Martina Sviben | Olga Tokarczuk: Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju

Janina Duszejko jako mi je slična. Ili ja njoj. Svejedno.

Čak mi ni meso ne prija ovih dana i iz mene polako na površinu, na mene, izlazi i materijalizira se misao o tome da sam licemjer u svojoj ljubavi prema životinjama dok god ih jedem. Ovih sam dana raspoložena razmišljati kako su određeni porivi oduvijek u nama i samo se treba polako, s vremenom, paradoksalno baš zbog toga, složiti "trenutak" kada će ojačati i postati više od"jedne od misli" koja nam u sekundi, sudarajući se s drugima, okrzne svjesnost. Okidač za "trenutak" može biti i knjiga, osobito nama koji smo ovisni o čitanju.

Janina Duszejko živi sama, ali ne i usamljena, na jednoj Visoravni blizu poljsko-češke granice. Umirovljena je inženjerka mostogradnje, što i nije toliko bitno, osim kao kontrast onome što je sad - seoska učiteljica engleskoga, čuvarica vikendica u zimskome periodu i astrologinja iz hobija. Značaj kontrasta leži u tome što nije uvijek bila "čudakinja" u neskladu sa svojom okolinom i "nekorisna nepraktičarka". Osim sjajno iznijansiranog lika junakinje Duszejsko, u romanu je uspostavljena atmosfera začudnosti koja nam približava visoravan tijekom hladnih zimskih mjeseci i uvlači nas u jedan drugi literarni svijet i prostor - sve je naoko onako kako jest i inače, civilizacija je dotaknula i taj, naoko idiličan, komadić našeg planeta na kojem se sudaraju češki i poljski signali za mobilne telefone, ali zlo je jednako. Pomislila sam kako je najlakše činiti zlo u nekome velikome gradu, utopljen u mnoštvu, ili u izoliranom mjestašcu gdje ljudi unaprijed svakome odrede njegovu ulogu. U  svakome slučaju - ili potpuna anonimnost ili potpuna vidljivost pred svega nekoliko sumještana - omogućuju nam izlazak izvan vlastitih psiholoških i društveno postavljenih granica.

Zbog snage teksta stvari su mi se nakon čitanja činile tako jednostavnima. Zlo čini čovjek. Oduvijek je bilo tako. Svoje pravo na činjenje zla upakirali smo u tradiciju i zakone, skrb za prirodu, čak i nastavne programe i udžbenike. Crkva nam pomaže, još kako. Zbog naše sposobnosti da sve iznijansiramo, izvrnemo, istumačimo ovako ili onako, zbog naše misaone nadmoćnosti nad ostalim živim bićima, čiji je rezultat posvemašnje licemjerje kojem smo se uspješno prilagodili, samoproglasili smo pravo na ubijanje i izvrtanje prirodnoga reda. Život svakoga od nas uistinu je samo tjeranje vlastitog pluga preko mrtvačkih kostiju. Dok ide.

S kodom bluesa i balade

 

“...ovo moje nije loše kakvih ima sve prokletstava...” (Silente)

Piše: Martina Sviben

Razbijam već neko vrijeme uvriježene stereotipe – u glavi i prema van. Tek kada zavolite sebe – moći ćete istinski voljeti i druge, dati im se. (Dobila prije nekoliko mjeseci sličnu poruku na mobitel.) 

Skupilo se već mjeseci i godina u kojima ne okolišam, nego ravno van. 

Vidite, ja sam od onih koja može napisati “urbi et orbi” da još u potpunosti nisam zavoljela sebe. U punini značenja tog sklopa riječi, nadam se i da nikad neću. Pa vas retorički pitam – vi jeste? Što znači voljeti sebe – da razbijemo tu popularnopsihološku tvrdnju? Kako to voliš sebe? Ne vodi li to u pojačani egoizam i sve povezano s tim? Životna su me iskustva učvrstila u uvjerenju da ljudi koji vole sebe čine to uglavnom na pogrešan način – genaralizirati ne treba. 

Martina Sviben | Film: Glad/ Hunger (2008.)

Redatelj: Steve McQueen

Prokleto je kad ljudi mrcvare jedni druge zato što vjeruju u različite stvari. A tome nikad kraja.

Glad je naturalistički prikaz borbe pojedinca za vlastita uvjerenja. Godine 1976. irskim je zatvorenicima, bivšim pripadnicima IRE (Irska Republikanska Armija - mijenjala je nazive), oduzet status političkih zatvorenika i izjednačeni su sa zločincima (kradljivcima, ubojicama, silovateljima). U jednome od težih zatvora pod britanskom upravom irski zatvorenici protestiraju i traže promjenu svog statusa. Između ostaloga, u  zatvorskome okruženju to bi bilo vidljivo tako da im se dopusti da nose vlastitu odjeću, a ne zatvorska odijela kao ostali.

Martina Sviben | Naš prvi ples

Hodaš uz mene

i pažljivo pratiš 

ritam mog tijela.

Uznemireni ti leptirići 

čuvaju stražu sramežljivosti.

Ne znaš,

ali sviđa mi se to.

Na mahove me 

oprezno dodirneš.

Vodimo istu nevinu igru

namještenih slučajnosti.

Slutimo u šetnji 

koja nas vodi u osamu

kasnojesenskih boja. 

Ponovno ćeš  me 

dodirnuti pri svakom skretanju.

Ili ću ja tebe,

naoružana bujicom nebitnih riječi.

Korake usklađujemo

s neravninama puteljka,

a pred nama 

zlatnosmeđa voda miruje.

Hrabrije sjedaš na klupu

što bliže meni.

Sunce prkosi godišnjem dobu

i miluje nam lica i kosu.

Izblijedjele nogavice naših traperica

prate plahe dodire ramenima. 

Svjesni blizine 

nervozno razmišljamo 

obavijeni sporom plimom bliskosti.

Šutnja obuhvaća jezero i

preuzima trenutak.

Imaš blage oči,

smeđe poput klupe.

Ne znam 

što je s tvojim leptirima.

Moji su zaspali.

Navire bujica 

u pogledu od nekoliko

sekundi.

Uranjamo u piruetu

prvog poljupca istražujući 

mekoću i hrapavost usana.

Suhe su jer ih ne otvaramo.

Ramena i ruke

miruju neopterećeni 

“slučajnim” pokretima.

Sunce je s nama.

(I ne razmišljam

o školskoj torbi.)

                                                                                              

Martina Sviben | Cogitationes autumnales (1.)

 

      

Tetovirana sam jesen

odmalena

samo sam kasnije

saznala pravo si ime

pročitavši najljepšu mi

pjesmu

u tridesetima...

pa mi je moj Pjesnik

još otpjevao da sam i

Prkosno Sunce Pred Zimu...

I tako su se sve nove knjige,

bilježnice, papiri,

hladnije noći i

ugodno topli dani,

moji osjećaji i

karakter

stopili u unutarnjim imenima

uz ono koje su mi dali...

Nekako si se ujesen,

dok još nisam bila

Samoimenovana,

jednom pojavio i ti

i ostala sam

dosljedna....

pa ćeš za svoj

jesenski dan

odsad dobivati

najdraže moje neživo...

.. i čini što želiš -

tvoje je...

Nepotipisani Zavjetu Šutnje,

koja mi, začudo, sasvim odgovara,

ne brini za sebe...

(a za mene zaista ne moraš)

Samo budi dobro!

(a ja, Prkosno Sunce Pred Zimu

držat ću se odluka

u kojima se

tako osjećam)

Baš, najjesenskijom...

--------------------------

“...Sad uzmi tetoviranu jesen

i kao bumerang zavrti....”

(Miladin Berić, Tetovirana jesen)

Martina Sviben | Pascal Mercier: Noćni vlak za Lisabon/ Night Train to Lisbon

       Čitala sam polako, veoma polako... vraćala se, ponovno iščitavala neke dijelove. Prepisivala - duge odlomke, čitave stranice.

"Riječi mogu nešto prouzrokovati" kaže se na jednoj stranici ove himne riječima (roman mi nekako zvuči preobično, kao i po subjektivnoj procjeni općenito djela s elementima magijskog realizma). 

Pogled na nepoznatu očajnu ženu koja se želi baciti s mosta u Bernu i koja izgovara posebno melodiozno riječ 'Portuguese' pokreće u Raimundu Gregoriusu osjećaje i djelovanje koje narušava njegovu svakodnevnu ustaljenu rutinu. Gregorius je 57-godišnji profesor klasičnih jezika, razveden, nazvan među kolegama i studentima Mundus. Gregoriusov su život mrtvi jezici, prijateljstvo s neobičnim grčkim liječnikom, pokoja partija šaha i čitanje do iznemoglosti. Nakon susreta s nepoznatom Portugalkom, u knjižari pukom slučajnošću dobiva u ruke knjigu "Zlatar riječi" portugalskog liječnika Amadeua de Prada. Nakon uvodnog dijela za ovo će se štivo zalijepiti u doslovnom smislu oni koji mogu razumjeti ljubav prema jeziku i riječima, oni koji osjećaju magiju tog nesavršenog medija, ali ipak moćnog u mjeri koja daleko nadilazi naše svakidašnje poimanje.

Martina Sviben | Kazuo Ishiguro: Bez utjehe

Neki bi roman od 620 stranica u kojem se labava radnja stalno pomiče korak naprijed, tri unatrag, odbacili nekon pedesetak stranica, ali ja sam uživala. Ovo mi je prvi susret s Ishigurom i oduševljena sam načinom kako me je čitateljski zarobio. Trajalo je preko mjesec dana, što mi inače nije običaj, ali počele su nastavne obaveze uz obnavljanja lektire i uistinu sam čitala sporo, pomalo svaku večer prije spavanja. Nisam čitala iz inata da bih ipak dovršila knjižurinu kad sam već potrošila toliko vremena, nego sam se svakome otvaranju knjige veselila pomislivši "Vraćam se čarobnom tekstu".

Čarolija je za mene počela već od prvih stranica spretnim i tečnim pripovijedanjem, naoko realističnim, koje ne umara, ali provocira očekivanja. Kažem naoko realističnim, jer ovo nikako nije realističan roman, a Ishigurova moć da preplitanjem pripovjedačkih elemenata i perspektiva stvara zbunjujući okvir u realističkoj tehnici izuzetna je.

Slavni pijanist Ryder stiže u neimenovani europski grad (sudeći po imenima likova vjerojatno njemačkoga govornoga područja, ali to i nije toliko bitno) kako bi sudjelovao u gala-večeri koja će se sastojati od svečanoga koncerta, recitala i Ryderova obraćanja građanima. Postaje očito da svi smatraju tu večer presudnom, ali i svaki pojedini lik veže uz nju smisao svoga trenutnog postojanja i očekuje preokret, novu stranicu, početak nečega boljeg. 

Martina Sviben | Richard Linklater: Prije svitanja / Before Sunrise

Izvor: 
https://hr.wikipedia.org/wiki/
Prije_svitanja_(1995.)

#/media/Datoteka:Before_Sunrise_film.jpg

Sjajna filmska trilogija Richarda Linklatera

Napomena: 2. i 3. dio trilogije snimljeni su u vremenskom razmaku koji odgovara stvarnom prolasku vremena i starenju glumačkog para, Julie Delpy i Ethana Hawkea

Prije svitanja/ Before Sunrise (1995.)

“Pogledaj u budućnost za 10 ili 20 godina. Udana si, ali brak više nema energiju kao nekad. Počinješ kriviti supruga. Prisjećaš se svih onih tipova koje si upoznala i pitaš se što bi bilo da si s jednim od njih. Ja sam jedan od tih tipova.”

Tim riječima Jesse (Ethan Hawke) nagovara Celine (Julie Delpy) da siđe iz vlaka i pridruži mu se na jednu noć u lutanju Bečom. Jesse je mladi Amerikanac koji putuje Europom pokušavaući smiriti osjećaje nakon prekinute ljubavne veze, a Celine je bila u posjetu baki u Budimpešti. Ona je mlada studentica iz Pariza. Jesse sutradan ujutro ima s bečkog aerodroma avion za SAD. Pri kraju je s novcima jer se u Europi zadržao dulje nego je planirao. Celine pristaje sići s vlaka i nastaviti put za Pariz sutradan ujutro.

Martina Sviben | Onomatopeja postojanja

tutnjavom pada kamenje 

zelena šumeća rijeka

nad kojom vrišteći stojim 

grli ga i otplavljuje

bezglasnim dubinama svojim

odroni se smiruju

grgoljeći rijeka uvijek je tu

i u tom skladu naše divljine 

grmimo i hučimo 

u nizine i visine

odroni stijenu tiho stanjuju

kamenje ori u riječnu dubinu

naš je reljef naizgled postojan

a ptice kriješte i cvrkuću

iz dana u dan

Martina Sviben | (Ne)tetovirana

.

.. prosjede kose
i dragog mi lica
još uvijek moja si
zimska ptica
ranjivo krilce moje
u trenu hrabrosti
dodirnu tvoje
dva se najmanja prsta
k’o lahorom dodirivaše
u tuđoj sobi
uz tuđe riječi
što nas glazbom spajaše
nesvjesnim iglicama
sramežljivo nježno
nanese mi zimskog dana
trajne vatrometne boje
čekah nestrpljivo
da se riječi nevažne
kraj vode na klupčici
u prvi poljubac spoje
nevidljiva tetovaža
tog čudno mekanog
samo našeg kroja
i dalje je predivna
čista i duboko moja.

Martina Sviben | Medvedgrad/Björnstad/Beartown

Prema romanima suvremenog švedskog književnika i blogera - Fredricka Backmana - Medvedgrad i Mi protiv vas

Izvor/televizijski kanal: HBO GO

1. sezona (2020.) - drugo gledanje

Svi odrasli ljudi imaju dane u kojima se osjećaju potpuno izmoždeno. Kad više nisu sasvim sigurni za što se to bore, kad ih pregazi stvarnost i svakodnevne brige, pa se pitaju koliko će još dugo moći gurati. Divno je pritom što mogu preživjeti mnogo više takvih dana nego što misle, a da se ne slome. Grozno je, međutim, što nikad ne znaju točno koliko.

Serija od pet epizoda u produkciji HBO-a. Ne znam. Premalo mi je epizoda, jer čini mi se da druge sezone neće biti (možda ipak?), za takve kompleksne romane. S druge stane gledano, serija dočarava gotovo sve bitno i otvoreno u literarnim predlošcima. Izbor je glumaca izvrstan, Skandinavci su poznati po prirodnosti glume, uvjerljivosti i neglamuroznim glumcima za koje nam se čini da  su ljudi iz naše svakodnevice. 

Zapravo je serija odlična ako ju - moj uobičajen problem - razdvojim od romana.

Martina Sviben | In memoriam Đorđu Balaševiću

ne pitaj me
ne znam kasti
priznajem, ne ide...
ali pokušavam...
sve je nekako slow motion,
vrijeme se vuče ko teretni voz
jer mi već tjednima
drveni konjići tužno stoje
i moji dede i bake već dugo
oru nebeske njive
i roditelji
a bilo mi je drago zbog mog starog
što me učinio svestranom i znatiželjnom
jer imamo neke veze Rusi i ja
onaj me Dostojevski
i dalje jednostavno obara
i nikad nisam znala
šta to na dnu čaše ima,
al' budio je i mene đavo
u zlo doba
a u maju još uvijek
zriju komšijske bašte
i bila sam tamo osamdesetih
neka nova klinka, provincijalka
imala sam prilike gledati
kako za Tobom jurcaju klinci mojih godina
i neka nova djeca
i dobro si, stari moj, rekao
da je život more

ali ja, vođena Tvojom ideologijom

(jedinom koju priznajem),

nisam se bojala velike vode

i birala sam često krive brilijante
i nije to bila pjesma prava
a moja je glava u tim trenucima
vrijedila bar krajcaru više
nudila sam kašmirske marame
čudesnih boja
ali lomili su mi bagrenje
i ja njima
i pravima i krivima
jer ćud je ćud
i mudrovali su badavani
baš kad me nije bilo
da se branim
osmijeh je uvijek ostao događaj, i nema šanse, šta ti je
nisam se generalno osjećala kao luzer
i samo me ponekad vukla oseka
jer ipak nisam plašljiva srna
nego prkosno sunce pred zimu
i u tom bluesu mutne vode
proživjela sam prvu ljubav
sjedeći u drugoj klupi do vrata u srednjoj
i ostale ljubavi
i kroz život sam shvatila
da ljubav ne pobjeđuje
ali je nepobjediva
kad dočekaš Onoga
koji naposljetku
ostaje i kad si remorker
i kiš napraforgo i kad je
u meni gorio led
kad ponekad živiš u menuetu
u nekom svom svetu
i nije se to uvijek drugima desilo
nije mi napisao pjesmu,
ali znao je da postoje u nama
neke neprevodive dubine
neke stvari - neprevodive u riječi
i voli me još uvijek tako lako
dodajući prave boje
na taj potre života mog
i nikad od tuge nije pravio nauku
nego take it easy, lutko lepa
ostajući zauvijek Moj Netko
baš zbog toga što nije bio
vojnik u armiji ljudi
i što je bio slab igrač
za subotnje gužve
i pokretne spužve
i nikad kao Bane
što posebno volem
(Klasika: "Konobar, un cafe' macchiatto")
ima strpljive prste neminovnosti
nismo bili nikad nobles i šljam
živeći u istom puku
poraženih
ponekad je nebo riješilo
da potopi svijet i mene
liječio je to s dve-tri kapi nježnosti
i još uvijek ima džep
u kom se hladne ruke zgreju
i uvijek je dodao mom svijetu malo boje
ostavši Čudo Moje

************

još nisam bila u Virovitici i na mostovima
Novog Sada
stari moj
nego, pitam se
znajući da je ostao
okrugli trag na mjestu šatre
i da ću još puno pričati
o svjetlima arena
jesi li slutio kraj
i mrtvo lišće potjerano u kas
Tužni Pajacu?
neka ti gospod zauvijek svira
jesenju sonatu
vjerojatno te bilo strah vrata u tom suhom zlatu
al' prošao si
i znam da Ti je bilo zadovoljstvo glupirati se za nas
Tvoje Bistrooke
sve ove godine...
grlimo Te najbolje što znamo
zaustavljenog u koraku i snu...

Martina Sviben | (Ne)moć

Oduzimam ti moć,
još jedna počinje noć,
al' zri čitav dan,
predugo je ometalo san.

Ne trebam "hvala", a ni "oprosti",
trebam nešto što neće neprestano bosti,
i puštati gnjiljež duboko u mene
pretvarajući svaku radost,
u napola mučno proživljene sjene.

I da, sve je to moje,
dopušteno, propušteno, dano,
i ne žalim ni za čim,
sveti čin -
bezuvjetna ljubav je to.

A sad se vraćam sebi,
znajući da bit će teško
prisiliti se ne činiti
iz ljubavi
"grešku za greškom".

Što radiš iz svake stanice svoje,
greška namjerna ne može biti,
sad slijedi ono najužasnije
- ponovno naučiti početi živjeti.

I prije i sada i kasnije -
to sam uvijek JA,
nema smisla bježati,
samo perspektivu promijeniti.

Krećem od jednostavne rečenice,
slova na ekranu u jednu noć,
možda i nije početak neki,
al' ODUZIMAM TI MOĆ.

Martina Sviben | Najljepši osmijeh prirode

Jesen je drugo proljeće kada svaki list postane cvijet. (Albert Camus)

...tek u jesen otkriju se boje krošanja, sve su slične u leto zeleno..." (Đorđe Balašević)








Jesen ima okus početaka.
I zvuk tihe odlučnosti.
Jesenja Ja sam odmorena razmišljanjima.
Osvježena knjigama.
Umorena šetnjama.

Martina Sviben | Christiane Vera Felscherinow i Sonja Vuković, Moj drugi život

Četrnaestogodišnja djevojčica čija je ispovijed iz 1978. ušla na popis obavezne lektire u Njemačkoj danas je u 52. godini života i sama se čudi kako je još živa. Više od dvadeset godina sudjeluje u programu odvikavanja od droga, boluje od hepatitisa C, genotip A - najagresivnije vrste, od 1989. jetra joj je stalno upaljena, trpi bolove i stalno se znoji, bori se s depresijom, ali i dalje puši hašiš i povremeno uzima drogu.

Koliko god da je njezina brutalna ispovijed uobličena u knjizi Mi djeca s Kolodvora ZOO pomogla mnogim mladima i njihovim roditeljima, toliko je odmogla samoj Christiane. S jedne strane knjiga i film  osigurali su joj financijsku neovisnost, ali pažnja javnosti i status antiheroine pop-kulture donijeli su joj mnoge probleme zbog kojih nikada nije uspjela završiti poglavlje s drogama.

Christianine dvadesete bile su burne, premda nije stalno bila na heroinu. Međutim, družeći se s filmskim i glazbenim zvijezdama, vodeći buran život poznate osobe, samo je produbljivala prazninu koja ju je proždirala iznutra.

Martina Sviben | Christiane F.: Mi djeca s Kolodvora ZOO

Knjiga je nastala na temelju magnetofonskih zapisa koje su napisali Kai Hermann i Horst Rieck. Petnaestogodišnju Christiane upoznali su 1978. u Berlinu gdje je svjedočila u sudskom procesu protiv jednoga korisnika i poticatelja dječje prostitucije. Prvotna je zamisao bila upotrijebiti Christianino svjedočenje u istraživanju o položaju mladeži, ali razgovor, zapravo Christianin monolog, umjesto dva sata trajao je dva mjeseca. Premda maloljetna, iznurena drogom i svime što joj se događalo zbog toga, Christiane je željela da i drugi, nepoznati, odrasli, institucije ČUJU.

Iz Predgovora

Čini mi se da je ono što ova knjiga otkriva o jednoj žalosnoj strani našeg društva koju javna svijest potiskuje važnije od mnogobrojnih mjerodavnih analiza stručnjaka društvenih znanosti. Nadamo se da će ovaj jedinstveni dokument konačno natjerati mnoge da shvate kako su ovisnost o drogama među mladima, alkoholizam, koji se među njima sve više širi, pa i pristupanje mnogim omladinskim sektama nastali i razvili se iz same srži našeg društva, a ne pod nekim izvanjskim utjecajem.

Martina Sviben | Zašto čitam

Najmanje skupljam znanja koja će me istaknuti ili izdvojiti.
Od gomile i u njoj.

Na stranu i osjećaj papira pod prstima koji volim.
K vragu i navika.

Martina Sviben | Najljepši osmijeh prirode

Jesen je drugo proljeće kada svaki list postane cvijet. (Albert Camus)

...tek u jesen otkriju se boje krošanja, sve su slične u leto zeleno..." (Đorđe Balašević)

Jesen ima okus početaka.
I zvuk tihe odlučnosti.
Jesenja Ja sam odmorena razmišljanjima.
Osvježena knjigama.
Umorena šetnjama.

Martina Sviben | Tebi

Otpočetka, od našeg čudnog početka,
prihvatio si me. 
Još mnogo prije nego sam prihvatila samu sebe.

Tamo negdje, davno, u počecima
tog  bizarnog početka,
pitala sam te "Zašto si pristao na sve?"
Ne znam za tebe,
ali ja se odgovora sjećam.
"Zato što mislim da me nitko dosad
nije ovoliko volio."

Martina Sviben | Adrenalinsko-životna

Nijedan tvoj skok u plavo i zeleno,
stegnutih mišića i nabreklih ruku,
ne sliči mojem skoku
u dugino crnilo tvoje nježnosti.

(Podaci o dubini nedostupni. Skok temeljen na subjektivnoj procjeni.)

Vežeš i provjeravaš sigurnosnu užad,
ne poznajući svakodnevno lupanje glavom
o stijene nečije okrutnosti...
...nad plićakom nježnosti.

(Boje i igra svjetla daju varljive podatke.)

Pripremljenom odvažnošću nalaziš trenutno adrenalinsko iskustvo.
Spontanim plesom nad ponorom upoznaješ sebe.

Predavanje zračnim strujama je okrjepljenje.
Predavanje drugome je hrabrost.