Kolumne

ponedjeljak, 20. ožujka 2023.

Stihovnica Siska 24. ožujka | Sanja Lovrenčić

 



Poštovani,

prva ''Stihovnica Siska'' Matice hrvatske u novoj sezoni na rasporedu je u petak 24. ožujka u 18 sati, u Državnom arhivu u Sisku (Frankopanska ulica 21). Gošća tribine je uvažena pjesnikinja i spisateljica Sanja Lovrenčić.

Prvu samostalnu zbirku pjesama, Insula dulcamara, objavila je 1987. Otad je objavila još osam pjesničkih zbirki; poezija joj je objavljivana i u domaćoj i stranoj periodici te prevođena na njemački, poljski, ruski, slovenski, švedski, rumunjski, danski i francuski jezik. Za knjigu Rijeka sigurno voli poplavu dobila je nagradu “Kiklop” 2007. Za rukopis Pišem ti iz daleke zemlje dobila je 2021. nagradu za pjesme u prozi “Tea Benčić Rimay”.

Premda poeziju smatra svojim književnim ishodištem i glavnom književnom djelatnošću, napisala je i niz proznih knjiga – romana, zbirki kratkih priča, autobiografskih zapisa. Za roman U potrazi za Ivanom dobila je 2007. nagradu “Gjalski”. Ove godine je uvrštena u finaliste nagrade Ivan Goran Kovačić za najbolju pjesničku zbirku tiskanu u protekle dvije godine sa zbirkom pjesama ''Skica za junakinju.''

Više o autorici moguće je pročitati na poveznici: https://www.sanja-lovrencic.com/


Stihovnica Siska se odvija uz financijsku potporu Ministarstva kulture i medija RH.

Svi su pozvani bez prethodne najave organizatorima.

Siniša Matasović,
moderator Stihovnice

Dragan Gortan | Mojim kćerima umjesto drvenog konja


to što vam nisam načinio konja
znajte... postoje brojne isprike
jer uvijek je nešto nedostajalo
ili alata
ili vijaka
ili dasaka
ili vremena
ili samo volje
(kako mi se znalo prigovoriti)
to što vam nisam načinio konja
spada u moje polovičnosti
koja se provlačila
kroz moju mladost
školovanje i nezrele
(čitaj nesretne) ljubavi
to što vam nisam načinio konja
progoni me i zapliće kao paučina
svaki put iznova
dok gledam suhu jelovu dasku
naslonjenu na podrumski zid
iz koje dopire grickanje crva
a ja se tješim kako to rže i njišti
zametak drvenog konja
kojeg ću jednom
poroditi i darovati vašoj djeci
kad nisam dospio vama
*
..............................................................................
OČINSTVO
(Ivi i Emi)
i vama i meni
godine mijenjaju lica
kažu, tome nema lijeka
a u snovima još guram kolica
hladeći vam toplu bocu mlijeka
ponekad sanjajući taj san
mislim da u stvari isti sam
kao tog davnog jutra
a listajući knjigu života dan po dan
uviđam, očinstvo čovjeka mijenja iznutra
*
------------------------------------------------------------
Pjesme Očinstvo i Mojim kćerima umjesto drvenog konja
objavljene su u novoj zbirci ''Pramjera Ljubavi'', 2022.
u nakladi Čakavskog sabora Žminj i Matice hrvatske Pazin

Nena Miljanović | Mazurka za umiruće leptire (dan četrdeseti)


Ne zaboravljam te…

Tela zaboravljaju dodire kao preležane bolesti,
Oni koji se nisu doticali dušom o dušu
Oporavljaju se od rastanka lako i zaboravljaju brzo
Ali,
Oni koji su se dodirivali duhom 
 u neuhvatljivostima
Tananim
Kao prah mesečine na očnim kapcima
Ili pena na vrhu talasa
Takvi,
Koji su razgovarali očima,
A neizgovorene reči im od disanja otkidao vetar
I raznosio na govor žubora reka
I melodiju muzikalnog vetra,
Takvi,
Ne zaboravljaju se nikad.

I kad izblede iz žalosti kao poslednja boja duge,
Pamte se
I kad više ne pate zbog odlaska i ostanka,
Nežnim sećanjem 
Takne se duša duše poljupcem
Lakim, kao smrt leptira. 

I umiru leptiri tako,
Sve dokle žubore vode
I mazurke svira vetar…

Pamtim te


Monika Herceg | O tijelima i ženama u njima


Sada mogu plakati
Podovi su oprani
Suđe je u perilici
Kauč je usisan
Nokti su odrezani
Ljubav je odrezana
Sada mogu plakati
Popisala sam
Doktore
Radne zadatke
Raspored odvoza smeća
Svoje dobre i loše osobine
Dane kada se ne volim
Označila sam posebno
Za svaki slučaj
Da pripazim
Na sve crne mačke u glavi
Na sve nisam dovoljno
Kada jesam
Na sve nisam smjela
Kada jesam
Na sve nemoj
Kada trebam
Na sve mogu
Kada ne mogu
Sve ne možeš
Kada mogu
Zapisala sam
Sutra mailovi
Pozivi
Hrana
Djeca
Možda ja
Svi koraci
Svi javit ću se
Svi hoću
Svi opet sutra
Sada
Između
Suđe je u perilici
Podovi su oprani
Djeca su zaspala
Vrata su zaključana
Tijelo je zaključano
Pazim, danas je taj dan
Kada se ne volim
Kupaonica je oprana
Tri mašine veša
Jedna vožnja biciklom
Dva uspavana djeteta
Jedno volim te
A ne bi trebalo
Sada nepromišljeno voljeti
Sve je čisto
Zaista čisto
Sada mogu plakati

Tena Mesarić | Pisma dragome na ratištu

 

Dok vadim čizme iz blata do koljena, mislim na tebe.

Dok navečer u bazi jedem kruh toliko suh da bih njime lakše ubio čovjeka nego puškom, mislim na tebe. 

Dok se ipak odlučujem iskoristiti pušku jer gledam kako mi suborci i prijatelji padaju mrtvi, mislim na tebe.

Dok se trudim preživjeti, mislim na tebe.

-Tvoj, M., 18.10.1991.

Devetsto trideset i osam križeva. Običnih bijelih. Oni su pronašli svoj dom, vratili su se kući. I jedan veliki, šuplji križ, modrozelen kao rijeka u pozadini, pocrnio od vjetra i sunca koje ga svakodnevno prži. Taj ovdje stoji za tebe. Za sve one za koje se i dalje ne zna gdje leže. Podsjeća me da i praznina može oformiti lik. 

Za mene je taj lik sablast koja vreba iz šipražja, čeka me iza ugla u mračnim uličicama, čupa me za kosu i teškom vojničkom čizmom udara u trbuh, pa u glavu, sve dok mi od zubiju ne ostane samo krvava kaša.