Kolumne

utorak, 28. ožujka 2023.

Ljiljana Vuglač | Sige



Kiša će. 

Oblaci sjetni, turobni oblikuju siječanjsko nebo 

u špilju. 

Vise nadamnom tuge. 

Stalaktiti izgubljenih ljubavi, 

smisla i vremena. 

Stihovima se zaogrćem

tražeći zaklon, 

šarenim kišobranom dozivam  

proljeće, zumbule

i ruke. Tvoje tople, sigurne ruke. 

A njih nema. 

Usamljenost se kotrlja niz obraze. 

Kaplje u stalagmite, 

hladne, 

kristalne, 

prekrasne, 

baš kao i neuzvraćena ljubav. 



Ružica Miličević | Moje prabake


Moje prabake
mirišu na osvojene gradove i propala carstva.
Na plodnu žetvu, gladno pleme.
U njedrima su nosile amulete i grančice
ružmarina.
U škrinjama su skrivale sitne sapune, subotom
prale svoje nježne školjke.
Pomadama od ljubičice su mazale ispucalu
kozu,
čičkovo ulje uplitale u teške pletenice.
Mele su kuće, skidale gnjide s dječje kose,
i krvarile na misama i procesijama.
Mokrile su po tvrdim njivama, i uplašenim
poljskim
miševima.
Srpom su presijecale pupčane vrpce, protiv
uroka
pljuvale na porođene posteljice.
Na prstima su ulazile u spavaće sobe. Iz njih
izlazile poderane i ponižene.
Nosile su gruba platna izmedju nježnih bedara,
ustima žvakale konoplju i smilje.
Na njihovim stomacima su odmarali osvajači,
muževi raskopčanih košulja i smrdljivih kajiša.
Ostale su gorke fleke na praznim
dojkama.Tužne
oči ispod stegnutih marama.
Umirale su sa zaleđenim dahom, u izglačanim
haljinama.
Njihova imena još samo pamte kamene ploče,
rosni mezari.
I zaneseni leptir, na neljubljenim ramenima.


_____________________________________________
Iz zbirke" dozvolite da se predstavim", 2020.

Davorka Črnčec | Uđi, otvoreno je


Blagdani nijemo pritišću godine koje nas čuvaju.
Grebu duboko ispod voštanih osmijeha.
Slučajne susrete tumače poezijom,
namjerne pripisuju igrački
koje nema ispod bora.
Zalijećemo se u zidove,
zatvaramo prozore,
vrata su i večeras zaključana.
Tišinom sobe zavedena,
utvara mira dominira. 


Mene pak ista dvojba slijedi dok
nemir u prstima riše putokaze 

magiji.




Književni petak


pozivamo vas na prvu ovogodišnju tribinu Književni petak, koja će se održati u petak, 31. ožujka 2023. u 20 sati u Gradskoj knjižnici, Starčevićev trg 6, Galerija Kupola:

Čitaj(mo)! poeziju  drugačiji formati poezije za publiku

Čini se kako poezija zadnjih godina dolazi do sve šireg kruga čitatelja, kao da je čitanija nego prije. Međutim, i dalje velik broj ljudi zazire od posezanja za knjigom poezije, bilo da je riječ o posudbi u knjižnici ili kupovini. S druge strane, čini se kako poezija sve više dopire do publike na neke druge načine – društvenim mrežama, radijem, javnim čitanjima, glumačkim izvedbama. To se pokazuje kao sjajan način da se publika zainteresira te i sama započne potragu za poezijom.

O mogućnostima donošenja poezije na drugačiji način pred publiku, kao i formatima kojima se bave – radijem i glumačkim izvedbama – razgovarat ćemo sa spisateljicom Irenom Matijašević, urednicom na Trećem programu Hrvatskog radija koja uređuje emisije o poeziji, te glumicom Gordanom Gadžić koja je pokrenula uspješan projekt U traganju za izgubljenom poezijom. (M. H.)

Urednica i voditeljica: Monika Herceg

Vidimo se!

Uredništvo Književnog petka
Gradska knjižnica
Knjižnice grada Zagreba
Starčevićev trg 6
10000 Zagreb

tel: 01/4694-327

Proglašenje rezultata 14. Matičina književna natječaja 2022., "Turopoljska poculica"

 




Poziva Vas

na proglašenje rezultata


14. Matičina književnog natječaja 2022.god.

„TUROPOLJSKA POCULICA“

30.ožujka 2023.god. u 18,00 sati


u   Pučko  otvoreno učilište Velika Gorica, 

Zagrebačka 37, VIP salon na prvom katu zgrade


Ogranak Matice hrvatske u Velikoj Gorici je raspisao svoj tradicionalni, sada već 14.Matičin književni natječaj 2022. godine, naziva „Turopoljska poculica» za proznu formu -kratka priča- pisanu kajkavskim jezikom ili hrvatskim standardnim jezikom.


Natječaj je trajao od 25.rujna do 25.prosinca 2022. godine, a na njega je prispjelo 45 radova.

Kajkavskim jezikom napisano je 12 radova, a hrvatskim standardnim jezikom napisana su 33 rada. Radovi su prispjeli iz cijele Hrvatske.


Prosudbeno povjerenstvo odabralo je po jedan najbolji rad na kajkavskom odnosno standardnom hrvatskom jeziku, te izabralo još četiri rada (dva na kajkavskom i dva na standardu) koji su ušli u uži izbor.


Bit će proglašeni najbolji radovi i predstavljeni njihovi autori, te nagrađeni prikladnom nagradom


Ako niste u prilici prisustvovati uživo na proglašenju, sljedećih dana možete ga pogledati putem web stranice Ogranka www.matica-gorica.hr


S poštovanjem,

Ana Plehinger, predsjednica Ogranka

Matice hrvatske u Velikoj Gorici



Milan Drašković | Ako dočekam sutra


Osvrt na protekli dan.

Uslediće duga noć.

Spoznaš da nisi večan –

kada zatrebaš pomoć.


Rekapitulacija

na protekle godine,

život k’o iluzija –

tren kad sve se raspline.


Novi dan za poetu.

Mučna trka s vremenom.

Ono što se razmatra.


Špageti s origanom.

Rad na večnom sonetu.

Ako dočekam sutra.


ponedjeljak, 27. ožujka 2023.

Ispovijed jedne čitateljice

   

O romanu Željka Mavretića "Kad je tata postao djed"

(Zagreb: Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade, 2022.)

Piše: Mirjana Mrkela 

Imena i nadimci 

Nije teško pogoditi kako je moj prijatelj Željko Mavretić dobio ime: roditelji su ga jako željeli. A roditelj u njegovome romanu ima više imena i nadimaka. U prošlosti su ga zvali: Mimek, Pjesnik i Mara. No za svoju suprugu je uvijek Miljenko. 

Tata je jednome sinu i dvjema kćerima. Mlađoj kaže: 

"— Sretan ti pospandan, princezo Leanija!" 

Njoj je zapravo ime Lea, a nadimci Leica i princeza. Ona sama ima običaj skraćivati imena po vlastitim idejama. Za nju je Filip Fil, Milica je Mil, dok prijateljicu Petru često zove Pero. Iz imena druge prijateljice, Mirne, izostavlja početno slovo. Ta ista Mirna-Irna želi da je zovu Naomi i Lea joj ponekad udovoljava. 

Ime Leine, Filove i Miline mame je Rajka. Vjerojatno je to ime najmanje zanimljivo. Ali meni je najdraže, jer se tako zove moja najbolja prijateljica. Rodila se na jednom otoku pa sam pitala Željka je li i on bio ondje. Nije. 

— Moja junakinja s otoka zove se Tonka. — odgovorio je moj prijatelj Željko, vragolasto se smješkajući — A ime Rajka odabrao sam baš zato što je kod nas, u Karlovcu, vrlo rijetko. 

— Rado ću te upoznati sa svojom Rajkom. — zaključila sam — Uostalom, i ona je spisateljica, a znaš kako ja uživam kad vidim da pisci prijateljuju! 

Pričozemska | Promocija slikovnice Grof Cici

 


Uskrsna radionica pletenja maslinovih grančica i izrade golubica od srčike divlje smokve u Kaštel Sućurcu

 

Uoči Cvjetnice, Gradska knjižnica Kaštela u svom knjižničnom odjelu GKK, na adresi Trg palih za domovinu 1 u Kaštel Sućurcu u srijedu 29. ožujka u 17.00 sati organizira uskrsnu baštinsku radionicu pletenja maslinovih grančica i izrade golubica od srčike divlje smokve koje se nose na blagoslov na Cvitnicu u spomen na Isusov ulazak u Jeruzalem.

Maslinove grančice ukrašene golubicama izrađene na radionici polaznici će odnijeti na blagoslov na blagdan Cvjetnice.

Kaštelanska zavičajna radionica bit će organizirana u sklopu cjelogodišnjeg projekta GKK „Kaštelanska kulturno-povijesna baština“.

Sve zainteresirane za sudjelovanje na radionici molimo da svoj dolazak najave na broj 021 226 001 ili na gkksucurac@gmail.com 

Marija Petranović Šerifović | Vrati joj lambadu


Zavijam ranu djeteta mješovitog braka

Dok traje sezona ratovanja

Smilje utrljavam na svaku tugu


Vi kažete život

Ja kažem zakrastala bol


Najednom to dijete je žena 

U kojoj buja bezrazložna sreća


Stane u tu sreću sva 

bezbrižnost djevojčice kojoj 

oči sjaje jer se njena lambada 

suknja vrti najviše.


nedjelja, 26. ožujka 2023.

Nermana Arnautović | Suša

 

Ovo nam je pričao djed. 

Bilo je vrelo ljeto 1973. Ljeto kakvo se nije zapamtilo u zadnjih deset godina. Seljani su se neprestano žalili na vrućinu. Očajni, s hodžom su učili kolektivnu molitvu ne bi li se umilili Bogu. Stariji su govorili da je suša zbog grijeha koje imamo, a mi smo hodali zamišljeni: koliko smo grješni ako kiša nije pala već mjesecima?

“Dobro smo još uvijek živi”, govorili smo.

Već u proljeće sijali smo jagode. Selo je bilo poznato po tome i kad bi sazrele, vozili smo ih u grad i prodavali. Skoro sve porodice imale su stalne kupce i uvijek su sve prodavale. Ali ove godine to nije bilo tako. Jagode je prvo sunce spržilo – listovi su se žutjeli, a svaka rumen ploda pretvarala se u tamnu crven koja joj je davala kiseli okus. Znali smo da takve jagode ne možemo nositi na pijacu u grad. 

Ni naš hodža ni njihov svećenik nisu pomagali. Jednog dana zajedno smo se molili Bogu: hodža i svećenik bili su na vrhu brda iznad sela, okrenuti prema sjeveru, hodža s ispruženim dlanovima prema nebu i tespihom preko zglobova, a svećenik pognute glave s brojanicom u rukama. Iza njih stajali smo mi, seljani. Od nas je dopiralo izmiješano “amin” i “amen”. Dok smo mi strahovali za naše porodice jer smo zimu preživljavali zahvaljujući novcu od prodaje jagoda, djeca su trčkala oko nas, vesela.

Za deset dana, kad je već prestala svaka nada za njom, kiša je pala. Padala je danima. Da voda nije nosila naše trule jagode i njihovo žuto lišće svuda po selu, pomislio bih da je Bog uslišao naše molitve. Ovako sam ostao uvjeren da se nismo znali ni moliti na pravi način. 


Tomislav Dretar | Oda Baudlairovom vinu u duhu romantizma - Ode au vin de Baudlair dans l'esprit du romantisme

 

ODA BAUDLAIROVOM VINU U DUHU ROMANTIZMA

Rodila me loza koja krv cijedi uvijek u isti čas
Njene kapi ispičutura Sunce čuva pod jezikom
Noseći u svojim grozdovima blagi val gorčine
Ona meni njeguje okružje riječi spremnih na porod
I opijena i trijezna ja sam joj dijete od kolijevke
Ona me donijela na svijet ona se brinula za mene
Snabdijevala riječima poeme izvijala iz grla
Jedinu snagu moćniju od bilo kojeg čara ovog svijeta
Loza sljubljena sa časnom svjetlošću vjere u
Bistro rujansko jutro u vedrinu u tišinu dubine
Ona čuva svaku kap pouzdanog sna duboko u noć
Pjeva nad svitanjem lebdi dulje od smrti tuge
Za izdanke sam joj sestrinski vezana i bistra odana
Radosti postojanja u zajednici riječi na obzoru
Oplakujem časove kad mi vino ne spira grlo ni
Pjesma ne oblijeva zapad sunca kad je nebo nijemo
U svakoj kapi gorčine trobojni ladolez vedri
U svakoj zraci sunca u svakom sonantu vino pjeva
S njime i ja primičem se kolijevci kalembura
Ronim dublje u njegove izvore u porculan-oko zore...


ODE AU VIN DE BAUDLAIR DANS L'ESPRIT DU ROMANTISME

 Je suis né près d'une vigne qui suinte du sang toujours à la même heure
 Ses gouttes sont aspergées par le soleil qu'elle garde sous sa langue
 Portant dans leurs grappes une légère vague d'amertume
 Elle s'occupe de moi autour de la rivière prête à accoucher
 A la fois ivre et sobre, je suis son enfant dès le berceau
 Elle m'a mis au monde, elle a pris soin de moi
 Elle a fourni les mots du poème qui est sorti de sa gorge
 La seule force plus puissante que n'importe quel empereur de ce monde
 La ligne combinée avec la lumière honorable de la foi en
 Un clair matin de septembre dans la sérénité du profond silence
 Elle garde chaque goutte de sommeil fiable profondément dans la nuit
 La chanson sur l'aube flotte plus longtemps que la mort du chagrin
 Je suis fraternelle et dévouée à ses tournages
 Les joies d'être dans une communauté de rivières à l'horizon
 Je pleure les heures où le vin ne m'éclaircit même pas la gorge
 La chanson ne couvre pas le soleil couchant quand le ciel est silencieux
 Dans chaque goutte d'amertume, le liseron tricolore est lumineux
 Dans chaque rayon de soleil, dans chaque sonorité, le vin chante
 Avec lui, j'aborde aussi le berceau des jeux de mots
 Je plonge plus profondément dans ses sources dans la porcelaine-aube...

subota, 25. ožujka 2023.

Tena Mesarić | E, moj Mario

 

-Ne mogu reći.- kažem i skrenem pogled. Žena gurne kartonsku čašicu bliže meni pa otpijem gutljaj prezaslađenog čaja.

Nikada više neću biti sigurna. Uznemirava me stalna zvonjava telefona i nervozni koraci policajaca koji se motaju oko nas. Jedan joj dođe šapnuti nešto na uho, a ona mu odgovori kimanjem glave. 

Skupim se u sebe najviše što mogu, navučem kosu na lice kao zavjesu, poželim nestati. Ona se nagne preko uredskog stola koji nas dijeli.

-Ne mogu ti pomoći ako mi ne kažeš sve što se dogodilo. Sad si na sigurnom, nemaš se više čega bojati.- kaže i ovlaš mi dotakne ruku, kao da sam od prašine pa ću se razletjeti po prostoriji ako me malo jače uhvati.

-On, znate, nije loša osoba.- progutam slinu kako ne bih zaplakala. Još nije vrijeme za plakanje, i to će doći. Do danas sam zaista mislila da je dobar i da me voli, tu joj ne lažem. 

-Dušo, pogledaj me.- kaže kao da nije starija od mene samo nekoliko godina i još uvijek nesigurna u svojoj ulozi šefice kao dvanaestogodišnjakinja u štiklama –Povrijedio te, vidiš što ti je učinio. To ne rade dobri ljudi.- Dotaknem već vlažnu gazu na svom čelu i prsti mi ostanu crveni. Sjednem na ruke jer ne želim to gledati. I dalje ne želim vjerovati.

Stjepan Crnić | Prst sudbine


Matija je sjedio za stolom i s čuđenjem gledao u ženu koja je bila s društvom nekoliko stolova dalje. Iznenađenje se čitalo iz njegovih očiju. Još nije vjerovao da je to ona. Srce mu je zaigralo kao i one večeri kad su se sreli na rođendanu kod Luke. Bila je to posebna večer. Kad su im se pogledi sreli, nešto se prelomilo u njima. Zaljubili su se do ušiju. Idućih je dana razmišljao samo o njoj. Zvao ju je nekoliko puta na dan. Uživao je u dugim razgovorima, a nakon desetak dana otišli su u kino. Bio je sretan, smiješak mu nije silazio s lica. Na povratku su sjeli na klupu u parku i promatrali zvijezde. Otpratio ju je do kuće. Na rastanku su se poljubili. Još osjeća žar toga poljupca. Neka toplina uvijek mu prođe tijelom pri pomisli na taj trenutak. 

Zorica Antulov | Pradavna poema


I šume su znale, znalo je i more, rana praskozorja

i ugasla noć…

Vjetar pronio je, rijeka razlila je, glasi pronijeli se

da će brzo doć


Amor, bog sa strijelom,

i donijet će

Ljubav.


Zvijezde su je zagrlile, oblaci ovili

na cvjetnim su livadama

jednorozi  snili. 

Šume su pjevale, šumilo je more,

jutrom su je pozdravljale zlatne strune zore.

Noću nježno milovao angelus je sna.

Čak i Faun, ružno biće šumskog  proplanka,

pred njom glavu sagnuo je: 


pozdravio

Ljubav.


No  rijeka je glas razlila (zaborav što zna) 

da joj silnu kob spremaju bića bezdana.

Čini, spletke, mračne varke iznikle iz zla,

propast njenu vapile su!


Leta je čekala

da potone

Ljubav.


Nestali su jednorozi, usnule i vile, 

umirila sva se mora, plašt svoj skrila zlatna zora,

smirila se čak i rijeka : zaleđen joj posta dah!

Utihnula šume jeka.  

Zavladao silan strah!


Nestala je 

Ljubav.


No vjetar je - glasnik-  znao, 

tajnim šaptom zadrhtao:  

Nije nestala ni potonula!

Nakon pompe i nemira 

ona tišom stazom kroči.

U suzi je mahovine.

U zvijezdi što načas sine.

U posljednjoj krijesnici.

U tvojoj samoći.

Na njoj samo sna su čini, samo silnih zvijezda moći…

Ona vazda besmrtna je (zlatni joj se nektar toči),

al ne želi iz svog ropstva 

verigama kretnje koči!

Pa i kada ode dalje Amor, bog  sa strijelom,

 zanesen sa novim snima, ogrnut imelom,

iz svog hrama neće poći (svojom stazom vazda kroči).

Katkad ismijana.

Nikad poražena.


Blista savršena!

Jer ona je:

Ljubav


petak, 24. ožujka 2023.

Davor Janković | Prijatelji


Ponekad dođu dani
što poput vjetrova mnogih pušu...
Samo naoko k'o i svi drugi...
a zagriju srce, dušu... 

Zapravo... trenutak dovoljan je..., 
jedan smiješak, jedna riječ...
da 'sred oluje zasja sunce...
i... živjeti je lakše već...

Jer... ljudi ima koj' na lice
izmamiti suze znaju...
Neki gorke, pune bola...,
neki slatke... spokoj daju...

Ovi prvi glume samo
da te vole, da su za te...
Ovi drugi... kad si sjetan...
osmijeh ti na lice vrate... 

O, kako je malo onih,
premalo, al' ih ima...
što ljeto uvijek sobom nose...
i ujesen... i kad je zima...

Potvrdilo se mnogo puta...:
neki "prijatelj sam" znaju reć'...
Al' tek rijetki dokažu ti...
da to nije - samo riječ...


Ruža Silađev | Biti žut

 
Osvanuo još uvijek zimski dan. Istina, snijeg se počeo otapati, jer mu zubato sunce priječi ostanak u vrtu Beskrajno Zeleno. Ožujak  dobrano hladi, a  sjeverac puše i ne da se. Još malo, pa će podne, a cvjetići žućkaste boje stisnuli latice između zelenih listića i drijemaju. 

- Gugu, gu! Gugu, gu! Što ja to vidim?! – iznenađeno kliknu grlica skakučući uz ivičnjak vrta. - Vas ovdje jučer nije bilo!

- Bili smo tu! Bili smo tu!- probudiše se cvjetići i širom otvore svoje latice prelijepe žute boje.

- Oooo, oh!- oduševljeno uskliknu grlica, trava i napupjele forzicije, zanesene ljepotom žutih cvjetova. - Jučer ste bili zelene boje a danas...

- Da, da. Ni mi to baš ne razumijemo najbolje, ali noćas je bila noć punog mjeseca. - rekoše cvjetovi.

- Prošla noć je bila puna čarolija. –reče jedan od njih. Nebo je bilo vedro, nigdje nijednog oblačka. Vjetar je stao, a mraz je nečujno napustio naš vrt. Ja sam drijemao, ali sigurno znam da su se zvijezde otimale o naklonost mjeseca. On je bio okrugao i velik kao najveći kotač, sjajan i kao od meda žut. Plovio je lagano nebeskim svodom. Provlačio se među paperjastim oblačićima, zaplitao se u ogoljele krošnje breza i jablana. Namigivao je zvjezdicama. Sakrivao se iza tamnih oblaka, a onda opet izronio na nekom bijelom oblačku. Gledao sam u njega i više ne znam da li sam sanjao. Smiješio mi se i šaputao cijele noći:

- Budi i ti žut. Kao ja. Budi žut... Budi žut…

- A, kako ti je ime, mili?-upita tanana forzicija.

- E, to mi je jutros u zoru došapnula zvjezdica mjesečeva sestrica. Šafran.- reče.

Draga djeco, šafran na perzijskom jeziku znači BITI ŽUT. 

                                  


Alen Lisek | Đimi, avanturist


Đimi je gotovo cijeli život proveo obuzdan granicama. Još su mu kao klincu usađeni raznorazni strahovi: strah od neuspjeha, strah od osuđivanja okoline, strah od autoriteta, strah od nepoznatog, od brzine, glasne glazbe, neopranog voća... Već je tada bio svjestan da, ako se ne trudi dovoljno, ako ne dobije dovoljno petica u imeniku i, ako uz to ne bude imao dovoljno sreće, nikada neće naći posao, neće moći ostvarivati prihode, neće moći plaćati režije ni hranu, neće imati krov nad glavom, te će vrlo brzo završiti svoj život promrzao, pokisao, zgrčen u nekom mračnom, smrdljivom kutku, poput kakvog parca.

Zato je Đimi svaki dan učio i revno pisao zadaće. Dok su njegovi vršnjaci igrali nogomet, on je dobivao petice. Završio je osnovnu školu i gimnaziju s odličnim prosjekom, zaradio diplomu na nekom važnom fakultetu te je, uz naklonost Fortune, pronašao posao u jednoj velikoj i prestižnoj korporaciji. Činilo se da je njegovoj agoniji napokon došao kraj, no zapravo, bio je to samo početak nove, protkane najvećim i najmračnijim od svih strahova - strahom od otkaza.

Kao novi, mladi zaposlenik znao je da se mora dokazati u toj vučjoj jazbini jer, ako arogantni šefovi ili ljubomorni kolege uoče i najmanji znak slabosti, biti će pojeden. Zato bi se svaki dan ustajao vulgarno rano - u pet sati. Otuširao bi se, obrijao, navukao besprijekorno ispeglanu košulju, pošpricao se finim parfemom, zgrabio aktovku i stigao na radno mjesto pola sata prije službenog početka radnog vremena. Uslijedilo bi punih deset sati sjedenja pred ekranom, telefoniranja, računanja, tipkanja po tipkovnici, printanja, fotokopiranja, raspoređivanja papira, slaganja u registratore, ulizivanja šefovima. Kući bi se vraćao s grčevima u vratu i leđima, glavoboljom, zujanjem u ušima i vakuumom u duši. Za vrijeme takozvane dokolice, jadni bi Đimi samo ležao na krevetu i buljio u strop, pokušavajući povratiti nešto energije za nove poslovne pobjede.

četvrtak, 23. ožujka 2023.

Ivica Kesić | U vjetru zapisano


I ovu ću pjesmu spjevati vjetrima

jer samo oni čuju riječi moje,

otkad među nama nijemi od praznine

ponori vremena bešćutnoga stoje.


Stihovima svojim predat ću se sasvim ,

dati im tjeskobom izbrazdanu dušu

i čekati vjetre, lutalice stare

da dolinom suza ka jugu zapušu.


Stoga kad začuješ huku iza gora,

znaj, pjesma ti moja u naručje hrli,

s mirisom poljupca, suncem umivena

sa osmijehom tvojim svu noć da se grli.


Tamne sjene tuge protjeraj iz misli,

otvorenog srca u susret joj kreni,

neka ti živahno, poput gorskog vrela

šume nad usnama tihi versi njeni.



Davorka Črnčec | Sigurno mjesto s baobabima


Vidim te u večerima kao ova 

lijeva strana postelje

prebireš po poeziji 

tražeći zaklon među slovima.

Liježeš među njih, 

oble uzimaš za uzglavlje.

Stopalo ti jednim okom uvijek gleda prema jugu.

Pokrivaš se imenom -

preko ramena navučeno 

grije.


Sanjaš mrve susreta 

u njima nalaziš načine 

otvoriti utrobu zemlje. 

Sadiš sjeme baobaba. 

Već imamo šumu.

Možeš izgraditi jedro,

poslije odmoriti u hladu.

Možeš postaviti ogradu 

ili srušiti,

zapaliti vatru navečer.

Možemo tu prenoćiti

grleći naslov do zore.


Na sigurnom si, srećo.

Laka ti noć.