|
Jelena Hrvoj |
Eleonora Ernoić Krnjak |
Martina Sviben |
Mirjana Mrkela |
Aleksandar Horvat |
Duge sjene na kamenom zidu.
Paževi oko vatre
plešu Leptirov ples.
Zastave, trake,
pjesma i gusle.
U kraljevstvu luda
slave krunidbeni dan.
Gosti za hrastovim stolom,
mrlje od vina
poput sasušene krvi,
mrvice po podu.
Kralj se sa svitom
već povukao
u dvor.
Stavila sam ti kamenje u ruke
i zamolila da ga spustiš,
jedan po jedan,
u smjeru gdje te osjećaj vodi
ili miris vjetra,
koji je bolji putokaz
od naših preaktivnih glava.
Točkice se slažu u liniju,
ali njezin oblik traži Predaju
i vjeru u Neznanje,
u ograničenost našeg vidnog polja.
Pa zatvaramo oči,
jer oni koji najbolje vide
slijepi su za vatromet artificijalnih boja
opipljivog svijeta.
Slike dolaze iz Izvora –
iz nas i oceanskih dubina.
Znanje nije potrebno,
samo vještina da se prepustiš
rukama valova i bonace
koji znaju koji je Ritam najbolji za tebe,
ako otpustiš uzde
koje ti zarezuju dlanove
i zatvoriš oči
dok te vjetar i Sunce
vode dalje.
Mlade vještice našeg doba
Divlje, prirodne ljepote i ranjenih srca
Palile su svijeće za olujnih večeri
Znajući da je onda pravo vrijeme i sat
I da su njihove i magija i moć
Dok bi, za proljetnih dana
Sjedile u hladu starog hrasta
S obrednim bodežom i srebrnim peharom
I miješale svoju mladu krv s vinom
Ljepotice prekrivene ožiljcima
Njih četvero, kao sjever, jug, istok i zapad
Kao zemlja, zrak, vatra i voda
Molile su se Manonu
Iskonskoj, drevnoj sili iz dubine zemlje
Koji je i dobro i zlo
Živi u drveću i zemlji i kamenju i Mjesecu
U dušama su im se borile
Tama noći i svjetlo munja
Bljeskovi i tutanj oluje
I zov moćnog Manona
Nad burnim valovima oceana
Posvećeno Andrewu Flemingu, Peteru Filardiju i Fairuzi Balk
Kojima zahvaljujem za “The Craft” (1996.)
A posvećeno, vjerojatno, i grunge stilu 90-ih
I nadi za njegov povratak
U meni -
muzej bez svjetla.
Tišina izlivena
u obrise pamćenja.
Stoje one -
figure bez daha,
ali prepune govora.
Vosak u grudima.
Svijesti koje su
preživjele bez daha.
Gledaju kroz mene
oči što ne trepću.
Jedna — dijete
što je reklo „dobro sam“
prvi put u laži,
zadnji put u vjeri.
Druga -
u haljini tuge.
Sjedi nogu uronjenih
u tamni šapat prošlosti.
Treća -
smijeh poput oklopa.
Zapešća joj —
crtani zemljovid ožiljaka.
Svaka od njih
svjedok jedne mene.
Zaleđena emocija.
Zaboravljena godina.
Noću ih obilazim,
kao hodočasnik prošlosti.
Šutnja im ima miris
i moje lice.
Nisu ukras.
One drže moje tijelo -
grede kuće
što nikad nije bila dom.
Ponekad trepnu
kad svjetlo pogodi pravo.
Ne žive,
ali pamte.
One čuvaju ono
što nisam mogla osjećati
kad je bilo previše,
kad je boljelo i misliti.
One - moje maske.
Moje arhive.
Tiha karta
unutrašnjih krajolika.
U meni -
vrata bez ključa.
Ali ja sam i brava
i čuvarica.
I tek tada shvatim:
ne obilazim ja njih.
One obilaze mene.
Stoје iza mojih očiju,
pod kožom,
u svakom pokretu
koji nazivam svojim.
A posljednja figura
nema lice.
Ima moje.
Ne, žive,
kažem sebi.
A muzej šuti.
Jer možda sam cijelo vrijeme
ja bila eksponat.
One stoje.
Ali govore.
Uvijek govore.
Tiho.
Točno.
Istinito.
Šetali smo mračnim ulicama. Nešto sam zastajkivala, ispadale su mi stvari, a on me pričekao i vratio se nazad pomoći. Onda smo se držali za ruke, te prolazili kroz neko žitno polje. Rekla sam mu da ga volim, ali isključivo kao prijatelja, a dotični me poljubio u obraz. Zatim smo otišli do zlatarnice i razgledavali nakit. Iako sam imala puni novčanik, ništa si nisam htjela kupiti. Tada shvaćam, da me mladić ciljano doveo tamo, kako bih izabrala što mi se sviđa. Međutim, budim se iz sna.
Pripisali su mi grijehe
na koje ni pomislio nisam,
a samo sam pitao
jesu li sigurni da je to bio On.
Ili nagrada za žrtvu.
Pobjeda bez časti je poraz
rekao sam,
a samo takve su bile.
I da je slava zbog naporna rada
prijevara neradnika.
Pitao sam otkud znaju,
kad istinu pišu slijepci,
kako izgleda neviđeno
i zašto je jabuka
uvijek gdje je razdor.
Od raja do Beatlesa.
Rekli su da će me vjera osloboditi.
Nisam vjerovao ni riječi.
Sunce ljubi more
Svim žarom, od zore do večeri
Kao u ljubavnom zagrljaju
Visoko na nebu, doseže more sjajnim svjetlom
Zlatne zrake miluju bistru vodu
Povezani su a daleki, kao nebo i zemlja
Ljetna svjetlost ljeska se na površini
Ljubi svaku kap
Grije hladne struje i burne valove
Ljubav sunca i mora
Sjaji kao ukras ljeta
Obožavam ljeto.
Peckavu, upaljenu, crvenu kožu
koja vremenom počinje pucati
i gubiti svoja kromatska svojstva.
Pa je gulim,
skidam slojeve sebe
da dođem bar nešto bliže Sebi.
Odstranjujem ružna sjećanja
koja je snaga Sunca spalila
te bivam opet nova –
izloženija, ranjivija,
dubljih osjećajnih kapaciteta,
ali
lišena lanjskog tereta.
And yet to every bad there is a worse.
Thomas Hardy, Tess of the d'Urbervilles
But I know, somehow, that only when it is dark enough can you see the stars.
Martin Luther King jr.
Ne tako davno, probudili su se uz zvukove tenkova i paljbe, i ostaju u noćnoj mori do danas. Ukrajina je sada zemlja uništenih snova i svježih grobova.
Više se ne mogu izbrojati svi metci i šrapneli, sve bombe i granate. Smrt tisuća, i vojnika i civila. Pa i svi su vojnici jednom bili civili, koji su se preko noći našli u uniformi i rovu, s puškom u rukama, istovremeno sa stravom i hrabrošću u srcu. Da bi, na kraju, i mnoge od njih zatekla smrt, neke već prvi dan ili sat, a druge nakon mjeseci ili godina smrti i patnje oko njih.
Gore bolnice i crkve, izgaraju knjižnice i škole, gore grobovi, i mladi i stoljetni. Izgaraju ljudi koji čekaju u redu za kruh, djecu gledaju kroz leće snajpera. Svaka donacija, svaka molitva, svaki vapaj svijetu, samo su kap u moru krvi, gube se u buci tenkova i detonacija, u plaču i kricima. Svako ime nosi neizrecivu težinu ugaslih života: Kijev, Buča, Izjum, Olenivka...
I da se taj rat sutra završi, ostat će rane koje desetljećima neće zacijeliti, zrak će danonoćno odisati krvlju i barutom. Spomenici, i tragediji i hrabrosti, bit će na svakom koraku, rupe od šrapnela ostat će bezbrojne. Plač će se stišati, neće prestati. Duše će lutati ulicama i trgovima, šumama i selima.
Ali ipak, to je najveća nada: da će, jednog dana, rat završiti. Da će svanuti jutro buđenja iz noćne more. I da će se, sada u miru, i dalje visoko vijoriti ukrajinska zastava. Samo to ostaje.
Kad izumru slike i metafore,
bogovi Olimpa, svijet arkadskog etosa,
kad nestane rima, pjesma se zgrči,
pod hramom prezira i strogih mu proglasa:
„ugasi glazbu“, režim se javlja,
„što dušu ima, sve boljka je patosa“
„ne daj se snovima, kloni se zanosa“
„drži se hlada i razumnih odnosa“
Kad izumru slike i metafore,
panovi, nimfe i arkadske vile,
zgasnut će zauvijek poezija -
hram moćnog neba i krhke svile.
Zvali smo ga Čupo, ali nije bio pas. Kosa poput vranina krila obavijala je njegovu pravilno oblikovanu glavu. Samo na njezinu vrhu stršao je jedan čuperak koji mu je priskrbio ovaj nadimak. Ispočetka mu je bio mrzak i stalno se pokušavao obraniti od njega tvrdeći da je čuperak rezultat spavanja i oštre, neukrotive kose. No uzalud su bila sva objašnjenja, tako da je, i sam prigrlivši taj nadimak, na kraju odustao. Svi smo ga znali po nadimku, a na njega se i on odazivao.
Bio mi je prijatelj u ranim godinama kada smo se obojica formirali kao ljudi. Dok sam ja živio u stabilnoj obitelji, Čupina je bila sve, samo ne stabilna. Rekao bih da je dominantna osobina njihova ponašanja pa tako i odgoja djece bila stihija. Nitko ni s kim nije bio u jačoj vezi, a svatko od njih – od roditelja do djece držao po principa radim što hoću dok ide. U takvim prilikama škola je bila za svu djecu, a bilo ih je četvero, proizvoljna odluka. Iako inteligentan, Čupo se priklonio tom ponašanju, bar onda kada mu je to odgovaralo. Zbog mnogih izostanaka pokupio je samo ono znanje koje ga je zanimalo, dok su mnogi predmeti ostali potpuno nedirnuti njegovim interesima i učenjem. Nije to bio recept za uspjeh jer na kraju, bez roditeljskog nadzora, jedva da je završio obvezno osnovno obrazovanje. Izbjegavši stegu srednje škole u početku je bio radostan, slobodno odlazio na pecanje ili u prirodu želeći pobjeći od sve burnijih kućnih svađa roditelja obuzetih sebičnom brigom da održe bar minimum svoga nevaljalog braka. Ostala starija djeca rasula su se po inozemstvu i Čupo je bio sam. Zaplivavši nemirnim vodama adolescencije koristio je tu roditeljsku nebrigu: slobodno je odlazio dolazio kući kada je htio dok smo mi imali strogo određene sate do kada smo smjeli biti vani. Imao je i često mijenjao najbolje djevojke, ponašao se kao da je stariji bar deset godina od nas. Lišen osjećaja da svojim ponašanjem možda i vrijeđa nekoga lako je sklapao nove veze, ostavljao ucviljene djevojke, ali nije bio pokvarena duša.
Ali čekala ga je budućnost na koju nije računao. Da u životu treba raditi i zarađivati da bi opstao, shvatio je tek kada mu je umro otac, a majka ostala s malim primanjima jedva dostatnim za sebe. Tada je Čupo, izgubivši izvor novca, morao krenuti svojim putem, ali kamo, kad nije znao ništa raditi?
Ja sam već počeo raditi u ugostiteljstvu i predlagao da mi se pridruži. Sezone na moru znale su biti unosne za mladiće, no njemu se to nije sviđalo. Previše posla za malo novca, rekao bi. Pomislio sam – kao da ima puno izbora, ovako bez škole.
Ali on je izabrao inozemstvo. Ne znam koju zemlju : Austriju, Njemačku ili Švicarsku, a ja sam se pitao kako će tamo kad nije nikada radio niti što zna raditi. Izgleda da je u Čupinom slučaju trebalo imati samo dobru volju u tom svijetu tako različitom od našega pa ti je sve otvoreno. A Čupi je baš nedostajala ta volja za radom i nije mi bilo jasno kako on funkcionira u zemlji gdje se cijeni samo dobar radnik dok ljenčina propada.
Dokumentarni film Silvija Mirošničenka o zadarskom Samostalnom vodu umjetnika nagrađen za originalan pogled na Domovinski rat kroz umjetnost, kulturu i stvaralaštvo kao oblik otpora
SLATINA – Dugometražnom dokumentarnom filmu „Čuvari duše grada“, redatelja i scenarista Silvija Mirošničenka, dodijeljeno je posebno priznanje na 3. festivalu domoljubnog filma „Stjepan Mlakar“, održanom od 14. do 16. rujna u Slatini. Festival je posvećen Stjepanu Mlakaru, prvom poginulom hrvatskom branitelju na području današnje Virovitičko-podravske županije, kao i svima koji su položili živote u stvaranju i obrani hrvatske samostalnosti.
Posebno priznanje filmu „Čuvari duše grada“ dodijelio je stručni žiri Kino mreže u sastavu Jasminka Pervan, Maja Holek i Danijela Fabric Fabijanac. U obrazloženju je istaknuto da film donosi originalan pogled na Domovinski rat kroz umjetnost, kulturu i stvaralaštvo kao oblik otpora i očuvanja identiteta zajednice, pokazujući da se grad ne čuva samo njegovim ulicama i zgradama nego i ljudima, kulturom, pamćenjem te potrebom da se i u najtežim vremenima nastavi stvarati.
Film govori o Samostalnom vodu umjetnika Zadar, jedinstvenoj skupini zadarskih umjetnika koja je djelovala tijekom Domovinskog rata pod zapovjedništvom književnika Tomislava Marijana Bilosnića. U ratnom Zadru, izloženom svakodnevnom granatiranju i razaranju, umjetnici su organizirali kazališne predstave, književne recitale i večeri, izložbe, koncerte, programe za djecu i druge kulturne sadržaje, istodobno fotografirajući i snimajući ratna razaranja te nastojeći probiti informacijsku blokadu grada.
Samostalni vod umjetnika nastao je iz ideje da se u ratnim okolnostima život grada može braniti i kulturom. Bilosnić u svom svjedočanstvu navodi kako je cilj bio pokrenuti kulturni, prosvjetni i zabavni život u gradu te umjetnošću vratiti ljudsko dostojanstvo stanovnicima koji su dane provodili u skloništima. Upravo su zadarski umjetnici još tijekom rata u tisku bili nazvani „čuvarima ljepote“ i „čuvarima duše grada“, po čemu je film i dobio naslov.
„Čuvari duše grada“ hrvatski je dugometražni dokumentarni film iz 2026. godine u trajanju od 63 minute. Redatelj i scenarist je Silvio Mirošničenko, producentica Željka Benčić, direktor fotografije Dario Hacek, montažer Darko Bušnja, oblikovatelj zvuka Nikola Uršić, a autor glazbe Marko Mihalinec. Film je proizvela BOND SQUAD Production, uz potporu Hrvatskog audiovizualnog centra, Ministarstva hrvatskih branitelja i Zadarske županije.
Film tako ostaje i dokument o posebnom poglavlju kulturne povijesti ratnoga Zadra – vremenu u kojem su umjetnici, suočeni s razaranjem grada i njegove baštine, umjetnost shvatili kao način očuvanja identiteta, pamćenja i dostojanstva zajednice.
Silentium mutuatum
Tišina u sobi nije tvoja.
Došla je s nečim drugim.
Možda iz knjige
koju si otvorio,
ali nisi čitao.
Ili iz sna
koji je zaboravio da je tvoj.
Silentium habet originem.
Tišina ima izvor.
Pokušavaš je vratiti,
ali nemaš adresu.
Tražiš je po policama,
među stranicama
koje se same zatvaraju.
A onda shvatiš —
nije tišina došla po tebe.
Ti si cijelo vrijeme bio
njezina posuđena tišina.
Zašto osuđujete drugačije ljude? Svaka osoba ima pravo na mogućnost izbora. Za mene je poznato, da oduvijek prihvaćam čudne i nesvakidašnje individue. U konačnici, ovo je novo doba. Dosta je toga kalupa, koji bi trebao vrijediti za cijelo društvo. No, što je s nama koji se usudimo biti svoji? Upirete prstom i ismijavate pojedince - koje nije strah izraziti vlastiti modni izričaj. Govorite o ravnopravnosti spolova, a neprekidno degradirate sve oko sebe. Zaista je žalosno u kakvoj stvarnosti živimo...
Kad na mene dođe red
Smrt neće biti bezlična avet
s kapuljačom i kosom.
Uzet će lik žene
s osmijehom Keire Knightley,
jer sve što sam učinio
činio sam iz inata ili zbog žena.
I kad me više ne bude
volio bih da netko kaže:
Nije mrzio život,
samo su mu ljudi išli na jetra.
Vežbe za kolokvijume.
Prepisani citati iz knjiga.
Skripte. Stari rokovnici.
Zadaci.
Sve ide u reciklažu.
Na dnu - đačka knjižica iz Zemunske gimnazije.
Lista je.
Osmehne se. Lista...
Odličan, odličan, odličan...
Seta na licu.
Lista dalje.
Pogled zastane.
Među obrvama - nabor.
Dugo gleda u TO.
Uzdah. Uzdah.
- I ovo ću baciti. Šta će mi?
Imam svedočanstvo o maturi.
Sećam se...
Na osamnaesti rođendan, dobio je kovid.
Umesto svećica – gorelo je čelo.
Umesto pesme – cvokotanje.
Bol.
Deset dana kasnije, tek mesec dana nakon položenog vozačkog ispita, seo je za volan.
Otac, pored sina,
prvi put drhti, hvata se za prsa,
zgrčen i nekako mali.
Ja pozadi. Stotine crnih misli...
Imam četiri komorbiditeta. Šta ako...
Šta će oni? Kako će...
Gledam jednog, gledam drugog.
Put do Bolnice „Bežanijska kosa“ čini mi se predug.
Večnost.
Gospode,
samo da stignemo na vreme...
Samo da preživimo svi.
Samo...
Otac je ostao u bolnici.
Odmah.
Sin i ja... vraćamo se kući.
Ćutimo.
Noć.
Decembarska magla. Košava.
Drhtimo.
Pred vratima, sin vadi očev ključ.
Otključava.
U stanu nas čeka bela Bella.
Sama. Rep podvila, pogled tužan. Ne raduje nam se.
Čudna tišina.
Pretiho. Prazno. Stan se skupio.
Zjapi tišina.
Sećam se...
Nekoliko dana kasnije, sin je dobio đačku knjižicu.
Opšti uspeh: Neocenjen.
Decembar.
Polugodište maturanta.
Petnaest profesora ga dobro poznaje. Znaju da svi imamo koronu. Otac epidemiolog - u bolnici. "Obostrana upala..."
Dva profesora ne razumeju.
„Nije bio na poslednjem kontrolnom...
Sada, u decembru.“
Tako zaražen... da bude u školi?
Te dve ocene su izostale.
Sećam se...
Dovoljno da učenik, koji je tek postao punoletan, podigne pogled i upita:
– Zašto, mama?
Nisam znala odgovor.
Ni sada ne zna.
Samo sam pogledala ocenu iz vladanja.
Primerno (5).
– Čuvaj TU ocenu.
Sve druge će ti, pre ili kasnije, život upisati ili precrtati.
Zatvorio je knjižicu
i spustio je u kutiju.
Mašina će samleti stari papir.
Od njega će nastati novi listovi.
Na njima će neki novi gimnazijalci
zapisivati svoje lekcije."
Fotografija: sin/maturant čeka oca u Bolnici Bežanijska kosa", Beograd; "vreme korone"
Mediteran je otok bijela kost položena
uz beskraj bijele obale
savršena slika ljudske sudbine
čovjek gotovo nevidljiv
Sve je bijelo: kuća podne sol zid i mrtvi
sve je crno sunce svako slovo
ime nekoga koga nema
I tko će iznova razumjeti Mediteran
koji nije sasvim ni prostor ni vrijeme
koji je granica između čovjeka i čovjeka
Otok tako taman ispod svoje svjetlosti
i čempres koji pokazuje prema nebu
kao da ondje postoji odgovor
a odgovora nema postoji samo čovjek
žena u crnom na pragu bijele kuće
što čeka čovjeka brod i smrt
Mediteran je Odisej koji živi
među drugima a ostaje sam
koji nikada nije stigao i još putuje
Mediteran je sveti Pavao u oluji
Dante koji gleda prema drugoj obali
i majka koja gleda sina kako odlazi
i Cervantesov zarobljenik i cvrčak i zvono
sve što na otoku ima svoj glas
i Camõesov brod izgubljen prema Indiji
more što udaljene obale koje pripadaju
istoj beskonačnosti
Mediteran je nepoznati mornar otoka
čije ime nije zapisano ni u jednoj knjizi
samo u vjetru na pučini
gdje ničega osim mora i neba nije
Mediteran je odlazak
Mediteran je povratak
Crna marama teža je od mora
i može se razumjeti samo u jeziku
I svi koji su rekli: vratit ću se
sol su na rukama sol u očima u kruhu
Feničani Grci Rimljani Mlečani Hrvati
više ne znaju koji je od njih onaj
što je nekada gledao korčulansko sunce
Tomislav Marijan Bilosnić
Zemunik, 19. rujna 2026.
Od „Itake“ (1919) do „Lirike“ (1993)
Ima pisaca koji se ne odlučuju tako lako da objave ono što su napisali, jer kao da se plaše konačne odluke, kao da znaju da će im koliko sutradan pasti na pamet nešto čega se nisu setili pre nego što je rad bio odštampan – a baš bi ta nova ideja, sigurni su, od njihovog dela načinila savršenstvo kakvom su težili.
Karakteristično je da se kolebanjem i nesigurnošću mnogo više odlikuju pesnici nego prozni stvaraoci, jer pesme ipak nisu romani koji vrve od rečenica pa da poneka – sve i ako je sama za sebe znatno ispod kvaliteta romana kao celine – bude neprimećena. Naprotiv, u poeziji se mora dobro promisliti o svakoj reči pre nego što bude unesena u stih, naročito kod kraćih pesama, gde se nastoji da visok kvalitet nadoknadi nizak kvantitet.
U tom pogledu je zanimljiv odnos pesnika Miloša Crnjanskog prema sopstvenoj poeziji, tačnije – prema sopstvenim stihovima, jer ako se pogledaju sva posebna izdanja lirike Crnjanskog objavljena za njegova života, nije teško uočiti koliku je pažnju pesnik poklanjao ne samo svakoj strofi, nego i svakoj reči, pa i svakoj zapeti. Stoga i nije čudno što su u pojedinim stihovima nedoumice rešavane iznova pri svakom narednom štampanju, ponekad i na potpuno suprotan način u odnosu na redakciju iz prethodnog izdanja. Gledajući pesnikove lične primerke štampanih zbirki, priređivači su nalazili ne samo autorske korekcije, nego čak i stranice koje je pesnik umetnuo iz nekog od prethodnih svojih izdanja, što bi značilo da Crnjanski nikada nije do kraja bio zadovoljan odštampanom zbirkom, nego bi uvek nameravao da je narednom prilikom objavi u prerađenom obliku.
Zato se čini da je najstroži i najnemilosrdniji kritičar lirike Crnjanskog bio upravo – sâm Crnjanski.
Kako bi se na pravi način shvatio odnos pesnika Crnjanskog prema sopstvenoj poeziji, treba se osvrnuti na njen promenljivi kvantitet, koji varira bukvalno od zbirke do zbirke, zbog čega bi broj pesama najbolje i mogao da pokaže pesnikov autokriterijum u prelomnim momentima. Razume se da o suštini same poezije mnogo više govori njen kvalitet, ali u ovom slučaju je kvantitativna strana najbolji pokazatelj pesnikove samokritičnosti, pogotovu kad se zbirke međusobno uporede na osnovu broja pesama, pa i na osnovu najbitnijih tekstoloških razlika, koje često jesu obične formalnosti kojima u čitanju i tumačenju poezije nema mesta, no u ovakvom slučaju ipak mogu biti od pomoći.
Svakako da u obzir treba uzeti ona izdanja poezije Crnjanskog kojima je književna istorija već utvrdila nesumnjiv značaj, počev od prve zbirke, pod naslovom Lirika Itake i objavljene u Beogradu 1919. godine, da bi zatim sledilo antologijsko izdanje pod nazivom Odabrani stihovi, odštampano u Parizu 1954, a nakon toga i ostale važnije antologije objavljene u Beogradu za pesnikova života: Itaka i komentari 1959, dve knjige iz edicije Srpska književnost u sto knjiga 1965, Poezija u okviru Sabranih dela Crnjanskog 1966, Lirika iz 1968, najzad i Odabrani stihovi 1972; naravno, treba imati u vidu i pesme koje je Crnjanski objavio u periodici da bi ih docnije ili unosio u nove zbirke ili odbacivao, pri čemu se posebno izdvaja poslednji pesnički rad Crnjanskog – poema „Lament nad Beogradom“, napisana u Engleskoj 1956, a prvobitno objavljena kao bibliofilsko izdanje u Johanezburgu 1962. godine, da bi potom redovno bila preštampavana u svim navedenim antologijama poezije Crnjanskog.
Ipak, da bi se krug zatvorio i razrešile izvesne nedoumice za koje je donekle i sâm pesnik zaslužan, neophodno je osvrnuti se i na najznačajnije posthumno izdanje pesništva Crnjanskog, a to je obiman tom koji nosi naziv Lirika i koji je 1993, povodom stogodišnjice pesnikova rođenja, priredio Živorad Žika Stojković (iz ovog su izdanja svi citati koji se u tekstu navode, bilo da potiču od Stojkovića, bilo da potiču od Crnjanskog).
Sasvim se jasno uočava da je Crnjanski bio dovoljno samokritičan već kada je priređivao svoju prvu zbirku, jer u Liriku Itake nisu uneseni svi stihovi koje je pesnik tokom prethodnog perioda (1912–1918) objavljivao u periodici, a izostala je i „Sudba“, pesma iz gimnazijskih dana Crnjanskog, štampana 1908. u somborskom časopisu „Golub“.
Lirika Itake bila je sastavljena od 56 pesama raspoređenih u 3 ciklusa nejednakog obima: „Vidovdanske pesme“ (14 pesama), „Nove senke“ (23 pesme) i „Stihovi ulica“ (19 pesama). Kad se napomene da pesnik u svoju prvu zbirku nije uneo 7 pesama što je prethodno objavio („Sudba“, „U početku beše sjaj“, „Pobedi“, „Pesma“, „Robovima“, „Nikoli I“ i „Kuga“), to znači da je Crnjanski, u trenutku izlaska iz štampe svoje prve zbirke, imao ukupno 63 objavljene pesme.
Međutim, najzrelije doba pesnikovog stvaralaštva dolazi tek nakon štampanja Lirike Itake, pa iako će Crnjanski tokom narednog desetogodišnjeg perioda (1919–1928) objaviti svega 14, odnosno – ako se „Apoteoza“ računa kao pesma u prozi – 15 novih pesama, upravo je to pravi primer kako se niskim kvantitetom uglavnom garantuje visok kvalitet, a očigledno je i sâm Crnjanski najviše cenio ovaj period svog rada, što je očekivano ako se zna da su tih godina nastale neke od njegovih najznačajnijih pesama, kao što su „Sumatra“, „Stražilovo“ i „Serbia“. Moglo bi se reći da je pomenuti desetogodišnji period (u daljem radu uglavnom će biti označavan terminom „drugi period“) bio onaj krajnji, vrhunski domet i poslednja reč Crnjanskog kao pesnika, jer nakon pesme „Priviđenja“ (napisane 1928) on se definitivno okreće drugim književnim i kulturnim poljima. Ipak, ako se drugi period stvaralaštva Crnjanskog smatra zatvorenim i završenim krugom, onda je poema „Lament nad Beogradom“ ništa drugo nego zvezda koja iznova otvara krug pesnikovog celokupnog lirskog stvaralaštva, makar i na planu formalnosti, makar i samo zato da ne bude potpuno zatvoren.
Pošto pesnik nakon svoje prve zbirke objavljuje u periodici 14, odnosno (računajući i „Apoteozu“) 15 novih pesama, a nakon mnogo godina i svoju „labudovu pesmu“ posvećenu Beogradu, to znači da pesnički opus Miloša Crnjanskog čini ukupno 78 pesama ili (sa „Apoteozom“ kao pesmom u prozi) 79 pesama – i taj broj treba uvek imati na umu, prvenstveno radi lakšeg upoređivanja kvantiteta različitih antologijskih izdanja.
Nakon 1928. godine, Crnjanski se svojim pesmama vraća tek za vreme londonske emigracije nakon Drugog svetskog rata, pa će 1954. kod pariskog izdavača Dragana R. Aćimovića objaviti antologiju pod nazivom Odabrani stihovi, sastavljenu od 12 pesama. Bitno je naglasiti da je zbirka Lirika Itake zastupljena u navedenoj antologiji sa svega 6 pesama (od ukupno 56), dok ostalih 6 pesama predstavlja strog izbor od 14 (15) pesama drugog perioda (pri čemu je izostavljena i „Apoteoza“). Ipak, pesnik se potrudio da objasni zašto je u svoju antologiju uvrstio tako mali broj pesama, istakavši da svesno nije uneo nijednu „političku pesmu“, jer je smatrao da one „u tuđini“ gube svaki smisao, te da bi mogle biti štampane jedino u Beogradu, gde je „pesnik ispunio svoju sudbinu“; pritom je Crnjanski napomenuo da barem jedna pesma (mada je verovatno bilo više takvih) nije mogla ući u antologiju zato što mu nije pri ruci bio nijedan primerak sa koga bi mogla biti preštampana.
U knjigu pod nazivom Itaka i komentari, koja je objavljena u Beogradu 1959. i kojom je pesnik Crnjanski doživeo svojevrsnu književnu rehabilitaciju u Jugoslaviji (premda je još uvek živeo u Londonu), ulaze sve pesme iz pariske antologije Odabrani stihovi, ali i one koje nisu bile štampane iz „političkih“ ili tehničkih razloga (između ostalih, izostala je i „Sudba“, koje se Crnjanski setio u napomeni na kraju knjige). Pada u oči da knjiga Itaka i komentari donosi 22 pesme iz zbirke Lirika Itake, dok je za drugi period zadržan pesnikov kriterijum iz Odabranih stihova, s tim što je unesena i „Apoteoza“ – tako da ovo izdanje sadrži ukupno 28, odnosno (sa „Apoteozom“) 29 pesama. Ako se zna da je Lirika Itake imala 56 pesama, jasno je da je i u knjizi Itaka i komentari, procentualno gledano, opet mnogo bolje prošlo stvaralaštvo drugog perioda (7 od 15 pesama), dok je pesnik i dalje veoma strog prema stihovima iz ranijeg doba svog stvaralaštva. Štaviše, Crnjanski je bio sklon i ponekim radikalnim izmenama u samim stihovima, pa je tako iz pesme „Pozdrav“ (koja u zbirci Lirika Itake zatvara ciklus „Vidovdanske pesme“) izbacio celu poslednju strofu.
Treba se posebno osvrnuti na položaj „Apoteoze“, jer ne samo što je ona u knjizi Itaka i komentari odštampana među pesmama iz Lirike Itake, nego je maltene prilepljena uz jedan prozni tekst, čime je, takoreći, pretvorena u komentar i formalno izjednačena sa ostalim proznim tekstovima koji su štampani između samih pesama („Apoteoza“ je odštampana između proznog teksta „Uz pesmu ’Serenata’“ i pesme „Oda vešalima“). A pošto će „Apoteoza“ i nadalje, u izdanjima čije će priređivanje pesnik nadgledati, biti preštampavana kao sastavni deo knjige Itaka i komentari, mnogi docniji priređivači neće ni tretirati „Apoteozu“ kao pesmu, nego samo kao prozni komentar. Sa druge strane, karakteristično je da se knjiga Itaka i komentari završava poetskim komentarom „Naša nebesa“, koji bi takođe mogao biti shvaćen kao pesma u prozi – no, to se ipak neće desiti, nego će se pomenuti tekst preštampavati isključivo kao završni komentar dotične antologije.
