Sonja Smolec | U ponoć

 

U ponoć vrijeme prelazi još jedan most,
još jednu rijeku, a mi zastanemo
osluškujemo da čujemo korake.
Tko to još s nama hoda na istome putu?

Neki su otišli prerano, kao ptice
koje ne dočekaju svoj povratak s juga.
Ostaju u sjećanjima, na trenutak bljesnu 
kao svjetla potopljenih brodova. 

Vrijeme teče, neumoljivo teče,
neke uzme, a neke samo premjesti
malo dublje u srce gdje su oni koji nisu s nama
zapravo najvjerniji stanari. 

Kažemo: Sretna nova!
a mislimo: hvala za sve što je bilo. 

Aleksandar Horvat | Nepokoren zimom

Bolesno izgleda sunce kroz oblak zamućen,

Van sobe caruje blijeda i beskrvna zima,

Nastojim okom naoštriti vid ošamućen,

Sive su magle i gubi se svjetlost u njima.

Zimski dan prolazi, dugim je noćima skučen,

Klizi od jutra i nejasne rubove ima,

Teško ga podnosi život na bolje naučen,

Sivi se tuga, a radost za boje se prima.

Prigrlim jutro pa prebirem misli u nadi,

Najljepšu želju iz sjećanja svojih izgradim,

Ne mislim više na zimu, emocijom škrtu.

Probudim li se, a sivilo me iznenadi,

Ubirem bezbojno jutro, u sebe ga sadim,

Sazrijeva dan poput dunje u sunčanom vrtu.

Božica Jelušić | Odlaze moji brodovi

Odlaze moji brodovi. Ja s palube ne mašem.

Što je na kopnu ostalo, ljudima znači malo.

Neka ciganska družba s ludim harmonikašem;

Pramenje kose na vjetru, češalj i ogledalo.

Sva sanjana ljepota nije li bila iznutra?

Nisu li ljubljene oči bile proročka špilja?

Pod vodu misao roni, kao bojažljiva lutra*

Tražeći zalogaj nužan za dane neobilja.

Činilo se da vrijedi, da Nemoguće traje.*

Jer nitko ne želi biti običan niti smrtan.

I najbolji su dali lovor za zagrljaje,

Gdje kroz mračni je tunel prolaz svjetlu provrtan.

Još želim da mi jarbol ledeni brijeg ne sruši.

I da ponekad možda malim žarom zaplamtim.

Jesam li sanjala sve to u nekoj sibirskoj tmuši?.

Odlaze moji brodovi. Dugove više ne pamtim.

________________________________________

*lutra lutra-vidra

*Vasko Popa

31.prosinca 2025.

Flora Green

Ilustracija: Arhiva