Zoran Gavrilović | Disciplina

Opet mijenjam gradove

kao dokaz discipline.

Ljubaznost je cjelov na vratu

i crne gumene rukavice.

Izbor je čekanje,

samo da se sunce

može popeti stepenicama

na drugi kat.

Danas nije dan

da razmišljam o sutra.

Jer sutra će biti

dobro sjećanje

na sunce

koje se utopilo

u šalici kave.

Miljenka Koštro | Blaženo jutro

S jutrom otvara se duboki zdenac oka,
zažubori iz tmine što u čovjeku rovari,
barjaci noći još u vrevi jutra strše,
pusti, kretanje je prirodno stanje
iako jednom sve stane, gine,
zemljici pada.
Utjelovljena nježnost zna biti gruba
kada još dublje
u neuhvatljiv suton tone,
blaženo jutro
život u ruke, u oči vraća,
parkovi žamorom se hvale, noge ne broje korake
kada večernje šetnje ožive.
Da se vratiti u bolju varijantu sebe
kroz iglene uši proći
i zaplesati tango na izvoru života.

Ivana Seletković | Vodostaj

Dok misliš o sebi, gledaš grozomorne prikaze situiranog jadnika parazita. 

Zbrinut sam neporočnim gmižućim suosjećanjem -

danas su navodno unosno reverzibilni jer:

peripetija suptilnosti nesnosno smrdi 

unatoč velikim količinama praška za samoobnovu ali misliš da bude ti lakše;

jestivost namirnica u nepcima

određuju figurice s polica;

brzopotezno ostajem - zbog 

naših slabih budućih sinova i kćeri

(oni su pametniji kažu).

Jadan li sam Krullov namjesnik!

Za ono manje zla koje se bolje važe digitalnim vagama 

Brinem o vodostaju

Enida Alić | Tiha iscrplišta: kako reći "Ne" i sačuvati mentalni mir

Živimo u vremenu koje od nas traži da budemo dostupni uvijek, svima i odmah. Granica između poslovnog i privatnog, između tuđih potreba i naših mogućnosti, nikada nije bila tanja. Kao netko tko dolazi iz oblasti psihologije i socijalnog rada, svakodnevno svjedočim fenomenu modernog doba – emocionalnom izgaranju (burnoutu) koje ne dolazi preko noći, već se prikrada tiho, kroz stotine malih, prećutnih pristanaka.

Koliko puta ste rekli „može“ kada je svaka ćelija u vama vrištala „ne mogu“?

Naučeni smo da je empatija davanje bez zadrške. Međutim, psihologija nas uči suprotnom: empatija bez jasnih granica je autodestrukcija. Postavljanje granica nije čin sebičnosti, već osnovni čin samoodržanja. Kada odbijemo zadatak koji prevazilazi naše mentalne kapacitete ili skratimo vrijeme provedeno u toksičnom okruženju, mi ne odbacujemo druge – mi biramo sebe.

Sačuvati mir u bučnom svijetu počinje prepoznavanjem sopstvenog umora. Tek kada naučimo da poštujemo svoje „ne“, naše „da“ će dobiti stvarnu vrijednost i snagu.

Slavica Aralica | Mala ja, a vele televizija

(SLAVA S BLAGIM OKUSOM RASOLA)

U ponedjeljak ujutro "pala" je frizura, jasno, po dobrom penzićkom običaju u "sam svoj majstor" režiji, pa već oprobana svečana oblekica u stilu stroge profesorice, jedan mršavi make-up, onda sva sila raspršivača, od onih da učvrste frizuru do miomirisnih, što je moj Antiprotivni popratio svojim komentarom:

- Za Gospu, ma jesi li to razbila oni parfem što ti ga je Kanađanin darova? Ili Černobil opet propušta kad je taj otrovni oblak stiga sve do mene, a i šire? Zamantat će i mene i Maloga (unuka čija se visina baš ne slaže s didinim nadimkom) koji će nas voziti. Iziđi vanka da se provjetriš jer san gas-masku izgubija prije kojih po stoljeća u zadnjoj rezervi na  Majevici . Sva će mi spiza vonjati po tom  Gucciju.

I tako sam prošetala stepenicama s trećega kata da razvodnim skupu kolonjsku vodicu prije nego me puste u auto. Crveni auto, crvena moja pletena jaketa, a još crvenija ja na plus trideset, ali za ljepotu treba malo i patiti. I eto nas ispred Gavanovih, pardon Hateveovih srebrnih  dvora, velebnoga, što širokoga, što dugačkoga zdanja s visokom kapom antena na vrhu. Slijedi provjera na porti, odakle nas uputiše na portu B30.

- A tko ste vi? - pita portir Antiprotivnoga.

- Vi niste pozvani.

- Jesam, jesam, ja sam onaj koji će vam ušparati Gorsku službu da je traži po tim hodnicima. Ona vam se može izgubiti i u takujinu.

I tako mene moj brižni Bračni sprovede do rečene porte 30, preda u ruke producentu koji mi tutne na potpis nekoliko ispisanih lancuna koje ne bih ni s ona dva para naočala mogla tako brzo pročitati. Onda me preuzme urednica s kojom prođoh cijeli labirint duuugih hodnika sa stotinu vrata i ispljune me u neku ogromnu dvoranu koja je dijelom djelovala neuređeno, improvizirano, s gomilom kabelskih zmija po podu, ogrnuta nekim bijelim "lancunima". U sredini tog svojevrsnog megašatora bio je uređen i osvijetljen podij sa stolićem i četiri raznobojne foteljice. Ispred njega kamermani sa svojim pokretnim kamerama koje vozaju ukrug. Odozgo povješane stotine kamera poput šišmiša sa stropa kakve pećine. Dakle, to je to mjesto od kojeg svakoga uhvati trema pri pomisli koliko će ga sad ljudi gledati. Ja cijepljena na tremu. Ali ne i na radoznalost (tko će biti drugi sugovornici, kakva će biti pitanja...) i strah da me neće pustiti da kažem što sam htjela. Odmah mi zakačiše onu bubicu od mikrofona, ozvučiše me kao u kakvom špijunskom filmu. Usput pričam s ljubaznim domaćinom, dajem mu knjigu, pišem posvetu i tek kad me ispravi da on nije taj kome pišem, shvatim da je to glavom i bez brade uvaženi dr. Beck u čijoj ću biti emisiji. Dajem drugu knjigu, pišem drugu posvetu i između slova se sramim. Onako, za sebe. Dođoše još dvije prve marke naše onkologije, pa posjedasmo svatko na svoju boju fotelje. Mene dopade zelena. Volim sve zeleno osim nezrela voća i nezrelih glava. Dakle, tri aktivna liječnika i ja bez medicinskih portfelja. Ja kao onaj na kojem medicina peče zanat, onaj u trpnom stanju. Ali vrlo pričljivom. I krene razgovor. Od struke mudar i počan, od mene iskušan i praktičan. Tema teška, ali razgovor lako teče i optimističan je. Priča o novim mogućnostima, napretku struke, naprosto hrani nadu onima na čiju je adresu pao grah, kako bi rekla moja prijateljica iz Vinkovaca koja se više od tri desetljeća opirala toj zloćudnoj pošasti.

Nadam se da nada sluša, da ne kaže da nije čula. Ona je ona najčvršća slamka za koju se držimo ako struka padne na ispitu.

A slušajući uvažene medicinske goste, stekla sam dojam da neće. Bar ne često.

Sutra se istim putem vratila u Najlipši Grad na Svitu, u svoju malu kolotečinu, svoj mir. Ostavila iza sebe Veleteleviziju, reflektore i dr.Becka s gostima. Spremila ih u nekoliko videa dr.Male, koja je gledala emisiju, i link koji su mi poslali za koji dan. Ostavila polusatnu slavu iza sebe.

Subota je. Moj dan za veliku spizu. Za Pazar. Grabim kolica, natučem naočale, našopam takujin da dotekne i iscurim vani. Nisam nego zaključala vrata, a iza leđa čujem  susjedu:

- A tako ste lipo govorili, bio mi gušt slušati. Stvoreni ste za televiziju!

- Hvala, hvala - požurim zaustaviti odu u svoju čast i s kolicima sjurim se niza stepenice.

- Susida! - zove netko s po ulice.

- Ma jeste li ono vi bili na televiziji prin dva dana? Nako šesnu vas nisan nika vidila.

- Jesam, jesam - ali sad žurim - režem ja ulični scenarij i gledam da se uhvatim skala od Pazara.

I eto me zdesna bancima, idem po domaća jaja.

- Oprostite, gospođo,  - obrati mi se Mate koji prodaje kiseli kupus iz kace i baš je u tom trenu u ruci držao jednu glavu za sarme.

- Mogu li vas nešto pitati?

- Pitajte slobodno.

- Ma jeste li ono vi bili na televiziji u četvrtak? I pričali s doktorom Beckom?

(I brzo spusti onu glavu u kacu, mene obli miris rasola, a on pruži drugu ruku da mi čestita.)

- Jesam i hvala na pitanju - brzo odgovorim, ne čekajući divljenje, izbjegnem ruku, okrenem se na peti i još brže ostavim Pazar iza leđa, gledajući u zemlju kao seoska mlada kako bih se što prije sakrila u svoja četiri zida. Daleko od reflektora, daleko od slave. Makar i kratkotrajna, naporna je. Draže mi je biti Mala Ja, a Vele Televiziju ostavljam nekom drugom.

A Mate me otada uredno pozdravlja svaki put kad prođem pored njegove kace s kupusom. Ne da da moja slava izblijedi. Pa ako je i s blagim okusom rasola.

Dubravka Mandić | Putnik - glazbenik

Da bih napisala priču, moram imati spoznaju iz života koji prolazim ili kroz koji sam prošla. Jučer je to bio „Čovjek bez glasa“, a danas pišem o čovjeku u trećoj životnoj dobi. Pustit ću srce da mi bude navigacija i neka ova priča putuje svojim smjerom... jer on je putnik-glazbenik.

Rodiš se, odrasteš, pa odeš u svijet. Školuješ se negdje daleko, van granica, a onda tu tuđinu počneš doživljavati kao dom. Vraćaš se natrag samo u posjete, roditeljima, pa opet odlaziš na neku novu adresu. Vrtnja života u krug, kao da si na velikom rotoru, dok vrijeme nezaustavljivo teče.

Poslužit ću se kratkom spoznajom o njegovu životu i glazbi. Njegovi tajni inicijali skrivaju mu lice, i neka tako ostane, dok se kroz tekst vraćam u mladost ovog putnika koji je svoje utočište oduvijek pronalazio među crno-bijelim tipkama.

Tražio je mir u olujama života sa svojim suputnicama — ženama različitih kultura, vjera, domaćim i stranim. Bilo bi previše konzervativno i površno reći da je bio ženskaroš. Istina je sasvim drugačija. Uz klavir koji je silno volio, on je samo očajnički htio obitelj i djecu; njegovo je srce nudilo bezuvjetnu ljubav. U jednom od tih zajedničkih života dobio je sina. Htio je taj plamen ljubavi darovati svom djetetu, naučiti njegove male prste prvim akordima, ali majka je postala nepremostiva prepreka između oca i sina. Teško je gledati čovjeka koji u sebi nosi toliko ljubavi za bližnjega svog, a ne može je dati onom najvažnijem — svom djetetu, kako bi taj žar nastavio gorjeti. U njemu je ostala potisnuta, tiha melodija koja ga prati kroz cijeli život.

Kroz svoje životno putovanje svijetom, s teškim koferom i glazbom izlazio na razne postaje. Svaka je postaja nakratko postajala njegov dom, svaki novi klavir na kojem je svirao donosio je privremeni mir. Zbog te neprestane čežnje za obitelji, ostajao bi sa svakom novom partnericom koju bi upoznao. Sve bi to trajalo neko vrijeme, a onda bi vizija nestala. Mašta o budućnosti rasplinula bi se poput odjeka utišane tipke, ostavljajući iza sebe sjetu i prašinu koju ponovno treba počistiti.

I tako lete godine, kao da je život prošao ispod radara. Netko sa strane rekao bi da je imao buran život, da je uživao na egzotičnim lokacijama i u sjaju reflektora, ali ja se ponovno vraćam u njegovu mladost i kažem: ne. Uživati u životu je nešto sasvim drugo. Njegov poziv bio je upravo taj klavir, koncerti, to je bio kruh od kojeg je živio. S glazbom je bio spreman stvarati zajednicu, tražeći srodnu dušu i razumijevanje. Nije tražio puno, a davao je cijelo svoje srce. Ipak, činilo se kao da mu se sreća uvijek ruši u trenutku kada bi pomislio da je konačno skladao život iz snova.

Ali nije.

Gospodin je sada u trećoj životnoj dobi. Slučajno ga upoznah u vrijeme Korizme — u vrijeme predanja, pomaganja, iskrenosti i strpljivosti. Tada shvatiš da ponekad trebaš biti samo publika; utišati sve oko sebe i umjesto nota saslušati nečiju tihu, životnu priču.

Često zavirim u dušu osobe. Tamo me dočeka tekst koji samo treba sročiti i staviti na komad papira. Učinila sam to i s ovom pričom. Sada je ispred njega tabla „Stop“, mjesto gdje pruža korak u novi život bez nekog fiksnog datuma. Njegovi su prsti možda umorni, srce ranjeno i istrošeno, a snaga mu treba za neke nove, tiše snove. Sva ta bivša utočišta i postaje ostaju tek kao životne lekcije i sjećanja.

Ovdje ću zaustaviti svoju rijeku misli i sačuvati neke riječi samo za sebe. Ipak, naučila sam iz ove priče ono najvažnije: ljubav je milostiva i dobrostiva, ona se poklanja, ne gleda korist i ništa ne traži zauzvrat.

Spomenka Krebs | Jezik cvijeća

Bog je stvorio cvijeće s naumom da ono pridrži klonulo sunce u trenucima kada mu dnevno breme postane preteško, te da u svoje nježne čaške uhvati suze neba kada tuga svoda preraste u kišu. Umočivši najtiši dah vjetra u rumenu svjetlost zore, On je zemaljsku koru oslikao nijemim alfabetom, tim tihim, treperavim osmijehom tla koji se prelijeva kroz raskošne, teške baršune grimizne, zlatne i ljubičaste boje.

U te je rascvjetane kaleže zaključao cjelokupni miris ljudskog sjećanja, pretvorivši ga u slatku, opojnu čežnju jasmina pod teškim plaštem ljetne noći i u čisto, netaknuto obećanje što ga u sebi nosi pupoljak proljetne ruže. Ti ponosni dragulji livada uzdižu svoje glave prema nebu, noseći krune od jutarnje rose s urođenom otmjenošću kraljeva koji umjesto dijamanata na glavi drže same kapi prolaznosti.

Svaka je latica zapravo rukom pisana poslanica milosti, šapnuta u uho usnuloj zemlji kao nježno, nečujno svjedočanstvo koje nas opominje da istinska snaga ne mora uvijek marširati uz grmljavinu i buku. Ponekad ta iskonska moć postojanja diše sasvim tiho, skrivena u bjelini samotnog ljiljana ili u žilavoj stabljici divljeg cvijeta koji je, unatoč svemu, preživio bijes oluje. U tom istom tihom dahu sklupčala se i prava ljubav, ona koja ne traži pozornicu ni glasne zakletve, već poput korijena u mraku strpljivo hrani sve ono što će sutra najljepše procvjetati. To je rascvjetani, pulsirajući dokaz da u prostranstvima svemira nismo prepušteni zaboravu, jer svaki divlji cvijet koji zaneseno pleše na nepreglednom, napuštenom polju predstavlja tajno ljubavno pismo Stvoritelja – ispisano upravo tamo gdje ljudsko oko nikada neće pogledati.

Humorističko-satirički časopis „APOLON“ Vas poziva na suradnju za popunjavanje 16 broja

 

1. POZIV

Humorističko-satirički časopis „APOLON“ Vas poziva na suradnju za popunjavanje 16 broja, u kojemu se objavljuju aforizmi, satira, humor, karikature i sve ostalo što se može svrstati u tu tematiku. PRIMAJU SE SAMO LEKTORIRANI PRILOZI KOJI NISU OBJAVLJENI U TISKANOM ILI ELEKTRONSKOM OBLIKU, osim na društvenim mrežama.

Šesnaesti broj časopisa bit će objavljen početkom listopada 2026. godine. Stoga pozivam sve zainteresirane pisce aforizama, epigrama, satire, kozerija, humora, osmislica, (do dviju kratkih) satiričnih pjesama te karikaturiste da uzmu učešća i pošalju svoje priloge. Možete poslati do 10 aforizama, 1 kratku šaljivu-humorističku priču, ili satiru (do 500 riječi). Karikaturisti pak mogu poslati do 5 neobjavljenih (po mogućnosti) karikatura.

Prilozi se ne plaćaju. Jezici: BHSC Prilozi se primaju do 15.09.2026. godine.

Priloge slati na e-mail: casopisapolon@gmail.com

• Apolon je digitalni humorističko-satirički e-časopis pokrenut 2023. godine.

• Glavni i odgovorni urednik je Ivan Grahovec, pjesnik, aforističar i karikaturist iz Čakovca. Osim što uređuje časopis, piše haiku, pjesme, aforizme, te crta karikature. Iako se ne smatra profesionalnim karikaturistom, kaže: “Volim se šaliti s onima koji se znaju šaliti.”

• Časopis izlazi kvartalno (svaka tri mjeseca), a do sada je objavljeno 15 brojeva.

Što se objavljuje:

• Aforizmi – britki, duhoviti komentari na društvo, politiku i svakodnevicu.

• Karikature – vizualni humor s kritičkim tonom.

• Pošalice i satirični tekstovi – često s političkom tematikom.

• Sadržaj balansira između zabave i kritičkog promišljanja, ne bježeći ni od ozbiljnih tema.

Tko su autori?

Apolon je stekao zapaženu pažnju i čitateljsku bazu, posebno među ljubiteljima satire i književnosti.

U prvom broju sudjelovalo je 28 autora.

Autori dolaze iz cijele regije (Hrvatska, Slovenija, Srbija) i šireg svijeta, uključujući Francusku, Rumunjsku, Bugarsku, Ukrajinu, Iran i Brazil.

Uredništvo čine Ivan Grahovec, Dražen Jergović i Emil Strniša, koji biraju priloge prema kvaliteti i angažiranosti. Link na web stranicu APOLONA: https://casopisapolon.free.nf/ 

2.) Poziv autorima humoreski i satire: Elektronički humorističko-satirički časopis Apolon

upućuje otvoren poziv svim piscima koji se bave pisanjem humorističnih i satiričnih priča da pošalju svoje radove za objavljivanje u drugom izdanju e-zbornika Humor bez granica. Prvo izdanje možete pogledati na sljedećem linku: https://anyflip.com/pmxsu/hqab/

2. Prilika za objavljivanje: Ovo je izvrsna prilika za autore iz svih krajeva svijeta da svoje humoreske učine dostupnima široj publici — potpuno besplatno i uz službeni knjižni status.

3. Uvjeti natječaja:

Prihvaća se jedna humoristična priča po autoru

Maksimalna dužina: 4 A4 stranice

Priče se šalju isključivo u Word formatu (.doc ili .docx)

Font: Times New Roman, veličina 12 pt

Prored: 1,5

Margine mogu biti sužene (npr. 1,27 cm sa svih strana)

4. Napomena o prihvaćanju radova: Razmatraju se isključivo neobjavljeni i lektorirani radovi, bez obzira na medij. Radovi koji ne zadovoljavaju tehničke uvjete neće biti razmatrani, bez dodatnog obrazloženja.

5. Jezični kriterij: Autori mogu slati radove (jedan rad po autoru) na bilo kojem jeziku, ali je obvezan prijevod na hrvatski jezik.

6. Rok za slanje: Radove možete slati od danas. Zbornik će se realizirati kada se prijavi najmanje 50 autora, a najkasnije 2026. godine

7. Objavljivanje: Odabrane priče bit će objavljene u digitalnoj zbirci sa službenim ISBN brojem. E-knjiga će biti uvrštena u katalog Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu te dostupna besplatno kao e-knjiga te PDF formatu za čitanje i preuzimanje.

8. Način slanja radova: Radove šaljite na e-mail adresu: casopisapolon@gmail.com Obvezno napisati: Za e-zbornik 2. Navesti adresu (grad i država) autora)

9. Završna poruka: Iskoristite ovu priliku da vaš smisao za humor i književno umijeće pronađu put do publike. Podijelite poziv s kolegama piscima i svima koji vjeruju u moć smijeha.

Kao što je netko jednom rekao: „Humor je ozbiljna stvar.“

Link na web stranicu APOLONA: https://casopisapolon.free.nf/

Ivan Pozzoni | Dekret o maksimalnim dopuštenim emisijama

 

Birokracija, majka svake civilne države, bez civilnog poricanja,

napokon je izdala novi dekret o društvenoj vrijednosti umjetnosti,

da stoji na vidljivom mjestu, u uredu prefekta, ispod luksuzne dekorativnosti,

u pogledu maksimalnih dopuštenih umjetničkih emisija i nicanja.

Sigurno je to da je svaki oblik umjetnosti izvor trovanja i jada,

otuda dekretomanijska hitnost neprimjetne mitridatizacije (puka i naroda),

osudila je senatora iz Molisea na petnaest minuta svetačkog i predanog hoda,

sve dok nije uznemirila sveti san zastupnika našeg Parlamenta i vladina ureda.

Naređuje se stečaj svih izdavačkih kuća skromnih dimenzija i moći,

svih udruga s kulturnom svrhom, svih kvartovskih novina i tiskovina,

zlu ne trebalo, da kroz kulturu kakva revolucija ne uspije proći,

zadnja izlazna anketa pokazuje da miks Falettija i Volova vodi do pobuna.

Devet senatora koji su sudjelovali u raspravi i glasanju tom,

krivo su protumačili stvar, uz nepogrešiv tajming i sinkronizam:

prema umjetnosti prosječni Talijan ne osjeća poziv, niti vlada tom krasotom,

jer mu je suđeno da umre od općeg dekretinizma.

[Pobjegla mi je još jedna prilika da šutim u rimi i slozi,

što mi prijatelj Giorgio zamjera kao predvidljiv stih, k'o da mlatim Kanta u praznoj slami;

doista, ne priliče mi pokušaji akrobacija po ovoj klimatskoj prozi,

i uz ove tekuće prisluškivane razgovore u Telecom Italiji, u samoći i tami].

Slavica Aralica | Griža

Nije nego završio šesti mjesec i zadnje petrovke smokve skončale na stolu don Tome, kao i prije četiri godine kad je umrla Martinova Anka, iza koje je ostao  Šimić Mali, kad on još nejačak  pade u postelju. Zaboli ga drob, skoči fibra, udari ga tresti groznica i krene proljev. Bez pauze. I tako već deset dana. Niti fibra pada, niti prestaje činiti poda se. Onako mršav još smršavio, ublijedio i vidi se da kopni. Ćaća od tuge ne dolazi blizu, samo pita kako je mali i treba li mu što donijeti, traži li išta. Još je ćaći svježa tuga za njegovom materom i nema ga srca takvoga vidjeti. Eto, jutros mu rekli neka reče  don Tomi  da će trebati ispovjediti maloga i dati mu posljednju pomast za koji dan ako, nedajbože, krene nagore.

Okupile se oko njega nevjeste, strine i susjede i svaka bi  htjela pomoći jadničku. Jedna mu donijela fetu pršuta da se okrijepi, druga slanu srdelu jer zna da ih mali voli, treća lončić juhe od pulastra da ga to digne iz postelje kao njezina svekra.

Strina mu je čak i mlijeka od kele nabavila jer kažu da ono diže iz mrtvih. I sve to ostavljaju na kantunalu jer on niti ima volje niti se može pridignuti da malo pojede. Od muke i gladi, od iznemoglosti one plave oči mu uokvirili tamni kolobari ko starome čeljadetu koje godinama boluje. Ne može ga čovjek od tuge gledati. Žene s crnim šudarima na glavi radije bulje u zemlju i mole se u pola glasa, prebirući među prstima svete kuglice. Poneka otare suzu, zadrži se koliko se pristoji, a onda skrivajući dobro svoju radost što odlazi odatle, bježi svojoj kući gdje nema ove pošasti, nema griže.

Strina Anuša, koja nije imala svoje djece, pa joj je siroti Šimić nekako prirastao srcu, obeća da će dovečer kad zaškuri sa sobom dovesti  babu Manduku iz Zagore  za koju se svašta govori: da zna s travama, da pravi ljubavne napitke, da ima  čudne brojalice, pjeva pjesmice kojima liječi, da namješta kosti i da pomaže jalovicama da zatrudne. I nitko ne zna koliko joj je godina, a priča se i da nikud ne ide a da se prvo ne umije na svom potoku kraj kuće, poljubi najstariju kokoš i pljune iza sebe kad prijeđe prag. Ako je pomogla svom magarcu da mu izraste novo uho koje mu je vuk odgrizao kad je jedne studene noći gladni čopor upao u zabiokovsko selo i haračio po avlijama, valjda će i malome Šimiću pomoći. Za svoje usluge uvijek je tražila istu plaću:  čikaru, i to bijelu, topla mlijeka od koze prvorotkinje na kome ne smije biti skorupa. I nabaviše čikaru kod jedne bogate udovice u selu, a mlijeko će donijeti šepava Mare jer ona ima takvu kozu.  A i ne bi nikako valjalo ovoj babi nešto podvaliti jer tko zna kakvim bi se činima bacila na takvoga.

I dok su se žene  pripremale za Manduku, jadni je Šimić već toliko onemoćao da ni ručicu nije mogao podići, nego su ga pojile na bočicu.  Ni jesti nije mogao.  Sve što bi stavio u usta, odmah je izlazilo vani. Palile su povremeno i krpice iznad njega da dim otjera bolest, ali ona nije popuštala. Već je u selu umrlo dvoje nejačadi od te opake griže. Cijela je kamara imala onaj ružni kiseli vonj na mokraću, znoj i onu tekućinu što je izlazila iz maloga i na zapaljenu tkaninu. Svako malo bi poda nj stavili nove suhe krpe  jer su onaj jedini lancun čuvali ili za doktora ili babu Manduku, pa koji prvi dođe. Jedna je žena uvijek sjedila uz njega i pazila da mu se svijeća iznad glave ne ugasi da ne bi jadničak umro, a duša mu ne bi vidjela kuda otići u raj. I dok je on u tom polumraku zagušljive sobe stenjao u bolesnom polusnu, one su vrtjele krunice i molile: jedne da ozdravi, druge da ga Bog uzme k sebi jer što će takav jadničak, siroče bez matere na ovom svijetu. Lelujavo svjetlo šterike kao  tihi psalam miješalo se u njihovo mrmljanje i sve je poprimilo zastrašujuću žalobnu  dimenziju, činilo se kao tiha zagrobna misa.

- Kako je mali, oće li dočekati zoru - upita Martin prvu ženu koja je izišla iz sobe gdje je ležao Šimić, pokušavajući sakriti onaj grč na licu koji je izdajnički pokazivao koliko pati i boji se za maloga.

- Oće'l doć ta Manduka ? I kada? - uhvati se za zadnju slamku nade.

- Oće, kad zaškuri, prije noći. A mali je jako slab, bojin se oće li je dočekat.

- Ja ću dotle sidit kraj njega. Ne, držat ću ga na ovin rukaman na kojin san mu i mater drža.

To reče, otare suzu i skupivši svu očinsku hrabrost, uđe u zagušljivu kamaru u polumraku. Priđe staroj kočeti, klekne i priljubi obraz uz sinovljevo lišce. Osjeti kako gori pa ga natjera da popije malo vode, a onda mu ugura i nekoliko žlica juhe. To je toliko izmorilo Šimića, da mu klone na rukama i utone iscrpljen u  san. Otac da glavom znak ženama da iziđu, a on ustane s usnulim  Šimićem na rukama i počne ga lagano ljuljati koračajući po sobi,  sve mu lagano šapćući:

Zoran Šolaja | Fleksuješ ili ne?

 

Kažu da je razmetanje to kako kazu klinci "fleksovanje"..a pošto živimo u vremenima gde smo svi "mladi i bogati" onda mora da se i fleksuje..čekaj komšija nosi 2 kese sa pijace..opa..odo da mu kažem da fleksuje..šta fali..

 

33. Raosovi dani - Nasmijana neba Ivana Raosa

 

33. Raosovi dani - Nasmijana neba Ivana Raosa održavaju se u subotu 11. srpnja 2026. u Medovu Docu u organizaciji Udruge Medov Dolac, uz pokroviteljstvo Općine Lovreć i Splitsko-dalmatinske županije.

PROGRAM:

Misa zadušnica u župnoj crkvi sv. Roka u 19:00

Polaganje vijenaca na Raosov grob nakon svete mise

Okupljanje ispred Raosove rodne kuće u 20:00

Kulturno-umjetnički program počinje u 20:30 

Proglašenje dobitnika književne nagrade "Ivan Raos" na Natječaju za kratku priču/novelu. Obrazlaže predsjednik Povjerenstva književnik profesor Ivica Šušić.

Šimun Čagalj: Tako je govorio Ivan Raos

Laura Čagalj, učenica OŠ Zagvozd, izvodi ulomke iz romana Ivana Raosa „Prosjaci i sinovi“ (državna smotra LiDraNo 2026., mentorica Marijana Raos).

Ivan Branko Šamija: Prkos (monodrama, Connect), režija Jure Radnić, glumi Anđela Žužul

Od 11 sati u zgradi ŠC “Stanislav Matković” gostuje izložba Likovne udruge “Emanuel Vidović” – Split

* * * * *

Za 105. rođendan književnika Ivana Raosa (1921. - 1987.) objavljujemo treće dopunjeno, digitalno izdanje zbirke pjesama 26 hrvatskih pjesnik(inj)a koji su mu posvetili svoje stihove, uz portrete pisca koje je naslikalo više autora..

HDKDM | 13. Natječaj za književnu nagradu Zvonko

 

Vlatka Planina | Žličice, četrnaesta knjiga i njezina osma zbirka poezije, Naklada Bošković, Split

Žličice, četrnaesta knjiga Vlatke Planine i njezina osma zbirka poezije, nastavljaju dosljedno razvijati autoričinu poetiku koja izmiče jednoznačnom čitanju.

Polazeći od intimnog iskustva i svakodnevnih prizora, pjesme oblikuju višeslojno značenjsko polje u kojem se osobno preobražava u univerzalno, a konkretno postupno zadobiva simboličku dimenziju.

Zgusnut pjesnički izraz, preciznost metafore i fluidnost između lirskog i narativnog diskursa potvrđuju autoričinu pjesničku zrelost i dosljednost poetike, čineći Žličice jednom od njezinih najuvjerljivijih zbirki. Urednik/kriticar Mario Blagaić.  Naklada Bošković

ŽLIČICE

Kad sam bila mala

Pitala sam jednom majku

Dok je sadila kranjce

Po obiteljskom grobu

Dok su još na njemu

Bili drveni križevi i zemlja

Jer nije bilo novca za 

Mramorni spomenik i šljunak

Jesu li tu posađeni 

I prabaka i pradjed

Kod kuće

Djed je mojoj majci 

Često pokazivao

Male ptičice

Manje od vrabaca

Manje od dječje šake

Koje bi sletjele

Na jabuku u vrtu

Zvao je te ptičice 

Žličice

Baka je za maslac govorila

Putro

Srednji rod

I majka ga tako zove

Prešlo je i na mene

I dan danas me znaju 

Čudno gledati kad kažem

Putro

Naučila sam govoriti

"Putro - iliti maslac"

Kranjci se, tvrdi internet, 

Zovu francuske kadifice

Za žličice nisam nikad

Uspjela saznati

Majka tvrdi

Da još uvijek povremeno 

Dolaze

Premda sad živi u stanu i 

Premda su ispred njezine zgrade 

Borovi

A ne jabuka

Ja mislim da se radi o običnim

Mladim vrapcima

Djed je prije previše godina 

Posađen pokraj prabake i pradjeda

I pregusto prekriven šljunkom

A da bi nam mogao reći

Koja od nas je u pravu

Lorena Galeta | Gotička zadužnica

Odvažnost je eliminacija-

Jako iritantnih dominacija.

I nepredvidljiva sepsa ega –

Skrnavljenje ponosa, izjava.

Nema niti nehotičnih pogrešaka –

Kao usred partije šaha, disciplina.

A tko za to nije sposoban, ispada -

Suigrač ga učas, brzinski eliminira.

Hiperventilacija, sažaljenje razodijeva.

Radije samujem, žalujem, u četiri zida.

Saša Mikić | Tko to gazi Božje ovčice?

Narko-karteli, vojne hunte,

vjerski fanatici i lokalne bande,

krvave fronte i ratovi niču na sve strane.

Mrtvih leži na milijune,

a mi se vjernici lupamo u grudi

k'o luđaci, najglasnije.

Krade se i laže,

moćnici u grijehu uživaju slasno,

a ja da se kajem jer pišem preglasno?

Ako poštujem zakone,

do bližnjeg i Boga mi je stalo,

zar sam toliki grješnik, pali anđeo?

Moj grijeh, moj preveliki grijeh —

recite, što sam toliko skrivio?

Jer pojma nemam; očito sam nešto previdio.

Valjda zato što sam na hodočašću

nagazio mravinjak, japansku bubu 

i na prilazu svetištu jednu bubamaru.

Ah, da, zbogom i tebi, jadni žoharu.

Zbilja bih trebao paziti

na svaki svoj korak,

da ne povrijedim još kojeg malenog stvora,

pogotovo ne Božju ovčicu.

I mene će prije ili kasnije život zgaziti,

dok ubuduće pazim

da ne stanem ni na vlastitu sjenu.

I mi ljudi smo Božje ovčice,

samo jedni u srcu nose ratove,

a drugi krunice.

Dok svijet gazi ljude bez pardona,

ja ću moliti oprost za žrtve svojih đonova.

Otvorenje diptih izložbe Staze leta ptica postale su rute izbjeglica: migracije ljudi i ne-ljudi u Galeriji Prozori i Galeriji VN

 

Otvorenje: četvrtak, 9. srpnja 2026.

Izlažu: Vjeran Vukašinović i Hu Yun (Galerija Prozori); Damir Bartol Indoš i Tanja Vrvilo, Franc Purg (Galerija VN)

Galerija Prozori / Knjižnica S. S. Kranjčevića, Zapoljska 1

18:00 – performans Čitanje korovu, Vjeran Vukašinović

19:00 – otvorenje izložbe u Galeriji Prozori /

 Hu Yun: Laliguras, 2026.

Vjeran Vukašinović: Plutajuća / lebdeća pra-šuma – bilješke o jeziku Zemlje, 2026.

Galerija VN, Ilica 163 a

20:00 – otvorenje izložbe / Damir Bartol Indoš i Tanja Vrvilo: Svaka revolucija je bacanje kocki, osim što, 2016. – 2026.

Franc Purg: Estetizirane informacije, 2014. – 2026.

20:30 performans Damir Bartol Indoš i Tanja Vrvilo, Galerija VN

 

Kustosice: Petra Dolanjski Harni, Olga Majcen Linn i Suzana Marjanić

Vizual Ruta (radovi Hu Yun; Vjeran Vukašinović; Damir Bartol Indoš i Tanja Vrvilo; Franc Purg)

U četvrtak, 9. srpnja 2026., otvara se diptih izložba Staze leta ptica postale su rute izbjeglica: migracije ljudi i ne-ljudi, realizirana kroz dvije međusobno povezane izložbene cjeline u Galeriji Prozori i Galeriji VN. Izložba okuplja radove Hu Yuna, Vjerana Vukašinovića, Damira Bartola Indoša, Tanje Vrvilo i Franca Purga, koji iz različitih perspektiva istražuju migracije ljudi i ne-ljudi, granice, prisilna kretanja i mogućnosti opstanka u svijetu obilježenom ekološkim i geopolitičkim krizama.

Program otvorenja započinje u 18 sati u Galeriji Prozori (Zapoljska 1), gdje će Vjeran Vukašinović izvesti performans Čitanje korovu. Otvorenje izložbe s radovima Vjerana Vukašinovića i Hu Yuna u Galeriji Prozori održat će se u 19 sati, dok će se druga izložbena cjelina s radovima Damira Bartola Indoša i Tanje Vrvilo te Franca Purga otvoriti istoga dana u 20 sati u Galeriji VN (Ilica 163a), nakon čega u 20:30 slijedi performans Damira Bartola Indoša i Tanje Vrvilo.

U Galeriji Prozori Hu Yun u radu Laliguras uspostavlja vezu između migracija biljnih vrsta i iskustava migrantskih radnika, dok Vjeran Vukašinović kroz istraživanje biljnih mreža, kukaca i ptica propituje oblike komunikacije koji nadilaze ljudski jezik te poziva na viševrsni dijalog s ne-ljudskim oblicima života.

Izložba u Galeriji VN naglasak stavlja na političke i etičke dimenzije migracija. Rad Svaka revolucija je bacanje kocki, osim što Damira Bartola Indoša i Tanje Vrvilo tematizira stradanja sirijskih izbjeglica na europskim granicama, dok Franc Purg u projektu Estetizirane informacije povezuje podatke o suvremenim globalnim krizama s reakcijama biljke opremljene senzorima, propitujući odnose između ljudskih i ne-ljudskih aktera.

Kroz različite umjetničke poetike izložba otvara prostor za promišljanje migracija izvan isključivo ljudske perspektive. Povezujući iskustva ljudi, biljaka, životinja i drugih ne-ljudskih aktera, radovi ukazuju na međuovisnost svih oblika života te potiču promišljanje granica, pripadanja i mogućnosti zajedničkog života u svijetu obilježenom sve intenzivnijim ekološkim i društvenim promjenama.

Više o izložbi: https://www.kgz.hr/hr/dogadjanja/staze-leta-ptica-postale-su-rute-izbjeglica-migracije-ljudi-i-ne-ljudi/74363 

 

///////////////////// 

Program podržava Ministarstvo kulture i medija RH i Gradski ured za kulturu i civilno društvo Grada Zagreba.

Galerija Prozori / Knjižnica S. S. Kranjčevića Zapoljska 1, Zagreb

Radno vrijeme: ponedjeljak – petak / 8 – 20 h / subota / 8 – 14 h /

Tel: 38512318596

e-mail: galerija.prozori@kgz.hr

http: www.kgz.hr