Željko Maljevac | Redovito sudjeluje na književnim događajima kulturnih društava Sisačko-moslavačke županije

Željko Maljevac (1962.), novinar i književnik iz Siska.

Do sada je objavio knjige: Željko Maljevac i Marjan Gašljević, "Zapisi s Banovine 1990.-1991.-1995.", Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, 2009.; roman "Rođen u incestu", Sisačka udruga za promicanje alternativne i urbane kulture Sisak, 2019.; slikovnicu (Gordana Sedmak Jednačak i Željko Maljevac) "Dvije pahuljice: Lori i Dori", vlastito izdanje, 2019.; zbirku pjesama "Sisački (ru)let", Sisačka udruga za promicanje alternativne i urbane kulture Sisak, 2021. (Ministarstvo kulture i medija otkupilo ju je 2022. za 123 knjižnice u Hrvatskoj); te zbirku pjesama "Nisam htio biti pjesnik", Sisačka udruga za promicanje alternativne i urbane kulture Sisak, 2024.

Redovito sudjeluje na književnim događajima: Stihovnicima Siska Ogranka Matice hrvatske, Književnom kompasu Ogranka DHK Sisačko-moslavačke županije, Zalogaju poezije Sisačke udruge za promicanje alternativne i urbane kulture Sisak, Kvirinovim poetskim susretima u Sisku, pjesničkom susretu "Rijeka, šuma, nebo" u Piljenicama, i drugima.

Pjesme su mu objavljene u časopisu "Riječi" (Sisak), raznim književnim zbornicima, "Hrvatskom glasniku" u Mađarskoj, na portalu Booke.hr, i drugdje.

U mirovini je od prosinca 2024. godine. Redovni je član Društva hrvatskih književnika i Matice hrvatske.

ČISTAČI NEZRELIH SNOVA

Za čuvare skrivenih grobova

Nedosanjanih snova,

Sada negdje u magli očiju

Svakodnevnog jada,

Tu negdje u predgrađu izgubljene duše,

Gdje čeznutljivo spajaju se i grešno blude
Dan i noć,

Tuga i sreća,

Dobro i zlo,

Sneno i ponizno, mrači se, spušta se mrak.

I ti vidiš tu sliku umivene prirode

kao neminovnu stvarnost,

Nepobitnu činjenicu;

Mrači se pa što onda,

Uvijek se u ovo doba godine smrkava,

Uvijek se mrači!

Što ima čudno,

Što ima posebno,

Što ima lijepo u tome?

A meni se izdajnički čini,

Kao da maštam poput zaigranog dječaka

Što raduje se prvoj pohvali, poljupcu, suzi,

Kako se jedan mali, slatki, plavi oblačić

Što je k'o skitnica lunjao i lunjao

Tim cvjetnim njivama

Kojima je jučerašnji led slomio pupoljke

I posvuda ih razbacao,

Poput magličaste mreže spustio

U paunaste krošnje kestena u parku

Pokraj mog stana

Jer je našao sigurno mjesto

Gdje može zanoćiti i zaspati

U ljepoti tople svibanjske noći

U kojoj se posljednji putnici

Opraštaju od proljeća

I ulaze u odaje nadolazećeg ljeta.

Iako mrak sve više prekriva šumu

Pred mojim radoznalim očima,

Vidim divlju, crvenu ružu

Kako se sramežljivo skuplja,

I njene prpošne latice savijaju se

Bliže jedna drugoj,

K'o neodvojive sestrice blizanke,

Da zanoće i sretno zaspu

Jer su pčelama dale slatki nektar
I nekog usrećile

Svojim peludom,

Svojim opojnim mirisom žudnje.

Što je to što ti ne gledaš, a vidiš,

A ja gledam, a ne vidim?

Što je to što ti osjećaš,

A ne čujem ti dušu,

Ja ne osjećam,

A duša mi je plesa ljubavi željna?

Tako noćas razgovaraju moja svijest

I moja podsvijest,

K'o maćeha koju moraš trpjeti,

A ne moraš, ne moraš voljeti,

I nevoljeni posinak,

Kojeg ne možeš zanemariti,

Ni odbaciti.

Dok svi snivaju

Snovima smrtnika

I smišljaju izgovore za nepotrebne laži,

Suvišne grijehe, zablude i snove,

U carstvu kmice

Nevidljive niti pletu maleni

Čistači nezrelih snova,

Maksimalno koriste svoje vrijeme Dok se ne razdani. 

Ivan Pozzoni | Godine 2024., nakon šestogodišnjeg potpunog povlačenja u akademsko istraživanje, ponovno se uključuje u talijanski umjetnički svijet i osniva kolektiv NSEAE (Nuova socio/etno/antropologia estetica – Nova socio/etno/antropologija estetike)

 

Ivan Pozzoni rođen je u Monzi 1976. godine. U Italiju je uveo disciplinu Law and Literature (Pravo i književnost). Objavio je brojne eseje o talijanskim filozofima te o etici i teoriji prava antičkoga svijeta; surađivao je s mnogobrojnim talijanskim i međunarodnim časopisima. Između 2007. i 2026. godine izašle su njegove razne zbirke stihova: Underground i Riserva Indiana (izdavač A&B Editrice), Versi Introversi, Mostri, Galata morente, Carmina non dant damen, Scarti di magazzino, Qui gli austriaci sono più severi dei Borboni, Cherchez la troika i La malattia invettiva (izdavač Limina Mentis), Lame da rasoi (izdavač Joker), Il Guastatore (izdavač Cleup), Patroclo non deve morire (izdavač deComporre Edizioni) te Kolektivne NSEAE i Lo Stato Pontificio (izdavač Divinafollia). Napisao je i uredio 152 sveska, autor je 1000 eseja, utemeljitelj avangardnoga pokreta (NeoN-avangardizam, koji je podržao i Zygmunt Bauman) te autor NeoN-avangardističkog Anti-manifesta. Njegovi su stihovi prevedeni na trideset jezika. Godine 2024., nakon šestogodišnjeg potpunog povlačenja u akademsko istraživanje, ponovno se uključuje u talijanski umjetnički svijet i osniva kolektiv NSEAE (Nuova socio/etno/antropologia estetica – Nova socio/etno/antropologija estetike) [https://kolektivnenseae.wordpress.com/].

DELARA DARABI

Njiše se,

njiše sa omče od užeta

tvoj posljednji štafelaj,

tvoj posljednji poziv s tog svijeta,

i nas ubijaju, privode kraj.

Njiše se, njiše

gorka kletva što truje,

krajnji konceptualni čin

umjetnosti što na optuženičkoj klupi samuje,

u mraku zelenog čadora, turoban i fin,

djevojčice očiju snenih što više ne čuje.

Njiše se, njiše

niču ljubičice mȃle

pod nogama onih

što su na vješala pale,

niču ljubičice,

tako intenzivne boje

usana njihovih,

što u mraku stoje.

Zraka nam ponesta

pod potplatima, svud,

o tebe obješeni,

umrijesmo,

uz uzaludan trud,

teška srca, skrhani stud.

Robert Lehpaner | Unatoč tome što je tehničke struke, čitanje i pisanje ga odavno zanima. Nekoliko godina za redom pisao je članke za Vjesnik, u kojim je komentirao razne aktualne teme

Robert Lehpaner rođen je 1969. godine u Frankfurtu na Majni. Više puta se do sada selio između Frankfurta i Zagreba, a zadnjih dvadesetak godina živi u okolici Zagreba. Školovao se djelomično u Frankfurtu, djelomično u Zagrebu. U Frankfurtu je završio elektrotehnički fakultet.

Unatoč tome što je tehničke struke, čitanje i pisanje ga odavno zanima. Nekoliko godina za redom pisao je članke za Vjesnik, u kojim je komentirao razne aktualne teme. Godine 2022. je odlučio je pokrenuti vlastiti blog, na kojem piše svoja razmišljanja i ideje o raznim društvenim temama i događajima: https://zivjeti-u-hrvatskoj.blogspot.com/
Okidač za pisanje mu je bio 2019. godine. Kako ga inače zanima povijest, nekim povodom, kojeg se ni sam više ne sjeća, pretraživao je na internetu onaj manje poznati dio života Ive Andrića kao diplomata u službi Kraljevine Jugoslavije. Andrić, čiju “ćupriju na Drini” je djelomično čitao u školske dane, ga je kao osoba zaintrigirao, pa je odlučio zaviriti u njegova ostala djela. Ne odmah u romane, nego za početak u pripovijetke. Na Interliberu mu je došao u ruke paket knjiga s Andrićevim pričama i od tada se intenzivno posvetio čitanju beletristike poznatih književnika s prostora bivše Jugoslavije, kao i poznatih njemačkih književnika. To mu je dalo inspiraciju iskušati se i osobno u pisanju te je pokrenuo blog na kojem objavljuje svoje radove: https://moje-kratke-price.blogspot.com/. Godine 2024. objavio je svoju prvu knjigu s kratkim pričama „Soba 202 i druge priče“, 2025. svoj prvi roman „Kaznionica“, a 2026. godine svoj drugi roman „Münchenski gost“.

Muzafera Gegić-Bektić | Njena poezija istražuje arhitekturu identiteta, žensku perspektivu i duhovne transformacije kroz precizan i introspektivan jezik

Muzafera Gegić-Bektić (rođena 1981. u Novom Pazaru) nastavnica je bosanskog jezika i master filologije. Diplomirala je i masterirala na Državnom univerzitetu u Novom Pazaru, a uporedo je završila i studije islamske pedagogije u Beogradu. Njena profesionalna biografija obuhvata tri mandata na poziciji direktorke predškolske ustanove „Nahla“, rad u srednjim školama, te urednički angažman u glasilu „Vakat“. Trenutno predaje bosanski jezik u OŠ „Desanka Maksimović“.

U svom književnom radu Muzafera spaja strogu disciplinu haiku forme sa savremenim lirskim iskazom i proznim hibridima. Njena poezija istražuje arhitekturu identiteta, žensku perspektivu i duhovne transformacije kroz precizan i introspektivan jezik. Ciklusima „Trakcija“ i „Protokoli odlaska“ autorka donosi zreo, hermetičan i emocionalno pročišćen glas savremene sandžačke književne scene.

PROTOKOLI ODLASKA

I - Karton

U dnu konstrukcije,
spava kamen trošnog lica.
Zidovi od crvenih kartona
broje neplaćena svitanja.
Baulajter čita plan kuće,
u kojoj nema vazduha.

Fasada je maska za kapiju,
koju je kockar založio,
prije nego što je postala dom.

II -  Strijelac

Strijelac ne griješi u anatomiji.
Cilja mjesto koje pamti,
ali ne zaustavlja puls.
Na pijesku svetih gradova,
hodočasnik ljušti rđu sa tabana.

Vatra je jedini dijalog,
koji pročišćava metal.
Što je spaljeno crvenom tintom,
pocijepaće se nakon tri čitanja.

III - Protokol

Tišina je maserka koja uspavljuje.
Dlanovi su topli,
hartija pod njima – dokument hladne glave.
Ubistvo s predumišljajem,
na pola ispijene šolje.

Između dva takta koja bubnjaju u prazno,
dostojanstvo je oštrica,
koja dijeli kafu od taloga.
Vrata se zatvaraju,
po zakonima fizike – ne bola.

Tamara Pantović | Kao autentičan glas savremene crnogorske književnosti, Tamara se fokusira na teme identiteta, gubitka i unutrašnje snage

 

BIOGRAFIJA:

Tamara Pantović je crnogorska arheološkinja, pjesnikinja i esejistkinja. Rođena je u Kotoru, odrasla u Herceg Novom (porodica Grbić), a danas živi i stvara u Beranama. Njen rad predstavlja spoj naučne discipline i duboke, introspektivne književnosti.

Naučni rad i arheologija:

Diplomirala je arheologiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Njen doprinos crnogorskoj nauci verifikovan je uvrštavanjem u Leksikon arheologije Crne Gore u izdanju Crnogorske akademije nauka i umjetnosti (CANU). U stručnim bazama i na Wikipediji, njeni naučni radovi su zavedeni pod prezimenom Lazarević, pod kojim je završila studije i započela karijeru.

Književni identitet i digitalni trag:

Kao autentičan glas savremene crnogorske književnosti, Tamara se fokusira na teme identiteta, gubitka i unutrašnje snage.

• Autorska djela: Autorka je zbirke poezije “Sjene naših sjena”. Njen kultni esej “Ja nijesam moja kosa” objavljen je na portalu Montenegrina.net.

Međunarodna prisutnost: 

• Njena poezija je uvrštena u svjetsku antologiju na Amazonu (urednica Ligia Wahya Isdani) https://www.amazon.com

•  Aktivno objavljuje na engleskom jeziku na prestižnom sajtu All Poetry (AllPoetry-Classic) pod profilom besherat.

• https://allpoetry-classic.com/besherat

• Blog i saradnja: Centralno mjesto njenog digitalnog izražavanja je blog Besherat (Sve ono što sam ja),

• https://besherat.blogspot.com/ đe piše pod konceptom “društveni autista”. Takođe je saradnica magazina P.U.L.S.E i portala Avlija.me.

• Pjesme su joj objavljene u fanzinu “ Librarion”.

• Dobitnica je prve nagrade za najljepšu ljubavnu pjesmu u Mrkonjić gradu.

• Učesnica je Međunarodnog susreta mladih “ UrLik Grupa za razvoj kulturnog aktivizma” u Subotici.

• Pjesme su joj objavljene u Balkanskom zborniku pod nazivom “ Vatro sviraj”.

   Kulturni doprinos u Crnoj Gori:

• Učesnica je važnih kulturnih manifestacija poput “Večeri crnogorskog ženskog pjesništva” u Nikšiću.

• Učesnica je manifestacije „Poetskom riječju – stop nasilju nad ženama“, koju je organizovala Slavka Klikovac u Plavnici.    

I tek tako kažem i razmišljam         

Ne trebaju tebi ljušture od žena

da se oko njihovih tuga svijaš,
ni emotivni otpaci s tuđega stola
sitne mrve nečije tuđe sreće,
ni novi zanos, tračak nade rođen
koji bi vratio vjeru da ipak postoji
i lijepo i ružno,
jer sve bi mogao izmaštati
ako u tebi dovoljno snova ima.

Ova ura potonja i kiša i zima,
novo će jutro iznjedriti
i ti ćeš znati da isto sve će biti,
ni pedalj da se pomakne od sna
od jave još teže, gusto sabijene,
odavno samoćom otrovane riječi
biju, biju damarima, još jače ako ćutiš,
ako tajnu kriješ grleći je ljubomorom,
oko sebe zaplićeš mreže u koje si
dobrovoljno upao, ne rođenjem
nego svojim izborom, sviješću, jasno
i bez straha, i miruj, miruj sad tamo,
ne pomjeraj sijenku neko će je pogledom zalediti,
ne pomjeraj misao, umrtvi osmijeh
za sreću koju će neko drugi otkriti.

Ljiljana Matković-Vlašić | Spašeno vrijeme – Tragom dnevnika (Treći dio - zadnji odlomak)

 

Ljiljana Matković-Vlašić ugledna je književnica i slikarica, članica DHK. Diplomirala je romanistiku i magistrirala lingvistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Aktivna je mirotvorka. Držala je predavanja diljem svijeta u sklopu postkoncilske obnove Katoličke crkve, a i danas nastupa i piše za brojne časopise. Objavila je knjige Žena i crkva, Ti nisi sišao s križa, Sabrani dani, Velike žene Starog zavjeta, Zašto sam slikala itd.

Donosimo treći odlomak iz njezine upravo dovršene, još neobjavljene autobiografsko-putopisne knjige Spašeno vrijeme – Tragom dnevnika.

Često sam navraćala usput, ali i sasvim izričito, u crkvu Notre-Dame. Tu bih slušala orgulje, obično navečer, i bila puna uzvišenih misli. Ispunjavao bi me optimizam i ljubav prema svim ljudima. Gotovo da sam lebdjela u nekoj misterioznoj božanskoj sreći. Notre-Dame, ponovila sam to puno puta, meni je najdraža crkva! Morala bih, ipak, malo pojasniti zašto mi je to najdraža crkva. Riječi nisu tako moćne kao što je moćna Notre- Dame. No, evo, što mogu ipak reći svojim slabim riječima. Sviđa mi se i njezina vanjska pojavnost. Gotički stil, koji uvijek usmjerava prema visinama, u ovom slučaju vrlo stabilno stoji i na zemlji. Sam pogled na arhitektonski sklad te crkve smiruje. Ta crkva u isto vrijeme i poziva i grli. Neobično je reći da zgrada crkve “grli”. To je moj subjektivan osjećaj koji nisam imala ni pred kojom drugom crkvenom zgradom. Mora da je svaki kipić, svaki prizor iz Evanđelja, svaki dio pročelja, bočnih strana, svega što pogled može obuhvatiti, rađen s golemom ljubavi i vjerom. Voljela sam gledati tu crkvu dugo stojeći na jednom mjestu. A tek kad sam ušla! Raskošna rozeta, koju sam dugo u molitvi promatrala, kao i svi vitraji ove crkve nisu me zatvarali poput zidova. Sve je djelovalo poletno, lagano, toplo, ljudski i božanski. Nije čudo što je Paul Claudel, čuveni francuski književnik, upravo u toj crkvi doživio svoje obraćenje. Prepuštam povjesničarima umjetnosti i arhitektima da se pozabave tajnom ove veličanstvene katedrale koju je nemili duh naše epohe jednoga dana, točnije 15. travnja 2019., nemilosrdno zapalio. Uništenje te crkve doživjela sam kao vlastiti gubitak i kao znak strahota koje će uslijediti. Tako je i bilo. Godinu dana poslije dogodila se teška pandemija Covida-19 i nakon nje krvavi ratovi. (…)

Boravak u Münsteru za mene je životni vrhunac, ako život mogu usporediti s uspinjanjem. Život, zapravo, nalikuje teškom penjanju. Zanimljivo je da sam unatoč svim pogodnostima, jer često je izgledalo kao da mi sve ide glatko kao po loju, osjećala veliku  životnu težinu. To je vjerojatno zbog moje abnormalne osjetljivosti. Uvijek sam se, uza sva svoja nastojanja da budem poput ostalih, osjećala drugačijom. Biti drugačija veliki je teret. To, dakako, ne znači biti gora ili biti bolja od ostalih…

Ružna sobica u vili, okruženoj prekrasnim vrtovima, u münsterskoj četvrti St. Mauritz postade mjesto mojih najdubljih i najljepših misli. U čast toj skromnoj sobi napisala sam pjesmu: TA SOBA sva od sunca… Svjetlo tih dana obasjava me još i danas u mojoj, reklo bi se, dubokoj starosti. (…)

Čudesna soba u kojoj sam napisala knjigu “Žena i Crkva” i zbirku molitava i meditacija “Ti nisi sišao s križa” nalazila se u lijepoj vili s vrtom koja je pripadala obitelji Meschede. Stariji bračni par s kćerkom, profesoricom, živio je mirnim, tihim životom. Ne znam kako se u mojoj sobi mogao naći takav neugledan namještaj: krevet, stol i stolac, ormar, umivaonik s tekućom vodom, sve prastaro, pomalo nakrivljeno, ali s prozorom koji gleda u vrt pun cvijeća. Kad sam zakoraknula u tu sobu, došlo mi je da zaplačem, ali već drugi dan kad je sunce ušlo u sobu i kad sam rasporedila svoja započeta platna, boje, paletu i sve knjige koje sam dovukla, osjetila sam zamah energije… Stizahu pisma sa svih strana. Najviše me raduju dugačka tatina pisma. Samoća mi prija jer kako bih, inače, dala maha slikanju i pisanju. Ljudi su ovdje gotovo neprimjetni. Mogu dugo šetati, a da nikoga ne sretnem, osim jednog “sumornog pseta koje umorno šeta”. (…)

Uz duge svakodnevne šetnje šumom, nakon rada na knjizi, provodila sam i neko vrijeme u crkvi sv. Konrada. Dugo sam gledala u Kristov lik na križu i ne pamtim da sam ikada, osim u Lourdesu, tako molila. Upravo je u toj crkvi potekao niz molitava i meditacija pod naslovom „Ti nisi sišao s križa“. Navodno je u toj crkvi molila i Edith Stein.

Prvi dio

Drugi dio

Ljiljana Matković-Vlašić | Spašeno vrijeme – Tragom dnevnika (Drugi dio)

 

Ljiljana Matković-Vlašić ugledna je književnica i slikarica, članica DHK. Diplomirala je romanistiku i magistrirala lingvistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. 

Aktivna je mirotvorka. Držala je predavanja diljem svijeta u sklopu postkoncilske obnove Katoličke crkve, a i danas nastupa i piše za brojne časopise. 

Objavila je knjige Žena i crkva, Ti nisi sišao s križa, Sabrani dani, Velike žene Starog zavjeta, Zašto sam slikala itd.

Donosimo još jedan odlomak iz njezine upravo dovršene, još neobjavljene autobiografsko-putopisne knjige Spašeno vrijeme – Tragom dnevnika. 

A sada ću se vratiti Americi iz 1968. godine. (…)

U njujorškom metrou, uz paklenu buku kotača, neke mi se stvari jednostavno razotkrivaju. To prljavo vozilo sa svojim drvenim peronima podsjeća na stare vlakove iz kaubojskih filmova. No čim krene, postane jasno da živimo u planetarnom dobu. Strahovita brzina popraćena gromoglasnom bukom. Nije moguće razgovarati. Ljudi svih rasa sjede sučelice jedni drugima, leđima okrenuti prozoru. Pogledavaju se hladno i bešćutno. Čula sam poslije da je gledanje u neku osobu opasno. Sredinom šeta policajac igrajući se svojim pendrekom. Baca ga u zrak i lovi vještim trzajem ruke. Ova cinična igra treba dati do znanja da se zločin u metrou neće više ponoviti.  (…)

Sada smo na brodiću koji povezuje Manhatten i Richmond. Na njemu se obično voze radnici koji rade u Richmondu, a i svi koji žele vidjeti iz blizine Kip slobode i baciti pogled na panoramu grada. Stojimo vani udarani toplim vjetrom s Atlantika. Inače mrzim goleme zgradurine, ali sada sam zadivljena gledajući ovako u noći njujorške nebodere. Osvijetljeni treperavim svjetlima djeluju dostojanstveno, elegantno i raznoliko. Ljepši su noću nego danju. Njihova golemost nije tada zastrašujuća. Izbušeni tisućama prozora nalik su blještavom, gordom apstraktnom spomeniku. Prisjetih se čuvene Murtićeve slike. Arhitektura ovoga grada privlači umjetnike makar tu nema starih pročelja. Dolazim do zaključka da su neboderi ovdje izvorni. Oni su ovdje iznikli i samo je ovdje njihovo pravo mjesto. No danas su, nažalost, svagdje. 

Kip slobode je zdepasta figura goleme žene pune dinamičnosti. „Okamenjena sloboda“, uzdahne crni član naše grupe iz Dahomeya. Stojim uspravno i ukočeno kao pri slušanju himne. (…)

Srce me vuklo u Guggenheimov muzej, arhitektonsko remek-djelo čuvenog Wrighta, u neogotičku katedralu sv. Patricka, sve stisnuto među neboderima, u poznatu galeriju Frick, gdje su me umjetnička djela uvjeravala u bolju stranu ljudske naravi. Je li išta ostalo u Louvreu i uopće u Europi kad je ovdje toliko impresionista, Rembrandta i Picassa… ? Rembrandtovi autoportreti djeluju mi odveć svježe. Jesu li to originali?

Je li Picassova Guernica, koju dugo promatram, spriječila bilo koje uništavanje gradova i sela? Mogu ja sebe liječiti umjetnošću, ali to nije rješenje za Harlem 1968. u Americi i za tisuće Harlema 2024. po cijelom svijetu.

Mogla sam, da sam htjela, ostati u Americi koja je tada još uvijek bila obećana zemlja. Trebalo je samo poslušati savjet Čeha Rudija Paulera koji je nakon propasti Praškog proljeća našao utočište u Americi. Dok sam u Washingtonu s gospođom Dosse stajala ispred Georgetown koledža, najstarijeg koledža u Americi, u kojem je završila naša američka skupština, pridružila su nam se dva Čeha koja su imala neki kongres u istoj zgradi kao i mi. Poveli su nas svojom limuzinom do čuvenog groblja Arlington gdje smo posjetile Kennedyjev grob. Dok je Mirogoj divan park, više himna životu nego mjesto mrtvih, Arlington je tek monotono vojno groblje na čijim se valovitim livadama nižu jednaki bijeli križevi u pravilnim redovima. Naravno, odmah pođosmo na grob Johna Kennedyja koji se ovdje, sav popločan brušenim kamenom, jedini ističe. Nekoliko metara ulijevo sasvim je svjež grob njegova brata Roberta, ukrašen cvijećem. Ljudi ovdje dolaze kao na mjesto hodočašća. Zurim u neke poznate izreke iz govora predsjednika Kennedyja, ispisane na betoniranom ograđenom prostoru.  (…)

Pođosmo i na Grob neznana junaka. Tu se čitav dan i čitavu noć, svaki sat, izmjenjuje straža. Promatramo stražara koji s puškom na ramenu, rutiniranim elastičnim korakom, poput neke mlade životinje iz porodice mačaka, korača pred grobom. Gospođa Dosse mi prišapne u uho: “To je rasipništvo ceremonijala”. Kao što sam već spomenula, gospođa Dosse je pod pseudonimom Claire Lucques napisala podosta knjiga o rasipništvu i siromaštvu. 

Prvi dio

Treći - posljednji dio