Filip Hanžek | Lorena Galeta: Poezija koju svatko treba okusiti

Recenzija zbirke poezije Karmički dugovi autorice Lorene Galeta. Ako postoji jedan pridjev koji može opisati poeziju Lorene Galeta, to je pridjev jedinstvena. Lorena Galeta je pjesnikinja koja ima jedinstven i neponovljiv stil pisanja i poetskog izražaja, koji postaje trajno prepoznatljivim od trenutka kada se čitatelj s njime upozna. Kada bih ja dobio zadaću među desecima anonimnih poetskih uradaka prepoznati jedan koji je proizašao iz pera ove pjesnikinje, uvjeren sam kako bih ga prepoznao odmah. Budući da sam od ranije upoznat s Loreninim opusom, čitajući njezinu najnoviju zbirku poezije Karmički dugovi, bilo je nemoguće njezin sadržaj ne promatrati kroz prizmu mojeg općeg znanja o radu ove pjesnikinje. Doduše, rekao bih da to opće znanje ovu zbirku čini još dojmljivijom i upečatljivijom. S Loreninim sam se radom prvi put susreo znatno prije no što sam imao čast tu autoricu osobno upoznati, na njezinoj Facebook stranici NA KRILIMA SNOVA, nazvanoj po njezinoj prvoj objavljenoj zbirci. Ono što me je izvorno zainteresiralo za njezin rad bile su ilustracije koje ona znakovito prilaže uz svaku pojedinu pjesmu. Te ilustracije gotovo beziznimno prikazuju gotičke motive, koji plijene pozornost svojom tajanstvenošću i mračnim paletama boja, što sadržaj Lorenine stranice već na prvi pogled čini privlačnim i intrigantnim, barem entuzijastima za gotičku estetiku poput mene. Kada sam počeo i čitati pripadnu poeziju, spomenute ilustracije stvarale su mi viziju autorice kao zagonetne žene pod nekim dugim prozračnim crnim velom, kako te stihove recitira u nekom misterioznom gotičkom interijeru. Ono što čitav opus ove pjesnikinje čini toliko jedinstvenim, pa tako i zbirku Karmički dugovi, prije svega su iznimno neobične kombinacije riječi, sintagme nimalo nalik i kojima s kojima sam se ikada susreo, kao pisac ni kao čitatelj, u čitava dva desetljeća svoje prisutnosti u književnim vodama. 

Kada god pročitam njezine stihove poput “Kada tetraedarskim bespućima- štura nevolja, krtu sujetu doziva.” (iz pjesme Litica sunovrata), "Iza buktinje, nepenthe proviruje- zida arsenom natopljene bukete" (iz pjesme Disproporcije enigmatike), "Slijeva ganglije neurona- razapetih noćnih silueta." (iz pjesme Cirkulacija bolova) ili "Jeca lila grmljavina, fobijom demolirana" (iz pjesme Sutonska), zapitam se odakle autorica crpi inspiraciju za takve uistinu nevjerojatne pjesničke slike. Još jedan znakovit 'sastojak' Loreninog stvaralaštva jest česta uporaba posuđenica (riječi poput indolentna, minuciozne, pa čak i nekih neformalnijih poput prebukirane), nekad čak i riječi i izraza izravno preuzetih iz drevnih jezika (primjerice starogrčka riječ nepenthe koja se provlači kroz više pjesama ili latinske fraze poput ad acta, corpus delicti ili tabula rasa), čije značenje možda neće svakom čitatelju biti poznato. Mjestimično su prisutni i arhaizmi iz hrvatskog jezika (besjede, negda, sveudilj). Kroz svoje bavljenje književnošću susreo sam se s kritičarima koji izražavaju neodobravanje takve prakse u pisanju poezije, no kada je riječ o Loreninim radovima, ja bih se naprotiv usudio reći kako takve riječi i izrazi pridonose jedinstvenosti i upečatljivosti njezinog stila i pjesničkog izražaja, kako otkrivaju zadivljujuće širok i prostran vokabular kojim ova pjesnikinja barata. Uz to, rekao bih da te manje poznate riječi i izrazi njezinim pjesmama daju dodatni sloj misterioznosti; meni je čak tijekom čitanja bilo zanimljivo povremeno se poslužiti Googleom kako bih odgonetnuo značenje nekog stiha, a pritom i trajno naučio neku novu riječ. Također je zanimljivo primijetiti kako ova pjesnikinja u svojem radu neobično kombinira terminologiju iz širokog spektra područja – od religije, mitologije, povijesti, ezoterije i okultizma preko psihologije, medicine, fikcije, matematike, znanosti i tehnologije pa čak do sudstva i kriminalistike. Jedan od primjera što sam upamtio jest pjesma Uvenuća, gdje se psihološki pojam disocijacija veže uz motiv ruže; kao čak udarniji primjer spomenuo bih pjesmu Polarizacija, u kojoj se istovremeno pojavljuju motivi oružja i duhovne intervencije, ili Ispaćene šarenice, gdje se istovremeno pojavljuju biblijski i sudski motivi. Inače je nezamislivo da se sva ta naizgled nespojiva terminologija može uklopiti u neku gotičku atmosferu i estetiku riječi, ali Lorenino pero je poput čarobnog štapića koji to na njezin specifičan način uspijeva postići. U ovoj zbirci bilo mi je posebno zanimljivo primijetiti kako se pjesme koje iznose kristalno jasnu poantu isprepliću s onim apstraktnijima, s djelomično jasnima, s višeznačnima, s onima skrivenog značenja, s onima u kojima svaki čitatelj može pronaći vlastito unikatno značenje, pa čak i s onima gdje je značenje nemoguće odgonetnuti. Također ima mnogo pjesama čija su značenja generalno jasna, iako se sastoje od apstraktnih zasebnih izraza. Također je zanimljivo kako se neke pjesme izvan šireg konteksta doimaju apstraktnima, ali uz upoznatost s nekima od okolnih pjesama u zbirci (ili uz osobno poznavanje same autorice i njezinog života) postaju jasnijima. Razumijevanje brojnih pjesama olakšava i nekolicina kratkih proznih tekstova sadržanih u zbirci. Spomenuti tekstovi najčešće su ispovjednog karaktera, napisani jasnim i lako razumljivim vokabularom, putem kojih pjesnikinja upoznaje čitatelja s vlastitim životnim (nerijetko bolnim i traumatičnim) iskustvima iz kojih crpi inspiraciju za znatan dio svojeg opusa. Uključivanje takvih tekstova prilično je neobičan odabir za knjigu u kojoj inače prevladava poezija – ali već smo utvrdili da neobičnosti za ovu pjesnikinju nisu neobična pojava. U tim proznim tekstovima, posebno mi je fascinantna otvorenost kojom autorica, unatoč introvertnoj osobnosti koju u jednom od tih tekstova navodi, dijeli neka od svojih najbolnijih životnih iskustava sa svakim čitateljem koji uzme ovu knjigu u ruke. Istovremeno, među proznim tekstovima ima i onih koji se mogu smatrati pjesmama u prozi – tekstovi poput Propitkivanja, ili meni osobno još draži primjer, Medenoj pčelici – iznimno topla pjesma u prozi kojom autorica izražava ljubav prema svojoj mlađoj kćeri Melissi. U toj pjesmi posebnu mi je pozornost privukao odabir naslova; dok se prosječnom čitatelju taj naslov može doimati kao tek uobičajeni nadimak iz dragosti, oni koji prate Lorenine objave na društvenim mrežama znat će kako se naslov zapravo odnosi na samo podrijetlo imena Melissa, čije je izvorno značenje medonosna pčela. Redoslijed kojim se određene teme (poput blagdana, rođendana, sudskih događanja, a povrh svega Melissino rođenje) provlače kroz zbirku otkriva kako su pjesme poredane kronološkim redoslijedom kojim su izvorno napisane. Taj kronološki redoslijed značajno pridonosi kvaliteti ove zbirke, time što otkriva činjenicu da su brojne pjesme napisane pod izravnim utjecajem autoričinih stvarnih emocija u danom trenutku – što također daje dojmljiv uvid u njezin tok svijesti i emocionalni rollercoaster tijekom duljeg perioda pisanja. Nerijetko se u zbirci mogu pronaći kraći nizovi pjesama slične tematike, nakon kojih fokus prelazi na drugu temu koja je zatim u danom vremenu zadobila centar autoričine pozornosti – a u skladu s time mijenja se i dominantno raspoloženje i emocije oslikane u dotičnom dijelu zbirke. Tako primjerice, nakon kraćeg niza tmurnih i mučnih pjesama o propalom braku može uslijediti niz toplih i ugodnih radova o autoričinoj ljubavi prema njezinoj djeci. Također se mjestimično pojedini pojmovi provlače kroz dvije ili više uzastopnih pjesama, nakon čega gube prominentnost – primjerice, riječ snop koja se spominje u pjesmama Gotički mortaliteti i Određeni intervali, nakon kojih se u ostatku zbirke više ne pojavljuje.

Ana-Marija Posavec | Priče o pjesmama - Nek se zbirka zove Drvo

Naklada je Ljevak u listopadu 2024. objavila zbirku tekstova Drvo, u kojoj su okupljeni tekstovi recentnih, afirmiranih i manje poznatih autora suvremene hrvatske književnosti, ali i novinara, kritičara te sveučilišnih profesora. Tekstovi se, na različite načine, referiraju na pjesme nezaobilaznoga kantautora Zlatana Stipišića Gibonnija. Uistinu je malo onih koji barem nekolicinu Gibonnijevih pjesama nisu poslušali bezbroj puta, uz njih liječili ljubavne i životne jade, zaplakali ili se, možda, ohrabreni stihovima, podigli iz vlastitih kriza i koraknuli dalje, u vlastite zlatne godine. Upravo zato pothvat poput ovoga – pisanje ''priča o pjesmama'', i to baš Gibonnijevim – nije moguće shvatiti olako, premda podnaslov zbirke u odnosu na njezinu strukturu ostaje pomalo otvoren i nedorečen.

Kako i sama cijenim Gibonnijev glazbeni opus, zbirci Drvo pristupila sam iskrenim čitateljskim zanimanjem, tragajući za tekstovima koji bi mogli dosegnuti intenzitet emocije i kontemplacije kakvu znaju izazvati njegove pjesme. Tijekom čitanja nametnulo se nekoliko pitanja: jesu li autori imali zadatak izabrati njima najdražu pjesmu i na temelju vlastite recepcije napisati kratku priču; jesu li se trebali referirati na motive i atmosferu pjesama ili su, možda, imali slobodu oblikovati autobiografsku impresiju, esejistički komentar ili asocijativnu simulaciju iskustva? Možda je ideja bila potpuno otvorena, pa se stvaralo po principu unutarnjega impulsa i osobnoga osjećaja. Odgovor na to pitanje nakon čitanja ipak ne ostaje posve jasan, no važno je naglasiti da zbirka sadrži nekolicinu uspjelih i literarno snažnih tekstova kojima treba dati posebnu pozornost, ali i one druge, slabije izvedene, u kojima potrebna dubina ili sugestivnost nisu u potpunosti ostvarene.

Kao tematski i strukturno najuspjeliju priču izdvojila bih Pijesak nošen nebom Kristiana Novaka. Obrađujući težak izazov jednoga prosvjetnog radnika koji se, gotovo nemoćno i ironično, trudi „od šutljivog čeljadeta napraviti heroja“ (126.), Novak oblikuje priču snažnoga emocionalnog naboja koja čitatelja postupno vodi prema dojmljivom vrhuncu. Posebno se izdvajaju i Marino del mare Korane Svilar, Mali zeko Staše Aras, Vrime da se pomirim sa svitom Nebojše Lujanovića, Kajinov pečat Dorte Jagić, Ljepotom me ukrasi, snagom me postidi Lidije Deduš te Dičica Tanja Mravak. Zanimljivo je i da su Miljenko Jergović i Ivana Šojat posegnuli za istom pjesmom – Udicom – pri čemu oba teksta, premda esejistički intonirana, propituju razornost rata i tugu za „dicom daleko od kuće“.

Uspješnima u baratanju autobiografskim elementima izdvajaju se Julijana Matanović tekstom Činim pravu stvar – ne spominjem te ja, Muharem Bazdulj tekstom Rašpa te Marina Vujčić Jastukom viška. S druge strane, pojedini tekstovi ostavljaju dojam nedovoljno razrađene ideje ili emocionalne površnosti pa ne uspijevaju dosegnuti literarnu snagu kakvu Gibonnijeve pjesme same po sebi umiju potaknuti. U takve bih ubrojila Don't give up, sister Ive Anića, Bijeg, povratak Sanje Baković, Posuđivanje Marine Gudelj, Crne irise Magdalena Blažević te tekst Ivana Bećković „Budalice, mene ne trebaš ničim kupovati“. Problem pritom nije nužno detektiran u tematskoj usmjerenosti, već u dojmu da pojedini tekstovi ostaju na razini prvotne asocijacije, bez snažnijega produbljivanja ili literarne nadogradnje.

Vrijednost zbirke očituje se i u činjenici da ona okuplja autore koji pišu na različitim jezicima i pismima, pa su tekstovi Zorana Predina, Luke Stojnića i Ivana Bećkovića predstavljeni u izvorniku i u hrvatskom prijevodu. Time zbirka Drvo potvrđuje da Gibonnijev opus odavno nadilazi granice jednoga prostora i ostaje trajno mjesto emocionalne identifikacije brojnih generacija slušatelja.

Krunu Gibonnijeva stvaralaštva u kontekstu ove zbirke doista predstavlja pjesma Drvo, koja je inspirirala i samoga Đorđa Matića. Na Panonskom festivalu knjige 2025. Matić je govorio o dojmu koji je na nj ostavio prvi susret s tom pjesmom, kristalizirajući i odgovore na pitanja što to glazbu koju Gibonni stvara čini trajnom, a to je sasvim jasno svim senzibilnim slušateljima i onima što kroz glazbu i tekst umiju prepoznati retroflektivne obrate, posebice u uglazbljenoj (melankoličnoj) priči – jer to pjesma Drvo, od početnoga stiha do završnoga takta jest. U tom smislu, i zbirka Drvo nije samo zbirka tekstova nadahnutih pjesmama, nego i prostor propitivanja odnosa književnosti i glazbe, ali i podsjetnik da umjetnost, ako želi (a trebala bi) ostati kvalitetna i relevantna, ipak ima nastajati iz mudre kombinacije stvarnoga unutarnjeg impulsa, talenta, kontemplacije i rada na kvaliteti, a ne iz potrebe za neprestanom proizvodnjom tekstova i održavanjem prisutnosti na književnoj sceni.

Ana-Marija Posavec | Mikrokozmos kaosa i makrokozmos mladenačkih spoznaja

Matej Gabud, Ameba amebi, Lux Nocstic, Belišće, 2024.

Matej Gabud (2002.) mladi je pjesnik iz okolice Đakova koji na književnu scenu stupa zbirkom stihopisa naslovljenom Ameba amebi (2024.). Na Filozofskom fakultetu u Osijeku studira hrvatski i engleski jezik i književnost, a dobitnik je i nagrade Na vrh jezika za najbolji rukopis poezije autora do trideset i pet godina starosti za 2025. godinu.

Sasvim slučajno, na susretu gdje se okupilo nekoliko entuzijasta koji još uvijek, bez obzira na zlo i netrpeljivost modernog nam svijeta, vjeruju u snagu književnosti; upravo iz autorovih ruku do ove je kritičarke dospjela ta mala, crna knjižica, s androginom anđeoskom pojavom na naslovnici koja drži mač usmjeren nadolje. 

Kako se amebe iz naslova uopće mogu povezati s tom krilatom, u biblijskom kontekstu besmrtnom i uzvišenom pojavom, i ima li poetskoga potencijala u poeziji ovoga mladoga pjesnika – može se doznati uroni li se, otvorena uma i još otvorenijim dvadeset i jednim gramom onoga našeg nevidljivoga, u stihove koje je hrabro odaslao u svijet.

Zbirka Ameba amebi sastoji se od pedeset i pet stihopisa koji nisu formalno svrstani u cikluse, kako je to u posljednje vrijeme poprilično popularno pri ''sastavljanju'' te oblikovanju pjesničkih zbirki. 

Tematika Matejeve poezije usmjerena je prikazivanju vrlo bogatoga unutrašnjega svijeta lirskoga subjekta gdje se suprotstavljaju i smjenjuju sve ljepote tmine i svjetlosti, posebice kroz svijest o neminovnom procesu odrastanja. Nadasve mlado (i muško) lirsko Ja progovara opisom i nastojanjem shvaćanja te prihvaćanja onih koje promatra i oko kojih se njegovo bivanje (o)kreće. Manevriranje tijelom teksta uglavnom se provodi snažnim vizualnim pjesničkim slikama, katkad i u naturalističkoj maniri, a predočava se i svijest lirskoga subjekta o vlastitoj ''drugačijosti'' u odnosu na vrli i poprilično nasilan svijet što ga okružuje. Taj se subjekt želi svjesno ostvariti kao sretno biće, prihvaćanjem bremenitoga nasljeđa. U tom kontekstu, ova poezija problematizira teške situacije intimnih obiteljskih događajnosti, stoga žrtva materinstva, trauma nakon spontanoga pobačaja, tragika samoubojstava članova obitelji, neprihvaćanje (sebe kao) drukčijega u okviru obitelji koja bi trebala predstavljati sigurnost i oslonac; odbacivanja, prokazivanja te neprestana potraga za bićem sličnim sebi – punktovi su tematsko-motivskoga ocijeljivanja poprilično hrabre zbirke poezije. Slobodan stih, s tek pokojom rimom ili promišljenim repeticijama s ulogom pojačivača značenja i dojma, upravo su najlegitimniji postupci kojima se lirski subjekt svjesno, potpuno i iskreno utječe, ali i ogoljuje u dijaloškom odnosu s lirskim Ti, koji bi, sasvim sigurno – mogao biti i čitatelj, ako je dovoljno tankoćutan.

Zbirka se otvara pjesmom Postanak u kojoj se lirski subjekt referira na biblijski moment božanskoga stvaranja svijeta te i on postaje bogoliko biće jer i sâm sudjeluje u kreaciji (svoga) svijeta, poigravajući se kontrastima tame i svjetlosti, nježnosti i grubosti, odanosti i izdaje, života i smrti: „sedmi sam dan sklopio oči / i obećao si da ću dopustiti ljudima / da grade gnijezda na mojim krošnjama, / da me vežu svojim osmjesima i suzama / - taj sam si dan obećao / da oni koji se usude baciti vatru na moju floru / u mojim vodama neće vidjeti svoj odraz, u mojim očima neće dočekati zoru.“

Pjesma Papir, škare, kamen sugestivno ukazuje na krik nemoći ljudskoga bića u prebrzom svijetu u koji se vidno ne uklapa, prikazujući time i borbu za svoju poziciju kao posebnoga individuuma. Ta snažni individualistički impuls pokretač je i auto(re)konstrukcije lirske instance koja se ambigvitetno manifestira kroz dosegnute spoznaje, uz radikalno odbijanje stereotipizacije: „Danas su mi se iz vjeđa / na modrim koncima / nizali biseri / jesam muško i nisam kamen, / jer sam voda, a ne plamen / i zvijerad njuši moju krv / i znam da je često čovjek čovjeku vuk, / da je moja koža često meta, / a njihova usta strijela i luk“ (…).

Lirsko ja, ostvareno u poziciji onoga koji vidi i osjeti drukčije od drugih, dominantna je instanca svakog stihopisa – on stoji i formira se kao promatrač i procjenjivač iz očišta svoje intime. Najuspjeliji stihopisi svakako su Papir, škare, kamen, Mramorna ispod glicinije, Obiteljski vrač, Dječak drugog jezika, Plodno tlo parketa, Marija na kutnoj, Proklet; dok se Zvjezdača formalnom izvedbom razlikuje od ostalih jer bi se mogla svrstati u vizualnu poeziju za kojom će, vjerujem(o), Matej možda i posezati nakon odslušane Stilistike i Teorije stila.

Koža, kosti, nokti, dijete, majka, baka, jezik, noć, krv, plamen, voda, utvrda, poletuša, glas – predstavljaju samo nekolicinu provodnih motiva u stihopisima Mateja Gabuda i promišljenije su posloženi, ako ih se usmjereno ''gleda'' i čita. U pjesmama nerijetko dolazi i do monologa u odnosu na Sunce i Mjesec, kao udaljenim nebeskim bogatstvima kojima je lirsko Ja fascinirano i koje mu pomažu u procesu (samo)refleksije, a odnos među amebama i njihovom susretu, u pretposljednjoj pjesmi kojom se zbirka zatvara, nastavit će se niz pitanja o ljubavi, empatiji, postojanju ramena na koje se umorna i izmučena (druga) ameba može osloniti, otkriti svoje ožiljke i odmoriti se od prokletstva svoje smaragdne duše. Gabudu nije strano ni koketiranje s elementima istočnjačkih tradicija (pjesme Harakiri i Kintzugi) koje integrira ponovno u promatrane obiteljske sudbina lirskoga Ja, čime u nj upisuje nova, snažnija značenja.

Jasno je da su neke pjesme izvedbom slabije; neke čak i nalikuju jedna drugoj u ovoj zbirci koja jest mladenački prvijenac, no unatoč tomu može se (us)tvrditi da Gabud ima predispoziciju profilirati se, uz pravo usmjeravanje, vlastito istraživanje mogućnosti stiha, poezijsko eksperimentiranje i – dublje utjecanje izvorima (koje ne treba zatajiti), u prepoznatljiv pjesnički glas koji, prije svega, stvara pjesničkim jezikom, daleko od jezika grubosti aktivizma, koji se, u zadnje vrijeme, nerijetko zaodijeva plaštem poezije.

Jaram riječi, deveta knjiga Miljenke Koštro

          

Nedavno je iz tiska izašla deveta knjiga, zbirka poezije posuške književnice Miljenke Koštro, pod naslovom Jaram riječi. Nakladnik je Narodna knjižnica Hercegovačko-neretvanske županije, a za nakladnika Julijana Pavlović. Recenzije su napisale prof. Tina Laco i Marija Pavković Baković, a grafički pripremio Mladen Vuković.  

Zbirka pjesama i poema Jaram riječi, plodonosne autorice Miljenke Koštro podijeljena je u sedam ciklusa: Pjesničko pero, Tišina poniranja, Žubor života, Miris djetinjstva, Plameni s kamena, U ruhu Ode i Za kraj. Svaki od ciklusa, uz niz pjesama sadrži i nekoliko kratkih proznih crtica. 

U knjizi se intertekstualizaju brojne glazbene skladbe, kao i književna djela. U proznoj crtici simplificiranog naslova Dobra zemlja, referencija na Gričku vješticu je izrazito sugestivna, osobito ako imamo na umu didaktičnu notu feministički koncipiranih stihova. U pjesmama o godišnjim dobima, do izražaja je došla autoričina razvijena svijest o važnosti fragmentiziranja stiha koja je u opoziciji s deklarativnom eksplikativnosti nekih prethodnih. Poetizirani pejzažni motivi u ritmiziranom stihu i specifično uobličenoj formi izazivaju osobit emotivni naboj. Razvijen osjećaj za formu izraza do izražaja dolazi i u ciklusu Ode koji započinje akrostihom Ocu hrvatske književnosti, Maruliću i jednom od njegovih najpoznatijih djela, Juditi. Osim počasti nenadmašnom Maruliću, ovim stihom je izražen i respektabilan odnos pjesničkog subjekta prema klasicima hrvatske književnosti. Počast je i povodom 600. obljetnice rođenja, prikladno iskazana i kraljici Katarini Kosači.                                                                    

Prof. Marija Pavković Baković

Ovakav stilski raspon potvrđuje kako Miljenka Koštro kao poetesa, kao ni u dosadašnjim svojim stihozbirkama, poeziju ne doživljava kao „zanat povlaštenih“ (i, k tomu, samodopadnih!) nego zaista romantičarski, na tragu M. H. Abramsovih razmišljanja o pjesničkoj duši kao o svjetiljci: umjetnik ne imitira svijet, on ga izražava putem vlastitih osjećanja, imaginacije i osobne vizije. S time na umu, Miljenka Koštro i kroz ovu se knjigu dokazuje kao eklektična, zaigrana, nepretenciozna lirska uživateljica. Upravo su kontrasti njezin autentičan stilski potpis: počesto će metaforički potentnim i slojevitim slikama poput „Suhim lišćem hranim gladno vrijeme“ suprotstaviti poslovičnu lapidarnost; cijeli prvi ciklus izrasta na suprotstavljenostima filozofskih promišljanja, toplih pjesničkih slika i šaljivih idioma. Osim toga, s obzirom da je svaka pjesma izraz akumulacije nekog iskustva, a stvarnosna su iskustva dramatična i različita, moguće je ovakvu stilsku šarolikost protumačiti i kao autoričinu namjeru da raznovrsnost stvarnosti iskaže i podcrta raznovrsnošću lirskih jezikā.

Nekoliko je puta u kontekstu poezije Miljenke Koštro spomenut William Wordsworth, naravno, s razlogom: „Jaram riječi“ zaista kao da je pisan nadahnut manifestom „Lirskih balada“. Jednostavnost jezika, dubina emocije, maštanje u prirodi i poezija bliska običnome čovjeku – sve je to, kao i u svojim ostalim zbirkama, pod osobito sugestivan naslov okupila Miljenka Koštro i u ovoj svojoj zbirci pjesama. „Pjesnik je“, reče Wordsworth u svome slavnom Predgovoru, „čovjek koji govori čovjeku, onaj koji poznaje ljudsku prirodu i ima dušu punu razumijevanja.“ Pjesnička duša Miljenke Koštro čini upravo to: obraća se svima onima koji žele čuti, znaju slušati, mogu razumjeti i razumijevanje traže. 

Doc. dr. sc. Tina Laco

Dražen Jergović | Autobiografski roman Petra Pilipovića: Kako spasiti vlastiti život? (2025.)

[Petar Pilipović, vlastita naklada, Zagreb, 2025.]

Čitajući novi autobiografski roman kroničara nekoliko režima čiji je svjedok bio, dojma sam kako Petar Pilipović doista ima odgovor na pitanje iz naslova knjige. Podijelivši vlastiti život u nekoliko ključnih poglavlja autor se poistovjećuje s običnim čovjekom koji je živio, učio, radio i stvarao u zajednici tih dekada dvadesetog stoljeća. Čitavom radnjom i prolaskom kroz Petrovo odrastanje čitatelja se navodi na promišljanje, rezimiranje problematike i davanje praktičnih rješenja koji su većinu ljudi sputavali tih godina i desetljeća. Državni poredak, političko opredjeljenje i stupanj obrazovanja određivali su status pojedinca u društvu. Svi konzumenti ove bogate knjige osobnih dojmova i autobiografskih crtica, gdjegdje ispripovijedanih vrlo objektivno, ako su živjeli u to vrijeme u potpunosti se s autorom mogu poistovjetiti, a ako su ipak pripadnici nešto mlađe generacije čitajući uvjerljive opise događaja i njihovih aktera bez pol muke se mogu stopiti sa sredinom koju nam autor nudi kao na pladnju. 

Svojevrsnim romanom toka svijesti Pilipović nam „proustovski“, ali bez kolačića (eventualno uz čašu odličnog crnog vina iz šibenskog zaleđa), otvara nove vidike i pruža uvid u raznovrstan i nimalo nezanimljiv život kojeg je proživio, a nas kao njegove sljedbenike preživio iskustvima kojima se malo tko od nas može pohvaliti. Surovo djetinjstvo koje je uljepšavala predivna priroda diljem nekoliko bivših jugoslavenskih republika te ljudi puni razumijevanja i topline kojima je, srećom, bio okružen nije bilo lako odživjeti i uskočiti u toliko željenu odraslost. Sada s vremenskim odmakom i vraćanjima u mladost koju je proveo u Bosni, Vojvodini, Hercegovini autor se ne libi prisjetiti ni očeve strogoće u odgoju svog potomka kao ni prerane majčine smrti. Oba roditelja i zbivanja oko njih najviše su obilježile autora i od njega učinili uzornog muškarca spremnog da se isključivo vlastitom borbom, trudom i odricanjima othrva svim društvenim negativnostima te od svega ponuđenoga, koliko je moguće, stvori idealno mjesto za život. 

Posebnu draž ovoj knjizi daju na prikladnim mjestima vješto uvrštene autorove misli odnosno mudri citati poznatih povijesnih osoba koje su se zatekle na Petrovom životnom putu. Osobe iz kojih je crpio životnu mudrost bile su redom navođenja u knjizi: Konfucije, Bacon, Rotterdamski, S. Radić, Jerzy Lec, Kissinger, Fromm, Kaligula, Shakespeare, Euripid, Hagen, Voltaire, Kosik, Don Bosco, McKenzie, Nietzsche, Platon, Gibran, Pam Brown, Altenberg, Jesenjin, Marinković, Barbara D. Angelis, Ellen Kay, J. F. Kennedy, John Lennon, Bernard Shaw, Montesquien, Erich Maria Remarche, Seneka, Montaigne, Neruda, A. Starčević, B. Franklin, roditelji, poznanici...

U svakom dijelu ove knjige neizbježna je autorova naklonost tekovinama bratstva i jedinstva, sloge i zajedništva koje čitavim bićem zagovara od najranijeg djetinjstva i svjesnosti svojeg postojanja. Osim opčinjenosti nekadašnjom državom koja je po autoru bila uređena na zadovoljstvo svakog njezinog građanina i stanovnika, valja napomenuti i iznimnu Petrovu načitanost pa i stručnost u mnogim područjima ljudskog djelovanja: ekonomija, fizika, matematika, povijest, strojarstvo, militarizam, sociologija. U tom duhu i sa zavidnom bazičnom naobrazbom autor se u zajednici istaknuo marljivim radom, poštenjem, kolegijalnošću, sportskim dosezima, ljubavnim uspjesima, ali i sudjelovanjem na demonstracijama, uvijek na strani slabijih i za veća prava potlačenih. Tijekom školovanja Petar je imao nekoliko životnih uzora koji su ga usmjeravali. Posebno je upečatljiv bio jedan fakultetski profesor te istaknuti pojedinci poput radnika i državnika Josipa Broza Tita odnosno znanstvenika Nikole Tesle i Alberta Einsteina. Na nekoliko mjesta u romanu Pilipović nam suprotstavlja socijalizam koji ga je obilježio i neoliberalni kapitalizam koji ga guši već tridesetak godina. U tim dijelovima autor se iznova prisjeća svih prednosti jednog uređenja ali i ukazuje na sve mane drugog. 

Kao pravom romantičaru Petru su najteže padali rastanci od voljenih i dragih osoba, ponajprije odlazak majke a potom rastanci od prijatelja s kojima je dijelio dobro i ne tako lijepo ali živahno iskustvo tijekom studiranja. Prvi teški fizički poslovi na radnim akcijama ali i u pekari za vrijeme studija očeličile su Petra i stvorili od njega čvrstu osobu s jasnim ciljevima i vizijama. Jedna od tih želja bila je doseliti u Zagreb iz kojega je odlazio ali mu se uvijek iznova vraćao, gradu iz kojega je crpio i snagu i motivaciju za stvaralaštvo. Okosnica Petrovog bića sazdana je od četiri temeljna stupa koja održavaju svakog čovjeka, a njih opisuje u svojoj prvoj knjizi – zbirci Aforizmi jednog života, objavljenoj prije punih deset godina: „mladost – je najkraće i najčudesnije putovanje u našem životu, rad – ulijeva ulje u svjetiljku života a razmišljanje pali plamen, bogatstvo i siromaštvo – imaju zajedničko prokletstvo: čovjeka učine robom, starost – u zdravlje autoru i njegovim čitateljima“. Radna mjesta u socijalistički uređenim kolektivima na pozicijama običnog radnika, sindikalista ili djelatnika u gospodarstvu formirali su Petra dajući mu slobodu razmišljanja i djelovanja. 

U zrelijim godinama je osjetio potrebu za pisanjem, zapravo bilježenjem društvenih anomalija pa je tako i nastala prva zbirka aforizama i mudrih misli, od kojih se neke od njih mirne duše mogu tumačiti poslovicama i mudrim izrekama. Ni teške političke teme poput likvidacije zagrebačke obitelji Zec nisu mimoišle Petrovo pero pa je na svoj način dao hommage sjećanjem na nevine civilne žrtve Domovinskog rata s naglaskom „ne ponovilo se nikada i nikome!“ Univerzijada održana 1987. godine u Zagrebu podsjetila je Pilipovića na negdašnje sletove jugoslavenske omladine s izvrsnom pripremom i cjelokupnom organizacijom kao uzor svim budućim sportskim događanjima u samostalnoj i suverenoj Hrvatskoj. Amerika kao svjetski policajac i centar svjetske moći probudile su u Petru želju za uspjehom i slavom, ali mu je ostala nedosanjana. Tijekom mučnih devedesetih godina prošlog stoljeća, kada je bilo mnogo tragičnih događaja i stradanja nedužnih, autor je bio besposlen, šetao Maksimirom i razmišljao o prolaznosti života. Iako je, kronološki donekle logično, posljednje poglavlje svog romana Pilipović nazvao jednostavno Kraj, s veseljem obavještavam sve sadašnje i buduće čitatelje ovog romana kako je njezin autor još itekako vitalan, oštrouman i hrabar suočiti se sa svim nedaćama modernog tehnološkog doba i vjerujem da će nas mnogo prije 2034. godine razveseliti još jednom poučnom knjigom za generacije koje tek dolaze. „donkihotovska“ vječita borba s vjetrenjačama ostat će temeljni životni kredo Petra Pilipovića i te strasti se autor neće tako lako riješiti nijednim medicinskim ili alternativnim pripravkom.

Dražen Jergović,

dopredsjednik Udruge hrvatskih aforista i humorista

Tin Lemac | Nikola Šimić Tonin - ... i druge pjesme

 
ISHODIŠTE PJESME (I SVIJETA)

Nikola Šimić Tonin književnik je aktivan već dvije dekade u suvremenoj hrvatskoj književnosti. Autor je više zbirki poezije, zbirki priča, slikovnice, dviju poema, likovne monografije i jednog romana. Među zbirkama poezije ističu se Rukama zaustaviti vjetar (2000), Bilo je to jednom sve zbog kiše (2004), Posudionica snova (2009), U vatrama rata u vatrama krvi (2011) i Svratište riječi (2011). 

Knjiga koju otvaramo njegova je nova knjiga poezije nazvana ... i druge pjesme. Sam naslov već sugerira kako je riječ o knjizi koja će se smjestiti uz dokove iskustva jezika i kako ćemo u njoj dobiti mnoštvo poetskih jednadžbi koje nisu lako rješive.

Naslov ... i druge pjesme sadrži prazno mjesto označeno trotočjem. Naslov, koji bi zvučao prilično konvencionalno kad bismo na mjestu trotočja imali naslov neke pjesme iz zbirke, oneobičen je trotočjem koje sugerira popunjavanje praznog mjesta ili premještanje trajanja po neprekidnosti nakon onog sekundarnog izrečenog (druge pjesme). Popunjavanje može tek nastupiti nakon čitanja zbirke, a navedena neprekidnost sugerira vremensku dimenziju pjesme (i pjesama iz zbirke) s obzirom da je prostorni aspekt značajno obrađen.

Gledano s razine cjeline, u zbirci je prisutno kretanje labirintom teksta koje je uvelike zadan naslovima pjesama, tekstovima pjesama, grafičkim simbolima i bjelinama. S obzirom na to da se pjesma stalno tematizira, riječ je o procesu metatekstualizacije koji se pokušava riješiti na što maštovitiji i što suptilniji način. Pod maštovitost mislim na tzv. učeno neznanje pjesnika koje je sazdano na intuitivnosti i providnosti, dok je suptilnost vezana za osluškivanje teksta kritičkim stetoskopom i promišljeni pristup tematiziranoj materiji. Navedeni proces povezan je s poetikom semantičkog konkretizma. 

Kad bismo htjeli poetički opisati ovu zbirku, mogli bismo reći kako ona u bitnom počiva na analizi metatekstualne operacije koja se katkad bogati naslijeđem vizualnog pjesništva. Ta je analiza prisutno u tome što je kod većina pjesama zadan naslov koji može funkcionirati zasebno ili kao prvi stih. Ta izvjesna redukcija pjesme u naslov može se promatrati kao izvjesno semantičko proširenje i suženje. Naslov uvijek zadaje referencijalni i recepcijski okvir tekstu (u ovom slučaju pjesmi), tako da se tiče značenjskih slojeva samog teksta i njegova konteksta, ali i pitanja čitatelja koji traži u njemu svoje sidrište. U proširenju možemo očekivati pjesmu koja će semantički prevladati naslov, u suženju onu koja će mu se pokoriti. Ponekad sami naslovi mogu funkcionirati kao zasebni stihovi koji se nadovezuju iz stranice u stranicu. Upravo taj aspekt intenzivira i sam metatekstualizacijski proces. Tehnički ćemo u knjizi razlikovati pjesmu (u konvencionalnom smislu) i fragment (naslov koji može funkcionirati kao stih).

Analiza metatekstualne operacije sastoji se od mnogo povezanih odvojaka. Prije svega, riječ je o poziciji autora/lirskog subjekta, procesu pisanja pjesme (od nadahnuća i diskurzivnog početka preko traženja riječi do okrhaka metafore i daljnjih puteva prema tekstualnim ulomcima), odnosu bjeline i ne-bjeline kao prostora pjesme i njezine afirmirajuće i negirajuće sastojnice te slovnom ispisu kao sinegdoškoj redukciji teksta.

Nadahnuće nalazimo u pjesmi Ako dođe pjesma u kojoj je postavljen niz vodoravnih crta kao prostora za pisanje pjesme. To je izvjesna redukcija semantičke beskonačnosti praznog prostora u konačnu beskonačnost ispisanog. Diskurzivni je početak prisutan na kraju u fragmentu U početku bijaše točka (s točkom na desnoj margini stranice) koji se intertekstualno nadovezao za poznati biblizam koji progovara o prostorno-vremenskoj usredištenosti Riječi (Logosa). Zanimljivo je kako je fragment nadahnuća na početku, a diskurzivnog početka na kraju knjige. Početak metatekstualizacije prisutan je u fragmentima Točka koja čeka pjesmu i Pjesnik oblači pjesmu u tijelo riječi. Nakon toga, novi bi semantički stupanj bio u pjesmi Jednostavna ljubavna pjesma. Ta je pjesma redukcija teksta na grafičke interpunkcijske znake. Novi bi stupnjevi bili fragmenti Praznina pjesme i Pobačena pjesma. Među značajnijim stupnjevima metatekstualizacije bila bi svijest o odnosu bjeline kao pune praznine i teksta kao prazne punine u pjesmi. To je prisutno u fragmentima Tišine bjeline ozvučene pjesmom, Bjelina papira govori pjesmu i Bjeline slikane pjesmom. Završni stupnjevi metatekstualizacije prisutni su u fragmentima kao što su Pjesma zazidana u krug mašte, Pjesma u zemunici bjeline i Prostor tišine pjesme. 

Što se tiče vizualnog aspekta ove knjige, on se povremeno pojavljuje. Prisutan je u modusu vizualizacije jezikom (po tipologiji relacija vizualnih i tekstualnih fragmenata Marine Kovačević). Pojavljuje se u već spomenutoj pjesmi Ako dođe pjesma, a negdje se pojavljuje kao realizacija metafore pjesme u kojoj se nalazi (npr. Pjesma Ništica pjesme). 

Davno je Wisława Szymborska napisala stih Kamo trči ta napisana srna kroz napisanu šumu? Osjetila je kako se pjesma stvara pjesmom. I kako, unatoč svom naporu, sve ostaje u ingerenciji autora. Autor ove knjige otkriva nam se u maestralnoj završnoj pjesmi i govori o sebi kao pjesniku ljubavi. Zaigrani pjesnik metatekstualnosti otkriva nam se kao starinski pjesnik ljubavi. Nadahnuće za pjesmu i tekstualni početak pjesme jure jedan prema drugom kao što zmija Uroborus proždire vlastiti rep. Što ostaje? Pjesma kao beskonačna igra i knjiga kao konačno ukoričenje gdje nedostaje pjesma u naslovu, a i neka na koricama. 

Doc. dr. sc. Tin Lemac

Dražen Jergović | Recenzija knjige Darka Žigrovića: Padanje s Marsa, zbirka aforizama

Urednik: Veseljko Stojak, „Studio Moderna“, Zagreb, 2025.

Darko Žigrović vrlo je ugodno osvježenje na hrvatskoj aforističkoj sceni. Iako pripada generaciji, uvjetno rečeno, mlađih aforista, već je polučio zavidne rezultate iz ove najkraće a ujedno i najzahtjevnije književne forme. U aforističkim krugovima pojavio se tek nedavno, krajem 2021. godine, kad je njegov talent zapazio prvi tajnik Udruge hrvatskih aforista i humorista i priređivač zbornika aforizama članova udruge, Miroslav Vukmanić, uvrstivši ga posve zasluženo u četvrti po redu godišnjak pod nazivom Četvrta doza. Već tada je Darko imao u rukopisu zbirku aforizama, ali i popunjavao je sadržajem i drugu jer kratke satirične misli zapisuje svakodnevno, kako to i priliči pravom aforistu. Teme za svoje radove crpi iz radnog okruženje, susjedstva, svakodnevnih situacija te vijesti kojima smo zasuti, često i protiv naše volje. Ubrzo mu je objavljena prava knjiga pod naslovom Prigodni propust 2022. godine. 

Već sljedeće godine izašla mu je nova knjiga pod naslovom Prigorski pozdrav, kojim aludira na sredinu iz koje potječe i svoju dobronamjernost i nesebičnost kojom obiluje, a koje nisu karakteristična obilježja satiričara koji često zna zagresti u taštinu i umišljenost. Ova knjiga ga je najozbiljnije otisnula u orbitu satire i aforistike, ne samo hrvatske. Za nju su se odmah po objavi zainteresirale i neke prestižne hrvatske knjižare uvrstivši ju u svoju redovnu ponudu, s mogućnošću dodatnog otkupa. Istom knjigom aplicirao je i na natječaju za najbolju aforističnu i humorističnu knjigu 2023. godine, zauzevši pritom drugo mjesto (pobjeda mu je promaknula za zrnce soli, možda u glavi povjerenstva). Iste godine Darko je sudjelovao i na međunarodnom natječaju za najbolji sportski aforizam, gdje je opet bio drugi sa svojim radom. Aforizam „Stavio je boksačke rukavice na klin. Karijeru nastavlja golim šakama“ priskrbio mu je srebrnu plaketu i nekoliko sportskih dresova Asocijacije sportskih veterana Novog Sada. 

2024. godina je za Žigrovića bila još uspješnija. Nagrađen je drugim mjestom na međunarodnom natječaju za najhumorističniji kratki potpis ispod karikature pokojnog Davora Štambuka, kojeg su raspisali udruga UHAH i e-magazin Uh!Aha te trećim mjestom za aforizam na temu „rijeka“ na Festivalu karikature u Solinu, a dobio je i Zahvalnicu UHAH-a za jednokratnu financijsku potporu i donacije kojima osobno potpomaže rad udruge čiji je član. Prošle godine objavljena mu je i treća knjiga aforizama Modne ikone, dosad pohvaljena od struke i kritike (Diskurs, Šipak, Kvaka, Satirgora…). Darko je prošle godine uvršten u nekoliko zbornika i časopisa u susjedstvu (Nekazano, Zlatno pero, Pavle Tončić, Banatsko pero, ETNA, Balkanium), a bio je i među tridesetero odabranih autora za gostovanje na beogradskom Satira festu, po kvaliteti pristiglih radova na natječaj. 

Knjiga pred vama je Žigrovićevo već četvrto po redu malo remek-djelo i u njoj se iskristalizirao dosadašnji autorov surovo realistični stil s odmjerenom dozom cinizma i (auto)ironije koje u „ispravnim“ ljudima poput Darka izazivaju društvene nelogičnosti i anomalije kojih smo danomice svjedoci. Aforist je svjestan da ne može mnogo utjecati da se loše stvari poprave na bolje, ali ima snažnu potrebu upozoriti i naglasiti što je to „krivo“, probuditi svijest kod onih koji je još koliko-toliko posjeduju negdje duboko začahurenu u svojoj nutrini bića. Aforizmima:

„Stalno siluju prošlost, jer ih sadašnjost ne zadovoljava“,

„Kad među ljudima prorade šake, odvjetnici trljaju ruke“,

„Nevjernik se sjeti Boga jedino u psovkama“,

„Pripremili smo teren za sve koji padaju s Marsa“,

„Naš prag siromaštva na čvrstim je temeljima“,

„Imamo staru i zrelu demokraciju, a obolijeva od dječjih bolesti“,

„Samo je moć plave koverte neograničena“,

„Nedostaje nam liječnika, ali i zdrave pameti ni za lijek“,

„Ne izlaze građani toliko na izbore, koliko iz zemlje“,

„Prolazne ocjene zapisane na papir s godinama izblijede“,

„Naša stopa pismenosti mjerljiva je otiskom kažiprsta“,

„Sirotinja krade za crne dane, a bogati kad god stignu“,

„Ovog ljeta se turistička sezona odgađa zbog protupožarne“,

„Politička pismenost svodi se na zaokruživanje i precrtavanje“,

„U Europu izvozimo radnu snagu, a uvozimo poticaje“,

„Mozak koruptivnih radnji nikad nije na paši“,

„Iako je spoj bio kratak, ona je zaiskrila“,

„Ako ti stoje na putu, znači da ideš dobrim smjerom“,

„Čemu pomicati kazaljke na satu kad je većini pet do dvanaest?“,

„Oni koji su othranjeni na ptičjem mlijeku, misle da će uvijek visoko letjeti“

Darko Žigrović opasno podiže ljestvicu i nakon desetljeća beznačaja i neprobojnosti te po odlasku velikana poput Zdenke Heršak, Marka Grgičevića, Duje Bašića, Ivana Boždara, Zdravka Horvata, Paje Kanižaja, Zlatka Stipaničića i nedavno Tome Supeka, svrstava Hrvatsku na visoko mjesto europskih tvoraca kratke satirične misli.

Dražen Jergović,

dopredsjednik Udruge hrvatskih aforista i humorista