Petra Podhorsky | Nepodnošljiva lakoća slušanja

  

Čujem, tema ovog broja je CI, cochlear implant, i nekako mi se učini poznato, baš kao i svaka tema, nije mi nepoznata ni strana. No, kao da smo je već imali (a nismo). No, već sam pisala na početku našeg izlaženja kako sam doživjela novi sluh, kako sam se osjećala nakon operacije, kako sam slušala i čula i doživjela neke nove situacije paralelno sa svojim novim iskustvom (rastavu, lansiranje u život bez milosti i zastajkivanja, rezanje pupčane vrpce s mekanim oblakom koji me štitio od buke i neugode).

Dragi moji, danas živim nepodnošljivu lakoću slušanja. Ovih dana neumorno slušam stare stvari iz 80-ih godina, kad mi je bilo 10 do 17 godina, kad je ex-Yu rock bio kvalitetna stvar, kad se još nije znalo da će biti rata, da će se stara „Juga“ raspasti (mnogi gluhi su jugonostalgičari upravo zato jer je tada društvo bilo ujedinjeno, putovalo se i družilo bez granica, bilo je lijepih povlastica i – bilo je lijepo). Naletila ja tako na neke stvari, pjesme, riječi pronađem, pa nešto ne znam, nešto znam, al' uglavnom uživam u slušanju i svom tom osjećaju da mogu osjećati muziku i riječi i preseliti se 30 godina unatrag…To budi uspomene, ostaje neka sjeta nad vremenom kad sam „bila mlada“ i kad sam još čula. A zapravo sam, dragi moji, jako zahvalna što sam i toliko čula, što sad mogu opet, malo drugačije i na neki drugi kanal. Kao da sam promijenila program s prekidačem i sad ga gledam u boji i malo „zmiksanog“, s odmakom, jer su godine prošle. No, osjećam se zato – tako mlada! Opet mogu biti tamo gdje nisam mogla biti sve ove godine, jer sam bila zarobljena u nekoj gluhoći, gluha i nezainteresirana za neke stvari kao da mi je bio kraj svijeta time što sam počela raditi i općenito voditi utrku s vremenom. 

Ovih dana, kad počinje nova školska godina, a naša djeca kreću u ne znam više koji viši razred, imam novo pojačanje. Muzika mi je u pozadini mojeg posla koji obavljam na računalu, muzika je iza mene dok hodam i dok mislim na knjige i što sve treba kupiti, nabaviti. Muzika je oko mene kao neki mekani nevidljivi oblak koji ublažava udarce svakodnevice. Čudotvorna je i, kao što reče Ante Tomić – direktno nađe put do naših srca... A Tomić vlada inferiornijom umjetnošću – pisanjem. Rado sam gluha inferiorna spisateljica kolumne i urednica časopisa za gluhe, sve dok mogu slušati muziku…

Volim ja i tišinu – i prođu mjeseci dok ja opet ne navijem neku staru stvar (nemojte mi davati nove pjesme, ja se još nisam iživjela niti na starijima).

Na kraju vam mogu reći, čuli ili ne, bitno je naše stanje uma, duševno stanje. Osluškujemo lako jesmo li nezadovoljni, isfrustrirani, umorni ili smireni, ljuti ili obijesni.

Ako čujete svoja raspoloženja i pratite ih, kao promatrač sa strane, gledate kako prolaze – vi ste na dobrom putu. A ako vas neko raspoloženje dovede i do neke pjesme, slike ili dobrog filma i predstave, ma vi ste car. 

Željko Perović | Poezija

Poezija je biser potok

Strog sudija i pravde svjedok

Pogledu samku krišom se ponudi

Da žubornom slikom um osvježi

I čeka na riječ da okrilati

Jedna uz drugu i ko zna koju

Stihove šarenim vezom tka

Kao jesen što lišću mijenja boju

Poezija usnule budi iz sna

Kroz krvotok milom putuje

Da tijelo toplinu osjeti

U srcu gnijezdo slovima svije

I čeka na riječ da okrilati

Jedna uz drugu i ko zna koju

Stihove šarenim vezom tka

Kao jesen što lišću mijenja boju

Poezija usnule budi iz sna! 

Jadranka Göttlicher | Davna šetnja Bukovačkom

Činilo mi se da smo otišli daleko od kuće

Mi Borongajci u Bukovačkoj

Imala sam na sebi plavi kaput

Sašila mi ga mama

 I plavu je kapu napravila

Baš kao u Čolićevoj pjesmi

Snijeg na kapi i na kosi

Držali smo se za ruke

Kakva sretna zima!

Ljudi su nas gledali

Spomenem ti to

Zato što ste lijepi, gospođice.

Moj borongajski fakin zanesen snijegom!

I pola stoljeća poslije sjećam se tih riječi 

I te zime

Eda Budić | Potreba

Svietu rabiju oni ki držiju besedo

kijsti će te poslušat

i znat ča je najbolje storit.

Svietu rabiju škrbni i pošteni

ki nećeju drugemu zla,

pametni, ki se ne držiju

keh ni čut zajno i svagdere.

Svietu rabiju

ki su kapaci prontat najbolje

za ponudit i kumpanjat,

tihi i prez čuda vicije,

ki su kapaci potrpet.

Onijsti kejsten se sviet smeji

potapara hi,

drži za jeno malo brižni.

Svietu rabiju najveć onijsti

kejsten sviet ne rabi.

Ki nisu od svieta.

____________________________

rabiju-trebaju

storit-učiniti

kumpanjat-otpratiti

vicija-hir

potapara-omalovažava

Boris Sertić | Ukrali su mi sanjke

 

Ukrali su mi sanjke, a još sam mali bio. Prave velike, drvene i platnom opšivene. Kao da su mi dio djetinjstva otkinuli.

Raznorazni plastičnjaci i "pičiguzi" nikad ne mogu zamijeniti velike sanjke iz djetinjstva. Isto kao što bit sanjkanja nije samo do spuštanja i slijetanja s nekog manjeg ili većeg brda već je i onaj put od kuće i nazad kada te otac vuče po zaleđenom snježnom tlu. U tom trenutku on je za tebe najjači čovjek na svijetu, a sanjke su nezamjenjive.

Danas je takvih plastičnjaka sve više i sve češće se u sanjkanju ruje s guzicama po tlu. Doduše i snjegovi kao da rijeđe padaju, a brže kopne, a možda su i djeca drugačija. I zime su vjerojatno drugačije. Ne mogu reći jer nisam dovoljno ostario, a to znam jer me još uvijek peče tuga ukradenih sanjki.

Jučer sam nekako završio na sanjkanju u smiješno doba noći. S vremenom, kažu, čovjek odraste pa ide na skijanja i zimovanja. Pobogu, tko će tamo dozivati "ajmo Borise, još kratko, hladno je!"

Božica Jelušić | Kamo ti dani

Kamo svi ovi dani, te preskupe minute,

U koji bezdan se ruše, u čiju vreću?

Dok kosti postaju krhke a kože krute,

I kuštrave nas zvijeri iza ugla presreću?

Previše, previše stvari i trivijalne graje,

Da mi se odmetnuti u goru, u hajduke,

Vratiti svijetu ponos i bolje običaje,

I sva zrcala lažna polupati iz ruke.

Nemamo drugoga doma, boljeg podrijetla;

Tko je sputao eros, tko nas u radosti priječi?

Zašto na izdaju mislim, kad čujem pijetla,

Zbog čega ljudi ne drže do obraza i riječi?

Kamo ta silna djela genijalnoga duha,

Kad se mozgovi tupi u nehaj zainate?

Kad se u đavoljem loncu krvava juha kuha,

I kad djeca posijede u strahu od granate.

Voljela bih još jednom zaspati kao sova,

Kad žuti mjesečev kolut vrh borika prosine.

Pa da me mekim krilom zagrliš isponova,

I potonemo skupa u maglene dubine.

Skulpture: Jelena Valkaj Studio Keramos

Aleksandar Horvat | Pjesnikova soba

U prikrajku tihom na obodu svijeta
Stanuje pjesnik, o vječnosti snije.
Tad preleti misao, pa usred leta
U smisao padne, u strofu se slije.
Je l’ zadnje ovo zvono što bije?

Muk je na cijeni, ruke su nijeme,
Svaka bi riječ mogla završna biti.
Ovdje su život i smrt samo teme,
Grafitom mračnim i stihom on kiti
Zaklon od šutnje i mir istiniti.

Polica s knjigama, mramorna ploča,
U prah se duša povratiti proba,
I rađa se čežnja dok sluša samoća
Struganje pera iz pjesnikova groba.
No, grob to nije, već - njegova soba.

Mirjana Kolarek- Karakaš dobila nagradu Zvonimir Golob

Na tradicionalnom natječaju za najbolju neobjavljenu ljubavnu pjesmu „Zvonimir Golob“, kojeg organizira Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata91. (UHBDR91.), ove je godine pobijedila Mirjana Kolarek-Karakaš iz Varaždina s pjesmom „Život je suza na licu osmijeha“, ,kojoj će pripasti prigodna plaketa. 

Na natječaj je svoje radove poslalo 237 autora iz Hrvatske, Njemačke, BiH, Kanade i drugih zemalja, pa je stoga Prosudbeni sud od sedam članova poglavito pohvalio i pjesme koje su poslali:  Katja Ester (Zagreb),Tin Hršak (Virovitica), Ana Bezjak (Beč), Tugomir Orak (Varaždin), Petrana  Sabolek (Čakovec), Borislav Arapović (Mostar), Srebrenka Barić (Zadar), Bruno Vujanović (Split),  Irena Ivetić (Požega), Anđelko Repić (Berlin), Ivan Borić (Toronto) i Ana Jusić (Zagreb).

Nagrađena autorica je zaposlena kao liječnik-specijalist pedijatar, objavila je nekoliko knjiga pjesama, član je više književnih udruga, a pjesme su joj i uglazbljivane.

• Kroz poeziju otvaram vrata događajima iz svojeg unutarnjeg i vanjskog svijeta, a svoje pjesme pišem umatanjem istine, u šareni papir mašte – kazala je.

Lani su ovo priznanje primili Milivoj Pašiček i Zdenka Čavić.

Nagrada „Zvonimir Golob“ bit će svečano uručena 19. veljače u Varaždinu, a u povodu obljetnice rođenja istaknutog hrvatskog pjesnika  Zvonimira Goloba (Koprivnica, 19.2.1927.-Zagreb. 1. 6. 1997.).

UHBDR91.

Jadranka Göttlicher | Snijeg

Volim onaj prvi

Utiša svaki zvuk

Ukrasi svaki trg

Začara svaku ulicu

On opojno zove

Obujem visoke cipele

Nabijem kapu i šutke krenem 

Sama u noć

Škripanje snijega prati moj hod

Liznem pokoju pahulju s usne

Kao dijete sladoled

One na trepavicama čuvam

Da bih na povratku mogla pričati

    O bijelim anđeoskim krilima

Rudolf Ćurković | Danije. Trumbić: Pet zločina za naslovnice

Zlo je poput vode – svakom se obliku prilagodi 

dok ga ne ispuni

Pet zločina za naslovnice, roman Danijela Trumbića, objavila je u prosincu 2023. godine Naklada Bošković. 

Naslov Trumbićeva djela upućuje koja je to vrsta romana i o kakvim je zločinima riječ. Makar! Makar! Vijesti s naslovnice poput su hrane za hijene: svaka hrana i svježa i koja se raspada može poslužiti hranom za hijene. Sve može postati vijest za naslovnicu. Pogotovo ona vijest koja rastjeruje i strmoglavljuje etiku (istinu) i estetiku (ljepotu) – zapravo je takva najpoželjnija. Kad se već igramo natrijevim kloridom, dodajmo ga onda još nekoliko prstohvata. Evo što piše u knjizi poznata autora: Očito je da smo mi zatrovani lošim stvarima koje ubacujemo u svoj mozak. To može biti: TV program, loša muzika, novine, loše knjige, loše društvo, loša hrana i slično loše. Primijetili ste da jedino kod TV programa i novina nisam dodao pridjev loš. To bi bilo pleonazam. [Podebljao a.]

Koliko vješto piše autor Trumbić. To čak nije ni retoričko pitanje. Nema napora u njegovu kazivanju, vješto i neprimjetno prelazi iz situacije u situaciju, iz krimena u krimen. Izrazi se njegovi slažu kao što iskusan kartaš vuče karte: nečujno, a ipak ritmično, pobjedonosno bez pokazivanja trijumfa, skladno bez pokazivanja napora. Kad je autorov fokus usmjeren, on preuzima kormilo, nudeći tako psihološko rasterećenje i mogućnost čitanja bez napora. U tom se smjeru kreće piščevo kazivanje. 

Kako Trumbić prikazuje zločine, ubojstva? Trebalo bi, zapravo, napisati na početku romana (kao što piše na početku svjetski poznate uspješnice) Pet zločina za naslovnice: Handle with care. This is a dangerous book. (Služiti se [knjigom] s oprezom. Ovo je opasna knjiga.)  Zašto? 

Zločin broj dva iz Pet zločina za naslovnice:

… ovdje su mu za brzu i efektnu egzekuciju trebale i snaga i brzina i spretnost. Udario je prvi djevojčicu svom snagom šakom u glavu, ona se u trenu srušila na zemlju, možda već mrtva, jer ju je pogodio točno u čelo, a dok se druga pokušavala snaći, on joj je već zario nož u grudi. Jednom, drugi put, treći, četvrti, peti, šesti... Bijes je izlazio iz njega.  Krv je svuda šikljala, a onda se sjetio da mora dovršiti i drugu, te je i njoj, koja je već bez svijesti, možda već mrtva, ležala u traci, zabio nož nekoliko puta, gađajući u srce... 

Sve je to trajalo tek desetak sekundi.

Darko Foder | Padlipne špeloncije

Lipnjaku mesecu
čmele se smile brenčeče;
pašu im nodi.
Lipinu pašu dišeču, slatku kak cukar,
štera na vetru putuje
i jenđele budi,
truca jih da žice prebiraju,
možiku hiekljaju.

Cviete bereme v žakelj.
Ja sverži prigibljem,
ti aptergavaš.
Pa lipe ti lasi diše.

Rad sam tve duhe,
kak diete meda,
kak betežnik lipinega čaja
friške natoačenega.
Rad sam tvajieh čeljenih vusnic,
ad šterih i sonce farbu dabavlja,
vusnic ad šterih mi se i luatra ziblje
na štere stajim,
pričverknjeni za tve srečne oači.

Ivana Lulić | Odbijala sam dobre prilike kako bih u životu napravila mjesta za odlične

Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar 

Znaš li gdje je Špišić Bukovica – naslov je nedavno objavljene zbirke poezije Ivane Lulić o osjećajima pripadnosti i otuđenja, nadama i razočaranjima, pobjedama i porazima današnjih tridesetineštogodišnjakinja. Ivana Lulić vrlo se brzo afirmirala na svim umjetničkim poljima kojima se bavila. Prve pjesme napisala je za glazbeni duo Auguste u kojem je pjevala uz  Gordanu Marković i duo je 2016. godine nominiran za Porin. Kratkom pričom „Bilo jednom na Bilu“ pobijedila je 2019. godine na Međunarodnom ljetnom natječaju književnog časopisa Kvaka. Dvije godine zaredom, 2020. i 2021., njezina je poezija bila u konkurenciji za Nagradu Na vrh jezika. 

Ivana Lulić rođena je 1986. godine i diplomirala je marketing na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu.  Radila je kao glazbena marketing menadžerica prije nego što se posvetila pisanju i danas je glazbena novinarka.  Osim što piše pjesme, u slobodno vrijeme bavi se i restauriranjem namještaja i crtanjem, pa je svoje stvaralaštvo predstavila nedavno u Zavičajnom društvu Virovitičana u Zagrebu. Uz čitanje poezije priredila izložbu portreta književnica i književnika iz različitih razdoblja koji su na nju najviše utjecali, a među njima su Olja Savičević Ivančević, Marija Jurić Zagorka i Dragutin Tadijanović. 

Sanja Rotim | Čovječuljak iz gljive

Dječak Marin je živio sa svojim roditeljima na selu. Bio je dosta sitne građe, uskih ramena, tankih ruku i nogu. Volio je živjeti u neposrednom kontaktu sa prirodom, udisati čist zrak i trčkarati slobodno po livadama.

Osjećao se sretno sve dok nije napunio četrnaest godina kada je otpočeo srednju školu koja se nalazila u obližnjem gradu. Da bi došao do škole trebao je proći kroz gustu šumu. To za njega nije bio nikakav problem jer je navikao hodati mnogo po livadama, šumama i pašnjacima. Problem je bila upravo ta škola jer se u njoj osjećao nelagodno. Među učenicima bio je jedini koji je dolazio sa sela, svi ostali su bila gradska djeca. Čak su se i odijevali na drugačiji način i njihov govor se razlikovao od njegova. Koristili su neke izraze koje Marin nikada prije nije ni čuo. Tu je bila i jedna skupina dječaka koji su bili strašno prepotentni i neodgojeni i ismijavali su ga bez prestanka.

“Seljače, što nosiš u torbi? Jesi li nam donio sira?” pitali bi ga smijući se na sav glas. Znali su ga čupkati za kosu, stavljati mu lišće i zemlju u školsku torbu. U razredu je bilo i simpatičnih drugova, ali nitko se nije htio suprotstaviti ovoj skupini. Svi su se bojali da i oni ne bi postali žrtve njihovih neumjesnih šala.

Tako je Marin išao bezvoljno u školu, ali se nije htio nikome povjeriti. Šetnja kroz šumu mu je godila, volio bi on da je mogla potrajati duže. Ali uvijek bi joj došao kraj i on je morao kročiti u školu potišten i trpjeti zlobu tih derana.

Jednog dana, dok je koračao kroz šumu na putu prema školi, uočio je jednu čudnu gljivu. Bila je malo veća od uobičajenih gljiva i imala crveni klobuk sa bijelim točkicama, poput onih gljiva koje su se mogle vidjeti u knjigama za djecu. Nije mogao obuzdati radoznalost, pa se približio da je dotakne.

“Kako je lijepa ova gljiva, kao da nije prava”, mislio je. Htio je provjeriti je li se doista radilo o pravoj gljivi ili ne, pa ju je promrdao.

“Što se događa, potres…” iz gljive je provirila jedna mala glava. “Što to radiš, dječače, ovo je moj dom. Imaš li namjeru uništiti ga?” pitao ga je čovječuljak ljutito.

Iznenađeni Marin se preplašio. 

Irena Ivetić | Ostvareni san

Ispratismo siječanj dugi, 

veljača na vrata kuca. 

Praznici su davno bili, 

snijeg nam nisu podarili. 

Previše je bilo kiše, 

čekanje predugo traje... 

Al' večeras vjetar hladni 

nama novu nadu daje. 

Iz šetnje se dida vraća, 

našem psiću šape briše, 

kapu skida, ruke grije: 

„Vani mi na snijeg miriše!”

... Dok roj zvijezda nebom jezdi, 

šapćem najsjajnijoj zvijezdi: 

„Nek' nam Bog snijeg pošalje, 

meke, krupne pahulje...” 

Zatim sklopih oči snene...

... Snijeg posvuda oko mene! 

Let nestašnih pahuljica 

i jurnjava saonica.

Kada svane bijeli dan 

ostvari se taj moj san: 

pod perinom snježnom ulica je cijela! 

Započinje za nas avantura bijela! 

                                                                                                             

Vlasta Medić | San

Sanjala sam noćas 

cigane i konje.. 

Razapet šator, 

konji na proplanku, 

a cigani plešu lako i sretno 

slobodni od sve težine svijeta.

Željko Bilankov | Daljina želja

Sumnja nije samo varka,
već sudbine smicalica.
Dok caruje ljubav žarka
ne postoji stranputica.

Daljina se samo čini,
od proplanka nije duža.
Voljena je u blizini,
do nje vodi miris ruža.

Moja čežnja silno želi
proći sa mnom tu daljinu
da mi dragu uveseli.

Pa krenimo sad u dvoje
i dileme neka minu
čim se naše duše spoje.

Sanja Pribić | Nama na Kvatriću

Kada prošetam kvatrićkom Namom
Kao da sam opet sa svojom mamom.
Kao da sam mala, a mama mi bira odjeću.
Kada sam u Nami, dani u prošlost polijeću.

Upravo krećem u školu i treba mi kuta...
Ili zimski kaput, jer zima se sprema ljuta.
Mama zna prodavačice i priča s njima.
U Nami sve je blještavo i nikada nije zima.

Pred Božić gledam lutkice i za njih kolica.
Mamu zanima kauč, zavjese, stol i polica.
U Namu se ide po vazu, peglu, fen, rolete.
U kvatrićkoj Nami datumi brzo unatrag lete.

I opet sam ja mala i moj je svijet mali.
A opet, tako velik - svi su u njega stali.
Svi, koje sam voljela i kojih nema više.
Opet ću ući u Namu... skloniti se od kiše...

19.6.2019.

Danijel Špelić | Pisac koji ne griješi? Ili... Igre po Goodreadsu

 

Pa…već dugo nisam napisao neki post o tome kako pisci nešto za*ebu i nađu se osobno u vijestima umjesto svojih radova. I ovo je sočno, dragi moji čitatelji jer imamo seks, spletke, podvale, izdaju, alkohol i droge, i gubitak love u vrijednosti do čak pola milijuna dolara. Rijetko kada (nikada) ovakva vijest ne odjekne u svijetu književnosti, ali, hej, moramo i mi pisci ponekad raditi gluposti, jel 'te, ali ovo je baš bizaran slučaj i što je još zanimljivije, vijest je odjeknula pravo dobro, toliko da su je pokupile novine s obje strane velike bare i već se danima priča o tome. O čemu je točno riječ? Krenimo prvo od stranice Goodreads… 

Pretpostavljam kako znate što je to; mjesto koje je najbolje za ocjenjivanje i ostavljanje dojmova o pročitanim knjigama.

Iznenadit će vas, ali gomila poznatih i slavnih pisca baš i ne šmeka puno Goodreads jer je to javna stranica koja je efikasna u smislu kako imate popis svih djela jednog autora na istom mjestu, nešto kao IMDb književnosti, ali je javna stranica gdje svaki moron može doći i pisati što želi.

Nikoga ne iznenađuje što je gomila pisaca imala neku vrstu lošeg iskustva, uključujući i mene jer me neka jako pametna individua optužila za plagiranje drugog romana i napisala sranje od dojma. Ljudi su mi rekli da to pustim, što se živciram, ali dragi moji, slobodno vi recite kako mi je roman sranje, ali optužite me za plagijat ili intelektualnu krađu i pokrenut ću takav rat da će onaj Vijetnamski ispasti kao malo naguravanje u dvorištu lokalnog vrtića. Ukratko, Goodreads je maknuo to sranje od „dojma“, kao i optužbu, a dotična je odmah pobrisala sve profile (i tamo i na Facebooku i Instagramu) i nestala u magli. Sretan put. Uglavnom, da, Goodreads je, uglavnom, sranje jer nema filtera ili ograničenja pristupa pa si fino možete napraviti 50 profila i staviti sami sebi hvalospjeve i ići uokolo govoriti kako vam je roman sjajan. Jer ljudi su općenito idioti, pa kao neće skužiti kako su sve te ocjene stigle u jednom danu. To je, dakle, naša pozornica.

Editi Vlahov književna nagrada „Joja Ricov“ za 2024.

 

Edita Vlahov, učiteljica, pjesnikinja i promotorica kulturnih zbivanja u malim sredinama. po struci knjižničar dokumentarist.

Edita Vlahov, dobitnica je književne nagrade „Joja Ricov“ za 2024., nagrade koju je pokrenulo Hrvatsko književno društvo Zadar prema ideji književnika Nikole Šimića Tonina. Prosudbeno povjerenstvo za ovu godinu činili su: Nikola Šimić Tonin, dr. sc. Erni Gigante Dešković, dr. sc. Dragan Gligora, Valerio Orlić, Ante Gregov Jurin, Kutija Žaklina, prof. Velimir Žigo, Darko Petrov.

Nagrada se dodjeljuje za čakavsku poeziju, poeziju o moru i o škoju, u Kalima, u knjižnici, na dan pjesnikova rođendana 25. ožujka.

O Editi Vlahov iz pera Diane Ferić

Lucijana Živković | Škakljanje

Ljeto u zamahu diktiralo je jutarnju kavu u sjeni suncobrana na prometnom mjestu u gradu gdje svak vidi svakoga. To je svojevrsna filozofija današnjeg mladog čovjeka kakvim se smatrao i Vlado. U turističkoj agenciji koje je bio vlasnik, nije još bilo gužve, a djelatnica je bila na radnom mjestu što mu je davalo prostora za prvu kavu u danu. Bit će ih sigurno još, ali ova je najvažnija. Ispija se lagano i uključuje prijatelje, ako ne prisutne, a onda barem na nekoj od društvenih mreža. Provjeri mobitel, ali nije bilo ničega. 

Pomisli na Lovorku koja negdje u Italiji vodi grupu turista. Sigurno je pod pritiskom kada se još nije javila. Uostalom, najbolje mu je danas samom. Lovorka će uskoro doći, još dan- dva.S njom se osjeća jačim i lakše podnaša pritisak i odgovornost posla. Jer ona je snažna i ambiciozna žena. Ponekad mu se čini i preambiciozna, ali to joj je u prirodi. Kad su se upoznali stigla je iz zaleđa i već je u njoj vidio želju za put k vrhu. Istina, ovo što su postigli još nije vrh, ali unatoč strmom usponu, Lovorkina snaga i njega vuče gore.

Sada mu je nedostajala ta snaga. On je bio gradski dečko, ali ona je vodila glavnu riječ. Ispije još gutljaj kave i pogleda okolo.Većina gostiju bila je poput njega, na svojevrsnoj pauzi. Tu i tamo netko poznat bi ga pozdravio ili mu mahnuo tražeći slobodno mjesto na krcatoj terasi.

Nabrao je čelo i stisnuo usne sjetivši se jučerašnje gošće pred vratima stana. Njezina pojava vratila ga je u prošlost koju bi najradije bio zaboravio. Vjerojatno je to uzrok ovog neraspoloženja, gotovo tjeskobe koja ga je sve jače obuzimala. „Da je bar Lovorka tu. Ona bi znala kako to prevladati,“ od jutra je prevrtao istu misao u glavi. Da je nazove? Ne, neka odradi posao. Ionako se ubrzo vraća.