Stihovnica Siska 24. ožujka | Sanja Lovrenčić

 

Poštovani,

prva ''Stihovnica Siska'' Matice hrvatske u novoj sezoni na rasporedu je u petak 24. ožujka u 18 sati, u Državnom arhivu u Sisku (Frankopanska ulica 21). Gošća tribine je uvažena pjesnikinja i spisateljica Sanja Lovrenčić.

Prvu samostalnu zbirku pjesama, Insula dulcamara, objavila je 1987. Otad je objavila još osam pjesničkih zbirki; poezija joj je objavljivana i u domaćoj i stranoj periodici te prevođena na njemački, poljski, ruski, slovenski, švedski, rumunjski, danski i francuski jezik. Za knjigu Rijeka sigurno voli poplavu dobila je nagradu “Kiklop” 2007. Za rukopis Pišem ti iz daleke zemlje dobila je 2021. nagradu za pjesme u prozi “Tea Benčić Rimay”.

Premda poeziju smatra svojim književnim ishodištem i glavnom književnom djelatnošću, napisala je i niz proznih knjiga – romana, zbirki kratkih priča, autobiografskih zapisa. Za roman U potrazi za Ivanom dobila je 2007. nagradu “Gjalski”. Ove godine je uvrštena u finaliste nagrade Ivan Goran Kovačić za najbolju pjesničku zbirku tiskanu u protekle dvije godine sa zbirkom pjesama ''Skica za junakinju.''

Više o autorici moguće je pročitati na poveznici: https://www.sanja-lovrencic.com/

Stihovnica Siska se odvija uz financijsku potporu Ministarstva kulture i medija RH.

Svi su pozvani bez prethodne najave organizatorima.

Siniša Matasović,

moderator Stihovnice

Dragan Gortan | Mojim kćerima umjesto drvenog konja

to što vam nisam načinio konja

znajte... postoje brojne isprike

jer uvijek je nešto nedostajalo

ili alata

ili vijaka

ili dasaka

ili vremena

ili samo volje

(kako mi se znalo prigovoriti)

to što vam nisam načinio konja

spada u moje polovičnosti

koja se provlačila

kroz moju mladost

školovanje i nezrele

(čitaj nesretne) ljubavi

to što vam nisam načinio konja

progoni me i zapliće kao paučina

svaki put iznova

dok gledam suhu jelovu dasku

naslonjenu na podrumski zid

iz koje dopire grickanje crva

a ja se tješim kako to rže i njišti

zametak drvenog konja

kojeg ću jednom

poroditi i darovati vašoj djeci

kad nisam dospio vama

*

..............................................................................

OČINSTVO

(Ivi i Emi)

i vama i meni

godine mijenjaju lica

kažu, tome nema lijeka

a u snovima još guram kolica

hladeći vam toplu bocu mlijeka

ponekad sanjajući taj san

mislim da u stvari isti sam

kao tog davnog jutra

a listajući knjigu života dan po dan

uviđam, očinstvo čovjeka mijenja iznutra

*

------------------------------------------------------------

Pjesme Očinstvo i Mojim kćerima umjesto drvenog konja

objavljene su u novoj zbirci ''Pramjera Ljubavi'', 2022.

u nakladi Čakavskog sabora Žminj i Matice hrvatske Pazin

Nena Miljanović | Mazurka za umiruće leptire (dan četrdeseti)

Ne zaboravljam te…

Tela zaboravljaju dodire kao preležane bolesti,

Oni koji se nisu doticali dušom o dušu

Oporavljaju se od rastanka lako i zaboravljaju brzo

Ali,

Oni koji su se dodirivali duhom 

 u neuhvatljivostima

Tananim

Kao prah mesečine na očnim kapcima

Ili pena na vrhu talasa

Takvi,

Koji su razgovarali očima,

A neizgovorene reči im od disanja otkidao vetar

I raznosio na govor žubora reka

I melodiju muzikalnog vetra,

Takvi,

Ne zaboravljaju se nikad.

I kad izblede iz žalosti kao poslednja boja duge,

Pamte se

I kad više ne pate zbog odlaska i ostanka,

Nežnim sećanjem 

Takne se duša duše poljupcem

Lakim, kao smrt leptira. 

I umiru leptiri tako,

Sve dokle žubore vode

I mazurke svira vetar…

Pamtim te

Monika Herceg | O tijelima i ženama u njima

Sada mogu plakati

Podovi su oprani

Suđe je u perilici

Kauč je usisan

Nokti su odrezani

Ljubav je odrezana

Sada mogu plakati

Popisala sam

Doktore

Radne zadatke

Raspored odvoza smeća

Svoje dobre i loše osobine

Dane kada se ne volim

Označila sam posebno

Za svaki slučaj

Da pripazim

Na sve crne mačke u glavi

Na sve nisam dovoljno

Kada jesam

Na sve nisam smjela

Kada jesam

Na sve nemoj

Kada trebam

Na sve mogu

Kada ne mogu

Sve ne možeš

Kada mogu

Zapisala sam

Sutra mailovi

Pozivi

Hrana

Djeca

Možda ja

Svi koraci

Svi javit ću se

Svi hoću

Svi opet sutra

Sada

Između

Suđe je u perilici

Podovi su oprani

Djeca su zaspala

Vrata su zaključana

Tijelo je zaključano

Pazim, danas je taj dan

Kada se ne volim

Kupaonica je oprana

Tri mašine veša

Jedna vožnja biciklom

Dva uspavana djeteta

Jedno volim te

A ne bi trebalo

Sada nepromišljeno voljeti

Sve je čisto

Zaista čisto

Sada mogu plakati

Tena Mesarić | Pisma dragome na ratištu

 

Dok vadim čizme iz blata do koljena, mislim na tebe.

Dok navečer u bazi jedem kruh toliko suh da bih njime lakše ubio čovjeka nego puškom, mislim na tebe. 

Dok se ipak odlučujem iskoristiti pušku jer gledam kako mi suborci i prijatelji padaju mrtvi, mislim na tebe.

Dok se trudim preživjeti, mislim na tebe.

-Tvoj, M., 18.10.1991.

Devetsto trideset i osam križeva. Običnih bijelih. Oni su pronašli svoj dom, vratili su se kući. I jedan veliki, šuplji križ, modrozelen kao rijeka u pozadini, pocrnio od vjetra i sunca koje ga svakodnevno prži. Taj ovdje stoji za tebe. Za sve one za koje se i dalje ne zna gdje leže. Podsjeća me da i praznina može oformiti lik. 

Za mene je taj lik sablast koja vreba iz šipražja, čeka me iza ugla u mračnim uličicama, čupa me za kosu i teškom vojničkom čizmom udara u trbuh, pa u glavu, sve dok mi od zubiju ne ostane samo krvava kaša.