Kolumne

petak, 19. travnja 2024.

Eugen Babić | Možda je i to normalno

Možda je to i normalno. 
 
Da neki sve češće sebe distanciraju od drugih i stvari koje su ih prije veselile. Kao da okoštavaju kako život prolazi umjesto da srastu sa svime što ih okružuje. Takvi se uvrijeđeno povuku na neku sigurnu udaljenost i onda s te daljine promatraju svijet. Svatko počne ganjati neki svoj interes, kao da svačiji početak i kraj nisu isti. 
 
Zatim prođu godine, a mi se više ne prepoznajemo. 
 
Gledamo u ogledalo i vještački pokušavamo namjestiti lice u smiješak, ali nema se više čemu smijati. Oni sretniji izbjegnu takvu sudbinu jer duboko osjećaju sve ono što ih okružuje, pa onda plaču kada su tužni i smiju se kada su sretni. Njih ne pojedu okolnosti jer je vatra koja u njima gori jača od tupila koje ih okružuje.
 
Tako na kraju imamo dvije vrste ljudi, odnosno dvije vrste tendencije unutar nas samih. 
 
Onu koja se sve više distancira i onu koja se sve više zbližava. Ne moramo pričati o tome tko ima punije odnose i kome su teme za razgovor šarenije. To je sraz svjetova, kada se te dvije vrste sretnu. Nema tu razumijevanja i možda bi linija razgraničenja trebala biti još jasnija i oštrija kako netko ne bi zalutao tamo gdje ne pripada.
 
Priznajem, ja se još uvijek ponekada pogubim, skrenem s puta, pa mi treba dobra refleksija da se vratim na kolosijek. Zato jer mi te dvije vrste ljudi nalikuju jedna na druge, kao što to nalikuju mrazovac i medvjeđi luk. Od jednog ćeš se otrovati, a drugi će biti odlična salata. 
 
Tako je i s ljudima.

Anica Miličević | Ljudi u kamenu

Početak proljeća je oduvijek bio onaj dan kada bismo spazili prve kuke. Obično bi to bio tata, koji je popodneva provodio provlačeći se kroz kamen i raslinje oko Neretve, loveći ribu. 

 

„Evo, počele su djeco!“, govorio je uzbuđeno, u ruci držeći nekoliko mršavih i povinutih izdanaka. S tim danom započinjale bi naše ekspedicije branja kuka. Odlazili smo pored jezera ili u obiteljsku kuću u Drežnici, rukama razgrtali draču i posrtali preko kamenja, vikali kada bi pronašli „leglo“, prljavim dlanovima brisali krv s oderanih koljena. Posebno važan je bio onaj tko bi pronašao „kapitalku“, kuku deblju od prsta. Tata nam je nerijetko znao obećavati razne nagrade ako ih pronađemo više. Obično nagrade nikada ne bi dočekali, no nismo odustajali, držali smo se čvrsto za to uvjerenje da tamo negdje gdje još nismo stigli pogledati postoji gomila debelih, visokih kuka. 

 

Navečer bi slijedilo ritualno pripremanje obroka. Kuke se mogu jesti sirove, na salatu ili s jajima. Isprobavali bi do kuda se stabljika može savinuti i taj dio kidali, jer je do tu kuka gorka. I kunem se, nijedan obrok koji je uslijedio kasnije u mome životu nije bio toliko sladak kao te kuke, posoljene i bačene na tavu s jajima, mamin domaći kruh i sok od zove, „mućavac“. 

 

Kuke nisam pojela od kada živim u Osijeku. Pokušali su me mnogi ubijediti da su to zapravo šparoge, samo divlje. No, uvijek bih se sjetila upaljenoga TV-a u našem dnevnome boravku i presjeka županijskih vijesti. „Kreće sezona šparoga“, govorio je spiker. „Ma, zmijske kuke“, odmahivao bi rukom moj tata, prevrćući vilicom po tanjuru. I zaista, ne mogu se naviknuti na taj gospodski okus šparoga, njihovo šepurenje po policama supermarketa i savršen, uglađen izgled. Tamo od kuda dolazim savršenstvo je oduvijek bilo u nedostacima. 

 

„Aj mi spremi kuka po Jozi.“, poslala sam sinoć poruku mami.

„Ja već to mislila.“, odgovorila je. 

 

Po kamenjaru i šipražju, oko suhozida, u sred drače, prkosno i ustrajno rastu kuke. Kao i ljudi koje znam i volim, povinuti do zemlje, inatljivi i skriveni, šutljivi i gordi, lica isklesanih kao stoljetni kamen, prstiju otvrdnutih od očenaša, pogleda čvrstih i uzdignutih. Tamo gdje je sunce visoko i gdje je zemlja škrta, gdje su razum i logika davno uzeli jednosmjernu kartu, gdje je voda zelena i prelijeva se po ispruženim dlanovima, gdje su obrazi meki i orošeni kapljicama mlijeka, rastu kuke i rastu ljudi. Kao vječno obećanje da netko zauvijek misli na tebe.