Bilosnićeva Molitva svetom Franji u bibliotekama hodočasničkih svetišta

Nakon Rima, Asiza i Leóna, višejezično izdanje pjesničko-duhovnog djela hrvatskog književnika Tomislava Marijana Bilosnića pohranjeno je i u Fatimi

Za nedavnog boravka u Portugalu, u Fatimi, jednom od najpoznatijih marijanskih hodočasničkih središta u svijetu, uz kratko predstavljanje knjige hrvatskog književnika

Tomislava Marijana Bilosnića Molitva svetom Franji, upriličeno u hotelu Santo Amaro, primjerak knjige je pohranjen u hotelsku biblioteku namijenjenu hodočasnicima.

Slika 1. U crkvi sv. Jeronima u Rinu
Slika 2. U crkvi u Leonu
Slika 3. U svetištu svetog Franje u Asizu
Slika 4. U Fatimi

Time je Bilosnićeva Molitva svetom Franji nastavila svoj svojevrsni hodočasnički put europskim duhovnim središtima. Primjerci knjige prethodno su pohranjeni u biblioteci Crkve sv. Jeronima u Rimu, potom u Asizu, u svetištu svetoga Franje, rodnom gradu asiškoga sveca kojemu je djelo i posvećeno, kao i u Leónu u Španjolskoj, u biblioteci hodočasničkog hostela Quartier León Jabalquinto, kojim prolaze hodočasnici na putu prema Santiagu de Composteli.

Prisutnost knjige u Rimu, Asizu, Leónu i sada Fatimi daje ovom Bilosnićevu djelu dodatnu simboličku dimenziju. Riječ je o mjestima snažno obilježenima kršćanskom duhovnošću i stoljetnom tradicijom hodočašća, pa tako knjiga, osim svojega književnog i molitvenog sadržaja, ostvaruje i vlastiti put među ljudima različitih jezika, kultura i nacionalnosti.

Bilosnićeva Molitva svetom Franji jedinstven je pjesničko-duhovni projekt objavljen na 25 jezika i pet pisama svijeta, čime je ova pjesnička molitva ostvarila iznimno širok međunarodni odjek. Višejezičnost izdanja ujedno odgovara univerzalnosti poruke svetoga Franje Asiškoga, utemeljene na miru, bratstvu među ljudima, skromnosti, ljubavi prema čovjeku i svemu stvorenome.

Posebno priznanje ovom književno-duhovnom projektu stiglo je i iz Vatikana. Papa Franjo u poruci od 25. travnja 2022. godine zahvalio je Tomislavu Marijanu Bilosniću na zbirci pjesama Molitva svetom Franji. Papinska zahvala, zajedno s Apostolskim blagoslovom, dostavljena je poštom na autorovu kućnu adresu u Zemuniku Donjem.

U ponedjeljak, 7. rujna 2026. u 18 sati u Galeriji Kontrast (Centar kulture Dubrava, Dubrava 51 a, Zagreb) otvara se samostalna izložba ilustracija Katarine Radošević Galić, pod nazivom ''Od do''. Izložbu će otvoriti Svebor Vidmar ispred Centra kulture Dubrava i Krešimira Gojanović, predsjednica HDLU Zagreb. Izložba ostaje otvorena do 29. rujna 2026.

 

Ilustracije dječje književnosti Katarine Radošević Galić u Galeriji Kontrast

Katarina Radošević Galić je multidisciplinarna umjetnica koja kombinira različite medije i umjetničke vještine, razvijajući kroz njih svoj likovni izraz i spontano se prebacujući iz slikarstva u kostimografiju, iz kostimografije u ilustraciju, od kazališnih predstava prema dječjoj književnosti, gdje je u oba slučaja važno razumjeti dramski naboj teksta i karakter likova koje treba približiti publici i čitateljima.

I kostimograf i ilustrator vizualnim sredstvima sudjeluju u razvoju priče, koristeći boje i oblike kako bi prenijeli informacije o likovima, njihovoj osobnosti, izgledu, starosti ili raspoloženju. U dječjoj ilustraciji lik se definira crtama lica, odjećom i držanjem tijela, a u kostimografiji isti cilj se postiže odabirom krojeva, materijala i modnih dodataka koje glumac nosi. Također nam ilustracije u slikovnicama i kostimi u kazalištu često približavaju prostor i vrijeme u kojemu se priča odvija, da bismo lakše uronili u zamišljeni svijet i taktilno-vizualno ga osjetili kroz mnoštvo detalja.

Pri tome i ilustrator i kostimograf polaze od književnog ili dramskog predloška i njihov zadatak nije samo da se doslovno slijedi neki tekst, nego ga je potrebno kreativno interpretirati i obogatiti vlastitim umjetničkim vizijama i rješenjima. Kostimograf, za razliku od ilustratora, oblikuje realne trodimenzionalne kostime za pozornicu, no on će svoj rad često započeti upravo ilustriranjem, izrađujući skice kostima koje služe kao vizualni plan za konačnu izvedbu.

Tako je Katarina Radošević Galić počela razvijati svoj likovni rukopis još od rane mladosti upravo u kazalištu, učeći se sinergičnoj suradnji s cjelokupnim timom koji sudjeluje u kreiranju neke predstave, a što je kasnije doprinijelo i njezinoj sposobnosti kreativne suradnje s nekim hrvatskim književnicama za djecu i mlade, poput Silvije Šesto, Melite Rundek, Selme Parisi, Mirjane Mrkele i dr., čije je slikovnice uspješno ilustrirala, s razumijevanjem da je ilustracija jedan od najvažnijih elemenata dječje književnosti, jer slika predstavlja prvi most između djeteta i knjige.

Opremljena složenim iskustvima i znanjima koja je razvijala u svojoj umjetničkoj karijeri, Katarina gradi ilustratorske scene kolažiranjem različitih planova, iz kojih izranjaju likovi sa sugestivnim psihološkim izrazima, ponekad crtački pojednostavljeni kroz oštre, upečatljive linije, a ponekad su tonski i linearno oblikovani u slojevitim strukturama što produbljuju prostor kompozicije i naglašavaju njihove odnose. Njezin vizualni svijet podsjeća na slaganje dječjih puzzli: u tom procesu autorica pažljivo gradi atmosferu, upijajući ton i emocije književnog predloška, te ih prevodi u ekspresivne poetske slike prožete toplinom i nostalgijom, koje prizivaju sjećanja na djetinjstvo i mirne dane ispunjene maštanjem, kada smo zaneseno čitali omiljene knjige i poistovjećivali se s njihovim junacima.

Posebnu vrijednost njezinim ilustracijama daje i crtačka vještina kroz tradicionalni ručni crtež, gdje se u neposrednom tragu umjetnikove ruke stvara promjenjivi ritam i pokret u kojemu se očituje nemirna radoznalost autora što se igra kroz crtež, istražuje ga i stalno usavršava u novim teksturama, tonskim i kolorističkim gradacijama, koje nam sugeriraju osjećaj dubine i materijalnosti. Nasuprot tome, današnja kompjuterska ilustracija ponekad teži tehničkoj savršenosti i čistim površinama, te u određenom broju slučajeva može djelovati sterilno i šablonski, nemaštovito slijedeći globalne tržišne trendove u kojima se gubi osebujan autorski izraz.

U dječjoj književnosti upravo je autentičnost ilustracije od velike važnosti, jer djeca se na taj način navikavaju na spontanost crteža, izražajnost linije i raznolikost detalja, razvijajući prisniji odnos prema knjizi, ali i samom tradicionalnom crtanju koje nudi neposredan kontakt s fizičkim materijalima, gdje se baš zahvaljujući njihovoj nesavršenosti razvija veća kreativnost u pronalaženju zanimljivih vizualnih rješenja. Tako i likovi na Katarininim crtežima nikad nisu unificirani, već oni posjeduju individualni karakter, izražajnost i emocije koje vibriraju na njihovim licima, od začuđenog pogleda, iskričavog osmijeha ili melankolično spuštenih vjeđa, iako uopće ne sumnjamo da bi autorica stvarala jednako zanimljiva djela i u tehnici digitalnog crteža i ilustracije.

Boje na njezinim radovima su raznovrsne, ponekad intenzivne, ponekad prigušene i raspoređene u kontrastnim sučeljavanjima, kako bi se pažnja djeteta usmjerila na najvažnije dijelove priče, a bogatstvo prikaza postiže se i kolažiranjem, koje ilustracijama daje privid modernog alternativnog stripa ili fanzina. Njezini likovni zapisi nadopunjavaju tekst, te osim estetske imaju i obrazovnu ulogu, razvijajući kod djece sposobnost opažanja detalja i vizualnu pismenost, pa Katarina također i na svojim kreativnim radionicama prenosi svoje ilustratorsko umijeće djeci, ali i starijim generacijama polaznika.

Kroz spoj crtačke strukture, boje i fragmenata, njezine ilustracije otvaraju nam imaginarne prostore u kojima se bajkovita bića susreću s ljudima, djeca plešu sa cvijećem i leptirima u nadrealnim prikazima gdje je sve moguće i taj dojam istraživanja kroz igru, autorica nam prenosi i pišući po svojim slikama, upravo zato da bi istaknula kako se književnost i vizualna umjetnost prožimaju, utječu jedna na drugu, oblikuju jedna drugu i na kraju se stapaju u jedinstvenu cjelinu neke slikovnice, koja je postala dvodimenzionalna predstava u našim rukama i pred našim očima, da bi nas odvela na čarobna mjesta na kojima još nismo bili.

Na tom putovanju s malim čitateljima, Katarina Radošević Galić priča svoje likovne priče da bi i u sebi i u nama dotaknula unutarnje dijete i podsjetila nas kako uvijek, sa svakom novom knjigom ili crtežom možemo vidjeti svijet novim očima, ako smo dovoljno prijemčivi da umjetnost zapažamo, cijenimo i čuvamo je u knjigama koje su nas inspirirale, odgajale i učile da u svim dobnim periodima živimo kroz nepresušnu čaroliju maštanja i stvaranja.

mr. art Krešimira Gojanović

--------------------------------

Biografija autorice

Natječaj za književnu nagradu "Zvane Črnja"

 

Poziv za dostavu prijedloga za nagrade "Josip i Ivan Kozarac" 2026.

 

Veselo prijepodne za sve generacije: Dan MO Horvati – Srednjaci u Parku Srednjaci

 

Subota, 5. rujna 2026. od 10:00 do 12:00 sati

Park Stanke Kovačić in der Mühlen, kod DV Srednjaci

Ulaz je slobodan

Početak rujna na Srednjacima donosi još jednu priliku za susret, druženje i zajedničko stvaranje. U subotu, 5. rujna 2026., Park Stanke Kovačić in der Mühlen postat će mjesto igre, kreativnosti i dobrog raspoloženja povodom Dana MO Horvati – Srednjaci i Dana kvART-a.

Od 10 do 12 sati posjetitelje svih generacija očekuje bogat besplatan program: dječja predstava, plesni i folklorni nastupi, kreativne i STEM radionice, matematičke i logičke igre, sadržaji za osobe starije životne dobi, već omiljeni kvartovski buvljak te društvena igra kroz koju će građani upoznati zanimljivosti i priče Srednjaka.

Program počinje u 10:10 sati dječjom predstavom „Sljeme, stres i školski test“ u izvedbi Dramske grupe Tugomila Dramskog studija Centra za kulturu Trešnjevka. U 10:30 slijedi plesni nastup Mini balerina CeKaTe-a, nakon čega će u 10:40 nastupiti Mješoviti zbor s folklornim pjevanjem „Zrele Trešnje“. U 11 sati Folklorna skupina „Zrele Trešnje“ predstavit će se plesovima Međimurja.

Kreativne radionice i STEM izazovi za djecu

U sklopu programa Etnološka baština djeca će pod vodstvom Biserke Kopčok izrađivati tradicionalne kićanke, dok će ih Svjetlana Bobinac poučiti tradicionalnoj tehnici ručnog pletenja narukvica prijateljstva.

Radionica Superznalac i KreativCo, koju vodi Valentina Baotić Kudlač, donosi matematičke i logičke igre, mozgalice i kreativne izazove za male istraživače.

Na STEM radionici „Inženjeri budućnosti“ djeca će od čačkalica i smokića graditi nebodere i druge konstrukcije te testirati njihovu otpornost na „potres“. Radionicu vodi IPMA Hrvatska, a mali će graditelji kroz igru upoznati osnove građevine i inženjerstva.

Posebno mjesto u programu zauzima velika zajednička radionica „Zakaj volim Zagreb“, koju vodi Olga Guina u ime Dječjeg vrtića Srednjaci. Djeca će svojim crtežima, porukama i idejama dovršavati zajedničko platno veličine 2,5 × 2 metra. Platno je svoje putovanje započelo na Danu MO Gajevo, a tijekom godine nastavilo ga je obilazeći dječje vrtiće.

U programu će sudjelovati i umjetnik Joso Vranjković sa sadržajem „Tradicionalni detalji u kamenu“.

Četiri radionice za starije sugrađane

Zeleni klik Zagreb u sklopu projekta „Nikad sami“ priprema četiri radionice namijenjene osobama treće životne dobi. Posjetitelji će se moći okušati u urbanom vrtlarstvu i razmnožavanju trajnica reznicama, otkriti kako staroj tkanini dati novi život, upoznati male tajne začinskog bilja te vježbati pamćenje uz zabavne eko mozgalice.

Buvljak koji predmetima daje novi život

Na Srednjake se vraća i omiljeni kvartovski buvljak. Građani su pozvani ponijeti odjeću, knjige, igračke, ukrase i druge predmete koje više ne koriste te ih razmijeniti, pokloniti ili ponuditi novim vlasnicima.

Društvena igra „Danas je dan kada ću upoznati Srednjake“

U sklopu manifestacije od 10 do 13 sati održat će se i društvena igra za građane „Danas je dan kada ću upoznati Srednjake“, u organizaciji Mapiranja Trešnjevke, Vijeća mjesnog odbora Horvati – Srednjaci i Vijeća gradske četvrti Trešnjevka-jug.

Igra počinje u Parku Stanke Kovačić in der Mühlen, poznatom i kao „Park kod Rakete“, preko puta Osnovne škole Josipa Račića. Sudionici će kroz igru i druženje upoznati svoj kvart, njegove ljude, priče i zanimljivosti.

Dođite s djecom, roditeljima, bakama, djedovima, prijateljima i susjedima te zajedno s nama provedite veselo prijepodne u Parku Srednjaci!

Program realiziraju Centar za kulturu Trešnjevka, Vijeće mjesnog odbora Horvati – Srednjaci i Vijeće gradske četvrti Trešnjevka-jug, uz suradnju partnera i sudionika programa, a financiran je kroz Plan potreba VMO Horvati – Srednjaci i VGČ Trešnjevka-jug.

U slučaju kiše program će se održati u prostorima MO Horvati – Srednjaci, Horvaćanska cesta 56 (Buhara).

Projekt „STEM: Inženjeri budućnosti“ provodi IPMA Hrvatska, a sufinanciran je sredstvima Europskog socijalnog fonda plus (ESF+) u okviru Programa Učinkoviti ljudski potencijali 2021. – 2027., sredstvima Europske unije i Ureda za udruge Vlade Republike Hrvatske.

Ivan Grahovec | Ljepota proljeća

Na platnu sna, danju na javi,

proljeće se budi, dan se plavi.

Na rijeci ribič snenu ribu lovi,

dok kraj njega bijeli labud plovi.

Cvjetovi bijeli po zraku mirišu,

na granama trešnje nježno se njišu.

Kućice obasjane suncem sjaje,

a u dvorištu pseto veselo laje.

Još sneni jorgovan svemu se čudi,

i pozdravlja zoru koja se budi.

Sve se zeleni, procvjetalo cvijeće,

priroda se budi, život nanovo kreće.

Zrak je svjež, miris cvijeća blag,

od livade je nastao cvjetni sag.

Ljepota proljeća u oku sad živi,

nema tog stvora koji mu se ne divi.

Marija Dragićević | Pod istim nebom snivamo

I  zaista   nisi  ti  kriv  

što sam  sve  tvoje  riječi,  poglede,  Osmjehe  

u  stihove  pretvorila.

Što  mi  sve  tvoje  i  od   Tebe  na  poeziju  liči.

Oduvijek.

Što  gradom  prolaze  tvoji  dvojnici  

I što  te  poslije  kiše  

uvijek   mogu  osjetiti  u  „našoj  ulici  Sijam.“

    

Ana Bosančić | U meni

Ušuškala sam se

U sebe,

Iako vani

Pršti kolovoz,

Vrišti bojama

Šepireći se u špalinama.

Pa baš me i briga.

U meni je jesen,

Utješna i 

Poznato tužna.

Oči su mi kesteni,

A ruke gola drveća,

Držim se u zagrljaju.

Nikola Šimić Tonin | Likovna imaginacija slikarice Anamarije Ćurković

Likovno stvaralaštvo afirmirane i suvremene likovne umjetnice, slikarice Anamarije Ćurković Bračanke s zadarskom adresom traži novo razumijevanje stvari, ne izgubljenoga djeteta u njoj, te likovno izražavanje shvaća kao proces i igru boja, škoja, mora, mornara, dodir ruku u molitvi stvaranja njenih Brača i Zadra.

Njeno slikarstvo osjećaj je blizine s dragim, onim što dotiče dušu, što dotiče srce, odziv je na to, odgovor ljubavlju, i ta slika okačena na zid, nije samo uokvirena slika, već uokvirena ljubav koja nas sa zida gleda, ljubav umjetnice.

Uronjenost u sliku i platno, sloboda kretanja i rad sa sve četiri strane odlika je likovnoga potpisa slikarice Anamarije Ćurković, Ne boji se uvoditi promjene, bogati sliku bojama djetinjstva, mora, otoka, grada, kamena... svugdje podcrtano dragim likovima, ono dječje u noj dodatno je obojilo njena platna dušom ne izgubljenog djeteta.

Rosenberg je definirao slikarstvo kao čin, rekavši da je proces stvaranja znatno važniji od dovršene slike (Emmerling, 2007) što možemo usporediti s Anamarijinim likovnim stvaralaštvom koje promatramo kroz njen pristup motivima, odnos i kreativnu manipulaciju istima te njen proces istraživanja i prikaza doživljenog na podlozi. Likovni je istraživač predmetnog i socijalnog okruženja, upućena na vlastito iskustvo i upoznavanje svijeta vlastitim osjetilima. Stvorivši vlastiti likovni jezik, čitljiv i razumljiv mnogima. Prepoznatljiv i njen. Njen likovni potpis.

Slobodna u svoj slobodi stvaranja, slobodom izražavanja, razvijenom likovnom imaginacijom u izgradnji svog odnosa sa svijetom koji je okružuje. Likovne ekspresije. Likovna komunikacija sa svojim okružjem s dragim likovima koji postaju vječni na njenim slikama, ovjekovječeni neizmjernom ljubavlju autorice.

Milan Frčko | Obala u zrcalu

Onoj nepokorenoj Vesni u meni – koja još uvijek bdije.

Kao dar vlastitoj duši za sve samotne noći, prešućene boli

i vječni prkos koji ni hladno vrijeme ni zaborav ne mogu ugasiti.

Vesna Parun

Predugo stajah na vjetru epohe,

dok padahu stabla i mutne vode.

Kroz hladna me stakla tuđa lica motre,

tražeći požar u pepelu sjete.

Al’ nemir pod rebrima na pelin miriše,

i umorna ruka crnom tintom piše.

U čitanke me skriše, u tihu osamu,

dok lažna svjetla vani glume zoru.

Ne boj se, ptico u krletki od ljeta,

nismo uzalud klesale stih protiv svijeta.

Mario Lobor | Kuća na rijeci

Petrova želja bila je izgraditi kuću na rijeci. Golim rukama, vrijednim radom, uz puno znoja i muke, od drveća koje će naći u gustim šumama oko Save. Počelo je kao dječački san, ili kao mala iskra koja će kasnije tinjati. Kako je Petar odrastao, njegov san je rastao s njim, pretvarao se u jarke slike pune čežnje i pjesmu riječnih valova. Kada je sreo Leu i doživio ljubav, osjetio je silinu valova u svom srcu. A kada mu je Lea uzvratila ljubav, osjetio je savršenu sreću.

Ipak, davni san nije ga napuštao. Dok bi sjedio za stolom u uredu te odgovarao na mnogobrojne pozive i e-mailove, uvijek po istoj šabloni i istim tonom, gledao bi kroz prozor i maštao o bujnoj Savi, i stablima, i naprezanju mišića i znoju kako kaplje po drvu kojim gradi svoj novi dom. I o Leinim poljupcima, i njihovim milovanjima, njenoj toplini, uzdasima i zagrljajima. Jedno san, a drugo stvarnost - koja mu se, donedavno, također činila kao san. Ili tlapnja. Kada je konačno svoj san podijelio s Leom, jednog sunčanog jutra u rano ljeto, vidio je divljenje u njenim očima.

Iduće jutro, dao je otkaz i podigao novac s računa. Ne sve, ali više nego dovoljno. Već je otprije imao dva mini-hladnjaka te hrpu brašna, kvasca, ulja, soli i šećera u špajzi, kao i više krema za sunčanje i sprejeva protiv komaraca u kupaonici, te vreću za spavanje i ribički štap i mamce u ormaru. Za svaki slučaj. Ostatak su namirili kupovinama u dva supermarketa i jednom šoping-centru. Dva dana kasnije, u ranu, suncem okupanu zoru, Petar i Lea bili su na obali Save, prostranoj livadi blizu guste šume, na samom kraju grada. Sava nikada nije izgledala tako bistro. Petar je znao da ne mora raditi nacrte. U glavi je već imao jasnu sliku.

Od tada spavaju u plavoj vreći, pod bujnim krošnjama vrbe, breze i hrasta. Bude ih milovanje sunca i cvrkut ptica. Vode ljubav uz zvukove buđenja prirode, opijeni ljetnim žarom i šumom ranih valova. Svako jutro, Lea mijesi kruh, dok joj Petar miluje ramena i draži vrat poljupcima. Doručkuju vrući kruh s pekmezom, ili maslacem, ponekad medom, i piju hladno alpsko mlijeko ili vruću bijelu kavu. Zatim, nakon kratkog predaha, kreće rad. Petar obilazi šumu, uzduž i poprijeko, nalazi srušena stabla, oborena olujama i gromovima ili zubom vremena, dovlači ih do obale rijeke, obrađuje ih i reže sjekirom. Zatim slaže i uspravlja stupove, namješta sve pod pravim kutom, provjerava čvrstoću i stabilnost. Lea ga prati u stopu, ali pomaže mu samo kad ju on zamoli. Vrlo često, preplave ju osjećaji i zagrli ga, osjećajući otkucaje njegovog srca pod obrazom, i komadiće drva na njegovoj izblijedjeloj majici, te mirise lipe i breze koji ga obavijaju. On joj uzvraća milovanjima i slatko ju ljubi, a ona mu poljubi žuljevite ruke i zadrhti kao lane.

U dva popodne, vrijeme je za pecanje. Petar baca udicu, dok Lea sjedi pored njega i nasloni mu glavu na rame. Pričaju o bilo čemu što im padne na pamet. Nikada ne moraju čekati dulje od sat vremena na slasnog šarana, pastrvu ili grgeča. Ribu zatim ispeku na logorskoj vatri i brzo je pojedu, s domaćim kruhom od doručka i slasnom krumpir salatom. Navečer se stapaju jedno s drugim, pod okriljem mjesečine, okruženi krijesnicama, dok im uzdasi i šaputanja drhte u vrućoj noći, gubeći se u večernjoj pjesmi savskih valova.

Dane više ne broje. Nisu bitni. Znaju da je još ljeto, žarko i plodno. Koliba-ne, kuća-svakim danom postaje sve veća i ljepša. Jednoga dana bit će dovršena. Onda više neće morati spavati na otvorenom. Živjet će tamo. Njegov san postao je njihov san, a potom i njihov život. Znaju samo da tamo žele ostati.

Spomenka Krebs | Let iznad ponora - Flug über den Abgrund

 

Let iznad ponora

Napuštam tlo gdje zombiji puze,
iz tamne pećine uzlijećem u visine.
Moje su oči sada oštre poput krika,
spremne za beskraj, gladne čistine.

Kao ponosni orao iznad pustog ponora,
krotim divlji vjetar i nemirna krila.
Dok dolje u mraku gomila nestaje,
ja letim tamo gdje sam oduvijek i bila. 

Flug über den Abgrund 

Ich verlasse den Boden, wo Zombies kriechen,
aus dunkler Höhle steig' ich auf in die Höh'.
Mein Blick ist nun scharf wie ein gellender Schrei,
bereit für die Unendlichkeit, hungrig nach freier Weite. 

Wie ein stolzer Adler über wilder Schlucht,
zähm' ich den rasenden Wind und die rastlosen Schwingen.
Während unten im Dunkeln die Menge verblasst,
flieg' ich dorthin, wo mein Ursprung schon immer lag.

Večer kaštelanski glendi i batudi - večer smija i nostalgije i ove godine u Sućurcu

 

Večer kaštelanski’ glendi i batudi održat će se u srijedu 2. rujna 2026. u 20.00 sati u Gospojskoj štradi u Kaštel Sućurcu. Teško je u Kaštilima ostarit a ne poludit, naziv je šaljivog igrokaza na čakavštini za koji je tekst napisala Renata Dobrić, a izvest će ga djeca iz Dramske skupina GKK u prvom dijelu večeri.

U drugom dijelu večeri kaštelanske glende i batude iz najstariji’ vrimen’ (kraće i duže šaljive istinite anegdote iz života naši stari) kazivat će Ivica Žegarac Žuti i Renata Dobrić.

Kao gosti nastupit će Marijan Grbavac iz Dramske udruge Proložac te Josip Škiljo i Tomislav Primorac iz SplickeScene.

Izvedbama starih glazbenih uspješnica ovu šaljivo-nostalgičnu kaštelansku večer upotpunit će Nedo Kovačev, Miroslav Miše, Marija Šantić Miše i Radenko Lovre Jokić (Rovinježovi) koji će nas pjesmom vratiti u „stara vrimena”.

Scenaristica, redateljica i voditeljica Večeri kaštelanski’ glendi i batudi je Renata Dobrić.

Dođite i prisjetite se kako se u Kaštilima živilo u stara vrimena, uz trud i znoj, radost i tugu, smij i suze, uz glende i batude… I saznajte komu i čemu su se naši stari smijali u starije vrime...

Više informacija na 021 226 001.

www.gkk.hr

Zoran Hercigonja | Tišina modernog čovjeka između sjećanja i otuđenosti osvrt na zbirku poezije Dereka Mahona „Night-crossing“

Zbirka „Night-Crossing“ Dereka Mahona osim svoje jednostavne vanjske forme, nosi složenu unutarnju napetost između pojedinca i svijeta koji ga okružuje. Na prvi pogled riječ je o poeziji tišine, prostora i samoće, ali iza mirnih slika gradova, mora, ulica i udaljenih krajolika skriva se osjećaj otuđenosti čovjeka koji pokušava pronaći svoje mjesto u vremenu koje ga neprestano udaljava od samoga sebe. Mahon ne gradi poeziju na velikim dramatičnim događajima, nego na malim trenucima u kojima se otkriva težina ljudskog postojanja.

Već sam naslov zbirke „Night-Crossing“ – noćni prijelaz – sugerira putovanje kroz tamu, ali ne nužno prema svjetlosti. To nije romantično putovanje junaka koji na kraju pronalazi konačan odgovor, nego tiho prelaženje granice između poznatog i nepoznatog, između prošlosti i sadašnjosti, između pripadanja i udaljenosti. Mahonovi lirski subjekti često se nalaze na rubu prostora i vremena, kao promatrači vlastitog života. Oni nisu potpuno izgubljeni, ali nisu ni potpuno povezani sa svijetom kojem pripadaju.

U vremenu kada književnost često pokušava privući pažnju pretjeranom dramom, nasiljem ili velikim riječima, Mahon radi suprotno. Njegova poezija ne viče. Ona govori tiho, gotovo hladno, ali upravo zbog toga ostavlja snažniji trag.

Nema potrebe za ukrašavanjem osjećaja jer se praznina, samoća i nostalgija pojavljuju kroz slike prostora i svakodnevnih prizora. Gradovi, napuštene kuće i udaljeni pejzaži postaju više od običnih mjesta. Oni postaju odraz čovjekove unutarnje udaljenosti.

Iza opisa vanjskog svijeta krije se problem modernog čovjeka: osjećaj nepripadanja. Čovjek se nalazi okružen mnoštvom, ali istodobno ostaje sam. Društvo postoji, ali povezanost izostaje. Upravo ta proturječnost čini jednu od glavnih tema zbirke. Mahon ne govori samo o osobnoj samoći, nego o široj pojavi modernog života u kojem pojedinac postaje promatrač vlastitog postojanja. Kao da se nalazi pred zatvorenim vratima svijeta kojem pripada, ali u koji nikada potpuno ne ulazi.

Posebno je zanimljiv odnos prema prošlosti i sjećanju. Prošlost kod Mahona nije idealizirano mjesto kojemu se treba vratiti, nego prostor koji stalno prati čovjeka. Ona oblikuje identitet, ali istodobno predstavlja teret. Poput sjene koja se proteže iza čovjeka, prošla iskustva određuju način na koji pojedinac vidi sadašnjost. U tome se vidi povezanost s irskom književnom tradicijom koja često preispituje odnos između osobne sudbine i povijesnih okolnosti.

„Night-Crossing“ nije zbirka koja nudi jednostavna rješenja. Ona ne pokušava uvjeriti čitatelja da će samoća nestati ili da će čovjek pronaći savršeno mjesto u svijetu. Upravo suprotno, Mahon prihvaća nesavršenost ljudskog iskustva. Njegova poezija pokazuje da se čovjek često mora kretati kroz vlastite unutarnje noći, kroz sumnje i nesigurnosti, kako bi barem djelomično razumio samoga sebe.

U vremenu hiperprodukcije književnosti, kada se mnoga djela grade prema unaprijed poznatim pravilima i obrascima, Mahonova zbirka djeluje kao suprotnost takvom načinu stvaranja. Ona nema potrebu za trenutnim učinkom niti za privlačenjem pažnje pod svaku cijenu. Vrijednost se nalazi u atmosferi, u promišljanju i u sposobnosti da običan prizor pretvori u pitanje o čovjeku.

Derek Mahon u „Night-Crossing“ pokazuje da moderna poezija ne mora biti glasna kako bi bila snažna. Dovoljni su jedan noćni prijelaz, jedan udaljeni krajolik ili jedan trenutak tišine kako bi se otvorila velika pitanja identiteta, pripadanja i prolaznosti. Upravo zbog toga zbirka ostaje primjer književnosti koja ne nastaje kao prolazni proizvod vremena, nego kao pokušaj razumijevanja čovjeka koji se kroz vrijeme neprestano traži.

Zoran Gavrilović | Noćas će padati zvijezde

Drveće je danas odlučilo

da više ne stoji uspravno.

Sunce je lopta zaboravljena

poslije igre.

Neka nebo samo drži svoje gaće,

s oblačnim snovima je gotovo.

Zemlja ide zemlji,

a nebo je ostalo

da potamni i umre

negdje daleko.

Ruža Zubac-Ištuk | Pjesnikova duša

Kažem:

Večeras imam vremena

napisat ću pokoji stih.

Skupit ću riječi na hrpicu

da im značenje ne izgubi smisao,

da im duša snagom zablista.

„Nemoj!

Ne troši neplaćeno vrijeme

na nebitne stvari.

Tko danas pjesnike čita i sluša,

osim pokoja slična im 

izgubljena pjesnička duša“,

čujem glas (ne)razuma

iz duboke sjene.

(Skrio se iza mene.)

Kažem:

Šuti!

Bistre misli mi ne muti.

Ne znaš ti 

koliko je pjesnikova duša

ushićena, blaga, čista

kada na papiru nova 

pjesma zablista.

Pavle Gligorović | Kasniti

U svijetu gdje uvjek kasnim,

ili su mi barem tako naglasili,

raštrkani bojari jure za nečim

danonoćno.

Ja stojim u mjestu i mislim 

na sočne ćufte u sosu

i hladno pivo.

Pogotovo u mjesecima

kad se ne javljam nikome,

obično se dešavaju

unutrašnji monolozi,

kad ubrzanim korakom

pokušavam da preskočim

sebe 

i stignem 

do hodnika koji jure svjetlost.

Do tvojih žutih haljina 

i zamućenih slika

na ekranu. 

Opet oskudijevam u promajama.

Jutro nudi upozoravajući san,

kako ne bih opet zakasnio.

Nada Mitrović Uzelac | Potpis glagoljicom

 

(Nit koja ne poznaje granice)

Jesen osamdesete.

U veliki amfiteatar Fakulteta
tiho je ušao bogoliki profesor
i izgovorio:

„Iskoni bê Slovo...“

A onda, na tabli, napisao:

ⰋⰔⰍⰑⰐⰋ ⰁⰡ ⰔⰎⰑⰂⰑ...

U početku beše Reč.

Ćutali smo, svesni svog neznanja.

„Znaćete i vi, samo me pratite. Jednoga dana bićete ponosni..."

...Ko će OVO naučiti?
Šta će mi TO?
Da li je OVO književnost i jezik
za koji sam se toliko pripremala?

Vrzmala su se pitanja
nas, devetnaestogodišnjaka.

„Iskoni bê Slovo...“

Slušala sam glas profesora Eduarda Hercigonje.

Njegove su ruke oživljavale vekove,
dok je kreda crtala tajanstvene znake -
dušu prohujalog vremena.

„Ⱆ ⰒⰑⰝⰅⰕⰍⰖ ⰁⰅⰞⰅ ⰓⰅⰝ...“

U početku beše Reč...

Vodio nas je do kamenog Krka,
gde kleše opat Držiha:

„Azъ vъ ime Otca...“

(ⰀⰈⰟ ⰂⰟ ⰋⰏⰅ ⰑⰕⰜⰀ)

Dao mi je u zalog
pismo iz devetog veka,
živu nit koja traje
doVEKa i doVIJEKa.

Decenije su prošle.

Ja sam tu nit prenela dalje,
preko svih reka, preko granica,
preko svih istorijskih previranja.

*Samo znanje nema granice,
ni pasoše,
ni putovnice.

U mojim beogradskim učionicama
ti isti znaci ponovo su oživeli.

Dečji prsti učili su „znakove“,
pa da od njih kroje reči
i nižu rečenice.

Na kraju,
pred odlazak iz osnovne škole,
čekao ih je poslednji kontrolni zadatak.

„Potpiši se, dete,
pismom iz davnina.
Imenom. Nadimkom.
Imenom i prezimenom,
ali slovima koja pamte
naš Početak.“

Gledala sam ih kako ponosno
ispisuju „sebe“
dalekom glagoljicom.

Dugovečno mastilo našeg Traga
prelivalo se i u njihove domove.

Ah, sreće moje:
deca su postala učitelji roditelja.

Na kuhinjskim stolovima
mame i tate mojih učenika
učili su
kako da potpišu sopstveni život
pismom svojih predaka.

Nečujno, al' moćno znanje!

Šaputala sam sebi:

„Sve dok se jedno beogradsko dete
potpisuje glagoljicom,
živi i glas mog profesora iz Zagreba.“

Trag je ostavljen.

Svetlost ide dalje.
I traje u bezVREMENju.

Nada
ⰐⰀⰄⰀ

Nada Mitrović Uzelac

ⰐⰀⰄⰀ ⰏⰋⰕⰓⰑⰂⰋⰝ ⰖⰈⰅⰎⰀⰜ

Jadranka Göttlicher | Puni mjesec

  

Ne spavam za punog mjeseca

Ako i sklopim oči, vidim ga

I lice žene na njemu, sa starinskom frizurom

I beskrajno vrijedan novčić

I pticu koja je zauvijek odletjela

Uzmem knjigu i počnem čitati

Oči poslušno prebiru po svim slovima

Točkama i zarezima

A moj um, moj duh, moja duša plove negdje 

U zlatu i srebru daljine

On je uskočio u svoj brodić s bocom vina

I sa srcem punim nade otplovio do mirne uvale,

U svijetlom času bacio  sidro

I gledao Mjesec i nebo i srebro mora

I zaspao u opojnom času

Ja mjesečarka ne mogu s njim jer on nije moj

Brod nije moj, more nije moje, vrijeme nije moje

    Moj je samo Mjesec

Ispovijed jedne čitateljice

 

O romanu Katarine Solomun "Zovem se Dora M."

(Rijeka: Studio TiM, 2024.)

Piše: Mirjana Mrkela

Proljetno kupanje 

Bio je svibanj kad je Katarina rekla: 

– Ti se sigurno već kupaš. 

Potvrdila sam. Moja prijateljica zna da meni more nikad nije hladno. A ja znam da je njoj hladno i usred ljeta. Ali nisam znala za njezine ideje, dok mi nije opisala: 

– Zamisli nekog kao ja! Svibanj je, bura puše, a ona uđe u more u donjem rublju.  

– Ne bi valjda! – smijala sam se i čudila sam se – Ili nije odrasla, ili nije pri sebi. 

– Pa da, sve po malo. – rekla je spisateljica Katarina Solomun – Napisat ću roman o njoj. Zvat će se Dora m. i... 

– ...i gnjavit će ljude s gramatikom i pravopisom. – smijala sam se opet. 

– Misliš, isto kao ja? – smijala se i moja prijateljica – Ne, njoj će vokativ ići na živce. 

– Isto kao meni, Katarino! – dodala sam pa smo se obje smijale kao lude. 

Naravno, to se samo tako kaže: kao lude. Prošlo je proljeće i još nekoliko godišnjih doba. Katarinina knjiga je u knjižarama i u knjižnicama. 

Dora kod kuće 

Naslov knjige je "Zovem se Dora M.". Glavna junakinja živi s majkom. Ima 16 godina i mnogo briga. 

"Svaki put kad mislim o tim stvarima, stegne mi se grlo. Zna te onaj osjećaj kada vam ponestaje zraka, ona kugla u grlu bo li vas sve više i više, a suze se nakupljaju u rubovima očiju? Osjećam da će mi glava puknuti ako nastavim dalje razmišljati o svemu tome." 

Problemi su nastali kad se mama razboljela. "Mama je propisane tablete uzimala kako je htjela, stajale su razbacane na noćnom ormariću". 

U prvom srednje, Dora je bila vrlo dobra. "Tada su profesori još bili popustljivi i susretljivi. Ali prave muke krenule su u drugom razredu. Mama je već brojala godine provedene na bolovanju. 

Dora je imala i baku koju je jako voljela. Baka se brinula o njima. Mama nije pospremala, a kuhala je rijetko. ..."zapravo sam jedva čekala da se opet vrati u krevet da je ne moram gledati jer mi je neopisivo išla na živce." 

Dora se zabavljala kako je htjela. Nosila je martensice, crne čarape, ultrakratke suknje i kratku jaknu od umjetne kože. Na glavi pletenice i puno šminke. Mama nije pazila ni kako joj kći izgleda ni kamo ide. Večeri su joj prolazile u tuđim stanovima, uz cigarete, pivo ili još jača pića. 

"Više i ne znam s koliko sam se tipova ljubila i dodirivala u tami tuđe spavaće sobe. U rano jutro otišla bih kući ako ne bih prespavala kod Tine, Nine, Zoe, kako su se već sve zvale te cure iz razreda. Sljedeći dan redovito me boljela glava, bila sam ošamućena i osjećala se katastrofalno loše. I kako sam onda mogla pisati zadaću ili učiti? Trajalo je to tako neko vrijeme sve dok stvari nisu postale još gore." 

Iznenada, baka je umrla. "Danima nisam ni riječ rekla. Samo sam u glavi vrtjela jedno te isto pitanje — što će sada biti sa mnom?" 

Bilo je to da je mama odvezena u bolnicu. Dok liječenje traje, o Dori se trebala brinuti mamina davnašnja prijateljica. Tako su ostale razdvojene na tri-četiri mjeseca, svaka na svom otoku. 

Ali zato joj mogu pisati pisma i  razglednice koje će joj se redovito dostavljati." 

Dora na otoku 

Svibanj je. Dora  stiže na otok. Ništa joj se ne sviđa i nije dobre volje.  

"Ovaj ću otok definitivno pamtiti po tome što je sve tako maleno: trgovine, ljekarna, Irisin kafić, knjižnica, pošta... Samo je riva bila velika, s jednako tako velikim privezanim ribarskim brodovima, jer mjesto je uglavnom živjelo od ribolova, a ma nje od turizma." 

Mamina prijateljica zove se Iris. Crvenokosa je, "srednje visine i kojeg kilograma previše, odjevena u traperice do gležnja, šarenu tuniku i japanke. Odmah sam primijetila njezine nokte — obojene u crveno — i kožu na petama koja je djelovala njegovano i mekano. Mamine noge bile su... živi užas!  Gruba koža na petama i palčevima, žuti nokti, popucani, naravno, ma uglavnom — nešto odvratno." 

Mama i ona su prijateljevale kao studentice. Iris sada živi sama, vodi svoj kafić i vegetarijanka je.  

Dora se polako mijenja. Radi u Irisinom kafiću i njih dvije se sve bolje upoznaju. Tu su još: stari profesor, frizerka, ljekarnik i prodavačica u trafici. Zlog čovjeka koji stvara probleme, Dora zove neandertalac. To je "muškarac u svojim četrdesetima, vrlo grubog izgleda, smeđe valovite kose i lica obraslog dvodnevnom bradom." 

A Mateo, Dorin vršnjak, nju je ovako opisao: 

“'Imaš taj neki karakter, ne znam, poseban, to sam odmah primijetio. Uglavnom se smiješ ustima, ali ne i očima. [... ] Djevojke su uglavnom plavokose, a tvoja je kosa crna. Ono, ljubičasti lak, pirs... Gothic girl'”. 

U romanu "Zovem se Dora M." saznat ćete što je bilo sa svim tim likovima. Također i što je Dora pisala mami i za koje životinje je bila zabrinuta. Pozdravljam vas uz još jedan mali ulomak iz knjige. 

"Sjela sam i nastavila čeprkati među sitnim kamenjem. Našla sam još školjkica i još puževih kućica. Zagledala sam se u otvoreno more. Kad bih barem mogla... Zapravo ni sama ne znam što želim, osim da sve bude drugačije, bolje."