge u grafici prečesto rade i time otežavaju grafičarima. Shvatite ovaj tekst kao savjet ili kritiku. Kako vas volja. Ako će barem jedna osoba ovo pročitati i shvatiti ozbiljno, vjerujte mi, vaš će budući grafičar biti i više no zahvalan."

Što je prijelom teksta? 

Kao i uvijek, objasnit ću tako da razumije i netko tko nikada nije imao doticaj sa strukom. Najkraće objašnjeno: prijelom teksta je grafička priprema za tisak. U ovom procesu tekst se postavlja u zadane gabarite dimenzija, postavlja se jednak prored, poravnavaju se veličine naslova, podnaslova i teksta, postavljaju se uvlake, korigiraju proredi i sam tekst se  obrađuje na način da se (iskoristit ću termin u svrhu razumijevanja) zaključava u oblik koji osigurava da kod minimalnih promjena (programa ili same promjene teksta) ne ode sve z'brda - z'dola. 


Koja ja najčešća greška koju rade autori?

Ovo nije ništa negativno. Štoviše, razumljivo je. Svi žele da im tekst izgleda barem otprilike onako kako će to izgledati jednom kada knjiga bude u tisku. Vizualno nam dolazi kao motivacija. No upravo tu autori bez osnovne grafičke pozadine naprave trodupli posao ljudima koji će knjigu pripremati za tisak. Molim vas, nemojte sami postavljati dimenziju stranice. Iako u Wordu piše da je dimenzija papira na kojem pišete A5, niste napravili ništa bez postavljanja dobrih margina. Ako uvlačite dijaloge na način da po tri puta pritisnete razmaknicu, vaš tekst nije uvučen. Ako dodajete nekakve fora fontove, morate biti svjesni da osoba s druge strane možda nema instaliran taj isti font i neće ga vidjeti na svojem računalu u docx. formatu. 

Što savjetujem? 

Pišite u dokumentima A4 formata. Kako ćete znati koliko će knjiga na kraju imati stranica? Kada se A4 pretvara u A5 ima okvirno duplo stranica. 

Nije u kamenu pisano pravilo, ali većina knjiga koje idu u tisak prilagođavaju se na prored 1.5 ili 1 (ovisno o fontu), te se tiskaju u Times new roman ili Calibri fontu. Veličina slova? 11 ili 12. Poravnanje teksta postavlja se od ruba do ruba. Dijaloge odvajajte samo u novi red ili ostavite nastavljene na rečenicu (ovisno o tome kako će lektor postaviti) i ne uvlačite ih. I to je to. 


Ako želite naslove i podnaslove u nekim fora fontovima, komunicirajte s grafičarom. Navedite mu što želite. Vaš će grafičar tada pogledati smije li se taj font koristiti u komercijalne svrhe i, vjerujte mi, ako je dozvoljeno, nikome neće biti problem postaviti vam ono što želite. 


Nadam se da će vam ovo biti barem od neke koristi. U sljedećoj ću se kolumni dotaknuti dizajna korica. 


Do čitanja!


nedjelja, 18. veljače 2024.

Patnje mladog autora

  

... mogu biti i svakodnevne patnje nakladnika

Umjetna grafika

Piše: Jelena Hrvoj

Mjesecima razmišljam o tome što napisati za kolumnu. Razmišljam i razmišljam. Zaključak je pao da napišem ponešto o, pa, svojoj struci. 

Većina ljudi zna da sam pisac, većina zna da sam ilustrator, ali moje primarno zanimanje (ono na papiru) je grafički dizajn. U toj sam se struci zatekla van svoje volje i ostala jer me zaintrigiralo. E sad, nisam baš natukla previše godina na grbaču, ali ako gledamo iz tehnološkog kuta, ovdje sam dovoljno dugo da mogu napisati kako su moji prsti bili u doticaju jednako s komodorcima i umjetnom inteligencijom. 


Duboko sam uvjerena kako je moja struka jedna od onih koje su se pojavile u jeku tehnologije, ali će jednako tako sagorjeti uz tu istu tehnologiju. E pa, koristim priliku dok tome još nije tako. I naravno, dotakla bi se baš umjetne inteligencije, ilitiga popularno nazvanog AI-a. 


Ovo će možda doći kao šok mnogima, ali...umjetna inteligencija je glupa. Neizmjerno glupa. Barem ova kakvu sada imamo na dohvat ruke. Kombinirajte to s neukošću nekoga van struke i imamo fijasko. Premda se mnogima čini da je u pitanju nešto nevjerojatno (daleko od toga da nije, ali...), nemojte ju koristiti kao sredstvo brze produkcije. Sada se referiram isključivo na generiranje slika. Zašto? 


Hajde da vam to opišem u jednom tipičnom Hrvoj stilu. Ne kupujte gaće za jedan euro preko Kineskih stranica očekujući da će vam stići na adresu gaće Turske kvalitete kakve ste prije dvadeset godina kupili na placu, tri puta prerasli, ali one i dalje odolijevaju vremenu na dnu ladice. Ne generirajte brze slike bez mozga za 5 minuta jer ćete dobiti groteske.


Ne mogu vam opisati koliko sam puta u posljednje vrijeme vidjela slike generirane preko AI-a, pa zinula kao žedna žaba. Posebno kad je u pitanju generiranje ljudskog lika. Tu se vraćamo na ono da je umjetna inteligencija i dalje glupa. Pa tako imamo prilike gledati ljudske prikaze s očima kameleona, sexy djevojke s tri šake, četiri palca i uhom na vratu. Ne vjerujete meni? Upišite u Google pojmove "AI generated hands" i "AI people eating" i uzmite Gastal.


U tom ću vam duhu dati i jedan savjet, a vi ga poslušajte ili nemojte. Puno je pametnije osloniti se na to da vam korica knjige i promo materijali izgledaju skladno, logično i atraktivno (gle, nitko se na ulici neće okrenuti za ružnom koricom knjige) nego da na korici imate točnu depikciju neke scene koja reprezentira tekst. Neke od najljepših korica koje sam ikada vidjela su minimalističke ili apsolutno nepovezane s radnjom. Ovo što se u posljednje vrijeme može vidjeti po "internetima" je blago rečeno susramlje. Daleko od toga da vas odgovaram da koristite umjetnu inteligenciju. Naprotiv. Koristite ju, ali pametno. 


nedjelja, 7. svibnja 2023.

Patnje mladog autora

 

... mogu biti i svakodnevne patnje nakladnika

Umjetna inteligencija

Piše: Jelena Hrvoj

Tehnološki napredak je neizbježan. Pomalo mi je nadrealno pisati da sam u svojih 36 godina doživjela cijelu paletu tehnologije. Od Commodore računala, uvođenja „fiksnog" telefona, dial-up interneta, Nokia 3310 mobitela, pa do današnjeg dana kad na dlanu držimo spravicu koja nas u treptaj oka spaja uživo s ljudima koji žive na drugom kraju planete. 

Za sljedeći sam se dio morala uhvatiti internet pretrage, pa se nadam da neću prenijeti pogrešne informacije. Naime, bilo je pitanje vremena kada ću guknuti na temu umjetne inteligencije (AI). Šokirala sam se kad sam pročitala da je prvi uspješan AI program napisan 1951. godine. Prisjećam se nekih, nazovimo to tako, primitivnih AI programa s kojima smo se poigravali kao klinci. Benigne igrice, ništa drugo. 


U današnje je vrijeme AI pak prerastao u nešto veliko. I dalje ne smatram da je pojava istog nešto loše. Kao i sve, ako se koristi s mozgom, može samo donijeti napredak. Na žalost, znamo da većina populacije ne barata mozgom, pa sam tako korak po korak primorana razmišljati o tome kako i što dalje kad je u pitanju upotreba AI tehnologije i autorskih prava. 


Pokazalo se kako umjetna inteligencija s lakoćom generira slike, poeziju, prozu... problem je u tome da jako kvalitetno generira, a k tome je i podosta teško raspoznati razliku između pisane riječi koju je stvorio AI ili čovjek. 


Šuška se da su preko granica već morali zatvoriti mnoge natječaje jer su ljudi počeli masovno generirati priče i slati ih kao svoje autorske. Vjerujem da je pitanje vremena kad će kod nas početi isti trend. A što onda? 


Ako ćemo iskreno, izjava „tehnologija nikad neće zamijeniti talent umjetnika" je jedna poprilično banalna provala. Istina, neki tamo program nikad neće nadmašiti prave kreativce. No kad imate uvid u to kakvi se sve rukopisi zaprimaju, izdavaču će biti jako teško razlučiti što je napisao čovjek, a što program. Čitatelju će pak biti apsolutno svejedno, zar ne? I gdje smo onda? 


Hoćemo li u skoroj budućnosti morati uz životopis tražiti i neku vrstu potvrde o autentičnosti? Što će se dogoditi s autorskim pravima? Je li pisac vrsta koja izumire? Budimo realno, danas možda još ima nijansa u tome kako AI piše naspram čovjeka, ali što će biti za koju godinu? Što će se dogoditi ako postoji sredstvo koje će jednako kvalitetno napisati knjigu u samo nekoliko minuta, za razliku od čovjeka koji tu istu knjigu može napisati u godinu, dvije, tri? 


Sve što sam navela je za sada samo tema za diskusiju. Ili? 


utorak, 7. ožujka 2023.

Patnje mladog autora

 

... mogu biti i svakodnevne patnje nakladnika.

Domaća realnost

Piše: Jelena Hrvoj  

Često dobijem jedno te isto pitanje: „Zašto domaći autori?“ A još se češće na to pitanje nadoveže konstatacija: „Nisu profitabilni, osim ako pokreneš print na zahtjev.“ Kako bi podrobnije objasnila zašto, moramo premotati kasetu unatrag. 


Ne sjećam se godine, a bome ni tko je izjavio, ali sjećam se da je bila Noć knjige i da smo preko Zooma imali tribinu za Hoću knjigu. Tema je bila izdavaštvo, a ja sam bila pozvana kao jedna od zastupnica samoizdavaštva. Usred razgovora je netko od izdavača rekao nešto u stilu (ne mogu citirati jer nisam popila ginko): „Domaći autori? Nikad. U tome nema kruha.“ 


Znam da se iza kulisa moja obrva podigla do te mjere da bi mi baka rekla kako će tako ostati zauvijek ako ne prestanem. Odmah su mi na pamet pala četiri imena. Jedno od njih bilo je tamo na tribini s nama. Jelena Kastaneti, Inna Moore, Marilena Dužman i moja malenkost. U duhu toga da ću prestati kenjati po sebi moram napisati da mi je onaj malen živac zatitrao. Ova četiri imena (da, i moje) izdvajam jer smo u osvajanje književnog tržišta krenule same, kao malene curice u žanrovskoj literaturi i postale malena ženska velesila samostalnog izdavaštva. Moja isprika ako sam nekoga izostavila, ali sada se bavim isključivo ženama koje su stvorile svoje ime i za koje znam da prodaju naklade preko tisuću primjeraka knjiga. Da, dobro ste pročitali… tisuće. Da smo u Americi, na svakoj od korica bi pisalo Bestseller, ali nismo. 


Znam, znam… to su samo četiri imena. Ima ih još koji kroz samoizdavaštvo dolaze do izražaja. No, stavite u kontekst toga koliko smo ustvari malena zemlja i da su se u ovom podneblju izdvojila četiri domaća imena autorica koje su svoje živote posvetile knjigama i ustvari uspjele pomaknuti granice, je nešto jako veliko. Da se razumijemo, ne grcamo u lovi, ne vozimo Ferrarije, ne živimo u vilama, ali imamo tu privilegiju da nam naše stvaralaštvo stavi kruh na stol. Isti onaj kruh za koju su nas uvjeravali da ga nema. 


Iako govorim u svoje ime, vjerujem da je i djevojkama isto. S obzirom na to da smo uspjele nekog vraga napraviti, odlučile smo dati ruku i drugim domaćim autorima. I tu negdje su nastale Alegria knjiga, Innamorata i Naklada Cranium. Ne zato što su profitabilne, već zato što znamo kako je to boriti se s vjetrenjačama na domaćem tržištu. Znamo koliko je skupo objaviti knjigu, koliko je teško doći do izražaja, koliko je teško napraviti taj prvi korak kad vam svi govore da u tome kruha nema. Odlučile smo svojim imenima stati iza onih koja to zaslužuju. Eto, upravo ova posljednja rečenica objašnjava zašto domaći autori. Zaslužuju to i nema dalje.


petak, 20. siječnja 2023.

Patnje mladog autora

 

... mogu biti i svakodnevne patnje nakladnika.

Piše: Jelena Hrvoj  

Ima nešto u onoj dobroj staroj rečenici: "Rad s ljudima je put do psihijatrije." 

Shvaćala sam tu opasku i prije dok sam, na primjer, kao klinka radila za šankom. Shvaćam to svaki puta kad odem do trgovine, pošte, bilo koje javne ustanove. Trenutak kad sam u punom jeku (ili nedostatku živaca koji se s godinama tanje) shvatila ovaj pojam bilo je dana kad sam odlučila biti izdavač. Evo, ne znam jesu li autori jedna toliko specifično egoistična hrpa ljudi (imam pravo to napisati jer sam i sama egoistični autor) ili sam to samo umislila. 

Naravno, ova tvrdnja se ne dotiče svih autora. Kao i u svemu, postoje pojedinci, ali u ovom slučaju moram reći normalnih (u nedostatku bolje riječi opisujem ih tako). Ne da su ostali nenormalni (iako ima i takvih), već su jednostavno... osebujni. Pobogu, kako sam politički korektna. I da, stoji činjenica da se ustvari godinama susrećem s drugim autorima. S nekima sam surađivala, s nekima se jednostavno sprijateljila, ali apsurdno je koliko se toga promijenilo otkako više nisam samo autor, već sam i netko tko zastupa autore. 

Prva tema koje bi se voljela dotaknuti je odbijanje rukopisa. 

Oduvijek sam bila svjesna da mnogo ljudi piše, ali sam tek unatrag godinu i nekoliko mjeseci shvatila KOLIKO ljudi piše. Čak i kada bi svi pristigli romani bili neupitne kvalitete, fizički je nemoguće objaviti ih sve. Pardon, moguće je, dakako, ali kakva kvaliteta proizlazi iz teksta kojem ste se posvetili nekoliko pišljivih dana je tema za drugu kolumnu. Kako bi se tekst kvalitetno obradio treba proći od nekoliko mjeseci, pa ponekad čak i godina (ovisno o tome koliko dorade je potrebno rukopisu i o tome koliko brzo autor može raditi tražene preinake). No, pomalo digresiram. Činjenica je da apsurdno puno ljudi piše. Mislim da se broj čak i udvostručio kad su se mnogi usred pandemije i pripadajuće joj karantene zatekli zatvoreni unutar svoja četiri zida s viškom vremena i energije. 

Na natječaje nam je pristizalo mnogo radova koji su mahom prvijenci. Ono čega su rijetki svjesni je činjenica da je prvijenac uvijek - prvijenac. To je prva stepenica ka postajanju piscem. I baš poput prvih dječjih koraka, tako su i tekstovi često nestabilni, prepuni rupa i pisani pomalo aljkavim stilom. Vjerujte mi, znam, i sama sam jednom napisala prvijenac. Ma koliko se nekome činilo kao ogromno postignuće (u jednu ruku to i je, jer moraš biti vraški uporan kako bi napisao roman), mnogi nisu svjesni da je to tek grebanje površine književnog stvaralaštva. Vjerujte mi, i to sam prošla i sama nisam znala koliko kruha se treba popapati. 

Ovdje nam na red dolazi osebujnost. Ljudi dragi, ako su vam mama i tata, prijatelji i sestra, pojedinci koji su i sami početnici kao i vi, rekli da ste napisali nešto hvale vrijedno, uzmite to sa zrnom soli. Nije tekst nužno loš, ali je lošiji od drugih koji su pred vas postavljeni. Kad pred vama stoji trideset tekstova, jasnije odredite kojih pet je zaslužilo priliku objave, ulaganja vremena i sredstava. Ovih pet zasigurno je presretno, a ostalih dvadeset i pet će vam poprilično često pokazati koliko ste u krivu. Naslušali smo se od gunđanja, prijetnja, zaprimali pozive u nemile sate... ukratko, cijela paleta egoističnih izboja. Pa tako na kraju ovog karikiranja mogu jasno reći kako će se od ovih dvadeset i pet preostalih tek pet ponijeti kao pametne, kulturne i odrasle jedinke.

Ako ste autor koji pokušava pronaći izdavača, molim vas, uistinu nemojte biti vođeni egom. Vaši tantrumi neće promijeniti činjenicu da je pet ljudi napisalo bolji tekst. Štoviše, vulgarno ponašanje koje graniči s onim razmaženog petogodišnjaka će vam samo naštetiti. Mnogi izdavači komuniciraju i surađuju na dnevnoj bazi. Biste li vi kolegama preporučili nekoga tko je potencijalno problematičan? Ne bi. I zapamtite, ako tekst nije prošao na jednom mjestu, možda je upravo ono što netko drugi traži. Ne odustajte, slušajte sugestije, imajte osnovne kulture i puno, puno pišite i čitajte.

Vježba, skromnost i upornost su majke svih velikih stvaratelja. 

U sljedećoj kolumni ću se malo pomnije pozabaviti autorima koji imaju potencijal, ali nemaju kapacitet timskog rada. Elem, nastavit će se...

srijeda, 10. kolovoza 2022.

Patnje mladog autora


Knjiga kao posljednja rupa na sviralu ili bijeg od okrutne realnost?

Piše: Jelena Hrvoj  

Neki tamo stručnjaci čiju kompetentnost neću propitkivati nam nagovještaju nam dolazak recesije. Ako ona tek dolazi, ne mogu se ne zapitati što li se to već nekoliko mjeseci odvija oko nas. Smatram da ne postoji osoba koja nije osjetila udarac po džepu. Svakim danom svjedočimo rapidnom nestajanju srednjeg sloja.
Gdje je u tom financijskom rasulu knjiga?

utorak, 7. prosinca 2021.

Patnje mladog autora


Patnje se nastavljaju

Piše: Jelena Hrvoj  

Zanimljivo je da je kolumna „Patnje mladog autora“ nastala kad sam mentalno bila u točno takvom periodu stvaranja. Patila sam kao pravi mladi neshvaćeni boem. Nisam sigurna bi li kao uvod u ovu, posljednju kolumnu u 2021. godini, navela da sam licemjer ili jednostavno još tada nisam upila dovoljno znanja i iskustva.

ponedjeljak, 23. kolovoza 2021.

Patnje mladog autora

 

Odbojnost

Piše: Jelena Hrvoj  

Dogodi li vam se ikada da se zasitite nekog žanra? Ili da vas pak možda neka knjiga toliko izbaci iz takta da danima o njoj razmišljate? Štoviše, ljutite se na knjigu, likove, autora…

Tako nekako je i nama koji pišemo. 

Kao i uvijek, ne govorim u ime ostalih kolega, već isključivo u svoje ime. Dođe to neko vrijeme kad se zasitite žanra koji pišete. Imate osjećaj kao da se konstantno vrtite u krug i ponavljate jedno te isto, pa jedno te isto. Sami sebi više niste maštoviti. Smatram da je to normalna pojava jer svaki žanr ipak ima neka pravila kojih se treba držati. 

subota, 31. srpnja 2021.

Patnje mladog autora

 

Patnje mladog nakladnika

Piše: Jelena Hrvoj

Zanimljivo je promatrati prošlost u bilo kojem obliku. Barem meni. Evo, u ovome sam se trenutku uputila na sam početak moje suradnje s Kvakom i prvu kolumnu koja je objavljena 29.3.2016. godine. Tada sam smatrala nekako prigodnim nazvati ju „Patnje mladog autora“.

Danas? E pa danas su te patnje uznapredovale. U nastavku prilažem prve rečenice koje sam ispisala kao novopečeni autor i kolumnist. 
 

„Kao mladi autor susrela sam se s raznim preprekama od samog početka mog književnog stvaralaštva. Pošto sam po prirodi pomalo naivna osoba, smatrala sam kako ću napisati knjigu, poslati je izdavačkim kućama i s vremenom će se „kamen“ zakotrljati. E pa kako sam se prevarila.“ 

Danas bi pak voljela iskoristiti priliku i reći kako bi sada nekako više odgovarao naziv „Patnje mladog nakladnika“. I dalje sam ista ona naivna osoba, barem po nekim stavkama. Možda ipak bolje da krenemo propisno, od samoga početka.  

Nekad sam vjerovala da je najteže napisati knjigu. A onda sam ju objavila. 

Nekad sam mislila da je najteže pronaći publiku. A onda je publika pronašla mene. 

Nekad sam mislila da je najteže žonglirati s više naslova. A onda sam došla do brojke šest. 

Nikad nisam mislila da je toliko teško krenuti ispočetka. Vjerujte mi, ovo uistinu je neka vrsta novog početka. Naime, dragi moji čitatelji, igrom sam slučaja bila primorana otvoriti izdavačku kuću. Dogodilo bi se prije ili kasnije, istina, ali dogodilo se prije. Naklada Cranium zaživjela je s 27.7.2021. godine. Zapisujem si ovaj datum kako bi ga jednom u budućnosti pogledala i nasmijala se problemima koji me danas muče.  

Evo, naivno sam mislila da je uistinu onako kako govore; kako reklamiraju. „Sve u tri klika, sve u tri dana.“ Ovo je Hrvatska i kod nas nema ničega što se može obaviti u tri dana. Ispričavam se. Postoji. Tri sam dana samo provela čitajući zakone, regule, propise, spise, zapise, neklesano u kamen. More je to informacija koje same sebi služe svrsi, a opet ni jedna ničemu. Pripremila sam se koliko sam najbolje znala i umjela, te krenula u pohod. I znate što ću vam reći? U ovoj državi uistinu khm-khm lud zbunjenog. Posebno kad je bilo što vezano za kulturu u pitanju. I nije da nisam znala, ali nisam znala u kolikim razmjerima ova naša država radi na tome da podreže noge ljudima koji bi nešto radili. Posebno onim „malim“ ljudima koji su tek na početku. 

Kao da promatram parazita koji siše bez da ima saznanja o tome kako neće više imati što sisati ako ubije domaćina.  

U tim svojim pohodima srela sam i jednu gospođu. Nekoliko smo se dana susretale po svim milim i nemilim institucijama. Zajedno smo kukale koliko se nepotrebnog naplaćuje, koliko se puta mora otići po ovaj ili onaj formular. Evo, ja sam svoje odradila čak i relativno brzo. Gospođu sam danas srela. Još obavlja stvari. Popričale smo o tome kako te u banci ispituju jesi li Amerikanac ili političko lice. O tome kako se u Narodnim Novinama nalazi cijeli zid formulara, a ti ga znaj koji ti treba. O tome kako žele da zakupi skladište jer je navela kako bi mogla prodavati stvari i online. Čini mi se kao da je na rubu prije nego li je krenula. Izgledala mi je baš kao što sam gore navela. Kao domaćin kojem parazit siše i ono malo elana s kojim je krenula. A koliko li je samo takvih domaćina.  

Možda ova kolumna djeluje pomalo zbrda-zdola, ali baš je takva kakva mora biti. Kaotična kao što je i sve vezano uz pokretanje posla. Za sam kraj ću ponovno kopirati kraj svoje prve kolumne i završiti nadopunom.  

„Oboružajte se strpljenjem! Možda se sada pitate: „Je li vrijedno truda?“ Odgovor je jako jednostavan - Itekako je vrijedno!“ 

Oboružat ću se strpljenjem. Je li vrijedno truda? Nadam se da će biti. Bilo kako bilo, ovo je novo poglavlje života. Patnje mladog nakladnika mogu početi.

 

srijeda, 28. travnja 2021.

Patnje mladog autora


Manji smo boemi

Piše: Jelena Hrvoj

Uzburkale se vode, kako to već biva, oko Ministarstva i njihovih famoznih potpora piscima. Kao netko tko nije dio mainstream scene, niti ću to (nagađam) ikada postati, gledam cijelu gungulu iz prikrajka i smijuljim se. Zašto? Jer smo kao omamljene guske u magli; vrtimo se mi tako u krug, pa u krug jedne te iste stare priče.

ponedjeljak, 1. ožujka 2021.

Patnje mladog autora


Kritike, mišljenja, osvrti

Piše: Jelena Hrvoj

Posljednjih dana opet prečesto nailazim na diskusije o iskrenim kritikama na rad domaćih autora. Između ostalog, potegla se pokoja diskusija i zbog moje bajke pa bi voljela napisati riječ – dvije na tu temu.

Za početak treba napisati da autori nisu svete krave.

Svi mi koji objavljujemo knjige smo svjesni da su te iste knjige (ponekad i tekstovi) podložni kritiziranju. Da želimo biti pošteđeni svake vrste kritike, pisali bi za sebe i nikad ne bi objavili ništa.

četvrtak, 19. studenoga 2020.

Patnje mladog autora

 

Kako je Ana otvorila slastičarnicu

Piše: Jelena Hrvoj

Prije nekoliko sam godina upoznala jednu hvale vrijednu osobu koja je zaslužila da se o njoj piše. Naime, ta je osoba po zanimanju bila slastičarka. Za svrhu ove kolumne nazvat ću ju Ana, a na vama je da na tren pomislite zove li se zaista tako ili ne. 

Ana je provela godine učeći. O novim receptima, o začinima, o svemu. Iskoristila je hrpu vremena i namirnica vježbajući kako bi izbrusila zanat. Nakon što je prošlo nekoliko godina u kojima je Ana pekla i pekla, napokon je skupila dovoljno hrabrosti kako bi pokrenula nešto svoje. U ovoj labilnoj ekonomskoj situaciji, svi možemo shvatiti da je Ana uistinu trebala mnogo hrabrosti pokrenuti svoj posao. I vjerovali ili ne, tu tek kreće dio u kojem joj se divim. Naša je Ana zasukala rukave, sakupila potrebnu papirologiju i na svojem zemljištu krenula podizati malen objekt. Ne zezam se, Ana je zasukala rukave i ciglu po ciglu, miješalicu betona po miješalicu betona krenula graditi slastičarnicu. Naravno, neke stvari nije mogla odraditi sama pa je platila majstore. Sve iz svog džepa i uz jako malo potpore. 

nedjelja, 8. studenoga 2020.

Patnje mladog autora

 

Nestabilna vremena i strahovi

Piše: Jelena Hrvoj

Polako nam se bliži kraju ova bijesna godina. Nemam čak pojma kako je drugačije opisati jer se dogodilo sve samo ne pitomo. Od meteora do jakih potresa. Od pandemije do antirasističkih protesta. Poplave, požari… smatram da je bolje krenuti nabrajati što nas do sada još nije snašlo. Ukratko, bijesna godina. Imam osjećaj da smo svi zajedno zaglavili u kolektivnom prikrivenom strahu, strepnji, pa pomalo i u osjećaju klaustrofobije. To je ono najgore. Ne maske, ne ograničavanje kretanja. Mislim da nas ni jedno od toga ne bi smetalo kad bi osjećali sigurnost i stabilnost. I znam kako su se oni mnogo mudriji pobunili da su sada pisci postali ekonomski stručnjaci. Na žalost, ne moraš biti ekonomski stručnjak da uviđaš kako je sve na jako labilnim nožicama, a narod ispijena tempirana bomba. Apatična, labilna i na rubu. Pitanje je hoće li narod pasti preko ruba mirno ili grepsti preko ruba natrag na liticu. 

utorak, 6. listopada 2020.

Patnje mladog autora


Utjecaj disleksije na život jednog disleksičara

Piše: Jelena Hrvoj  

5. – 11. listopada je „Tjedan disleksije“. Kao punokrvni disleksičar s pedigreom svake godine osjećam potrebu ispričati jedan mali fragment svog odrastanja s ovom nimalo zabavnom poteškoćom. 

 

Već sam stotinu puta napomenula kako nekad u našem podneblju gotovo nitko nije bio upućen u pojam disleksije (poremećaj čitanja) i disgrafije (poremećaj pisanja). Na žalost, imam osjećaj da i danas mnogi ljudi nisu dovoljno senzibilizirani po tom pitanju.

četvrtak, 1. listopada 2020.

Patnje mladog autora


Kako je vrijeme ubilo pisca

Piše: Jelena Hrvoj    


Vrijeme i ljudski napredak istisnuli su mnoge zanate, ali nam donijeli i neke nove. Takvo je vrijeme i takav je napredak. Možete li vjerovati da je prva pisaća mašina ugledala svjetlo dana 1855. godine? Da vam skratim muke, to je bilo prije 165 godina. Također je zanimljivo napomenuti da je tisuću osamstotih godina okvirni postotak svjetske pismenosti bio tek 12%, dok je danas okvirno 90%. 

četvrtak, 20. kolovoza 2020.

Patnje mladog autora


Jednostavna matematika ili zašto se trudimo


Piše: Jelena Hrvoj


Za svaku objavu knjige ista stvar. Ali za svaku. Uvijek se nađe netko nadobudan tko misli da piskarala mlate masne pare na knjigama. A ja ću danas za početak citirati svoju prijateljicu Zlatku koja je nakon razgovora o tome što sve treba financirati kad je u pitanju objava knjige, rekla ovo: „Hajde ti meni reci kako se tebi to uopće isplati?!“ 

subota, 25. travnja 2020.

Patnje mladog autora


Savjeti koji će zagarantirati bestseler

Piše: Jelena Hrvoj

Duže vrijeme stagniram s pisanjem kolumna, ali današnji razgovor s mojom dragom prijateljicom Anom me potaknuo da se opet uhvatim tipkovnice. A što li me to potaknulo da sad sjedim ovdje i tipkam? Ustvari njezina volja za pisanjem zbog koje sam neizmjerno ponosna na nju. No ima tu još nešto. Negdje usred našeg razgovora o tome kako treba ili ne treba pisati, kako steći navike i pohvatati konce u tom moru riječi, shvatila sam da je ovo more internetsko prenatrpano klišejiziranim „mudrim“ savjetima za one koji tek počinju pisati.

petak, 11. listopada 2019.

Patnje mladog autora


Istina o sponzorstvima

Piše: Jelena Hrvoj

Mnoge firme nemaju pojma da im država daje poreznu olakšicu ako izvrše donaciju. 



Moram napomenuti da sam bila itekako svjesna da će biti teško. Ali ne i koliko teško. Naravno, nikad se ne krene od najvećih. Te firme i upiti za sponzorstva se ostavljaju za kraj. Em imate ogromnu konkurenciju, em nemate kuma u toj formi. ;) I krenula ja tako zvati firmu po firmu, obrt po obrt. 



Želite u privatnu nakladu iz ovog ili onog razloga? Ako niste „potkoženi“ pojedinac koji na lageru ili ispod madraca ima ušteđenih cca 15 000 kn, objaviti knjigu možete tako da Svetom Petru izokrenete džepove.

Da sad malo detaljnije (i osobnije) objasnim.

petak, 20. rujna 2019.

Patnje mladog autora


ODRASTANJE

 Piše: Jelena Hrvoj

Prošlo je od prilike osam godina od tog nemilog dana. No prije no što stignemo do tog famoznog nemilog dana i jedne apsolutno zanimljive „bruke“, moram vas upoznati sa svojim mozgom. 

Ja sam vam, dragi moji, ko' krtica. Ili kišna glista. Odaberite ono što vam je manje ljigavo. Ako nešto uistinu želim i ako u nešto vjerujem svim srcem, u stanju sam prevrnuti nebo i zemlju da to nešto ostvarim. I ne karikiram toliko. U stanju sam okrenuti tisuću brojeva telefona, pričati s tisuću ljudi, pa i dovesti se do ruba psihoze. I nije to nešto u čemu si mogu pomoći. Jednostavno mi je mozak kalibriran na tu frekvenciju i guram glavom kroz zid se dok ne dođem do cilja.