Katarina Zadrija | Marija Juračić: Roj

U svojim počecima sam, od osobe od koje sam puno naučila, dobila savjet: "Pazite kako birate naslove! Sam naslov govori puno o djelu, ali i autoru.".

Već sam naslov "Roj" kratak, a jezgrovit, golica maštu budućeg čitatelja. Naslov pripada kriminalističkom romanu čija je autorica književnica Marija Juračić. Razmišljala sam kako nasloviti ovaj osvrt na djelo. Čemu izmišljati naslove, ako sam roman ima tako bombastičan naslov? Roman je suvremeno djelo. Na prvu bi se moglo reći da je naziv odabran zbog kadrova koji se protežu kroz dobar dio romana, a to je pojava dronova iznad većih europskih aerodroma, zbog kojih su odgađani letovi, a njihovo je porijeklo nepoznato. Zapravo naziv, pa i ti kadrovi s dronovima imaju simboliku. Simboliziraju rojenje oko matice, kao u pčelinjim zajednicama. Za maticu znamo da postoji, ali ju nismo vidjeli. Vide ju rijetki. Ti susreti završavaju tragično po jednu ili drugu stranu. Sama kriminalistička radnja, otkrivanje ubojice, je zapravo okvir, u čijoj se jezgri krije urota, s mogućim dalekosežnim posljedicama. Međutim, autorica se ne zadržava samo na tome. Kroz razmišljanja protagonistice romana nam donosi, rekla bih hrabro, kako kritiku lokalne sredine, tako i cjelokupnog društva. Prelazi geografske granice, u nekim segmentima i vremenske. Ako očekujete otvarajući vrata u roman, a s obzirom na vrstu romana, holivudske kadrove, razočarat ćete se. Radnja romana se odvija, rekla bih onako kako to teče u realnom vremenu. Sve pomalo sjeda na svoje mjesto. Hoćemo li saznati tko spada u roj i tko je matica, postoji li ona zapravo, na čitatelju je da to otkrije sam. Roman je pitak, lak za čitanje, ali ga treba znati pročitati. 

Recenzenti romana su Josip Ergović, prof., Mihovila Warner, prof., lektor romana je Josip Ergović, a autor naslovnice Davor Pasarić. Grafička priprema, tisak i uvez, te nakladništvo pripada poduzeću „Redak“ d.o.o. Split.

Čestitam autorici na umješnosti, onima koji su siti klasičnih krimi radnji, toplo preporučujem za pod jastuk. Neće sam ući u glavu. Hrabro ga otvorite!

Zoran Ilić | Između carskog trona i daski koje život znače

„Drama na daskama ili Heliogabal“ Nikole Šimića Tonina, Hrvatsko književno društvo – Zadar, Biblioteka Donat, Zadar 2026.

„Neću! Zašto uvijek sa mnom mora početi ova odvratna predstava?“

Ovim buntovnim krikom protagoniste, koji biva bukvalno izguran na pozornicu, Nikola Šimić Tonin otvara zavijesu svoje drame i odmah ruši sve konvencije građanskog teatra. Čitalac i gledalac istog trenutka bivaju uvučeni u lavirint u kojem prestaju da važe zakoni klasične scenske iluzije. Šimić Tonin u ovom djelu ne piše puku povijesnu kroniku o rimskom caru Variju Avitu Basijanu, povijesti poznatijem kao Heliogabal. Umjesto toga, on koristi mit o najekscentričnijem vladaru Rima kao raskošno, provokativno platno za preispitivanje vječne drame stvaralaštva, moći i samog kazališnog čina.

Heliogabal je povijesno ostao upamćen kao vladar koji je rigidni rimski poredak pokušao da podredi sopstvenom estetskom i religioznom impulsu, pretvarajući carstvo u neprekidni performans. Šimić Tonin taj povijesni impuls prepoznaje i transponuje ga u čistu teatarsku formu. Zato njegov car i jeste „Heliogabal, rimski car i još ponešto“ – on je i tiranin, i umjetnik, i žrtva, i vječiti egzibicionista koji odbija igrati po pravilima tradicije. Kada ga Režiser opominje da želi „klasični teatar, a ne kojekakve avangardizme... priču o sukobu dobra i zla“, car drsko uzvraća udarac, najavljujući da će večeras „usmrtiti teatar“.

Glavni dramski napon ovog komada ne leži samo u sukobu cara sa konzulima ili rigidnim porodičnim arhetipovima (poput bake Lio koja izgleda kao vještica iz dječjih priča, ili Oca i Majke koji su tu „ili tomu slično“), već u dinamičnom dijalogu sa samim kazališnim mehanizmom.

Uvođenjem Režisera, Kostimografa koji se buni protiv golotinje jer je „toliko puta viđena“, i Scenografa koji jedva čeka kraj čina da promijeni scenografiju, autor ogoljuje proces nastanka umjetničkog djela. Kazalište ovde prestaje biti puki medij koji prenosi priču; ono postaje sama tema. Likovi svjesno govore o svojim „ulogama“, komentiraju finansijske razloge zbog kojih nemaju povijesne kostime i otvoreno se referiraju na Kamijevog Kaligulu.

Ključ za razumijevanje ove scenske igre autor nam nudi već u svojim uvodnim napomenama, gdje naglašava da je tekst tek „osnovni predložak“ otvoren za improvizaciju, najrazličitije prostore i slobodu autorskog tima. Šimić Tonin ne stvara kruti tekstualni spomenik, već živi teatarski organizam koji provocira publiku, svjestan da gledatelji „zure iz mraka očekujući pametne monologe“.

Zato na kraju prvog čina Režiser preuzima riječ i definira suštinu ovog komada: „Ova drama je život! Mi je stoga i ne držimo dramom, ona se ovdje stvara.“ Autor je, prema riječima sopstvenog lika, slušao tesare pod prozorom i umjesto da im dovikne kako podići krovnu gredu, sjeo je i napisao ovaj koncept. 

„Drama na daskama ili Heliogabal“ je poziv na hrabro, oslobođeno kazalište. Ovo je tekst koji podjednako izaziva maštu čitatelja, ali i provocira kreativni bijes redatelja i glumaca, nudeći im platformu za radikalnu dekonstrukciju.

Nikola Šimić Tonin nam još jednom dokazuje da su sve imperije prolazne, a da je život, baš kao i teatar, svugde i uvek – pod uvjetom da imamo hrabrosti upaliti svjetla i zakoračiti na daske koje ga označuju.

Snježana Novotny | Zdenka Čavić: "Aurora i ja"

  Knjiga eseja Aurora i ja Zdenke Čavić pomno je sačinjena od promišljanja o književnosti, filozofiji i kulturi. Riječ je o djelu koje kroz dvadeset eseja otvara temeljna pitanja ljudske egzistencije, kako postati cjelovit čovjek, kako sačuvati smisao u vremenu ubrzanih promjena te gdje pronaći unutarnje svjetlo u trenucima osobnih i društvenih kriza.

Već sam naslov upućuje na simboličku razinu knjige. Aurora, polarna svjetlost, u autoričinoj interpretaciji postaje metafora nade, ljepote, duhovne budnosti i trajne čovjekove težnje prema svjetlu. Aurora je simbol unutarnjeg putovanja, traganja za smislom i mogućnosti preobrazbe.

 Autorica kroz taj motiv povezuje osobno iskustvo s univerzalnim pitanjima ljudske sudbine.

Središnja vrijednost knjige nalazi se u njezinu nastojanju da odgovori na pitanje što znači biti čovjek u punom smislu riječi. Zdenka Čavić upozorava kako suvremeni čovjek, premda okružen obiljem informacija i tehnoloških mogućnosti, često ostaje zakinut za dublje razumijevanje sebe i svijeta. Eseji propituju posljedice otuđenosti, površnosti komunikacije i gubitka vrijednosnih uporišta. Unatoč tome, ne nude pesimističnu sliku stvarnosti. Naprotiv, autorica snažno vjeruje u mogućnost osobnog rasta, moralnog sazrijevanja i izgradnje odgovornijeg društva.

   Autorica zagovara književnost kao poziv koji podrazumijeva predanost, intelektualnu disciplinu, trajno obrazovanje i duboku odgovornost prema jeziku i čitatelju što se gradi postupno i ustrajno kroz svakodnevno čitanje, učenje i pisanje. U vremenu kada je objavljivanje dostupnije nego ikada prije, podsjeća da književna vrijednost proizlazi iz autentičnosti, znanja i sposobnosti da se dotakne univerzalno ljudsko iskustvo.

   Jedna od posebnosti knjige jest uspješno povezivanje filozofske misli i svakodnevnog života. Čavić u svojim esejima vodi dijalog s velikim imenima svjetske misli i književnosti, od Platona, Hegela i Heideggera do Virginije Woolf, Rainera Marie Rilkea, Olge Tokarczuk i Han Kang. Međutim, navedeni autori nisu prisutni tek kao akademske reference, nego vrijedni sugovornici i učitelji u promišljanju pitanja slobode, odgovornosti, ljubavi, gubitka, identiteta i smisla.

Knjiga poprima dodatnu snagu kada se čita u svjetlu autoričina osobnog iskustva. Nastala u razdoblju obilježenom gubitkom supruga, Aurora i ja nosi snažnu autobiografsku i emocionalnu dimenziju. Autorica pretvara osobnu bol u univerzalno iskustvo koje čitatelja potiče na vlastito preispitivanje i traženje unutarnje ravnoteže. Upravo zato knjiga djeluje iskreno, životno i uvjerljivo. Stilski, eseji su pisani jasno i pristupačno, ali istodobno misaono zahtjevno. Autorica uspijeva spojiti refleksivnost i toplinu, erudiciju i ljudsku bliskost. Njezina promišljanja nisu zatvorena u akademski diskurs. Otvorena su svakom čitatelju spremnom na dijalog sa samim sobom.

U vremenu kada se često traže instant rješenja i jednostavne istine, Zdenka Čavić podsjeća da je put prema cjelovitosti proces koji traje cijeloga života. Njezina Aurora simbol je trajne potrage za svjetlom, smislom i ljudskošću. Svojevrsni poziv na unutarnje putovanje prema boljem razumijevanju sebe, drugih i svijeta u kojem živimo prisutno i svjesno tako da sukreiranje ljepšeg svijeta postaje itekako moguće.

Promociju knjige Aurora i ja održane u Koprivnici 23.06.2026. godine u Galeriji Mijo Kovačić u Koprivnici

Rudolf Ćurković | Jagoda Šimac Despotović, Divlja horda Šimaca

 

Prostirač djetinjstva zlatnoga

Jagoda Šimac Despotović, Divlja horda Šimaca

Uvod

Najnoviji tekst Jagode Šimac Despotović Divlja horda Šimaca posvećen je, s ljubavlju,  kako je napisano na početku dječurliji [podebljao a.] s Guvna u Šimaca, s kojom sam nekad zajedno tkala prostirač sunčanoga, zlatnog djetinjstva. 

Knjigu je izdalo izdavačko poduzeće Beletra.

Pejorativni augmentativ dječurlija arbitrarni je naziv za djecu koja se ne ponašaju onako kako pojedinac očekuje. Za nekoga komu je formalizam dio identiteta dječurlija su djeca koja svojim ponašanjem izlaze iz okvira formalizma, čak ako je njihovo ponašanje u skladu s etikom koja nadilazi etiku promatrača i bliži se etici univerzalna značenja. Djeca su se nazivala dječurlijom i samo zato što nisu naša ili samo zato što u danom trenutku ne rade ono što se od njih očekuje. 

Radnja se romana događa 60-ih i 70-ih godina 20. stoljeća, tijekom ljetnih mjeseci, odnosno ljetnoga školskog raspusta, u Sinju i njegovoj okolici.

U svojem ću se ogledu osvrnuti na nekoliko elementa iz autoričine pripovijetke, koji najbolje predstavljaju autoričin izraz. Naravno, to je prikazivanje lišeno sintaktične cjelovitosti, odnosna surječja u kojem ti elementi žive.  

Pejzaž ili tajanstveni dodir s djecom

Mislim da bilo tko u svijetu može osjetiti svetost prirode kada sjedi u šumi i sluša njezine zvukove.

Ne mogu se sjetiti da je netko u književnim djelima, osim u bajkama, prikazao pejzaž i u funkciji usmjeravanja, praćenja i trajna oblikovanja likova. Dječji  djetinjstveni dodir s prirodom neće nikad iščeznuti, jednom doživljen blagoslovljen je da bude izvor života. Za njezin bi se prikaz pejzaža moglo napisati da je prikazan poput zaštitnika koje se ne nameće životu nego ga prati i otkriva.

Ljeto je iscjeljujuće. Živo. Poklanja nam dane i trenutke, dragocjene i nezaboravne. 

Djeca su se odlučila susresti s, tada, tajanstvenim Bradašem, ispunjeni neizvjesnošću i strahom. Taj susret nadilazi dječje snage, ali ne nadilazi dječju maštu i dječju ludost u kojoj nema opreza. Odakle crpe snagu i hrabrost. Što ih pokreće, tko ih iscjeljuje od paralizirana straha. Tko im daruje trenutke, dragocjene i nezaboravne, tko ih čvrsti u zajedništvu… Bez surječja to je nemoguće zamisliti, makar bili maštoviti kao divlja horda Šimčevih. 

U trenutku kad sunce najžešće sija i svoj vreli otisak pretvara u živu uspomenu, pjevaju radosne pjesme koje samo poneki izabranici ljudske vrste mogu čuti. I vidjeti mogu je samo čežnjom za nekim višim osjetilima obdarena djeca, one sanjalačke, u svoj svijet duboko uronule dušice. One koje osluškuju govor tišine i misli puštaju za vjetrovima. (Podebljao a.)

– A takva si ti [autorica Jagoda Šimac Despotović, prim. a.], uostalom. – zatreptala je promišljeno u me. 

Kao dobar istraživač naših bezbrižnih dječjih tokova brinula je priroda darežljivo da ne odrastemo bez mašte i, izgubivši svoj izvor, ne postanemo suha korita [podebljao a.]. Ponijeli smo je sa sobom zauvijek jer u nama izvire, teče i utječe, žuboreći o neprimjećenosti, njezina tiha rijeka. 

Za autoričin bi se prikaz pejzaža moglo napisati da je prikazan poput svjetla koje se ne nameće pejzažu nego ga otkriva.

Pejzaž autorica pretvara u živo biće u kretanju jer ga temelji na živosti i dinamičnosti. Plastičnost slike omogućuje čitatelju da osjeti prostor, miris, svjetlo i pokret. Uvjerljivost je pritom reducirana: pejzaž se ne razlaže na sitne dijelove, nego se oblikuje kroz nekoliko autentičnih, pomno izabranih elemenata, autorica je u tome – elegantni virtuoz. Njezina slikovitost pejzaža otkriva se riječima koje ne nameću ton, nego ga otkrivaju. 

Druguje, bolje reći prijateljuje s likovima: gdje su oni, tu je i on.

Tončila, lik koji izlazi iz priče

Likovi su djeca, braća, sestre, rođaci (de Šimcima narratur) i susjedi, s ponekim odraslim, vrlo živopisno prikazanim. Ako samo pročitamo njihova imena, štošta se znakovito dade iz njih očitati. 

Primjerice, ime bake Tončile ne može nikako biti Tonkica, Tončica pa ni Tonka. Za svijet koji opaža Tončila i razumije ga treba snage da se nadiđe strah, kukavičluk, bijeg… da se taj svijet udomaći u sebi. Svijet vila, vilenjaka, patuljaka, raznih zvijeri i fantastičnih bića. Za taj svijet Tončila kaže: 

Počneš pomalo ka stvarno razaznavat i ono šta je nestvarno, a zapravo stvarno, samo za nas nestvarno. 

I mudra je baka Tončila: Ne misli o zlu, dogodit će se. Da, i ono što je potrebno očitati u podtekstu baka Tončila posjeduje izraziti dar za mistična bića i pojave, kao i strašne priče o njima i ona je najbolja pripovjedačica strašnih priča. Nije tajna čija se svojstva kriju u Tončili koja posjeduje neku vrstu arhetipske snage. 

Za Tončilu bi se moglo napisati: nadmoćna je, a u tome ne sudjeluje.

Kako se stvara atmosfera 

Najkraće bi bilo kazati da je opća atmosfera u djelu kemija među riječima – nevidljiva, ali presudna sila koja drži smisao na okupu i daje mu dah života. Autoričin prikaz atmosfere proizlazi ne iz fizike riječi (djela koja se temelje na fizici riječi nemaju nikakvu atmosferu, osim općeg dojma nepovezanosti), njihova zvuka, značenja ili oblika, nego iz njihove međusobne kemije: iz odnosa, prijelaza, napetosti i šutnji među njima. Njezina rečenica postaje atmosfera tek kad stoji uz ono što joj prethodi i slijedi kad se uklopi u emocionalni ritam cjeline. Jer, atmosfera je poput začina koji se ne smije razaznati, ali se mora osjetiti. Ako je ima previše – djeluje umjetno; ako je nema – sve postaje bljutavo, mehaničko. Autentična je atmosfera rezultat mjere, slutnje i prisutnosti neizrečenoga. 

(Mnoga su djela napisana (pogotovo se u novije vrijeme pišu!) kao, pa hajdemo malo biti postmoderni, dekonstrukcija atmosfere, koja je sama sebi svrhom. Rečenice se u takvim djelima doimaju kao strnište u kojem strnine može ujediniti samo jača sila propasti.)  

 Ljeto je za nas djecu predstavljalo kartu neistražena krajolika predivnih trenutaka zezanja, smijeha, prepričavanja šaljivih dogodovština ili pak pričanja strašnih priča. Veselih, razdraganih i zaigranih lica, ne misleći i ne žaleći za trenutcima koji se nikada više neće vratiti, guštali smo i puštali vrijeme u nepovrat. Druženje ga je odnosilo neprimjetno, sigurno i neumoljivo. Zauzvrat, ispunjalo nas je pregrštom snova i razvijalo u nama maštanja noseći nas kroz odrastanje. Odavalo nam je tajnu nas samih, neizbrisivu i nezaboravnu dobrotu i naivnost koja će zauvijek ostati u nama. Igrom, vikom i smijehom razdrmavali smo u drijemež zapalo gumno i tjerali vrućinu. Starijima se naša energija opuštanja činila kao bombardiranje.  

Temeljna atmosfera u djelu proizlazi iz skladnog prožimanja misli, osjećaja i slike svijeta koje autorica stvara. Kada svaka rečenica prirodno niče iz prethodne, nastaje cjelina koja diše, pulsira i prenosi unutarnje stanje likova ili društva. Atmosfera tako postaje ogledalo duše djela – bilo da je mutna, tjeskobna ili svijetla. Kao u Krležinu “mutnom” početku ili Dostojevskijevoj mračnoj Rusiji, ton prostora i jezika oslikava moralni nered i duševni nemir, pokazujući da prava umjetnost ne opisuje svijet, nego ga iznova stvara u dahu svake rečenice. 

Kako nastaje priča ili

odrastanje u djetinjstvenom svijetu

Ono što djeca najviše istražuju misteriozno je biće Bradaš u bunaru zvanom Brezdan i začudna suncokretica s kojom tajanstveno druguje tada desetogodišnja autorica kojoj se otkravila … zakočenost suhoparnoga, uštogljenog svijeta odraslih i strepnja od njegovih pravila ishlapjela u ponos šaptačice zamišljanju. I nastala priča, kao kristalno stvarna, nepresušna i živahna poput proljetnih voda, bez stajanja navire i brbori mojim bićem.

Poučak o dječjim dijalozima

Dječji dijalog odlikuje se kratkoćom i izravnošću izraza, lišen je dvosmislenosti i prenemaganja. Ovo je primjer gdje djeca razgovaraju, zapravo, verbalno zasipaju s namjerom zatrpavanja Bradaša, tada tajnovita stvorenja.

– Buu!

– Mulac! 

– Urliči! Plači! 

– Oš' našega Svemicu? Govno ti pod nos! 

– Buu! Uaa! 

– Prisilo ti je, a! 

– Mrš, dlakavi stvore! 

– Stavi nan soli na rep!

– Pas ti mater! 

– Đava ti dlake obrija! 

Povremeno se u dijalozima javlja sarkastična dosjetka, ali uvijek u obliku riječi ili sintagme, pa takav i nije usmjeren na uvredu, više na akrobatsku figuru (Čujte, mukte sad razbijamo glave.). Takav dijalog nosi napetost koja ga pokreće – kad ona iščezne, razgovor prestaje. 

Nema mjesta brbljanju jer svaka replika proizlazi iz neposrednog doživljaja i nutarnje potrebe djeteta da reagira, a ne da govori radi govora. 

Pobjeći od jame bezdanke u sebi – najčešće je govor odraslih. 

Σίσυφος bar zna početak.     

Autoričin amarcord 

Autoričin amarcord (sjećanje na djetinjstvo) dodiruje stihove Bajke o vratima D. Dragojevića U svjetlosti zlata / život ima za te otvorena vrata, samo ako se ostane u dodiru (taktilnom osjetu) s djetetom u sebi, prirodom i – Bogom. Samo se tako može slijediti svjetlo u sebi koje nas diže. Inače postajemo suho korito ili stara zapuštena tvrđava u tmini, kakav je najčešće svijet mnogih odraslih. Odrastati bez tog svjetla jednostavan je način kako propadati i kretati se u suhoparnu i krutu svijetu odraslih. Osvrnimo se sada i pogledajmo kakav je taj svijet u kojem živimo. 

Rat(obor)an!

Tako je nastala autoričina gorko slatka priča posvećena djetinjstvu iz kojeg vode dva puta: jedan vodi u svijet odraslih iz kojeg nema povratka u djetinjstvo. Drugi nosi u svijet odraslih vlastito nikad zaboravljeno djetinjstvo kristalno stvarno, nepresušno i živahno poput proljetnih voda. Ovakav život uvijek ima otvorena vrata.

U svjetlosti zlata!

Rudolf Ćurković  

Knjiga Amforizmi Ivana Bašića

 

U dvorani "Ivan Pavao II." salezijanske Župe Pomoćnice kršćana na Kmanu u Splitu predstavljena je peta knjiga, druga aforizama, umirovljenoga splitskog kriminalista Ivana Bašića, koji je u zbirci "Amforizmi" sabrao petstotinjak duhovitih aforizama. Uz karikature Mojmira Mihatova, knjigu su objavili Udruga hrvatskih aforista i humorista te Ogranak Matice hrvatske u Podstrani. U ime nakladnika zbirku su predstavili Mladen Vuković i Mario Tomasović, a izabrane aforizme i mudroslovice čitao je dramski prvak HNK Split Trpimir Jurkić. U glazbenom dijelu pjevala je mješovita klapa Elektrodalmacija uz glasovirsku pratnju Marija Markovića, a program je vodila Melita Jugov. Autor je na kraju svima zahvalio te pozvao na prigodni domjenak.

Objavljujemo pogovor knjizi iz pera Mladena Vukovića.

FORE IZ AMFORE

 

U proteklih pet godina, od kada se Ivan Bašić javio svojim aforističkim prvijencem (S)lijepa naša, mnogo se toga promijenilo u svijetu. Počeli su novi ratovi, a stari nisu dovršeni, preboljeli smo zbiljske i lažne pandemije, neki su diktatori svrgnuti, a neki reizabrani, procvjetala je AI a svijet sve luđi i luđi, dobili smo i novog Svetog Oca, kuna je iz naših novčanika opet protjerana u šumu… A da ne rečete da ja, poput mnogih, mijenjam svoje mišljenje kao čarape, ostao sam isti i prizivam na moj osvrt u spomenutoj zbirci (S)lijepa naša, iz kojega ću ponoviti pokoju misao jer autor i u ovoj knjizi kratkih, krotkih, ne krutih kritičkih duhovnica ostaje u istoj brazdi, orući retke iz kojih će niknuti lijepi dojmovi i okrepljujuće misli nakon pomnog čitanja.

U isto doba kad je Hipokrat s otoka Kosa pisao prve ljekovite aforizme, brodovi su u amforama prevozili tekućine, hranu, žitarice i druge rasute terete pa su nam tako iz Grčke doplovili i aforizmi i amfore, a Ivan Bašić nakon dvadeset pet stoljeća prvi u knjiškoj amfori daruje čitateljima a(m)forizme koje je čuvao duboko u svom srcu i duši, i koji su dozrijevali u njegovu iskustvenom inkubatoru. I kao što su negda u glinenim amforama čuvani vino, ulje, med i drugo tekuće blago, tako se sada iz Bašićeve papirnate amfore, s oštrim vrhom, izlijevaju pitki aforizmi, osoljeni mudroslovnim zrnjem soli, kao da su vjekovima probdjeli u nekom potonulom brodu.

Kao što je nagovijestio u proslavu, autor se danas igra i riječima pa ih rastavlja i slaže, otkriva u njima paradoksalne lekseme, mijenjajući ili dodajući im samo jedno slovo otkriva nova značenja, raspršujući nove fore iz amfore (Diplova.; Eurupa.; Hula babilonska.; Ratni dvojni invalid.). Genijalnosti nema bez primjese ludila tvrdio je još Aristotel i brojni filozofi nakon njega, a mi se i danas pitamo s koje je strane bolje biti, kada neuki prve uvijek smještaju na onu drugu stranu, a na tom tragu autor nas je darovao svojom definicijom ove najkraće, zato i najteže književno-satirične vrste: Aforizam se rađa na granici genijalnosti i ludila. Dodir s ludilom čini ga genijalnim. 

I ovo je svoje aforističko štivo Bašić prožeo vjerničkom iglom, naslanjajući se na biblijsku baštinu, nastavljajući plesti davno započetu kolajnu kršćanskoga mudroslovlja koju su započeli hrvatski svećenici i aforisti: Marin Držić (16. st.), Petar Bakula (19. st.) te suvremenici Augustin Korpar, Stanko Radić, Vendelin Karačić, Josip Janković, Šimun Šito Ćorić, Miro Bustruc, Milan Jašić i mlađi.

Ivan piše o našem aktualnom trenutku, ugniježđenom između jučer i sutra, svjedočeći pustolovine otvorena uma, bijući bitku s bitkom, domaknuvši se sasvim blizu ili dotaknuvši trajne istine, skovavši svoje mudroslovne i duhovite inačice o rađanju i životu, radu i ljenčarenju, ljubavi i mržnji, dobru i zlu, laži i nametnutim istinama.

Ponovimo lekciju! Ako Japanci smatraju da je vrijeme provedeno smijući se vrijeme provedeno s bogovima, onda ćemo, čitajući ovu Ivanovu knjigu, također biti bliži svetcima, poglavito uz opomenu: Ako nas smijeh uzdiže iznad životinja, ozbiljan je čovjek opasniji od najopakije zvijeri. I zasigurno za vrijeme čitanja ne ćemo izgubiti vrijeme. Stoga budimo ljudi i razvedrimo se, jer su davno rekli: Tko se smije, dulje živi.

Mladen Vuković

Dražen Jergović | Zbornik hrvatskih i slovenskih aforista, Uzvodno niz Savu (2024.)

Nakladnik: Udruga hrvatskih aforista i humorista, Split i Digitalne knjige, Zagreb

Zbornik aforizama hrvatskih i slovenskih autor(ic)a pod nazivom Uzvodno niz Savu, kojega ste pročitali ili ste započeli njegovo čitanje, iznimno je vrijedno djelo i važna spona povezivanja i daljeg jačanja kulturološke suradnje dviju susjednih europskih zemalja i naroda. Od raspada bivše države odnosi između Hrvatske i Slovenije prošli su i prolaze kroz različite faze. U nekim fazama oni su bili intenzivniji, dok su u drugim imali nepotrebne zastoje zbog različitih pristupa u rješavanju graničnih i nekih drugih međudržavnih pitanja. Ali to nije bitno utjecalo na suradnju dvaju naroda na području kulture i umjetničkog stvaralaštva koja se podjednakim intenzitetom odvijala u oba smjera. Potvrđuje to i ovaj zbornik koji je nastao kao rezultat višemjesečnog prikupljanja i odabira aforističkih radova hrvatskih i slovenskih aforista i njihove prezentacije u zajedničkoj knjizi obogaćenoj karikaturama i crtežima likovnih umjetnika iz ove dvije prijateljske zemlje.

Cjelokupni posao prikupljanja i izbora građe za zbornik obavio je priređivač Ivo Mijo Andrić u suradnji s kolegama aforistima, humoristima i karikaturistima iz Hrvatske i Slovenije. Zahvaljujući njihovim naporima, na stranicama zbornika našlo se više od stotinu autora i autorica koji desetljećima uveseljavaju čitatelje dnevnih i tjednih listova, književnih i drugih časopisa te stranice internetskih portala i drugih pisanih i elektronskih medija. Među njima su i poznati aforisti, humoristi i satiričari koji su nas napustili u proteklim godinama, ostavivši nam u naslijeđe svoje bogato i vrijedno stvaralačko djelo u objavljenim autorskim i zajedničkim zbirkama, zbornicima i antologijama. 

Treba reći da manji broj autora nije pokazao želju za sudjelovanjem u ovom značajnom projektu, tako da će čitatelji biti uskraćeni za njihove aforističke i druge misaone uratke. Isto tako, dio njih, zbog oskudnih izvora, koji su posljedica gašenja nekih humorističkih listova i neuspostavljanja jedinstvene nacionalne evidencije stvaratelja humora i satire, ima nešto uže prikaze bio-bibliografskih podataka, koje treba dopunjavati u nekim budućim zborničkim i antologijskim izdanjima. Svakako, prije toga bi trebalo u obje države uspostaviti jedinstveni popis autora i autorica koji se bave aforističkim, humorističkim i satiričnim stvaralaštvom. Mogu to učiniti udruge i druge organizacije i asocijacije iz područja kulture. U prvom redu trebale bi to biti nacionalne i gradske knjižnice u kojima su sukladno zakonu, uz ostale knjige, pohranjene i stotine, a možda i tisuće zbirki, zbornika, almanaha i antologija humora, satire, kao i raznih vrsta kratkih mudrih i duhovitih misli. Evo nekoliko izdvojenih satirnica autor(ic)a iz obje države:

„Dugoročni kredit naše je najpovoljnije kratkoročno rješenje“ (Ivo Mijo Andrić); „Zgrada Sabora na Markovom trgu je urušena, a vlada se još klima“ (Josip Balaško); „Mali čovjek potkrada državu, a veliki narod“ (Drago Bosnić); „Samo je hranitelj istinski branitelj“ (Ivan Bradvica); „Ako se ne vrtiš u pravim krugovima, magarac si na kvadrat“ (Franci Čeč); „Za minutu govora dobio je minutu šutnje“ (Jozo Čizmić); „Na mladima svijet ostaje, zato im ustupite mjesto u autobusu“ (Maja David); „Naš narod je tako zdrav da liječnici napuštaju Hrvatsku“ (Jandre Drmić); „Etničko čišćenje je izumio Bog kad je Adama i Evu prognao iz raja“ (Milan Fridauer Fredi); „Svaka policijska lisica izaziva bjesnoću“ (Zlatko Garvanović); „Što više poznajem životinje, to manje volim ljude“ (Cveto Gradišar); „Ne možemo svakoj budali dati vlast. Za to postoje izbori“ (Marko Grgičević); „Nekima ni himna ne pomaže da se dignu“ (Pajo Kanižaj); „Radnik u EU je neto profit i bruto trošak“ (Andrej Kokot); „Tamo gdje vlada zlo, svako dobro je devijantno ponašanje“ (Danica Krajnc); „Kad mudrost potone, glupost ispliva“ (Tonka Lovrić); „Pljačkaše imamo. Nedostaju nam banke“ (Marjan Paternoster); „Pokosili su nas srpom i dotukli čekićem“ (Zvonimir Penović); „Prije su ovce pasle i brstile, sada dobivaju poticaje“ (Milan Rupčić); „Ne treba vam skela da biste radili na sebi“ (Zlatko Tomić); „Zasukani rukavi su davno izašli iz mode“ (Miroslav Vukmanić).

Plivajući protiv mnogih struja uzvodno Savom prema sjeverozapadu ovim zbornikom smo, vjerujem, svima koji rade na povezivanju dvaju bliskih a u ponečemu i različitih naroda, donijeli korisne nerazgradive naplavine mudrih misli, satiričnih žaoka i britkih duhovnih seciranja aktualnog društvenog stanja, koji će dobro doći sadašnjim i budućim naraštajima. Nadamo se da će među njima biti dosta onih koji će se, uz čitanje, baviti i pisanjem aforizama, epigrama, satiričnih pjesama i drugih dubokoumnih misaonih književnih radova.

S tom nadom i preporukom predajemo vam zbornik na temeljit produhovljen uvid i vedro čitanje. 

Dražen Jergović

Nikola Šimić Tonin | Radovan Slade – Šilović, "Kairosov let zaustavljen u Trogiru"

Radovan Slade – Šilović, "Kairosov let zaustavljen u Trogiru", Trogir: Matica hrvatska, Ogranak; "Radovan" Društvo za zaštitu kulturnih dobara Trogira, Trogir, 2025.

Trogir je arhitekturna poetika stvarana mudro, temeljito i strpljivo, u potrazi za umijećem lijepoga i skladnošću života. Onodobnog. S karakteristikama grada u povijesnom kontinuitetu sve do današnjih, podosta osjenčanih, dana. Visoko je zaustavljen na svjetskoj ljestvici značaja zbog bogate povijesti i iznimne arhitekturne cjeline.

Postoje knjige koje čekaju svoje autore, da sazriju, da se odvaže, da čitave naslage istraživačkoga rada, spoznaje, talenta ukoriče  knjigom. Ovo je knjiga koja rješava jedan sukob i ukazuje argumentirano ono što se znalo, tko je otkrio reljef boga sretne prigode, grčkog Boga Kairosa. I to baš na svetog Roka, ukazao nam na lik i djelo svog dida Roka, i cijelu izuzetnu uglednu trogirsku familiji koje je dio.

Knjiga, Radovana Slade – Šilovića, "Kairosov let zaustavljen u Trogiru", je spomenik knjiga gradu Trogiru, ne smijemo se ogriješiti ne spomenuvši ih, a koji su dali izuzetan obol ovoj knjizi: urednica dr. sc. Danka Radić, niti o Slade-Šilović, Mirka (fotograf), Kurtz Marina (prevoditelj), Coce Mavar, Ana (prevoditelj). Na ponos im ova knjiga.

I kad sam se pitao od kud Radovanu ta poetska crta, otkri to u knjizi, jer njegov je otac pjesnik i te kakav. Osjeti se postiđeno kako prije nisam čuo za njega a nisam niti mogao, ja koji sam donedavno bio izvan trogirske sredine. Toliko je u ovoj knjizi, istraživačkog, poetskog, književnog, znanstvenog. Uz majstora Radovana, dobismo ovom knjigom još jednoga majstora Radovana, majstora od riječi. Uistinu se ne mogu načuditi da je ovo prva knjiga Radovana Slade – Šilovića.

Kao što iskusno oko na prvi pogled može ocijeniti čovjeka, „skenirati ga” od glave do pete, tako je i s kritičarima, a bez lažne skromnosti mogu reći da sam kritičar s iskustvom nakon 300 i nešto književnih kritika, osvrta i recenzija... objavljenih knjiga kritika... a s knjigama je kao i s ljudima. Dogodi se i ne samo meni ugodno iznenađenje, dogodi se knjiga,Radovana Slade – Šilovića, „Kairisov Let”. 

Ugodno iznenađen stilom, narativom, književnom zrelošću... dugih rečenica koje ne treba „urazumiti” već ih pustiti da teku takve kakve jesu, dubokim koritima stranica kao teške ravničarske rijeke koje samo naizgled miruju, a teku otežale težinama spoznaja koje vuku u sebi u tok. Taj tok pokreće neupitna čitalačka riznica iskustva samoga autora.

Književno je ovo knjigovodstveno djelo, gdje su činjenično utvrđene činjenice i date znanstveno – esejistički, praćene i zabilježene studiozno i pedantno, ispripovijedane suvremeno s pripovjedačkim biljegom autora.

Nadilaženje je ovo pukog znanstvenog rada. Pravda pravdana neoborivim argumentima. Istinita istina. O trogirskom Kairisovom letu iz međuprostora krajnosti u prostor potvrđenosti dokaza istinitosti pograničnim istraživačkim okruzima.

Autor je uzeo na sebe razjasniti, da ne bude nedoumica oko ove teme, da ne ostane istina groba, ugrobljena a nerazjašnjena, „istina” lažnih zasluga i predatorski preuzimanja, jer svijet je znano nam je podijeljen na predatore i kreatore. 

Autora ovo djelo nije moglo mimoići. Postoje djela koja kao da čekaju svog autora da se njemu kažu. Da se njime ukoriče. Da ge obilježe. Postanu spomenik jednom životu. Jednom autoru. Progovore njime i govore. Govore stranicama ispisanih bjelina. Ovo je svojevrsni autorov amanet. Preuzeti biljeg za obilježiti, razjasniti, ispraviti i ostaviti ispravno, generacijama koje dolaze. Upisati se u znanstveno – istraživačko nebo nad sobom, ostati trag koji se ne gubi

Ovo je djelo nova iskra znanosti. Namjerno ne želim o djelu prepričavajući ga, ne želim skidati s njega velo znatiželje i tajnosti, ne želim Vama koji će te ga čitati otimati tu draž. Gramatiku odnosa. Izuzetno ispripovijedanu znanost subverzije, zahtjevan put do istine. Kao da slijedi onu narodnu: „Zemlja je obećala raju da se na njoj sve tajne znaju”., e o kojim tajnama se radi otkrijte sami u ovoj nevjerojatnoj knjizi, autora koji će i za Vas biti iznenađujuće otkriće i autorsko ime koje treba zapamtiti. A da Vam još zagolicam znatiželju:

Dakle, nakon pet godina vakuuma, nakon što je u stručnoj literaturi otkrivena Kairosova starogrčka uloga i spontana veza onodobnog Traguriona i osobe zaslužne za to, dobili smo pomalo novi proizvoljan trag otkrića. Neobično, iz razloga što je ta prvorazredna vijest, uz sve odgovarajuće okolnosti, već bila objavljena i povijesno zavedena u službenom registru otkrića, baš kao i neposredni sudionici, a onda i memorijski akteri tog događaja. Bizarno u najmanju ruku. Postavlja se pitanje zašto nakon toliko godina u javnosti dobivamo novu objavu, bez ikakvih argumenata, a s novim podatcima. U međuvremenu se zbog povijesnog značaja otvaraju pisma arheologa Frane Bulića u kojima se, uz ostale teme, pronašla žustra pisana polemika između uvaženog Bulića i uvaženog Delalle, u kojoj Bulić kritizira Delallu jer navodi činjenice koje nemaju uporišta i po pitanju kojih se ovaj nikada nije očitovao. Zapravo to ni nije bila polemika jer su pitanja u pismima ostala bez odgovora i išla su u jednom smjeru. A molbi za odgovorom bilo je i više nego dovoljno.

Poslije datuma navedenih u pismima opet se događa zatišje da bi nakon smrti don Frane Bulića Delalle u svom Vodiču 1936. ponovno objavio nešto što se ne susreće apsolutno nigdje doli u njegovim vlastoručnim objavama. Za razliku od ovoga, iznimna vijest o pronalasku i otkrivanju kamenog reljefa zapisana je u stručnoj literaturi i od stručne osobe odmah nakon tog senzacionalnog događaja, prije gotovo jednog stoljeća.

Zadar, 5. 5. 2026.