Zorica Antulov | Pjesma Đuri Sudeti

Tvoje je ime, moj prijatelju, 

oduvijek u meni budilo bol.

Pogled na tvoje ruke koje

nestaju i izmiču sjećanju bijelih zidova …

Sjećanju na posude mladosti koja se izlijeva prerano 

kroz pogled s bolničkog prozora -

žedna se izlijeva. 

I na bol koju osjeća dok odlazi, 

dok se oprašta …

Skrivenu kao „tuga iza drveta“. 

Moj prijatelju …

Tvoje je ime uvijek u meni budilo bol.

Tihu k'o tiha kiša,

k'o tihi vjetar.

Tihu k'o Šu. 

Tihu k'o Mor

Moj prijatelju…

Objavljena je nova zbirka pjesama Zorice Antulov, Neka davna nestajanja

 

U srijedu, 19.08.2026. u Zadru je predstavljena zbirka pjesama "Neka davna nestajanja" Zorice Antulov. Zbirka je to od devedeset i pet pjesama u kojima autorica kroz introspektivna nestajanja prkosi životnim nestajanjima.

Veći broj pjesama prethodno je bio objavljen u časopisu Kvaka koji je prema riječima autorice na nju djelovao inspirativno.

Kroz snimljene videozapise promociji su nazočili i pjesnikinjini udaljeni prijatelji te okupljenoj publici tako posvjedočili da nema ni rastajanja ni nestajanja kad je riječ o ljubavi, ljepoti i prijateljstvu.

Zbirka je financirana sredstvima Grada Zadra, a vodila ju je dipl. bibl. Jelena Rušev Mogilevskij koja je izražajnom dikcijom promociji dala dodatnu umjetničku dimenziju.

Zorica Antulov | Nisam

Ne, ja nisam svjetionik dalek

što sigurnog svjetla zlatnu traku baca,

brodolomcu nisam draga sprud spasenja,

slomljeno sam veslo čamca bez veslača. 

Nemam silne moći da zauzdam more 

kad te snaga vjetra potjera ka hridi.

Niti imam zavoj, ljekovitu vodu,

za ranu što ne daš svjetlu da je vidi.

Nisam, ja nisam ključ odaja tajnih

nit sigurno mjesto kavane što voliš,

skrovit, miran kutak koji tajno kriješ,

tvoj osobni anđel koga noću moliš. 

Ne uzdiži mene međ' oblake neba

jer sve će ti nade procvale ugasti.

Sve latice zlatne ruže izmaštane

umjesto na zemlju, na kamen će pasti.

Nisam, ja nisam talisman ni znamen,

običnost me krasi. Obična sam žena.

Ne pretjeruj zato, ne očekuj  bajku.

Nisam vila noći ni palica njena.

Nemam sjajne kose glatko izglačane,

smirenost prikladnu kad me zvijeri rane. 

Neposlušne vlasi, nemirno mi biće.

I voda u vatri moga srca plane.

Pa kad luč ti ona zaiskri u oku -

k'o presvijetle zvijezde što sjaje u mraku -

nisam ja u njima, sjajna i daleka …

U srcu me nađi, a ne u oblaku.

Zorica Antulov| Kavanska

"Pati bez suze, živi bez psovke,

i budi mirno nesretan."-

to reče pjesnik star i znamenit

i trgne jednu za dobar dan.

Nas dvoje - ljudi od kavane-

sjedimo tako- gubimo dane.

Nekad u Kavkaz- češće u Blato,

on drmne drugu, ja makijato.

Stari moj bard je, puno mi znači,

al ne znači da u svem slažem se s njim. 

Približim stolac još bliže k njemu

 jer želim da me čuje moj Tin.

Šapnem mu:  - Tine,

vjetru života podat se pjanom

ponekad moram, ko kakav list,

al kad me gorkom snu zločest preda

pružit ću njemu ja srednji prst.

"Tvrda ti pamet", kori on mene,

(al ipak znam da sam voljena).

Namigne pjesnik, milo me gleda,

a ja mu sjedoh uz koljena.

- Igračka vjetra ne želim biti,

mada sam cvijet bez korijena,

baš kao vjetar ja život volim

i kad mu vir je sudbina.

Suze su melem kad vir te vije

i tama kad ti priprema kraj,

psovka je nekad zavoj za rane

prepreka nije za put u raj.

"Leti k’o lišće što vir ga vije,

za let si, dušo, stvorena;

al pazi da ti ne slome krila

kad od sna budeš umorna."-

to reče  bard moj, nakrivi šešir

(možda sam malo mu zamorna?)

Rekoh mu - Tine, zbilja te volim,

ti moj si idol , moj dragi bard.

Volim tvoj šešir i um tvoj moćan

kavane tvoje, cijeli tvoj gard.

I znam da nekad „pustiti“ moram,

a tad nek vije bilo kud,

al čim se malo sastavim opet

izazvat ću život  - dobar il hud.

"E luda glavo ...", moj Tin će na to.

(Nemam što reći pa slegnem samo)

Već mu je dosta pa šuti zato.

Tad  drmne treću, ja makijato.

Zorica Antulov | Nestajemo

I tako ...

Polako nestajemo

Svi

I oni glasni i bučni

I oni krhki k'o cvijet

I oni što maskom će budalastom

osmjehnuti um

zavarat smrt

začarati svijet 

na tren

Nestajemo

Polako nestajemo

Postojat prestajemo

Polako

I oni naoko važni

I oni naoko nevažni

I oni što misle da jesu

I oni što ne mare

Polako blijede nam sjene

Brišu se granice

Nestajemo

Postojat prestajemo

Svaki dan

dok zazivamo 

"Dobar dan!"

I dok ga ispraćamo 

u "Laku noć ..."

U san

 Iz dana u dan

Užurbano

Bez da se osvrnemo

Nestajemo

Bez da zastanemo

Bez da se pogledamo

K'o ljudi pozdravimo

Bez da usporimo

Životu nazdravimo

Iz dana u dan

K'o biljeg u san ušiven

Zaboravljen

K'o kratke iskre

iskonske vatre

Plamička tren

Tek kratko postojimo  

a dugo prestajemo

Nestajemo

Zorica Antulov | Tiho je...

Zašto je sve tako tiho, 

od same tišine tiše?

Nemirni smiraj duše  

u lugu usnulom …

Plavetni neki cvijet 

k'o zaborav što miriše

i briše sve bijele noći 

u gaju veselom …

Ni daška lahora nježnog

u njemu kao da nema

I sve se pjesme i priče 

u blijedu spojiše nit

Ne znaš da'l spokojno drijema

 il' beščujnim suzama plače

dolina predaka drevna  

dok nestaje joj bit

Dok nestaje poznati žubor  

na livadi što škrinju sprema

dok predaka nestaje trag 

u prodanom lugu tom

Dok tuđa se prostire pjesma 

baš sasvim strana (ko nijema) …

Dok lišće se suši na grani

i zauvijek pozdravlja s njom …

Zar

nečujno odaje počast stablu 

otaca 

mrtvom ?

Zar  

nečujno odaje počast vremenu 

otpalom?

?

?

?  

Zorica Anulov | Grad u kojem je nestalo empatije

Gledam grad bez empatije

Gledam kako se otužno smije

(Ko AI slika : 

bliješti, ne grije)

Grad  u kom nema molitve

Bez protesta, bez pobune

(Gledam ga:

i žao mi je)

Gledam mu zjene isprane

Gledam mu duše isprazne

(A kao pametne:  

sve silno pametne)

Gledam grad koji sam voljela

Gledam mu obrise amorfne

(Fasade prazne, ruševne…

I žao mi je)

Dok povijest i dušu prezire

truli taj grad bez empatije

(što u  njem voljeh,

nestalo je)

I žao mi je. Ne zna da živjet prestao je

(i još se naizgled smije)

I žao mi je. Živ mrtvac postao je

bez bljeska emocije.

Zorica Antulov | Hvala

Dok nestaje svijet šarene pjene

a s njim mašne, baloni i priče, 

kako samo pored svega proći,

ostat smiren, 

da te se ne tiče?

Dok je gledaš stvorenu od snova, 

nju, tu radost spuštenu sa neba,   

kako biti nesebičan sasvim 

dok je s dlana letjet pustit treba?

I dok stavljam biser oko vrata, 

i kosu dok nosim uzdignutu, 

svečano, dok tiha tama pada,

zahvaljujem na danom nam putu.

Zahvaljujem što življaše s nama

i što vječno bit ću njena mama.

Zorica Antulov | U ovoj sirotinjskoj noći

„Nemoj me tražit u ovoj noći bez sna

u ovoj sirotinjskoj noći

nemoj me tražit u tamnoj dalekoj zvijezdi

ja više neću ti doći

nemoj me tražit u ovoj noći bez sna…“

Noć je ova duga i mračna.  I zviježđe je njeno daleko i mračno. „Ugasli tragovi nekih tuđih, prošlih vremena, zarobljeni u oku zemaljskog promatrača?“-  pitaš.  

Da. Možda. 

„Skrivena u njima možda su neka buduća djeca. Upravo probuđena, krmeljava, u zamišljenim i neznanim nam svjetovima“ - kažeš. 

Da, možda. Možda.

„Pješčani sat ne otkucava vrijeme. Samo ga obrće. I svejednako teče u Svemiru koji se obrće, premeće, krivuda i širi bez prestanka“ – pretpostavljaš.

I razmišljaš, razmišljaš kako si  možda na nekoj dalekoj zvijezdi i ti još dijete, možda tek misao na tebe na njoj postoji. Možda. Ne znaš to. Ali znaš da si jednom, baš na ovoj zvijezdi koju je noćas zarobila magla, i ti bila dijete. I baš kao i sada, tražila si zvijezdu repaticu željna barem jednog sjajnog trenutka. Onog koji se lovi cijeli život, a ulovi katkad il' možda nikad. Još uvijek ga čekaš, mada više nisi dijete, a repatice pokazuju svoje tragove nekoj drugoj djeci. I mada je noć ova noć bez sna, u kojoj se ne brišu grijesi prošlosti - ti osjećaš nadu!!!

Mada se takvi, kobni i razorni, pretvoreni u misli koje se prečesto ostvaruju, šire kao kletva otaca ka djeci koja će ih preuzeti nakon tebe (zbog čega si ih odavno odlučila ne imati) – ti osjećaš nadu.   

Noćas, baš noćas, u ovoj sumornoj noći. 

„…nemoj me tražit u tamnoj dalekoj zvijezdi

ja više neću ti doći…“

Dok odzvanja pjesma ti znaš … Znaš da i danas, kao i jučer, znaš da i sad, baš sad, u ovoj sirotinjskoj noći u kojoj i mjesečina zaobilazi  prag tvoga doma, a svijet se sve snažnije zaogrće maglenim plaštem,  ti imaš sebe.

 Postojiš. I prihvaćaš. I svjetlo i sjenu. Sve. Prihvaćaš sve. I postojiš. 

Postojiš u tišini svjesna svoje nevidljivosti i svjesna nevidljivosti onih koji odlaze. 

Ali i onih koji ostaju. 

Postojiš svjesna vječne nevidljivosti i vječne mijene Svemira.

Ali svjesna… Svjesna i vječne vidljivosti i vječnog trajanja njegova!

„I zvjezdanog trenutka koji stoga jednom ipak mora doći“- kažeš.

Možda. Da, možda.

Možda…

Zorica Antulov | Ptice trebaju umrijeti zajedno

Kad ostavi ptica zauvijek pticu

kad izdahne cvrkut i izblijedi trag 

kad duša ptice ostane sama

u gnijezdu kojeg je napušten prag

Kad ostavi ptica zauvijek pticu

iz gnijezda kad odlete i nježni ptići

hoće li sama, pod krilom od perja,

iz gnijezda tog ikad umijet izići?

Zorica Antulov | Pomaknuta perspektiva

Neću se više mučiti

s unaprijed zadanim ljudima

i hladnim umovima.

Ni s pjesmama čije me ne dotiču rime.

Ne da mi se pregovarati, 

izmoriti se i dogovarati

s onima koji u točku pretvaraju zarez,

a u  riječima uvijek  vide krivine.

Nemam što reći, ni poreći

ni izreći makar,

pred onima koji

u osmijehu svakom vide pličine, 

bez zanosa slijede doktrine 

i posvuda traže tek svoje ime.

Ne da mi se više mučiti

s vrtovima besplodnim bez jedrine.

Čak mi se ne da više družiti 

ni s knjigama mudrim bez topline 

(kavom bez slasti i bez gorčine).

Ni s  čim,  baš ni s čim

bez one  prirodne neba  blizine 

i one obične ljudskosti skromne 

što poznaje, priznaje i ne odbacuje

iskrene tuge i srca vedrine.

Zorica Antulov | Sjenka

U trenutku tame dok nebo se briše

I  posljednje svjetlo preuzima mrak

Dok lovor u vrtu k'o sjećanje diše

a nečija sjenka ti potajni znak

kroz šušanj daje i : kao da traje…

Kao da traje…

U tom trenu tame dok siječanj miriše

dok osjećaš korak ko perce lak

I znaš: nikog nema, al kao da piše

Nevidljivim perom kroz ledeni zrak…

TI slutiš taj dah što utjehu daje: i želiš da traje

Želiš da traje…

SAE vs. Zorica Antulov

Moja poezija - Sven Adam Ewin 

Moja poezija nije od svile,

Od mjesečine i od rosnog cvijeća,

U njoj se nikad ne kupaju vile,

Niti se pali oltarna svijeća.

​Ona je psovka. Ona je krik.

Ona je radnik što u znoju stoji.

Ona je težak, kvrgav joj je lik,

I smrti se, kao ni života, ne boji.

Moja poezija – Zorica Antulov

U mojoj pjesmi oduvijek žive vile.

Mjesec im noću miluje duge kose.

Rosnom stazom ka šumi zvjezdanoj hrle

pa  plešu bose - pa  bose za milost prose

umorni svijet taj - s kojim se teško nose.

Dok  krik i vapaj neznanca, žene, Boga,

dopire silan do carstva im šumskoga,

zastaje pjesma, utihne žubor rijeke,

(klasična pjesma ekspresiju modernu skriva)

pa vrisne šuma i poplaši vilinske konje: 

kopita utrnu, klonu, a zlatna im posijedi griva.

U mojim će pjesmam' zauvijek biti vila,

al' teških malih vjeđa i oborenih krila.

(i s gvozdenim mačem pod plaštem – 

što davna ga, davna bila, 

izvezla zvjezdana svila).

Zorica Antulov | Ostavi plug i zemlju

Ako u modroj mjesečini jutra

opet pronađeš miris djeteline, 

izgubljen list trputca

iz nekih davnih priča

i začuješ zemlju kako priča

i tamu kako se budi i sviće

 u nekoj staroj pa opet novoj  i sasvim istoj

već doživljenoj zori, 

ostavi plug i zemlju, 

napusti tamu i kreni

u smiraj, k ljubavi koja te zove

opet te zaziva. 

Ako u noći, u san kad toneš,  začuješ jecaj kamena užeglog u boli i vapaj 

nedosanjanih snova, 

pa zastaneš, 

u pepelu se davno zapisanih grijeha nametnutih opet izgubiš, 

ne osvrći se. 

Ostavi plug i zemlju. 

Napusti tamu i kreni. 

Zaboravi iskru lukavo potpaljenu. 

Izgorenu. 

Koracaj. 

Koracaj

u smiraj k ljubavi koja te zorom zove. 

Koja te zvati nikad i nije stala. 

Koracaj k

ljubavi koja te od začetka zazivala. 

Ostavi plug i zemlju. 

Napusti tamu i kreni.

Idi. 

Idi i slijedi Nju.