Dragan Miščević | Mamo, dobio sam pet

Ljeto 1992. Iz BiH stižu mnogobrojne izbjeglice. Neke sam upoznao. Mnogi pomažu svojim domaćinima. U II. vinogradskom odvojku susjeda Goga kupi sijeno. Pomažu joj dvije žene. Prilazim im. One su od Travnika. S njima je i crnokosi dječarac. Starija žena mi govori:

• Vidite li što sam doživjela. Kod kuće mi ostao pun tavan vješalica, a ja stigla u Kloštar bez ičega. Ovo što je na meni je sve što sam uspjela ponijeti. Ovo mi je snaha s mojim unukom. Nas troje smo pobjegli brže-bolje. Jedva smo izvukli živu glavu.

• Sa svima smo se mi slagali. I sa Hrvatima, i sa Srbima, i svima u okolici. Išli jedni drugima na kavu. Oni se popnu na brdo i zovu nas sebi. Mi zovemo njih. Međusobno pomažemo jedni drugima.

• Najednom se sve zakuhalo. Sin mi je na ratištu. On nam je i dojavio da bježimo.

Nastavljaju skupljati sijeno sa susjedama. Susjede im izlaze u susret. Daju im mlijeko i neke namirnice. 

Počela je školska godina. Crnokosi dječarac se svakodnevno vraća iz škole. Mama ga redovito čeka na ulazu u II. vinogradski odvojak. On joj trči u susret, skoro svaki dan viče:

• Mamo, dobio sam pet i trči mami u zagrljaj. Ona ga poljubi i pogladi po glavi. Veseli su i vraćaju su u jednu od klijeti gdje su smješteni.

Baš su bili sretni i veseli zbog njegovih petica. 

Vrijeme prolazi. Primijetio sam da su nestali. Vjerojatno su se negdje preselili. Pitam susjedu Branku gdje su.

• Zar ne znate?

• Ne znam.

• Njezin muž im je javio da se vrate, da je kod njih nastupio mir. Vratili su se. Treći dan je na kuću pala granata. Sve troje su poginuli.

U zraku ispod mog hrasta još uvijek lebdi  uzvik: „Mamo, dobio sam pet.“                                                                                                               

                                                                                                    

 

Dragan Miščević | Znamo, a ne znamo, ili se pravimo ludi

Upravo smo doznali od jednog rođaka da mu je bliski rođak Boris Kviz sa suprugom Jelvom, izgradio jednu od najznačajnijih privatnih zbirki hrvatskog slikarstva s kraja 19. i 20. stoljeća. Zbirka sadrži dva pojedinačna kulturna dobra zaštićena od Republike Hrvatske: Račićev „Autoportret“ i „Pet ćutila“ Vlaha Bukovca, kao i neka antologijska ostvarenja poput „Pod maslinom“ Jerolima Mišea, „Doline Horvatske“ Ljube Babića, „Akta s crnim čarapama“ Vladimira Becića i „Požeške doline“ Miroslava Kraljevića, i djela drugih istaknutih hrvatskih slikara. Ukupno 68 djela.

Sve su donirali Galeriji Klovićevi dvori. Razmišljali su treba li sačuvati zbirku na okupu ili razdijeliti. Djela zahtijevaju i određenu njegu i vođenje brige. Nije to ono da kupimo sliku i objesimo na zid. Njegova rodbina je oduševljena njihovom odlukom, jer su svjesni da nemaju uvjeta za tako vrijedna djela.

To me podsjetilo na priču jednoga znanca kako je nakon uspješnog liječenja u bolnici bliske osobe njegova obitelj odlučila zahvaliti liječniku. U široj obitelji imaju akademsku slikaricu, poznatu, pa su odlučili da bi bilo najbolje zahvaliti jednom njezinom slikom. I bi tako. Na njega je pao izbor da odnese sliku. Pomalo mu je neugodno, jer nije naučio davati poklone liječnicima. Zakazao je prijem kod tog liječnika i donio sliku.

Zahvalio mu je na brizi i skrbi za liječenje u bolnici. Pružio mu je sliku, a doktor je ne pogledavši sliku rekao:

- Stavi je tamo – i okrenuo mu leđa.

Kaže da mu je to bio šamar za cijeli život. Osjećao se tako jadno i poniženo. Osramoćeno. Nije donio na poklon neku bezvrijednu sliku, ali je očito da doktor nije onaj koji rado prima poklone poput pršuta, kulenove seke, kobasica, kava, bombonijera i sličnih stvari poput mrskog nam eura i da ne nabrajam.

Jedan mi je pričao kako je svom doktoru donio skupocjeno piće. Otvorio je bocu, izvadio dvije čaše i zahvalio doktoru.

- Doktore, zahvaljujem vam, ali ja nisam nikad pio ovako skupocjeno piće pa sam ponio čašu da ga nas dvojica zajedno isprobamo.

Tako su njih dvojica strusili čašu alkohola, a da ne bi doktoru ostalo previše on je sebi natočio još dvije.

Konobari zahtijevaju da se zakonom odredi postotak za trinkgelt (napojnicu, manču) koji će dobiti na račun od onih koji plaćaju karticom.

Meni je to smiješno. Zašto zakonom ne bi bilo određeno da napojnicu dobivaju doktori, medicinske sestre, medicinski tehničari, a možda i svi drugi poput učitelja, profesora, znanstvenika i svih uslužnih djelatnosti. Ne zaslužuju li medicinske sestre i tehničari zajedno s liječnicima i drugim osobljem napojnicu više nego konobar. Konobar donese piće, ispostavi račun i još mu daj napojnicu. Plaćen je kao i svi drugi. Koliko truda i muke ulože liječnici, medicinske sestre i tehničari, a da ne traže napojnicu, niti da se uvede zakon da oni primaju obveznu napojnicu u iznosu i postotku tom i tom u odnosu na vrijednost usluge.

***

Kažu rođaci Jelve i Borisa Kviza, dvoje devedesetogodišnjaka, da su sretni njihovim potezom.

Njihovu zbirku možemo pogledati u Klovićevim dvorima.

Bila je kratka crtica o njihovoj donaciji na televiziji i u novinama. Hoće li oni dobiti počasno mjesto na Mirogoju ili su sretni što će njihova zbirka biti dostupna široj javnosti i brižno čuvana.

Očigledno onaj liječnik nije ljubitelj slikarstva ili su mu već dojadile takve zahvale.

Bio sam svjedok kada je obitelj jednog devedesetogodišnjaka u znak zahvalnosti liječniku u bolnici darivala sliku poznate slikarice, njihove rođakinje. Nisam u tome vidio ništa neobično i nedolično, jedino mi bilo neugodno što ja nemam takve rodbine.

Jedina mi je bila utjeha što je jedan davni predak iz moje porodice postao feldmaršal i plemić u Austro-Ugarskoj vojsci. Doduše od toga mi nije ništa palo ni u džep nit iz džepa.

Dragan Miščević | Einstellung*

Neka mi oprosti profesor Filozofskog fakulteta u Zagrebu što sam mu zaboravio ime, a ne bih želio staviti u usta nekom od profesora njegove riječi. Držeći 1980. predavanje iz književnosti, ne znam o kome i o čemu, zastao je s pitanjem:

Jesmo li mi napredovali od robovlasničkog društva. Što se u biti promijenilo? Jesmo li mi slobodni ljudi kako se deklariramo. Društveno uređenje je već tada uspostavljeno. Državno uređenje također. Sve je to riješeno davno. Jedino su se nazivi mijenjali. Mi o robovlasničkom sistemu mislimo sve najgore. Dobar robovlasnik, kao i dobar gazda, vodio je brigu o svojim robovima. Živjeli su u dobrim prilikama. Njemu je bio interes da robovi budu zadovoljni i da što bolje rade. Zar naši poslodavci ne postupaju jednako? U čemu smo mi slobodni? Nemoj raditi, ako nećeš. Od čega ćeš živjeti? Slobodni smo ljudi, ali smo u biti robovi. Sloboda je izmišljeni pojam. Moraš raditi, vezan si kao i kmetovi uz određeni krug. Nitko te ne može kupiti, a i neće ako nisi sportaš, u prvom redu nogometaš.

Iskreno bih volio da imamo kralja kao jedinog vladara. Znali bismo kako postupati i što kralj od nas traži. Ovako nemamo pojma što nas sutra čeka. Što će se desiti. Tko će doći na vlast i kako će vladati. Mi kao odlučujemo o vlasti. I u robovlasničkom društvu su odlučivali o vlastima. Ništa se nije promijenilo.

Moram priznati da nisam dijelio profesorovo mišljenje. Taman posla da imamo kralja. Tko zna kako bi nam tek tada bilo da dođe neki umno poremećeni nasljednik. Svašta pričaš, moj profesore.

Naši maturanti već godinama muku muče s pisanjem eseja. Zavirim u neke eseje maturanata. Netko je objavio esej o Dundo Maroju Marina Držića. Uzorak kako bi trebalo pisati esej. Ostao sam zaprepašten. Držić je pisao o dobrim i zlim ljudima. O ljudima nahvao i ljudima nazbilj. Ljudi nazbilj su dobri, pošteni i mirni. Ljudi nahvao su pohlepni, zli, škrti. Dubrovačku vladu je smatrao ljudima nahvao. Komedija je prvi put izvedena 1551.

I danas bi mogli podijeliti ljude u te dvije skupine. Doduše u svim vladama svijeta ima ljudi nazbilj i nahvao. U biti vrijeme prolazi. Mijenjaju se nazivi, a sistemi ostaju još od Egipatskog doba, a možda i od prije. Nismo robovi, a jesmo li stvarno slobodni ljudi i tko upravlja svijetom?
___________________________________________

Na njemačkom se "Einstellung" odnosi na unutarnji stav, mišljenje ili osobni pogled na ljude, predmete ili teme. Obuhvaća kognitivne (znanje) i afektivne (emocionalne) komponente.

Dragan Miščević | Obitelj – blagoslov ili prokletstvo

 

Engleska – bit će zemlja proleterska! Bila je nekad parola za zemlju blagostanja. Jutros čitam članak o nekom Richardu iz Engleske. Žali se na školske ljetne praznike. Ima troje djece. Supruga i on ih ne mogu prehraniti u vrijeme ljetnih praznika. U školi imaju jedan besplatni obrok. To su im četiri obroka manje jer sin dobiva dva obroka.

Sjećam se jednog mog učenika. Na satu mi plače da je gladan. Pošaljem ga u školsku kuhinju. Nakon sata kuharica me upozorava da ga ne šaljem u kuhinju jer on ne plaća obroke, a svako malo plače da je gladan. Na sjednici sam ga još početkom godine predlagao za besplatni obrok. Odbijen je jer ne ispunjava uvjete. Koje  uvjete i zašto nije mi poznato. Rekao sam kuharici da ću platiti obrok ako bude trebalo. Ipak je naknadno uvršten za besplatni obrok. Sufinancirala je Mjesna zajednica Kloštar Ivanić. 

Besplatne knjige i obroke dobivala je i jedna učenica. Prolazim pored njene kuće. Ona čuva četiri krmače od nekih dvjesto kilograma. Vidim da to i nije baš neka sirotinja. Raspitujem se. Tata radi na platformi na Jadranu. Ima preko sedam tisuća plaću. Ja i supruga radimo u školi. Osobni dohodak nas dvoje iznosi oko tri tisuće i petsto. Nismo socijalni slučajevi. Pitam po čemu je ta učenica socijalni slučaj. Kažu mi da otac sve zapije. 

Halo! Sve zapije. Tko vodi brigu o obitelji? Socijalna služba? Svaka čast i socijalnoj službi. Očito ocu ne oduzimaju za obitelj ni perpera.

Richardova priča nije usamljena u Engleskoj. Njihova agencija The Feliks Project otkrila je da je u Engleskoj oko 675.000 učeniku u riziku od gladi tijekom ljetnih praznika. Zar je Engleska postala zemlja proleterska? Ljudi koji rade ne mogu prehraniti obitelj. U kom smjeru ide ovaj svijet? Tko nas vodi i kuda, kamo, gdje? I mi stremimo engleskom standardu. Nadam se samo da kod nas neće djeca gladovati u vrijeme ljetnih, zimskih i proljetnih praznika. Samo ne znam vodi li netko o tome brigu i u našoj državi. Nadam se da zaposleni mogu hraniti svoju obitelj. Možda mi previše kukamo iz čiste navike, ali smo svjesni da bi moglo biti i bolje.

                                                                                                              

                                                                                                                                         

Dragan Miščević | Motika

Kakva sjajna motika. Gledamo video. Struže travu u vrtu bez po muke. Sama uništava korov. Brza, efikasna, sve se praši. Jednim potezom ode trava između redova nasada. Naručim odmah, dok još ima takvih divnih motika. Stiže pošiljka. Naravno, u paketu je motika. Motika s teleskopskom ručkom. Podesivo po dužini. Dostavljač mi pruža paketić. Nešto mi je sumnjivo. Plaćam.

Opa! Što je to?

Prijevara. Tupa motika s kratkom drškom. Reklamiramo. Odgovor stiže odmah.

- Žao nam je, ali motiku niste kupili u našoj trgovini.

Istina. Nismo ovakvu motiku naručili, ali smo kupili.

Reklamiraju mnogi. Svi prevareni nižu svoje sjajne hvalospjeve o prevari. Svi govore da je to prijevara, kritike su svuda iste. Broj prevarenih je sve veći. Nestaje reklama. Pojavljuje se nakon nekoliko mjeseci. Nude dvije za istu cijenu. Paprenu cijenu za motiku s dugom drškom. Šaljemo na istoj stranici primjedbu s opisom narudžbe i opisom onoga željeza koje smo dobili. Uvažavaju našu žalbu i vratit će nam novac, ali malo sutra. Traže našu adresu. Odgovaraju da nismo kupili njihovu motiku.

Čitamo uvažene reklamacije, svi se žale na prijevaru. Isti odgovaraju da će svima vratiti novac kada im vratimo motiku. Tražimo točnu adresu. Odgovaraju da će nam poslati svoju adresu u roku od osam dana. U prijevodu znači da će dostaviti adresu kad na vrbi rodi grožđe, a možda ni tada.

Reklamacije se nižu, ali prodaja napreduje. Konačno shvaćamo da u laži nisu kratke noge, nego kratko držalo, još kraća pamet ili prevelika naivnost.

Dragan Miščević | Priča o Ivici

 

Ivicu sam upoznao godina na kraju sedmog razreda prije pedeset godina. Postao sam mu razrednik dolaskom u novu školu. Pristojan, malo povučen, vrlo dobar iz svih predmeta. Bliže je odličnom uspjehu. Uredan i uvijek dotjeran. 

Roditeljski sastanak sam održao krajem svibnja. Došlo je trideset i dvoje roditelja. Zainteresirani su za uspjeh svoje djece. Za Ivicu nije nitko došao. Nisam tome pridavao nikakvo značenje.

Početkom sljedeće godine na prvom i drugom roditeljskom za Ivicu nije nitko došao. Uglavnom je među boljim učenicima pa nisam obraćao pozornost. Pitao sam zašto nitko nije došao. Prešutio je odgovor. Ivica je primjer većini učenika. Čudilo me zašto već treći put nitko ne dolazi na roditeljski. Ima roditelja koji su zauzeti poslovima pa jednostavno ne mogu doći. Za treći roditeljski sam mu posebno naglasio da bih volio vidjeti njegove roditelje. Odgovorio je da će reći mami. Nije se nitko pojavio.

Na idućem satu sam ga pitao:

• Ivice, zašto nitko ne dolazi na sastanak?

• Nema tko doći.

• Kako to? Nema tko doći?

• Nema.

• Pa kako?

• Živim sam.

• Živiš sam? Gdje su ti roditelji?

• Rastali su se.

• !?

• Mama radi u Njemačkoj, tata radi u gradu N. Živio sam s bakom. Baka je umrla. Ostao sam sam.

• Sam?!

• Da. Moji susjedi paze na mene. Kod njih se hranim. Vode brigu o meni.

Ostao sam bez riječi. Za koga roditelji rade. Za dobrobit sina?

                                                                                                                       

Dragan Miščević | Priča o Marku

 

Prolazim nakon dugo vremena ulicom. Gledam u katnicu. Zjapi prazna. Umro je Marko. Umrli  roditelji.

Početkom petog razreda Marko je bio predmet tužakanja. Svaki čas se netko žalio da ga je Marko gurnuo, udario, povukao za kosu, za nos… Uvijek je Marko krivac. Opominjao sam ga, ali sam znao da nije Marko uvijek krivac.

Za vrijeme odmora priđem učionici moga razreda. Marko sjedi na svom mjestu. Ostatak svijeta od trideset i dva učenika trči skače i svaki čas netko udari Marka. Marko odgovora istom mjerom. Na satu me dočekalo pregršt tužbi. 

Nasmijao sam se i priprijetio:

• Gledao sam vas. Ubuduće neću slušati tužakanja. Vi njega izazivate, a pošto je jači od vas, on vam vrati.

• Mi njega uopće ne izazivamo.

Nasmijao sam se. Shvatili su. Tužakanja su prestala. Pred Novu godinu prilazi mi Marko:

• Učitelju, baš sam sretan.

• Zašto?

• Dolaze mi mama i tata.

• Gdje su oni?

• U Njemačkoj. Dolaze kući za Božić. Bit će mjesec dana.

• S kim ti živiš?

• Kod tatinih prijatelja.

Dijete je zbrinuto. Nije ostavljeno na ulici. Kaže da mu je dobro. Prolaze godine. Marko je učenik sedmog razreda. Ocjene su dobar, vrlo dobar. Nađe se i neka dvojka.

Poslije Božićnih i Novogodišnjih praznika prilazi mi:

• Učitelju, mene je strah.

• Čega?

• Bojim se za tatu i mamu? Što će sa mnom biti ako im se što dogodi.

Tješim ga:

• Ne boj se. Bit će im dobro. Sve će biti u redu.

Sedmi je razred završio. Praznici su. Netko zvoni na vratima stana. Otvaram vrata. Pred vratima plaču Marko i njegova mama.

• Pomozite, kaže mama.

• Što je bilo?

Pruža mi svjedodžbu. Marko je prepravljao ocjene. Nespretno je to izveo. Pisao preko napisanih. Brisao.

• Tata kopa jarak za dovod plina i kada je vidio svjedodžbu, naljutio se i viče da će ga ubiti i zatrpati u jarak. Molim Vas dođite i recite da ste to Vi popravljali. Ubit će ga.

Trčim s njima. Ljutiti otac i dalje kopa jarak. Prilazim:

• Nemojte se ljutiti, ja sam pogriješio kod upisivanja ocjena i prepravljao ih. Nije to Marko uradio. Ja sam pogriješio. Oprostite…

Nakon nekog vremena dolazi otac i daje mi komplet odvijača. Odbijam poklon. Ne primam mito. Nutka me. Na kraju kaže:

• Znam da Vi niste prepravljali ocjene, ali hvala Vam. 

Vratili su se nakon godina rada za djetetovo dobro. Marko je samovao i strahovao, i za sebe, i za roditelje. Sazidali su katnicu. Za Marka, ali njemu nije trebala katnica. Bio je željan toplog doma i roditeljske ljubavi. Mlad se razbolio i otputovao za ocem, a mama za njim. Kuća samuje. Sve su dali za Marka, a danas nema ni njih ni Marka.             

Dragan Miščević | Podmuklo ja

Podmuklo ja
miruje i šuti,
vreba da ukeba.
Tajno gazi podmukloj oazi.
Okom prati, motri.
Nos zavrće, usta uvrće.
Po ramenu tapša
sve ti prašta,
samo čeka zgodu
da te pecne, štrecne,
dirne, u misli ti virne
pa da plane
i raznese te kao tane.
Ono prašta svašta.
Tajomice viri iz tamnice
zarobljene, zabravljene:
da bi moglo nože nabaciti,
da bi moglo otrov ubaciti,
da bi sudnjeg dana
proključalo iz zidina
pa te splelo i saplelo,
uplelo i potplelo
pa te plelo i oplelo
na tvom putu kojim ideš
da ga stigneš i prestigneš.

Dragan Miščević | Glupi Vanjka

Glupi Vanjka nije obično dijete. Bistar je, i pametan, i odan prijatelj, i snalažljiv, i okretan, i hitar, i vješt u svemu, ali svejedno mu sva djeca viču:

 To može napraviti samo glupi Vanjka.

 Ma pusti ga, to je glupi Vanjka.

 Da, idem glupom Vanjki.

 Udario me glupi Vanjka.

 To je razbio glupi Vanjka.

 Moj najbolji prijatelj je – Glupi Vanjka.

 Ja volim Glupog Vanjku!.

 Baš mi je fora Glupi Vanjka.

Ima nešto vojničko u tom Vanji. Spava poput zeca. Tada ukućani plešu Labuđe jezero. Hodaju na prstima. Svi se pretvore u primabalerine.

Dragan Miščević | Vinogradska ulica

Utonula u zeleni plašt jasenova, jabuka, šljiva, hrastova, grabova, bukava, trešanja, borova, oraha…

Vijuga usječena u Kloštarsko brdo. Promiče između kuća, vikendica, klijeti i brvnara kao usnula Trnoružica šireći svoje ruke kroz vinograde i voćnjake.

Usnula, trošna drvena kućica urasla u korov i drač tek me podsjeća da su u njoj davno živjeli najbogatiji ljudi Kloštra, da su u nju navraćala otmjena gospoda s bijelim narukvicama na rukama, da su živjele i veselile se prelijepe i otmjene Sajićeve kćeri.

Uz križanje još jedna drvena kuća. Nekad su svi okretali glavu jer je bilo malo tako uređenih okućnica, umilnih, oku ugodnih koje su te zaustavljale i oduzimale dah izazivajući smiješak i zadovoljstvo, a sada – zjapi prazna, osamljena, slomljene duše i tužnog srca.

Kraj njih desno je i treća drvena kuća, koja živi još uvijek punim životom govoreći da je ovo bilo srce i početak Vinogradske ulice još od davnina.

Trešnje, višnje, jorgovani, breskve i marelice ispružili ruke na ulicu preko žičanih ograda pozivajući nas u svoju hladovinu. Plavetno nebo prekrilo prohujala vremena. Lišajevi poručuju da je zrak svjež i čist.

Jedan hrast izdignuo se iznad kuća. Pozdravlja ptice i nebo, oluje i kiše, gromove i snjegove, rumena jutra i vatrene, užarene sumrake.

Kraj njega tutnje automobili, traktori, bageri, kamioni, motori na tri strane. Kačalka na Vidikovcu samo podsjeća na vrijeme bogato naftom.

Dragan Miščević | Pod svjetlima Mercedesa

Vraćam se u jesen 1972. iz Zagorja u rodno selo noćnim vlakom. Ponoć je minula kada sam se dodrndao do odredišnog kolodvora.  Radosno grabim poprečnom stazom do ceste jer od kolodvora do kuće moram prijeći više od pet kilometara. Već sam iza sebe ostavio dva kilometra. Sela su utonula u dubok san. Nema u kućama više nijednog svjetla, ali ulična rasvjeta je još cijeli kilometar. Idem po običaju cestom jer nema asfaltiranih nogostupa uz cestu.

Iza mene juri automobil. Obično me netko prepozna i poveze do kuće pa čak ako treba proći koji kilometar kraj svoje kuće. Stajem uz rub asfaltirane ceste i podižem ruku. 

Mercedes protutnji bez zaustavljanja, a nakon tristotinjak metara naglo prikoči i pođe u rikverc – potrčim da se povezem, ali kada sam dotrčao na dvadesetak metara, Mercedes ode!

Stade nakon dvjestotinjak metara. Pođem i priđem sasvim blizu, a Mercedes doda gas i odjuri pa opet stade.

- Baš si našao vrijeme za zafrkanciju. 

Ako me misli povesti neka me poveze, ako neće – tko te šljivi. Neću trčkarati za tobom. Nisam baš takav majmun. Nastavim uobičajenim korakom. Prilazim Mercedesu. Unutra vidim petoricu mladića. Ne poznam ih. Prolazim pored njih, a kada sam odmakao desetak metara ispred Mercedesa, on kreće iza mene i prati me. 

Dragan Miščević | Halo, vi gore!

Sjeverac brije hladnu veljaču. Nabacio sam kapuljaču preko glave. Zavezao je ispod brade.
Studen nagriza nosnice. Oči poluzatvorene. Uzbrdicom kraj rotora iz ulice ide malo stvorenje.
Jedva se vuče.

Crni kaputić dopire do koljena. Između kaputića i crnih cipelica bijele se čarape. Crnu kosu
mrsi vjetar. Prelazi preko ulice na moju stranu. Mršave nogice klecaju pod teretom na
leđima. Torbetina se protegla skoro do koljena. Jedva ide. U školu. To malo stvorenje vuče
teret. Što je u toj torbi kada djecu pretvaramo u tegleću marvu?

Dolazi do zgrade općine. Sjeda na nogostup. Skida torbu s leđa. Oslanja se leđima o zid
zgrade. Do škole je još stotinjak metara. Ispružila nogice na asfalt. Odmara se. Mame dovode
svoju djecu u školu. Nose im torbe.

Pitam umorno djetešce u koliko joj počinje škola. Nije razumjela, nego odgovara:

- Imamo časnu.

Prolazim pored nje, a uzeo bih tu torbetinu i nju te odnio u školu. Osvrćem se. Ustaje.
Stavlja torbu na leđa. Gegavim korakom nastavlja prema ulazu u školu.

Halo, vi gore! Otkada obećavate smanjiti teret u torbama, a torbe sve teže i teže. Moraju li i
zašto djeca moraju biti tovari, osli, magarad, tegleća stoka.

Dragan Mišćević | Drugo mišljenje

Pročitao sam anegdotu o tome kako se suprug naljutio i supruzi  sasuo niz uvredljivih riječi. Između ostaloga joj je rekao da je nikakva u krevetu. Na poslu se sjetio da je pretjerao. Nazvao je suprugu. Ispričao se i pitao što ona radi. Odgovorila je da leži u krevetu. Začudio se i pitao:

• Što ti je?

• Ništa. Tražim drugo, treće … mišljenje.

Dragan Miščević | Sunce se budi

Iznad starog Psunja,

Iznad šuma i žbunja

Sunce pospano kunja.

Malo škilji, žmirka

Dok povjetarac pirka.

Šuma mu pozdrav šalje.

Želi mu dobro zdravlje.

Smješka se trava

Koju obasjava.

U potoku voda bljeska 

Iznad zlatnog pijeska.

Miluje naša lica,

Jata ptica, 

Sljeme krova,

Parlament sova.

                                      

Dragan Mišćević | Višnja

Višnju sam volio,

Beskrajno volio.

Bila je moje nadahnuće

Dok mi nježno šapuće

Njihanjem grana i lišća

Da mi duša bude čišća.

Sve radosti i boliGovorio sam višnji

Jer znam da me voli.

Skriven u krošnji njenoj

Sanjao sam dječje snove,

Maštao nove izazove

U hladovini ljetnoj.

Trčao sam višnji reći

Svoje doživljaje sjajne,

Ali i tuge i skrivene tajne.

Bila je uzdanica mojoj  sreći.

Njoj sam mogao sve reći.

Već sam student bio,

Ispit sam sjajno položio.

Trčao sam višnji u voćaru

Pozdraviti svoju ljubav staru.

U grudima me naglo presiječe.

Pogledam nijemo u mjesto

Kojem sam trčao često.

Zaplačem – netko ju posiječe.

Još i danas njenu bjelinu

Zadivljen gledam,

A suzi na oko ne dam

Gledajući u čistinu

Na kojoj je bila

I mene krila i grlila.

Dragan Miščević | Prvo slovo

Lako je napisati slovo prvo.
Iza njega druga slova slijede.
Ono mora biti kao prvo drvo
Iza kojega slažu drvorede.

Tko stoji iza njegova imena?
Koja je riječ s njime izrasla?
Jesu li slova lažna ili iskrena?
Vrijedi li ta riječ ili je ugasla?

Iza prvoga uvijek drugo slijedi
Za njih nikad zakon ne vrijedi
Ostala slova u nizu samo prate
Slova ispred sebe, i s njima se brate.

Kad nestane slovo koje je vođa
Ostala slova odmah izblijede.
Ne znaju tko je kolovođa.
I bez prvoga ništa ne vrijede.

Dragan Miščević | Kakva su to "ja"

Kakva su to ja
Što kolju, ruše i pale

Za svoje ideale?

 

Kakva su to ja

Što uz moć oružja :

Pušaka, bombi i raketa

Stječu ugled ovog svijeta?

 

Kakva su to ja

Što raketama lete

Od planete do planete

Da unište tebe – svijete?

 

Kakva su to ja

Što žene kolju i sole

Jer svoje ciljeve vole?

Kakva su to ja

Što gađaju u dijete

Da postanu gospodari planete.