HENA com | Uskoro novi roman Ante Tomića

Ante Tomić: Nada

Na početku bijaše brodolom iz kojeg je jedan mladić jedva izvukao živu glavu nasukavši se na obali otočnog mjestašca poznatog po zaštitnici svetoj Margareti, zaduženoj za čudotvorno povećanje nataliteta. Ali ovdje su se onda i druga čuda dogodila, što u romanima Ante Tomića nije prvi put. Neki su se parovi čudom mirili, drugi čudom razdvajali, treći neočekivano smuvali, četvrti demantirali sve što smo o njima mislili. No ni to nije sve. Ćevapi su od nejestivih postajali sveti gral roštilja, zatvorske ćelije apartmani bez zvjezdica, magarci su oglašavali seksualne aktivnosti, Srbi i Hrvati dijelili postelju, Aco Stanković pojavio se na smokvi umjesto na televiziji, a jedno je ubojstvo stornirano nakon što je žrtva pronađena još zaljubljenija. Samo Ante Tomić može izmisliti ovako urnebesan svijet a da u njega povjerujemo kao da je prepisan iz stvarnosti. Zato je Nada roman koji nam vraća nadu da se neke neželjene pojave u društvu mogu preobratiti na humor, da sretni krajevi postoje i izvan fikcije, i da nas književnost još uvijek može, ako je ovako dobro napisana, uvjeriti da će sve biti baš kako treba i kako smo priželjkivali.

Ante Tomić

 

Rođen 1970. u Splitu.  Studij filozofije i sociologije završio je na Filozofskom fakultetu u Zadru. Radi kao profesionalni novinar u Jutarnjem listu.

 

Objavljeni naslovi:

Zaboravio sam gdje sam parkirao, priče, Književni krug, Split 1997; Hena com 2001. 2. prošireno izdanje.; Što je muškarac bez brkova, roman, Hena com 2000. (adaptirano za kazalište; snimljen film 2005., redatelj Hrvoje Hribar); Smotra folklora, feljtoni, Hena com 2001. Ništa nas ne smije iznenaditi, roman, Fraktura 2003. (adaptirano za kazalište; snimljen film "Karaula", režiser Rajko Grlić); Veliki šoping, priče, 2004.; Klasa optimist, kolumne, Hena com 2004. Ljubav, struja, voda, telefon, roman, Jutarnji list 2005.; Krovna udruga i druge drama (Anđeli pakla), drame; s Ivicom Ivaniševićem, Fraktura 2005.; Građanin pokorni, roman, VBZ 2006.; Dečko koji obećava, kolumne; Europapress holding 2009.; Čudo u Poskokovoj Dragi, roman, Naklada Ljevak 2009.; Nisam pametan, kolumne, Naklada Ljevak 2010.; Punoglavci, roman, Naklada Ljevak 2011.; Veličanstveni Poskokovi, roman, Hena com 2015. Pogledaj što je mačka donijela, zbirka priča Hena com 2017.

Nagrade:

Za novinarski rad nagrada Hrvatskog novinarskog društva "Marija Jurić Zagorka" za najbolju reportažu. "Kiklop" 2006., zbirka priča Građanin pokorni 2006.

Nakladnik: Hena com

Beletristika: domaća

Biblioteka: Verbarij

Urednica: Marina Vujčić

Godina izdanja: svibanj 2024. 

ISBN: 978-953-259-472-0

Broj stranica: 184

Mala zvona | U potrazi za Ivanom – književni razgovor o biografiji Ivane Brlić Mažuranić

Noć knjige – 23. travnja 2024. u 19:30 h, u zagrebačkoj knjižnici Marije Jurić Zagorke

Povodom 150. godišnjice rođenja Ivane Brlić Mažuranić naklada Mala zvona ponovno je objavila nagrađeni biografski roman Sanje Lovrenčić „U potrazi za Ivanom”, koji je promijenio percepciju osobnosti autorice „Priča iz davnine” te odnio podrobniji uvid u okolnosti u kojima je živjela. Ta je knjiga, temeljena na autentičnim arhivskim materijalima, prva iznijela u javnost specifične probleme s kojima se, unutar pisanih i nepisanih zakona patrijarhata, suočavala jedna nadarena žena; poslužila je kao predložak za televizijski film, a ove godine i za kazališnu predstavu, ostajući aktualna i mnogo godina nakon što je napisana.

O sudbini „Potrage” i njezine glavne junakinje s autoricom Sanjom Lovrenčić razgovarat će prof. Anita Peti-Stantić, urednica prvog izdanja, i prof. Lidija Dujić, urednica trećeg izdanja. Izabrane ulomke originalnih dnevnika i pisama Ivane Brlić Mažuranić interpretirat će glumica Urša Raukar.

Eugen Babić | Možda je i to normalno

Možda je to i normalno. 

 

Da neki sve češće sebe distanciraju od drugih i stvari koje su ih prije veselile. Kao da okoštavaju kako život prolazi umjesto da srastu sa svime što ih okružuje. Takvi se uvrijeđeno povuku na neku sigurnu udaljenost i onda s te daljine promatraju svijet. Svatko počne ganjati neki svoj interes, kao da svačiji početak i kraj nisu isti. 

 

Zatim prođu godine, a mi se više ne prepoznajemo. 

 

Gledamo u ogledalo i vještački pokušavamo namjestiti lice u smiješak, ali nema se više čemu smijati. Oni sretniji izbjegnu takvu sudbinu jer duboko osjećaju sve ono što ih okružuje, pa onda plaču kada su tužni i smiju se kada su sretni. Njih ne pojedu okolnosti jer je vatra koja u njima gori jača od tupila koje ih okružuje.

 

Tako na kraju imamo dvije vrste ljudi, odnosno dvije vrste tendencije unutar nas samih. 

 

Onu koja se sve više distancira i onu koja se sve više zbližava. Ne moramo pričati o tome tko ima punije odnose i kome su teme za razgovor šarenije. To je sraz svjetova, kada se te dvije vrste sretnu. Nema tu razumijevanja i možda bi linija razgraničenja trebala biti još jasnija i oštrija kako netko ne bi zalutao tamo gdje ne pripada.

 

Priznajem, ja se još uvijek ponekada pogubim, skrenem s puta, pa mi treba dobra refleksija da se vratim na kolosijek. Zato jer mi te dvije vrste ljudi nalikuju jedna na druge, kao što to nalikuju mrazovac i medvjeđi luk. Od jednog ćeš se otrovati, a drugi će biti odlična salata. 

 

Tako je i s ljudima.

Anica Miličević | Ljudi u kamenu

Početak proljeća je oduvijek bio onaj dan kada bismo spazili prve kuke. Obično bi to bio tata, koji je popodneva provodio provlačeći se kroz kamen i raslinje oko Neretve, loveći ribu. 

 

„Evo, počele su djeco!“, govorio je uzbuđeno, u ruci držeći nekoliko mršavih i povinutih izdanaka. S tim danom započinjale bi naše ekspedicije branja kuka. Odlazili smo pored jezera ili u obiteljsku kuću u Drežnici, rukama razgrtali draču i posrtali preko kamenja, vikali kada bi pronašli „leglo“, prljavim dlanovima brisali krv s oderanih koljena. Posebno važan je bio onaj tko bi pronašao „kapitalku“, kuku deblju od prsta. Tata nam je nerijetko znao obećavati razne nagrade ako ih pronađemo više. Obično nagrade nikada ne bi dočekali, no nismo odustajali, držali smo se čvrsto za to uvjerenje da tamo negdje gdje još nismo stigli pogledati postoji gomila debelih, visokih kuka. 

 

Navečer bi slijedilo ritualno pripremanje obroka. Kuke se mogu jesti sirove, na salatu ili s jajima. Isprobavali bi do kuda se stabljika može savinuti i taj dio kidali, jer je do tu kuka gorka. I kunem se, nijedan obrok koji je uslijedio kasnije u mome životu nije bio toliko sladak kao te kuke, posoljene i bačene na tavu s jajima, mamin domaći kruh i sok od zove, „mućavac“. 

 

Kuke nisam pojela od kada živim u Osijeku. Pokušali su me mnogi ubijediti da su to zapravo šparoge, samo divlje. No, uvijek bih se sjetila upaljenoga TV-a u našem dnevnome boravku i presjeka županijskih vijesti. „Kreće sezona šparoga“, govorio je spiker. „Ma, zmijske kuke“, odmahivao bi rukom moj tata, prevrćući vilicom po tanjuru. I zaista, ne mogu se naviknuti na taj gospodski okus šparoga, njihovo šepurenje po policama supermarketa i savršen, uglađen izgled. Tamo od kuda dolazim savršenstvo je oduvijek bilo u nedostacima. 

 

„Aj mi spremi kuka po Jozi.“, poslala sam sinoć poruku mami.

„Ja već to mislila.“, odgovorila je. 

 

Po kamenjaru i šipražju, oko suhozida, u sred drače, prkosno i ustrajno rastu kuke. Kao i ljudi koje znam i volim, povinuti do zemlje, inatljivi i skriveni, šutljivi i gordi, lica isklesanih kao stoljetni kamen, prstiju otvrdnutih od očenaša, pogleda čvrstih i uzdignutih. Tamo gdje je sunce visoko i gdje je zemlja škrta, gdje su razum i logika davno uzeli jednosmjernu kartu, gdje je voda zelena i prelijeva se po ispruženim dlanovima, gdje su obrazi meki i orošeni kapljicama mlijeka, rastu kuke i rastu ljudi. Kao vječno obećanje da netko zauvijek misli na tebe.

Otvorenje izložbe Šćitarjevska bilježnica