Nešto potpuno drukčije.
Čitajte i pamtite, koliko god možete
Dan svjesnosti o autizmu, i sad bih ja trebala napisati nekaj pametno. A jedino mi pada na pamet vrlo jednostavna izjava: sve počinje s vama. Vama. Ne vladom, ne institucijama, ne udrugama, ne roditeljima. S vama, koji ćete naletjeti na ovaj tekst, a koji ćete se sigurno kad-tad naći negdje u nekom shopping centru, pošti, banci, u bircu, restoranu, kinu, na bazenima, na igralištu, na parkingu, na cesti... I upast će vam u oko neko dijete. Koje viče. Radi dramu. Plače. A preveliko je da bi dramilo i plakalo. Ili skače. Ili trči. A preveliko je da bi tako "divljalo". Ili lupka po vratima ili hoda po rubu pločnika ili vrti nekakvu glupost u rukama ili trči po stepenicama ili se ljulja na stolcu u kafiću ili hoda oko stolova ili izlazi iz reda dok čeka s roditeljima. A preveliko je da bi se tako ponašalo. Ili nije veliko, malo je, ali se vidi da je totalno neodgojeno. Ne sluša mamu i tatu uopće. Štoviše, ne doživljava ih pol posto. Ili ima mobitel, tablet, pušta neke iritantne pjesmice. Ili jede rukama ili se grozno razljutilo jer hoće baš sok od jabuke ili baš pomfri ili baš kiflu, a toga nema. A apsolutno je prestaro da bi jelo rukama, i što dovraga ti roditelji rade da mu puštaju da tako drami oko hrane. Ili ga mama vodi za ruku. Tako veliki dečko ili curica a daje ruku. Svašta. Ili ga -nedajbože da to vidite- mama ili tata drže za prsluk na uzici. Halo, na uzici, ko psa. Odvratno. Pa kamo ide ovaj svijet. Ili je leglo na pod i odbija se pomaknuti ili bježi roditeljima ili hoda ravno prema vama jer prati neku crtu na pločniku i još se i zabilo u vas. Ili ga voze u dječjim kolicima a očito je da dijete može normalno hodati i jedva da stane u dječja kolica. Ili vozi bicikl s pomoćnim kotačima a tako veliki dečko ili curica bi stvarno trebali već naučiti voziti bicikl. Ili nosi rukaviće za plivanje, pa kako to da tako veliko dijete ne pliva. Bože, i ti roditelji. Ili odbija dijeliti svoje igračke a želi tuđe, ili se ne želi na prepunom igralištu maknuti s ljuljačke da druga djeca dođu na red, ili se ne želi ni sa kim igrati, ili sjedi u tramvaju ili autobusu, a gužva je i bakice stoje, ili se u trgovini vozi u kolicima za kupovinu a jedva stane u njih, ili nosi sa sobom neku glupu igračku za bebe, ili vam ne želi reći kako se zove kad ga pitate, i onda mama odgovara "on/ona se zove..." a vi si mislite zaboga pa zna dijete i samo reći, pa nije mutavo, ili...
Znate koja je daleko, daleko najčešća rečenica koju roditelji djece s autizmom čuju?
"Jooj nisam skužila, joj sori nisam znao, joj pa opće se ne kuži, joj pa nisam imao/imala pojma, joj pa nikad se ne bi reklo, jooj pa on/ona uopće tako ne izgleda..."
Autizam ne piše na čelu. Ako niste njime okruženi svaki dan i ako se ne radi o ekstremnim najtežim slučajevima ( a čak niti onda! ) vrlo ga vjerojatno nećete na prvu prepoznati, nego ćete buljiti, preokretati očima i komentirati u sebi neodgojeno i razmaženo derište i nesposobne roditelje koji si ne znaju iskontrolirati vlastito dijete, ili ih nije briga.
Da da, možemo mi optuživati institucije i državu. I apsolutno se slažem da nitko od njih ne radi svoj posao niti otprilike kako treba.
Ali ona prva inkluzija i ono početno prihvaćanje i razumijevanje i suosjećanje, to počinje s vama. I nema veze s fejsbuk fotkama s puzzlama i plavim balonima.
Eto.
Izvor
.jpg)