|
Jelena Hrvoj |
Mirjana Mrkela |
Jelena Miškić |
Martina Sviben |
Aleksandar Horvat |
Kiša će.
Oblaci sjetni, turobni oblikuju siječanjsko nebo
u špilju.
Vise nadamnom tuge.
Stalaktiti izgubljenih ljubavi,
smisla i vremena.
Stihovima se zaogrćem
tražeći zaklon,
šarenim kišobranom dozivam
proljeće, zumbule
i ruke. Tvoje tople, sigurne ruke.
A njih nema.
Usamljenost se kotrlja niz obraze.
Kaplje u stalagmite,
hladne,
kristalne,
prekrasne,
baš kao i neuzvraćena ljubav.
Blagdani nijemo pritišću godine koje nas čuvaju.
Grebu duboko ispod voštanih osmijeha.
Slučajne susrete tumače poezijom,
namjerne pripisuju igrački
koje nema ispod bora.
Zalijećemo se u zidove,
zatvaramo prozore,
vrata su i večeras zaključana.
Tišinom sobe zavedena,
utvara mira dominira.
Mene pak ista dvojba slijedi dok
nemir u prstima riše putokaze
magiji.
pozivamo vas na prvu ovogodišnju tribinu Književni petak, koja će se održati u petak, 31. ožujka 2023. u 20 sati u Gradskoj knjižnici, Starčevićev trg 6, Galerija Kupola:
Čitaj(mo)! poeziju – drugačiji formati poezije za publiku
Urednica i voditeljica: Monika Herceg
Vidimo se!
Poziva Vas
na proglašenje rezultata
14. Matičina književnog natječaja 2022.god.
„TUROPOLJSKA POCULICA“
30.ožujka 2023.god. u 18,00 sati
u Pučko otvoreno učilište Velika Gorica,
Zagrebačka 37, VIP salon na prvom katu zgrade
Ogranak Matice hrvatske u Velikoj Gorici je raspisao svoj tradicionalni, sada već 14.Matičin književni natječaj 2022. godine, naziva „Turopoljska poculica» za proznu formu -kratka priča- pisanu kajkavskim jezikom ili hrvatskim standardnim jezikom.
Natječaj je trajao od 25.rujna do 25.prosinca 2022. godine, a na njega je prispjelo 45 radova.
Kajkavskim jezikom napisano je 12 radova, a hrvatskim standardnim jezikom napisana su 33 rada. Radovi su prispjeli iz cijele Hrvatske.
Prosudbeno povjerenstvo odabralo je po jedan najbolji rad na kajkavskom odnosno standardnom hrvatskom jeziku, te izabralo još četiri rada (dva na kajkavskom i dva na standardu) koji su ušli u uži izbor.
Bit će proglašeni najbolji radovi i predstavljeni njihovi autori, te nagrađeni prikladnom nagradom
Ako niste u prilici prisustvovati uživo na proglašenju, sljedećih dana možete ga pogledati putem web stranice Ogranka www.matica-gorica.hr
S poštovanjem,
Ana Plehinger, predsjednica Ogranka
Matice hrvatske u Velikoj Gorici
Osvrt na protekli dan.
Uslediće duga noć.
Spoznaš da nisi večan –
kada zatrebaš pomoć.
Rekapitulacija
na protekle godine,
život k’o iluzija –
tren kad sve se raspline.
Novi dan za poetu.
Mučna trka s vremenom.
Ono što se razmatra.
Špageti s origanom.
Rad na večnom sonetu.
Ako dočekam sutra.
O romanu Željka Mavretića "Kad je tata postao djed"
(Zagreb: Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade, 2022.)
Piše: Mirjana Mrkela
Imena i nadimci
Nije teško pogoditi kako je moj prijatelj Željko Mavretić dobio ime: roditelji su ga jako željeli. A roditelj u njegovome romanu ima više imena i nadimaka. U prošlosti su ga zvali: Mimek, Pjesnik i Mara. No za svoju suprugu je uvijek Miljenko.
Tata je jednome sinu i dvjema kćerima. Mlađoj kaže:
"— Sretan ti pospandan, princezo Leanija!"
Njoj je zapravo ime Lea, a nadimci Leica i princeza. Ona sama ima običaj skraćivati imena po vlastitim idejama. Za nju je Filip Fil, Milica je Mil, dok prijateljicu Petru često zove Pero. Iz imena druge prijateljice, Mirne, izostavlja početno slovo. Ta ista Mirna-Irna želi da je zovu Naomi i Lea joj ponekad udovoljava.
Ime Leine, Filove i Miline mame je Rajka. Vjerojatno je to ime najmanje zanimljivo. Ali meni je najdraže, jer se tako zove moja najbolja prijateljica. Rodila se na jednom otoku pa sam pitala Željka je li i on bio ondje. Nije.
— Moja junakinja s otoka zove se Tonka. — odgovorio je moj prijatelj Željko, vragolasto se smješkajući — A ime Rajka odabrao sam baš zato što je kod nas, u Karlovcu, vrlo rijetko.
— Rado ću te upoznati sa svojom Rajkom. — zaključila sam — Uostalom, i ona je spisateljica, a znaš kako ja uživam kad vidim da pisci prijateljuju!
.jpg)
Sve zainteresirane za sudjelovanje na radionici molimo da svoj dolazak najave na broj 021 226 001 ili na gkksucurac@gmail.com
Zavijam ranu djeteta mješovitog braka
Dok traje sezona ratovanja
Smilje utrljavam na svaku tugu
Vi kažete život
Ja kažem zakrastala bol
Najednom to dijete je žena
U kojoj buja bezrazložna sreća
Stane u tu sreću sva
bezbrižnost djevojčice kojoj
oči sjaje jer se njena lambada
suknja vrti najviše.
Bilo je vrelo ljeto 1973. Ljeto kakvo se nije zapamtilo u zadnjih deset godina. Seljani su se neprestano žalili na vrućinu. Očajni, s hodžom su učili kolektivnu molitvu ne bi li se umilili Bogu. Stariji su govorili da je suša zbog grijeha koje imamo, a mi smo hodali zamišljeni: koliko smo grješni ako kiša nije pala već mjesecima?
“Dobro smo još uvijek živi”, govorili smo.
Već u proljeće sijali smo jagode. Selo je bilo poznato po tome i kad bi sazrele, vozili smo ih u grad i prodavali. Skoro sve porodice imale su stalne kupce i uvijek su sve prodavale. Ali ove godine to nije bilo tako. Jagode je prvo sunce spržilo – listovi su se žutjeli, a svaka rumen ploda pretvarala se u tamnu crven koja joj je davala kiseli okus. Znali smo da takve jagode ne možemo nositi na pijacu u grad.
Ni naš hodža ni njihov svećenik nisu pomagali. Jednog dana zajedno smo se molili Bogu: hodža i svećenik bili su na vrhu brda iznad sela, okrenuti prema sjeveru, hodža s ispruženim dlanovima prema nebu i tespihom preko zglobova, a svećenik pognute glave s brojanicom u rukama. Iza njih stajali smo mi, seljani. Od nas je dopiralo izmiješano “amin” i “amen”. Dok smo mi strahovali za naše porodice jer smo zimu preživljavali zahvaljujući novcu od prodaje jagoda, djeca su trčkala oko nas, vesela.
Za deset dana, kad je već prestala svaka nada za njom, kiša je pala. Padala je danima. Da voda nije nosila naše trule jagode i njihovo žuto lišće svuda po selu, pomislio bih da je Bog uslišao naše molitve. Ovako sam ostao uvjeren da se nismo znali ni moliti na pravi način.
ODA BAUDLAIROVOM VINU U DUHU ROMANTIZMA
-Ne mogu reći.- kažem i skrenem pogled. Žena gurne kartonsku čašicu bliže meni pa otpijem gutljaj prezaslađenog čaja.
Nikada više neću biti sigurna. Uznemirava me stalna zvonjava telefona i nervozni koraci policajaca koji se motaju oko nas. Jedan joj dođe šapnuti nešto na uho, a ona mu odgovori kimanjem glave.
Skupim se u sebe najviše što mogu, navučem kosu na lice kao zavjesu, poželim nestati. Ona se nagne preko uredskog stola koji nas dijeli.
-Ne mogu ti pomoći ako mi ne kažeš sve što se dogodilo. Sad si na sigurnom, nemaš se više čega bojati.- kaže i ovlaš mi dotakne ruku, kao da sam od prašine pa ću se razletjeti po prostoriji ako me malo jače uhvati.
-On, znate, nije loša osoba.- progutam slinu kako ne bih zaplakala. Još nije vrijeme za plakanje, i to će doći. Do danas sam zaista mislila da je dobar i da me voli, tu joj ne lažem.
-Dušo, pogledaj me.- kaže kao da nije starija od mene samo nekoliko godina i još uvijek nesigurna u svojoj ulozi šefice kao dvanaestogodišnjakinja u štiklama –Povrijedio te, vidiš što ti je učinio. To ne rade dobri ljudi.- Dotaknem već vlažnu gazu na svom čelu i prsti mi ostanu crveni. Sjednem na ruke jer ne želim to gledati. I dalje ne želim vjerovati.
Matija je sjedio za stolom i s čuđenjem gledao u ženu koja je bila s društvom nekoliko stolova dalje. Iznenađenje se čitalo iz njegovih očiju. Još nije vjerovao da je to ona. Srce mu je zaigralo kao i one večeri kad su se sreli na rođendanu kod Luke. Bila je to posebna večer. Kad su im se pogledi sreli, nešto se prelomilo u njima. Zaljubili su se do ušiju. Idućih je dana razmišljao samo o njoj. Zvao ju je nekoliko puta na dan. Uživao je u dugim razgovorima, a nakon desetak dana otišli su u kino. Bio je sretan, smiješak mu nije silazio s lica. Na povratku su sjeli na klupu u parku i promatrali zvijezde. Otpratio ju je do kuće. Na rastanku su se poljubili. Još osjeća žar toga poljupca. Neka toplina uvijek mu prođe tijelom pri pomisli na taj trenutak.
I šume su znale, znalo je i more, rana praskozorja
i ugasla noć…
Vjetar pronio je, rijeka razlila je, glasi pronijeli se
da će brzo doć
Amor, bog sa strijelom,
i donijet će
Ljubav.
Zvijezde su je zagrlile, oblaci ovili
na cvjetnim su livadama
jednorozi snili.
Šume su pjevale, šumilo je more,
jutrom su je pozdravljale zlatne strune zore.
Noću nježno milovao angelus je sna.
Čak i Faun, ružno biće šumskog proplanka,
pred njom glavu sagnuo je:
pozdravio
Ljubav.
No rijeka je glas razlila (zaborav što zna)
da joj silnu kob spremaju bića bezdana.
Čini, spletke, mračne varke iznikle iz zla,
propast njenu vapile su!
Leta je čekala
da potone
Ljubav.
Nestali su jednorozi, usnule i vile,
umirila sva se mora, plašt svoj skrila zlatna zora,
smirila se čak i rijeka : zaleđen joj posta dah!
Utihnula šume jeka.
Zavladao silan strah!
Nestala je
Ljubav.
No vjetar je - glasnik- znao,
tajnim šaptom zadrhtao:
Nije nestala ni potonula!
Nakon pompe i nemira
ona tišom stazom kroči.
U suzi je mahovine.
U zvijezdi što načas sine.
U posljednjoj krijesnici.
U tvojoj samoći.
Na njoj samo sna su čini, samo silnih zvijezda moći…
Ona vazda besmrtna je (zlatni joj se nektar toči),
al ne želi iz svog ropstva
verigama kretnje koči!
Pa i kada ode dalje Amor, bog sa strijelom,
zanesen sa novim snima, ogrnut imelom,
iz svog hrama neće poći (svojom stazom vazda kroči).
Katkad ismijana.
Nikad poražena.
Blista savršena!
Jer ona je:
Ljubav
Đimi je gotovo cijeli život proveo obuzdan granicama. Još su mu kao klincu usađeni raznorazni strahovi: strah od neuspjeha, strah od osuđivanja okoline, strah od autoriteta, strah od nepoznatog, od brzine, glasne glazbe, neopranog voća... Već je tada bio svjestan da, ako se ne trudi dovoljno, ako ne dobije dovoljno petica u imeniku i, ako uz to ne bude imao dovoljno sreće, nikada neće naći posao, neće moći ostvarivati prihode, neće moći plaćati režije ni hranu, neće imati krov nad glavom, te će vrlo brzo završiti svoj život promrzao, pokisao, zgrčen u nekom mračnom, smrdljivom kutku, poput kakvog parca.
Zato je Đimi svaki dan učio i revno pisao zadaće. Dok su njegovi vršnjaci igrali nogomet, on je dobivao petice. Završio je osnovnu školu i gimnaziju s odličnim prosjekom, zaradio diplomu na nekom važnom fakultetu te je, uz naklonost Fortune, pronašao posao u jednoj velikoj i prestižnoj korporaciji. Činilo se da je njegovoj agoniji napokon došao kraj, no zapravo, bio je to samo početak nove, protkane najvećim i najmračnijim od svih strahova - strahom od otkaza.
Kao novi, mladi zaposlenik znao je da se mora dokazati u toj vučjoj jazbini jer, ako arogantni šefovi ili ljubomorni kolege uoče i najmanji znak slabosti, biti će pojeden. Zato bi se svaki dan ustajao vulgarno rano - u pet sati. Otuširao bi se, obrijao, navukao besprijekorno ispeglanu košulju, pošpricao se finim parfemom, zgrabio aktovku i stigao na radno mjesto pola sata prije službenog početka radnog vremena. Uslijedilo bi punih deset sati sjedenja pred ekranom, telefoniranja, računanja, tipkanja po tipkovnici, printanja, fotokopiranja, raspoređivanja papira, slaganja u registratore, ulizivanja šefovima. Kući bi se vraćao s grčevima u vratu i leđima, glavoboljom, zujanjem u ušima i vakuumom u duši. Za vrijeme takozvane dokolice, jadni bi Đimi samo ležao na krevetu i buljio u strop, pokušavajući povratiti nešto energije za nove poslovne pobjede.
I ovu ću pjesmu spjevati vjetrima
jer samo oni čuju riječi moje,
otkad među nama nijemi od praznine
ponori vremena bešćutnoga stoje.
Stihovima svojim predat ću se sasvim ,
dati im tjeskobom izbrazdanu dušu
i čekati vjetre, lutalice stare
da dolinom suza ka jugu zapušu.
Stoga kad začuješ huku iza gora,
znaj, pjesma ti moja u naručje hrli,
s mirisom poljupca, suncem umivena
sa osmijehom tvojim svu noć da se grli.
Tamne sjene tuge protjeraj iz misli,
otvorenog srca u susret joj kreni,
neka ti živahno, poput gorskog vrela
šume nad usnama tihi versi njeni.
Vidim te u večerima kao ova
lijeva strana postelje
prebireš po poeziji
tražeći zaklon među slovima.
Liježeš među njih,
oble uzimaš za uzglavlje.
Stopalo ti jednim okom uvijek gleda prema jugu.
Pokrivaš se imenom -
preko ramena navučeno
grije.
Sanjaš mrve susreta
u njima nalaziš načine
otvoriti utrobu zemlje.
Sadiš sjeme baobaba.
Već imamo šumu.
Možeš izgraditi jedro,
poslije odmoriti u hladu.
Možeš postaviti ogradu
ili srušiti,
zapaliti vatru navečer.
Možemo tu prenoćiti
grleći naslov do zore.
Na sigurnom si, srećo.
Laka ti noć.
