Željko Perović | Slovni vez

I                                 
Poezija je stihovno dešavanje,
O kome poeta istinom piše,
Na izvoru misao saputnicu osvježi
I čeka na riječ da okrilati.

II
Jednu uz drugu i ko zna koju,
Riječima slovne vezove tka,
K'o jesen što lišću mijenja boju,
Poeta usnule budi iz sna.

III
Kroz krvotok milo putuje
Da tijelo toplinu strofe osjeti,
U srcu slovno gnijezdo svije
I čeka na riječ da okrilati.

IV
Jednu uz drugu i ko zna koju,
Riječima slovne vezove tka,
K'o jesen što lišću mijenja boju,
Poeta usnule budi iz sna.

V
Poeta rimom pjesmu ukrasi,
Tužne ohrabri, a sretne umnoži,
Opažanje kapima suza osnaži,
I čeka na riječ da okrilati.

VI
Jednu uz drugu i ko zna koju,
Riječima slovne vezove tka,
K'o jesen što lišću mijenja boju,
Poeta usnule budi iz sna!

Željko Perović | Boem i krčmar

I

Krčmaru još jednu, ne pitaj za cijenu,
Moj račun je odavno u vjetar upisan,
Prodao sam mladost za hladnu sjenu,
Ostao za stolom pijan i nedosanjan.

II

Jesenjin je pjevao o zlatnom lišću,
Ja pjevam vremenu koje se ne vraća,
O godinama trulim što grudi stišću,
I zabludi teškoj koja se krvlju plaća.
                                               
III

Ne traži me, majko, u pjesmi i vinu,
Čak ni šareni stolnjaci lik mi ne znaju,
Stara moja, brat sam mrazu i pelinu,
Postadoh stranac u dragom zavičaju.

IV

Ne idi, ruku pruži, saputnice nijema,
Nek' proplanci predahnu i vihor stane,
U dnu pustih snova više ničega nema,
Sem bolne duše, u rane vezane!

Željko Perović | Miris toplog hljeba

Nestala su jutarnja buđenja 
Sa naslonjenim dlanima
Na dašcicu odškrinuta prozora,
I pogledi mili na dvorište,
Gdje se vjetar sa travkama igra
Cvijeće povija i lišće sapliće.

Sve je nestalo,
Samo je iscrpno tijelo ostalo,
Vjerno bijeloj kosi i postelji
Da druguje sa mislima,
Iz fioke požutjelim slikama. 

Prestali su dolasci sa posla,
I čekanje razdraganog glasa.
Hitri pokreti neumorna tijela,
Zov daljina i let bez krila,
Sa ulice miris toplog hljeba.

Sve je prestalo,
Samo je iznemoglo tijelo ostalo,
Sa sjećanjem na imena
Kojih više nema,
Uzdah dugačak tek uz pokret ruke.

Utihnuli su udarci čekića 
Uz jeku okovanih dasaka,
Sa tornja odjeci crkvenoga zvona,
Ulična vriska nestašnih derana
I uplašena majčina dozivanja.

Sve je utihnulo,
Samo je blijedo tijelo ostalo
Sa srcem koje počinje da prosi,
Da mijenja godine prošle
Za bolne i besane noći.

Ostala su zamagljena sjećanja,
Na cvrkut razdraganih ptica
Što asfaltu krilate sa krovova i žica
Da pokupe rasute mrvice hljeba,
Uz vesele časti pjevaju za đaba.

Sve je zamagljeno,
Samo je nemoćno tijelo ostalo
Sa strahom na pročelju stola
Da putu u neznano prkosi,
I zajašenoj smrti se naruga! 

Željko Perović | Istrošene godine

Kada druženje
Potreba postane,
A godine
Korake uspore
I skrate,
Tijelo poželi
Sa ulaznih vrata
Dašak vjetra
Da osjeti,
Samoću iz sebe
Protjera,
I riječima podrške
Dušu okrijepi.

E, baš tada 
Starost sama
Kraj prozora ostaje,
Sa tišinom
Koja sluh progoni
U čekanju zvuka
Zvona sagorjeva,
Zaboravljena
Od ljubavi
Koju je rođenjem
Poljupcima budila
Kradom pratila,
Posrnulu podizala
Kroz život
Podržala i hrabrila
Maglovitu budučnost
Oko sebe plela.

Istrošene godine,
Od svih zaboravljene,
U tišini
Sa ikonom ostaju
Da tugu
U sebi kriju
I umjesto dragog lica,
Molitvom u sebi
Preostale
Dane prigrle
I sjećanje
Suzama zaliju!

Željko Perović | Ljubav daleka

Kada se ljubav daleka iskreno voli 

I grli,

Misli se na pola puta sretnu

I zastanu,

Jedna drugoj strasne riječi uzviku

I svinu,

U zagrljaj da podijele radosti srca

I poljubca,

A čežnje u jednu želju sliju

I dosanjaju,

Započetu ljubavnu idilu na javi neostvarenu

I milu,

To je sreća na koju se strpljivo čeka 

I dočeka,

Ljubav prava između hiljade odabrana jedna

I jedina!       

Željko Perović | Dugokosi

Dugokosa mladost

U neposlušnom stroju

Zabrinula vlast

Ratom uzverenu.

Naoružanu opasačem,

Snagom i bezumom

Da sebe od naroda

Zakonom i kaznom čuva.

Vlast kô vlast,

Silom pa do trona

Užegnuta lica

Sa riječima pijanca

Plavim sluganima

Juriš naredila.

Ali ne na krivce

I do glave obrijane 

Dripce,

Uličare i krimogrešne,

Već na kose duge,

Ironije li smiješne.

Vlast kô vlast,

Silom pa do trona

Užegnuta lica

Sa riječima pijanca

Plavim sluganima

Juriš naredila.

Na vlasi dugokose,

U kojima je neuka

I kratkovida prepoznala,

Sa druge strane

Zle nemani ratne!

Željko Perović | Rasute godine

Lutanja, posrtanja i kockanja
Bez karata u rukama,
Igra sa mladim godinama,
Hvalisav ulog,
A život sudija strog.

Ljubio sam i srce u zalog ostavljao,
Za kaznu u birtije odlazio,
Kao žene mjenjao,
Noći trošio mladost rasipao.

Umjesto kući na proplanak svraćao
Jutra čekao, novom se danu radovao
I začuo kroz guste krošnje vjetra fijuk,
Glasom znanca huk:
"Vidjel sinoć išta osim moći svoje?
Pogledaj u krvave dlane
I ne od čaše polomljene
Nit od srče oko stola,
Već od teškog žuljevitog rada!"

Ljubio sam i srce u zalog ostavljao,
Za kaznu u birtije odlazio,
Kao žene mjenjao,
Noći trošio mladost rasipao.

Laže povjetarac i krošnja laže,
Snagom se vrijeme zaustaviti može,
Čovjek se rađa da uživa,
I da bira snove koje če da sniva.

Ljubio sam i srce u zalog ostavljao,
Za kaznu u birtije odlazio,
Kao žene mjenjao,
Noći trošio mladost rasipao.

Godine mi lice isušile,
Niz staračka leđa kiša se obrušila
A vjetrina šiba da tijelo povija,
Da se sklonim,
Starost mi korake sakrila,
Zbogom mojim
U ništa rasutim godinama!

Željko Perović | Ključ ljubavi

Za ljepotom pogled nepitan odluta,

Zadrži se od pramena do skuta,

Ali, kada se ljubavnim čarima prepusti,

Ljepota prestaje magičnom biti.

Ključ ljubavi nije u ljepoti,

Pogledom se divi, ali i ne traži,

Ona samo kao magnet posluži,

Da srce u trenu iz grudi okrilati.

Nedorečen ne smijem ostati,

Moram stihom ljubav podržati,

Nježnim riječima osnažiti,

Zaljubljenim ključ ljubavi pokloniti.

Ne časite časa srečni dani,

Puni želje u nadolazećoj strasti,

Već odabrane strasno grlite ivolite,

U ljubavnoj vatri potomke rađajte!

Željko Perović | Na kraju kruga

Na kraju sata miinut dolazi 

Kratko se zadrži

Sa kazaljkom u prošlost klizne

Da nestane 

I sjećanje postane

Svakog trena starije i starije 

Na kraju marta april dolazi 

Proljeću postelju promjeni 

U novom ruhu šarenilom prošeta

Da povjetarcem

Zamjeni huk vjetra 

Mirsima cvijeta najavi ljeta  

Na kraju decembra Nova godina dolazi

Poljubcima dane razdjeli 

Jedanom više jedanom manje

A jedan poseban za Februar ostaje

Da pahuljama

Prošara hladne zimske dane

Na olucima sačuva 

Biserne ledene đerdane  

Na kraju kruga tama dolazi 

Gasnu dogorjele svječe

Niz okna prohladno spušta se veče 

Da vjenčić

Niže u časima sjete

Iz tačke u krug plete i plete!

Željko Perović | Ožiljci svjedoci

Tijelo mi smoreno od nepravde 

I zlobe preko noći učinjene, 

Evo i vrijeme je izvidalo rane, 

Ali ožiljci ostali da korake

Uspore i skrate,

Teško se oporavljam,

Od pomisli posrćem i padam.

Uspomene u koferu nosam 

Da ih na klupi 

U parku raspakujem.

Krišom se osvrnem

A kad me niko ne gleda,

Suzu pustim da bol okrijepim 

I prošle dane umijem.

U meni sjećanja kao djeca razigrana

Počinju se otimati 

Na vrata prošlosti da pokucaju,

I potraže sreću izgubljenu,

Al' ne znaju da su prestala

Ulična druženja i dozivanja

Zvižducima poznatih pjesama!

Željko Perović | Kameni ljudi

Lutam u želji da pronađem tebe,

Možda ni sada ja ne znam te pute,

Kuda bi čovjek treb'o da krene,

Da vidi, da čuje kamene ljude.

Tražiti nešto to teško i nije

Kad ono što tražiš ne okrene leđa,

Vidim te tamo sa pijeskom se igraš,

U zavjesi magle kud se šetaš.

Nemoć me bije a glas mi se gubi,

Lebdim nad svodom našega htijenja,

Pogledah preko a kamen se ruši

I pijesak je nest'o a tebe nema!

Željko Perović | Nestanak

Nestala su jutarnja buđenja,

Sa prozora 

Komšinska časkanja 

I vesela ulična pozdravljanja 

Koja su glasnim povicima 

Plašila ptice sa grana.

Nestali su udarci dvorištnih kapija 

Sa tavana

Tihi koraci i škripa podnih dasaka,

Iz kamina crvenih jezici

Koji su rugom hladne zime plašili,

Na oknima pahulje klizom topili.

Nestalo je veselih dana i pogleda 

Sa praga

Na opalo lišće različitih boja,

Pomiješano ljubavnim mirisima

Sa kojim se vjetar poigrava

I vragolasto dvorištem raznosi.

Ostala je bolna duša u besanoj sobi

Sa kreveta

Tužnog pogleda ka bijeloj zavjesi 

I tamnoj noći 

Da osluškuje zadnje otkucaje srca

Jačoj smrti se ruga i prkosi!

Željko Perović | Zimske ljubavi

Zimski dugi i snježni dani

Rasuti behari, prijatelji znani.

Sa sobom poklone nose,

Nježne dodire i poljupce sočne 

Da hukom

Na oknu srce sačuvaju

I poglede na bjelinu sviknu. 

Zimski dugi i snježni dani

Pahuljama nanizani đerdani.

Sa sobom poklone nose,

Zagrljaje tople i uzdahe mile,

Da vatru

U kaminu rasplamsaju

Iz kolibe stud protjeraju. 

Zimski dugi i snježni dani

Lepršavi gosti odabrani.

Sa sobom poklone nose,

Sjećanja draga i želje neostvarene

Da igrom 

Grudvama riječi zamjene

I osmjele namjere prikrivene!