Sonja Smolec | U ponoć

 

U ponoć vrijeme prelazi još jedan most,
još jednu rijeku, a mi zastanemo
osluškujemo da čujemo korake.
Tko to još s nama hoda na istome putu?

Neki su otišli prerano, kao ptice
koje ne dočekaju svoj povratak s juga.
Ostaju u sjećanjima, na trenutak bljesnu 
kao svjetla potopljenih brodova. 

Vrijeme teče, neumoljivo teče,
neke uzme, a neke samo premjesti
malo dublje u srce gdje su oni koji nisu s nama
zapravo najvjerniji stanari. 

Kažemo: Sretna nova!
a mislimo: hvala za sve što je bilo. 

Aleksandar Horvat | Nepokoren zimom

Bolesno izgleda sunce kroz oblak zamućen,

Van sobe caruje blijeda i beskrvna zima,

Nastojim okom naoštriti vid ošamućen,

Sive su magle i gubi se svjetlost u njima.

Zimski dan prolazi, dugim je noćima skučen,

Klizi od jutra i nejasne rubove ima,

Teško ga podnosi život na bolje naučen,

Sivi se tuga, a radost za boje se prima.

Prigrlim jutro pa prebirem misli u nadi,

Najljepšu želju iz sjećanja svojih izgradim,

Ne mislim više na zimu, emocijom škrtu.

Probudim li se, a sivilo me iznenadi,

Ubirem bezbojno jutro, u sebe ga sadim,

Sazrijeva dan poput dunje u sunčanom vrtu.

Božica Jelušić | Odlaze moji brodovi

Odlaze moji brodovi. Ja s palube ne mašem.

Što je na kopnu ostalo, ljudima znači malo.

Neka ciganska družba s ludim harmonikašem;

Pramenje kose na vjetru, češalj i ogledalo.

Sva sanjana ljepota nije li bila iznutra?

Nisu li ljubljene oči bile proročka špilja?

Pod vodu misao roni, kao bojažljiva lutra*

Tražeći zalogaj nužan za dane neobilja.

Činilo se da vrijedi, da Nemoguće traje.*

Jer nitko ne želi biti običan niti smrtan.

I najbolji su dali lovor za zagrljaje,

Gdje kroz mračni je tunel prolaz svjetlu provrtan.

Još želim da mi jarbol ledeni brijeg ne sruši.

I da ponekad možda malim žarom zaplamtim.

Jesam li sanjala sve to u nekoj sibirskoj tmuši?.

Odlaze moji brodovi. Dugove više ne pamtim.

________________________________________

*lutra lutra-vidra

*Vasko Popa

31.prosinca 2025.

Flora Green

Ilustracija: Arhiva

Zdenka Čavić | Dolazi nam Nova

Da, tu je,

samo što pokucala nije. 

Kad bi barem bila sasvim Nova,

bez primjesa starih tonova, 

bez povišenih tenzija, 

bez ratova posijanih svijetom, 

bez ubojitih dronova,

bez netrpeljivosti posutih 'po kaputu',

bez mržnje u mislima, 

bez per capita jala.

Nek pokuca tiho i smjelo kaže:

'Ja sam drugačija, 

odavno takvu čekate.'

Nova, nek mirno zatvori 

zadnju stranicu kalendara, 

i tešku, iscrpljujuću, ovu.

Nek premreži zemlju

od prvog do zadnjeg dana

ljubavlju čistom

nesebičnog sklada

i vjerom da čovjek ne srlja 

u bezdan bez kraja.

Da, tu je, kucnuo je čas! 

Nova dolazi u miru,

zvjezdanog je sjaja.

Dajmo joj priliku

da promijeni stare kanone, 

da dan za danom

ostvaruje snove 

o čovjeku što poštuje sebe,

o srcu što više ne zebe

od surovosti izopačenog svijeta,

daleko od smrti i stradanja.

Da, Dolazi nam Nova,

širom joj otvorimo vrata,

sretnijeg života i nadanja.

Tomislav Domović | Nova zaručnica

U novogodišnjoj noći ću se zaljubiti

Na prvi pogled, kako se i metafora pali na podrezan fitilj u pjesnikovoj lampi

Zaljubit će se strpljenje:

U usta zime iz kojih teče mlijeko dojilje napuštenih janjaca i svećenika bez pastve

U radosni praporac zanjihan na kazaljki sunca iznad smrtnog brojčanika

Zaljubit ću se, dobri gost u bedrima vjetra,

u prvu sekundu kojom nakratko nada napušta tlapnju

Svi će se zaljubiti!

I odljubiti se doskora

Zbog neuslišenih očekivanja, većih od etalona u njedrima

Zbog preduge zime, prekratkog ljeta, suše na usnama, potopa u oku,

svih trivijalnih razloga umnoženih u izgovor za razočaranje

Na mene se godina može osloniti, u suši kaktusovim cvijetom kitim pijesak i usta, u poplavi tešem čamce i zvijezde

Svaki dan nosim na ramenima poput voska za jednu svijeću

Zapaljenu na Silvestrovo

Ako plamteći prsti nadžive ljubavnicu