Kolumne

ponedjeljak, 29. kolovoza 2016.

Matilda Mance | Alfred


Početak svega ipak je ime. Čovjek udahne prvi kisik kroz malene, još krvlju začepljene  nosnice, i već je postao netko. Imenom i prezimenom. Tek kad malo poraste počinje razmišljati što to  ime znači, ima li uopće kakvog značenja i od kojeg je pojma  ime izvedenica. I tko je odredio ime, da li roditelji, oba ili samo majka, ili samo otac. Ili kumovi, ili pak djedovi i bake? Da li su bili složni kod izbora ili su se danima svađali čiji će izbor imena prevladati. Na kraju često izaberu glupava i neukusna imena. Ili načine sasvim čudan izbor imena prema nekom od člana obitelji, koji javno nikako ne bi priznao da je i njemu samome vlastito ime dosadno i da ga sam sebi ne bi nikada izabrao, pa mudro šuti, jer je taština u čovjeka najjača. Zamisli, reći će ovaj ili ova, mali ili mala, dobio je ime po meni. Oh, kako moraš biti ponosan ili ponosna na to!

I tako ja imam ime Alfred. Po nekom filmskom režiseru, koji je stvarao, po mišljenju moje majke, najbolje filmove i koje je gledala  zajedno s mojim ocem držeći se za ruke. Tata tvrdi da je majku bilo strah gledati neke njegove filmove, a majka tvrdi da je moj otac u nju bio jako zaljubljen i da ju je stalno držao za ruke. Osim toga, moj se otac pohvalio da je majku i prvi puta poljubio u kinu baš kad su gledali neki film tog režisera. Kakogod da bilo, ja još nisam gledao niti jedan film tog toliko razvikanog Alfreda. Uostalom, kažu da su filmovi već jako stari, a ja volim samo nove filmove o Batmanu i slične.

Imam, naravno i nadimak. Odnosno nadimke. Jer, neki me zovu samo Al, drugi Alf, neki Fredi, a neki Fredo ili Fro. A onaj čudni mladić iz susjedstva zove me ponekad i Dref, obično kad mi onako vikne s kraja ulice  - ej, Dref imaš  kaj siče? Jasno, misli na novac, kojeg pak ja uopće nemam.

A mogao bih imati. Mogao bih imati sve. Ili skoro sve. Kad bi fantastične bajke bile isitnite.

Jer, ja sam vilenjak. Zapravo nisam, ali bih trebao biti vilenjak. Vilenjak – savjetnik. Ali to u mojoj ulici nitko ne zna. Nitko, naime,  nema pojma da moje ime znači upravo to – vilenjak savjetnik. I baš bih htio biti vilenjak. Ne kao Batman ili Supermen, ali slično.

Ne bih to sve pričao da mi se nije dogodilo nešto jako čudnoga.

A kad bi moja majka znala što mi se dogodilo rekla bi da opet lažem ili izmišljam. Ili da sam sve samo sanjao.

Bilo je ljeto, taman je završila škola, i sjećam se dobro da je bio  četvrtak, dan kada je naša profesorica u razredu podijelila svima nama svjedodžbe. Završio sam sedmi razred s odličnim uspjehom i pohvalom nastavničkog vijeća. Ništa novo! Tako prolazim svake godine. I svake godine dobijem pohvalu. Ali, ove sam godine uz pohvalnicu dobio i knjigu. Nisam je odmah pogledao već tek kada sam ponovno sjeo na svoje mjesto. Bila je tvrdih korica, a na njoj je pisao naslov: Nevidljivi Alfred. Valjda se razrednici činilo zgodnim da mi pokloni knjigu u kojoj glavni junak ima isto ime kao i ja.

Priznajem, nisam se uopće razveselio knjizi. Mogli su mi dati loptu. Za bilo koji sport. Košarku, rukomet, ili najbolje – za nogomet. Ali, dobio sam knjigu. Kao  pristojan momak zahvalio sam se razrednici, rukovao se još i s ravnateljem škole. Stisnuo mi je mekano ruku i to mi je zasmetalo. Kakav mlakonja, odmah sam pomislio i brzo se vratio u svoju klupu.

Zbog te knjige morao sam prvo otići do kuće da ostavim i nju i svjedodžbu, pa zatim da se presvučem u trenirku i odjurim na dogovorenu nogometnu tekmu na malom igralištu. Igrali su sedmaši protiv osmaša. Morao sam doći navijati. Moj duboki glas trebao je predvoditi grupno navijanje. Nogomet nisam igrao, jer su me izbacili, tobože da sam spor i predebeo. Za uzvrat ekipa me je odabrala za vođu navijača. Sve zbog mojeg mutirajućeg glasa.

Knjigu sam samo ovlaš otvorio. Preletio nekoliko stranica. Skužio sam da se radi  o  vilenjaku Alfredu, ali nije mi se taj čas čitala ta fantasy bajka. Želio sam se što prije pridružiti ekipi na igralištu.
Presvukao sam se i odbježao  da što prije stignem. Sav zajapuren, jedva dišući, za deset sam minuta već  ulazio u gledalište kad sam čuo povik s ruba igrališta.

- Ej, Fredi – zazove me Nino – požuri, nemamo golmana. Marko ne može doći. Ti ćeš biti na golu.
Ja, na golu? Pogledao sam naokolo, Pokraj mene bilo je još dječaka koji su ponekad igrali nogomet i bili u ekipi, i kao igrači i kao golmani. Zašto sada Nino baš mene zove. Nije mi bilo jasno. Ali, obradovao sam se.  Nekako mi je bilo drago da dečki, među kojima  i Nino, koji je bio vođa u svemu, smatra da bih mogao danas braniti za ekipu. Nasmiješio sam se. Pa ako drugi misle da mogu, onda i ja moram u to vjerovati. Nema veze što sam još uvijek zadihan, jer sam inače spor. Zbog sporosti me zato i nisu više stavljali u ekipu  kao igrača. Ali, to što sam spor, za golmana nije problem, Ionako golmani stoje manje više samo na jednom mjestu između vratnica. 

- I pazi samo na Darka, znaš da samo on zna pucati.. Ostali su paceri! A loptu uvijek dodaj meni. Ti jasno? – reče mi Nino, potapša me po ramenu kao da je veliki trener, kao onaj Čiro s bijelim šalom pa otrči na sredinu igrališta gdje su ga čekali drugi suigrači.

Moram se ugrijati i malo više razgibati, pa sam se više puta protegao, mlatarao rukama, skakao na mjestu, odbrojio korake u dužini između vratnica i vratio se na sredinu između njih i tu ostao stajati. Mislio sam  da ću biti spreman zaustaviti udarce protivničkih igrača. Barem neke - one malo više udarce, pa sam ponovno skakutao i dodirivao gornju vratnicu. Bio sam, naime, dosta visok za svoje godine, a imam ih skoro četrnaest na leđima, no u posljednje sam se vrijeme udebljao stalno sjedeći, učeći uz knjigu ili za kompjutorom.

Utakmica je počela. Mi smo imali prvi napad. Gledao sam dečke iz moje ekipe. Navalili su u napad. Nino je prvi opalio prema golu, ali je nihov golman obranio i odmah dodao loptu svojem igraču.

Zadrhtao sam. Misli su mi se rojile. Nisam trebao pristati da budem golman. Ovako baš nisam omiljen u društvu, a ako dobijem puno golova, zamrzit će me. Biti će još gore negoli sada. Nogomet je svima svetinja. Najradije bih otišao s gola, ali dok sam tako razmišljao vidio sam da lopta leti ravno prema meni. Brzo sam postavio ruke ispred sebe, kako me  ne bi udarila u glavu, lopta se odbila od mojih ruku, otkotrljala natrag u igralište, gdje ju je dohvatio Nino i sad je on ponovno vodio naš napad na suparnički gol. Malo sam odahnuo. Zapravo mi je laknulo.

- Ma, nije tako teško biti golman – pomislio sam. Ali, tu sam se prevario. Netko je iz protivničke momčadi oduzeo mojima loptu i sad su svi jurili prema meni. Nisam niti vidio tko je pucao, a lopta se kraj mene otkotrljala u mrežu.Čuo sam bijesan povik.

- Tak si kak' drvo, glupane jedan – rekao mi je netko, a onda sam čuo i drugi glas:
- Daj, debeli, pokreni se.
Znao sam, znao sam. Nisam stvoren za golmana. Bojao sam se katastrofe. S takvim mojim slabim  obranama osmaši bi nam mogli dati sto golova, a onda sam mrtav. Ne doslovno, ali mrtav i za prijatelje i neprijatelje.  Koje li sramote.
Sjetio sam se knjige koju sam dobio na dar. Da sam bar vilenjak, pravi Alfred, koji može sve. Onako neuhvatljivi.
Premještao sam se s nogu na noge, gledao svoje suigrače kako pokušavaju doći do samog protivničkog gola, a onda ne znam ni sam kako i zašto, snažno sam doviknuo:

- Nino, pucaj!

Nino je pucao, ne baš snažno, ali precizno. Lopta je odletjela u same rašlje. Gol, gol! Izjednačili smo. Bravo, bravo, vikao sam. Nino me nije niti pogledao, samo je jednom mahnuo Jasni iz osmog razreda, i poslao joj poljubac. Ona mu je, naravno, uzvratila na isti način. Ljubav! Možda bih i ja bolje igrao da sam zaljubljen u neku djevočicu. I ona u mene! Ali, nisam do sada bio niti jednom zaljubljen. I dok sam ja tako sanjao o nekoj svojoj ljubavi, lopta je još jednom završila u mojemu golu.

Opet sam čuo iste povike – daj, debeli, pokreni se; stojiš tu kao drvo, a netko je još viknuo: pazi da te lopta ne pogodi, a iza toga glasan smijeh.

Sad sam znao da sam pogriješio pristajući da glumim golmana. Nisam ja bio za to. Razmišljao sam: da li da otiđem s  gola ili ne. Ako otiđem izgubit ću do kraja sve prijatelje, ako ostanem i nadalje primati pogodak za pogotkom, jednako tako ću izgubiti prijatelje.

Bio sam već i žedan. Ogledao sam se naokolo. Nigdje niti jedna bočica s vodom ili sokom. Ili kakvo voće.  A onda sam vratio pogled prema unutrašnjoj strani lijeve vratnice. Na nju se oslonilo sasvim malo biće, posve slično kao onom biću na koricma knjige „Neuhvatljivi Alfred“ koju sam dobio uz svjedodžbu.

- Ajde, Fro, pojedi ovu djetelinu, sada sam je ubrao samo za tebe.

Tanki glasić govoro je tiho. Ogledao sam se. U blizini mojeg gola nije nikoga bilo, svi su gledali što se zbiva ispred protivničkog gola. Vratio sam pogled na mjesto gdje se nalazilo to malo biće, ali više nikoga nisam vidio, niti čuo. Prišao sam bliže. Tik do vratnice na tlu su bile položene četiri djeteline s četiri lista. Znao sam da djeteline nisu otrovne, a kako mi je grlo bilo već doista suho, uzeo sam ih, u ustima sažvakao i progutao.

Nisam ništa osjetio, tek neku svježinu u ustima.

A i morao sam se skoncentrirati, jer sada su protivnički igrači jurili prema mojemu golu. Gledao sam samo u loptu. Ne znam ni tko je pucao, ali lopta je plovila zrakom u moju desnu stranu gola. Kao da sam na federima ili trambolinu, odskočio sam sa svojeg mjesta, vinuo se u zrak i rukama uhvatio loptu čvrsto je stežući na prsa.

I sada sam čuo povike, ali nešto drukčije:

- Bravo, debeli, tak' se brani.

Svrnuo sam pogled na lijevu vratnicu. Malo uhato biće, smješeći se stajalo je ponovno pokraj vratnice.

- Dobro smo to obranili – reče.

- Ja sam obranio – rekoh.

- Mi smo obranili, Fro. Mi! I budu mi zahvalan. Jer ja sam vilenjak, a ti nosiš samo moje ime. I baš mi te je bilo žao. Stvarno nemaš pojma o nogometu. Ali naučit ćeš. Koliko vidim tvoju budućnost, ne ćeš igrati nogomet, ali ćeš biti nogometni sudac. I to vrhunski. Samo, ipak – vilenjak malo zastane – moraš se više kretati, moraš smršavjeti, ne volim kad te zovu debeli.

Nisam znao što bih mu rekao, jer su protivnički igrači ponovno navalili i ponovno sam obranio njihov udarac na gol. I tako još nekoliko puta, a onda je sudac odsvirao kraj. Pobijedili smo. Rezultat je bio šest naprama tri za nas.

Dobio sam tapšanje po ramenima, a Nino mi je rekao:

- Fredi, od danas si ti na našem golu. Rođeni si golman. Skakao si kao skakavac, lamatao rukama kao vjetrenjača, ali nisi primio previše golova. Onda, Fredi, pristaješ?

Naravno, da sam pristao.

Od onog dana nitko me više ne zove debeli. A jednako tako od onog dana vjerujem u vilenjake, ma štogod drugi o tome mislili

No, prije i za vrijeme utakmice pojedem barem pet – šest djetelina s četiri lista. Ponekad i njihov cvijet. Baš, kako me je moj imenjak vilenjak Alfred naučio.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.